Poslovni broj: P- 181/2022-23

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz T. OIB

. zastupan po punomoćniku I.E., . iz V.,

protiv tuženika A. b. d.d. . u Z.u, S. a. 6, OIB

., zastupani po odvjetnicima u odvjetničkom društvu K. i P.,

radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti zamjenika punomoćnik tužitelja odvjetnika V. R. i punomoćnika tuženika odvjetnika D.P., 19. ožujka 2024. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 23. travnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 1. 2. 2024.

II. Utvrđuje se da je povučen dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.4 Ugovora o kreditu broj .-

. od 06. srpnja 2006. godine u dijelu u kojem se navodi da jekamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, u skladu sa odlukom Banke o kreditiranju građana bez određene namjene, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze jednostrano promjenjivana temeljem odluke banke te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj .-

. od 06. srpnja 2006. godine u dijelu kojima se određuje otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu, koji je zaključen između tužitelja Ivan Knezović i Slavonske banke (pravni slijednik Addiko bank d.d. Zagreb, ul. Slavonske avenije br. 6.)

III. Nalaže se tuženiku A. B.d.d. Z., ul. S.. a. br. .

OIB:14036333877 .da tužitelju I. K. s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa u visini od 1.573,66 eura i to s zakonskim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,54 eura od 31.10. 2006 godine do isplate

- na iznos od 0,44 eura od 30.11. 2006 godine do isplate

- na iznos od 0,16 eura od 31.12. 2006 godine do isplate

- na iznos od 0,17 eura od 31. 5. 2009 godine do isplate

- na iznos od 6,70 eura od 31.12. 2008 godine do isplate

- na iznos od 7,62 eura od 27. 2. 2009 godine do isplate

- na iznos od 8,75 eura od 31. 3. 2009 godine do isplate

- na iznos od 9,31 eura od 30. 4. 2009 godine do isplate

- na iznos od 7,96 eura od 31. 5. 2009 godine do isplate

- na iznos od 7,77 eura od 30. 6. 2009 godine do isplate

- na iznos od 5,73 eura od 31. 7. 2009 godine do isplate

- na iznos od 3,84 eura od 31. 8. 2009 godine do isplate

- na iznos od 4,50 eura od 30. 9. 2009 godine do isplate

- na iznos od 5,91 eura od 31.10. 2009 godine do isplate

- na iznos od 5,11 eura od 30.11. 2009 godine do isplate

- na iznos od 4,33 eura od 31.12. 2009 godine do isplate

- na iznos od 6,12 eura od 31. 1. 2010 godine do isplate

- na iznos od 7,81 eura od 27. 2. 2010 godine do isplate

- na iznos od 9,60 eura od 31. 3. 2010 godine do isplate

- na iznos od 9,13 eura od 30. 4. 2010 godine do isplate

- na iznos od 12,14 eura od 31. 5. 2010 godine do isplate

- na iznos od 11,36 eura od 30. 6. 2010 godine do isplate

- na iznos od 12,88 eura od 31. 7. 2010 godine do isplate

- na iznos od 21,40 eura od 31. 8. 2010 godine do isplate

- na iznos od 19,46 eura od 30. 9. 2010 godine do isplate

- na iznos od 26,73 eura od 31.10. 2010 godine do isplate

- na iznos od 22,89 eura od 30.11. 2010 godine do isplate

- na iznos od 20,01 eura od 31.12. 2010 godine do isplate

- na iznos od 28,78 eura od 31. 1. 2011 godine do isplate

- na iznos od 34,11 eura od 30. 2. 2011 godine do isplate

- na iznos od 30,18 eura od 31. 3. 2011 godine do isplate

- na iznos od 30,76 eura od 30. 4. 2011 godine do isplate

- na iznos od 27,94 eura od 31. 5. 2011 godine do isplate

- na iznos od 28,81 eura od 30. 6. 2011 godine do isplate

- na iznos od 38,39 eura od 31. 7. 2011 godine do isplate

- na iznos od 39,73 eura od 31. 8. 2011 godine do isplate

- na iznos od 50,33 eura od 30. 9. 2011 godine do isplate

- na iznos od 46,49 eura od 31.10. 2011 godine do isplate

- na iznos od 40,49 eura od 30.11. 2011 godine do isplate

- na iznos od 40,25 eura od 31.12. 2011 godine do isplate

- na iznos od 39,60 eura od 31. 1. 2012 godine do isplate

- na iznos od 41,77 eura od 27. 2. 2012 godine do isplate

- na iznos od 44,16 eura od 31. 3. 2012 godine do isplate

- na iznos od 44,02 eura od 30. 4. 2012 godine do isplate

- na iznos od 42,53 eura od 31. 5. 2012 godine do isplate

- na iznos od 43,14 eura od 30. 6. 2012 godine do isplate

- na iznos od 44,03 eura od 31. 7. 2012 godine do isplate

- na iznos od 43,07 eura od 31. 8. 2012 godine do isplate

- na iznos od 43,15 eura od 30. 9. 2012 godine do isplate

- na iznos od 42,26 eura od 31.10. 2012 godine do isplate

- na iznos od 40,62 eura od 30.11. 2012 godine do isplate

- na iznos od 42,62 eura od 31.12. 2012 godine do isplate

- na iznos od 43,35 eura od 31. 1. 2013 godine do isplate

- na iznos od 43,06 eura od 27. 2. 2013 godine do isplate

- na iznos od 40,13 eura od 31. 3. 2013 godine do isplate

- na iznos od 42,16 eura od 30. 4. 2013 godine do isplate

- na iznos od 42,62 eura od 31. 5. 2013 godine do isplate

- na iznos od 41,71 eura od 30. 6. 2013 godine do isplate

- na iznos od 39,02 eura od 31. 7. 2013 godine do isplate

- na iznos od 37,35 eura od 31. 8. 2013 godine do isplate

- na iznos od 38,68 eura od 30. 9. 2013 godine do isplate

po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31 prosinca 2007 godine, a na dalje u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a počev od 1. kolovoza 2015 godine u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.765,45 eura, s zakonskim kamatama tekućim od presuđenja tj. od 23. travnja 2024. pa do isplate i sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. .u iznos od 13.700,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na

dan korištenja kredita s datumom 6. 7. 2006. na rok otplate 7 godina, odnosno 84 mjeseca. Nadalje navodi da je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 4,65% koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano Odlukom banke, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamate stope. Navodi da je tijekom razdoblja otplate Banka značajno povećala predmetnu ugovorenu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara i visini iste. Nadalje navodi da je presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2104. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u

Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.7.2013. godine, te je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 249/14 od 09. travnja 2015. godine utvrđeno da je odredba kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika ništetna i nepoštena. Nadalje navodi da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije pregovarao pojedinačno s tužiteljem kao potrošačem, time da nisu niti ugovorom određeni parametri koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate. Slijedom navedenog tužitelj potražuje povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sa početnog iznos od 4,65%. Nadalje tužitelj navodi da je čl. 7. Ugovora ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima, da je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14.

6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje navodi da je Presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Stoga tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže sudu sud utvrdi ništetnost pojedinih odredbi ugovora, te obvezno pravni zahtjev radi isplate zakonskih zateznih kamata s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja

CHF iznos od 1.573,66 eura, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka.

1.1.Tužitelj je povukao dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi

2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbe, te ističe prigovor zastare potraživanja. Tuženik navodi da su tražbine osnovi povrata danog temeljem ništetnih odredbi, a koje su plaćene prije 13. svibnja 2017. g. bile bi u zastari, a budući da je upravo to slučaj u rubriciranom sporu, razvidno je kako su tužiteljeva potraživanja po osnovi naknade za obradu kredita, valute u CHF i promjene kamatne stope, plaćena do navedenog dana, u potpunosti zastarjela. Tuženik posebno ističe sudskom praksom uvriježeno stajalište o različitom trenutku isteka roka zastare, s obzirom na to radi li se o isplati kao posljedici ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope ili valutne klauzule. Tuženik navodi da je ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope pravomoćno je utvrđena 13. lipnja 2014.g. dok je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena 14. lipnja 2018.g.Tuženik nadalje ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, da bi se odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Nadalje Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF , imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga, tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

Slijedom navedenoga, tuženik predlaže se sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom

U podnesku od 15. 6. 2023. tuženik navodi da u odnosu na povućeni dio zahtjev vezano uz preplaćenih kamata, tuženik ističe kako nije jasno kolika je vrijednost dijela tužbenog zahtjeva koji tužitelj povlači na ime isplate iznosa preplaćenog osnovom navodno ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s tim da se izričito na protivi povlačenju.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu, otplatni plan, specifikaciju uplata, izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, aneks ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine,

izveden dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka M. S., bivše radnice tuženika.

4.Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog knjigovodstvenog- financijskog vještačenja.

Tuženik se protivio preinaci tužbe i tako preciziranom tužbenom zahtjevu.

Budući je tužbeni zahtjev za isplatu povećan, radi se u preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

Prema odredbi i čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

Prema st. 2. navedenog članka iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama čl.117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ( Narodne novine RH br. 70/19), odredba čl. 39. toga Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku, dakle i na ovoj postupak.

Ocjenjujući da prije provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti preciziran tužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za končano rješenje spora među strankama, te je donio odluku kao u izreci rješenja.

4.1.Ovakvo stajalište je zauzeo Vrhovni sud u zaključku donesenom na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. 11. 2021. prema kojem je u predmetima po tužbi korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja.

4.2 Tužitelj je povukao dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući se tuženik nije izričito protivio djelomičnom povlačenju sud je utvrdio da je tužba djelomično povučena.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8.

Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19,80/22 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa od 1.831,55 eura, na ime preplate temeljem povećanja tečaja

CHF.

6.Nesporno je:

- da su tužitelj i tuženik 30. 5. 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. .. na iznos od 10.750,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u

kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,25% koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 152,20 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita

- da se za vrijeme otplate kredita mijenjala visina kamatne stope, a shodno tome i iznos anuiteta

-

da je kredit otplaćen.

7. Sporno je:

-

da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK,

-

da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

-

da li tužitelj ima svojstvo potrošača

-

da li Ugovor ima potrošačka svojstva.

8. Iz dokumentacije dostavljene uz tužbu utvrđeno je da su stranke dana 6 7. 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu bez depozitom broj .. U navedenom ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača,

a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te se u tom smislu ima primijeniti mjerodavno potrošačko pravo.

Na predmetni pravni posao u konkretnom slučaju primjenjuje se ZZP 96 /03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača sud je ocijenio neosnovanim imajući u vidu da je čl. 5. toč. 15. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je tijekom postupka iznio činjenice i dostavio dokaze iz kojih proistječe da je svrha ugovora stambeni kredit za financiranje adaptacije kuće. Stoga je tuženik, ukoliko je smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, bio dužan predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

9. Ocjenjujući prigovor zastare tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu proizlazi da je prigovor tuženika neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. 5. 2022. nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva.

10.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa,

a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

11.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11.1.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

12.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka M. S..

12.1.Tužitelj saslušan na ročištu od 22. 2. 2024., iskazao je 2013. otplatio kredit, da je predmetni kredit podigao 2006.g., da se u banci konzultirao sa osobnim bankarom konzultirao, da je imao namjernu podići kredit u valuti Eur, ali da mu je osobni bankar savjetovao da uzme kredit s valutnom klauzulom u CHF, govoreći mu da je povoljniji i da će na taj način moći dobiti više sredstva na ime kredita. Ističe da je početna kamatna stopa iznosila 4,56%, a da je do otplate kredita porasla, da ni sam ne zna na koliko. Nadalje je izjavio da ga osobni bankar nije uopće upozorio na povećanje značajnog rasta kamatne stope, tako da nije očekivao da će baš u tolikoj mjeri kamata porasti, da je po povećanju rate kredita zaključio da se nešto događa, ali da obavijest od banke i novi otplatni plan nije dobivao tijekom razdoblja otplate. Također je izjavio da se ne može sjetiti koliko mu je povećan anuitet, ali da je to dvije- tri godine prije otplate kredita bilo značajno.

12.2. Svjedok M. S. u danom iskazu navodi da joj nije poznat tužitelj, da se ne sjećam ničega što je vezano uz zaključenje ugovora koji je on zaključio s

A. B., da je ona od 1995. do 2012. bila zaposlenica S. b.,

odnosno A. b.. Također, je izjavila da se ne sjeća koji su uvjeti bili važeći u vrijeme zaključenja ugovora i da li su klijentima nudili kredite i u kojoj valuti, da je vjerojatno je bilo više valuta.

13. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

14. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

15. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

17. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

18.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP-a, određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

18.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03

19. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku D.H..

Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je tužitelju zaključio dana 06.07.2006. godine sa tuženiku Ugovor o namjenskom kreditu bez depozitom broj

., da je Iznos kredita iznosio 13.700,00 CHF odnosno

u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan korištenja kredita, da je rok otplate kredita : 84 mjeseca, 7 godina, da je redovna kamatna stopa na datum ugovaranja iznosila je 4,65% godišnje, da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, da je prvi anuitet dospio 01.09. 2006., te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog dana u mjesecu.

Iz Zaključka nalaza i mišljenja proistječe da je zadak vještaka bio utvrditi koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu zbog povećanja tečaja na način da izračuna razliku između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanog tečaja od sklapanja ugovora pa do dana otplate kredita, odnosno za cijelo vrijeme trajanja kredita, te da posebno izradi izračun pozitivnih i negativnih razlika, te zasebno prikazati iznose (anuiteta), koje je tužitelj plaćao po tečaju CHF nižem od tečaja CHF po kojem je isplaćen tečaj.

Tečajna razlika prema izračunu vještaka između tečaja CHF-a važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog tečaja iznosi 11.215,63 kuna ili 1.488,57 EUR- a

Vještak nadalje navodi da negativnih razlika, tj. kad je tužitelj plaćao po tečaju CHF nižem od tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit - početni tečaj iznosi -641,15 kuna ili -85,09 EUR-a

Prema mišljenju vještaka tužitelj je platio više obvezu po kreditu u iznosu od 11.856,77 kuna ili 1.573,66 EUR-a zbog povećanja tečaja CHF-a, kojeg je tuženik primjenjivo prilikom plaćanja svakog anuiteta kredita.

19.1. Tuženik je podneskom od 17. 1. 2024. istaknuo primjedbe na nalaz i mišljenje, te se vještak na iste očitovao podneskom od 24. 1. 2024. navodeći da zadatak postavljen po rješenju suda za provođenje vještačenja glasi: Utvrditi koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu zbog povećanja tečaja na način da izračuna razliku između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanog tečaja od sklapanja ugovora pa do dana otplate kredita, odnosno za cijelo vrijeme trajanja kredita. Posebno izraditi izračun pozitivnih i negativnih razlika, te zasebno prikazati iznose (anuiteta), koje je tužitelj plaćao po tečaju CHF nižem od tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit. Vještak ističe da je tako i napravljen izračun, dakle izračunati su pretplaćeni iznosi po osnovu tečajne razlike valute CHF-a i zasebno tzv. „negativna tečajna razlika“. Sve banke pa tako i A. B. d.d. zaduživali su u svom knjigovodstvu knjiženjem obveze u kunama po datumu dospijeća anuiteta, dakle primijenivši tečaj CHF-a na dan koji je naznačen u Ugovoru. U predmetnom Ugovoru dospijeće anuiteta je svakog prvog dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva 01. rujna 2006. godine. Tečaj koji se primjenjuje po Ugovoru je protuvrijednost HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Ukoliko bi korisnik kredita uplatio anuitet kasnije od datuma dospijeća anuiteta, banka bi zaračunala zateznu kamatu klijentu, a ista je naplaćena po prvoj idućoj uplati, te je plaćena sva sa konačnom otplatom kredita. Addiko Bank d.d. je dana 28. siječnja 2022. godine dostavila korisniku kredita Ivanu Knezović potpisanu i ovjerenu obavijest o ukupno naplaćenoj glavnici, redovnoj kamati i iznosom zateznih kamata za razdoblje od 02.08.2006. do 14.08.2013. godine i to:

Naplata dospjele glavnice u HRK 73.769,06 Naplata redovne kamate u HRK 14.625,59, Ukupno anuiteti HRK 88.394,65 Naplata

zatezne kamate u HRK 1,82 Ukupno

naplaćeno HRK 88.396,47.

Korisnik kredita platio je obvezu po kreditu u iznosu od 88.370,17 kuna zbog povećanja tečaja CHF-a, kojeg je tuženik primjenjivo prilikom plaćanja svakog anuiteta. Dakle izračun uplaćenog iznosa anuiteta po Nalazu i mišljenju je manji za 24,48 kune ili 3,25 EUR od iznosa koji A. B. d.d. upisala u obavijesti o ukupnoj naplati anuiteta, te je opravdan način izračuna korištenja tečaja CHF-a na dan dospijeća anuiteta po Ugovoru.

Nadalje vještak na primjedbe tuženika ističe da je uvidom u simulaciju tuženika vidljiva ukupna tečajna razlika od 10.813,40 kuna ili 1.435,18 EUR-a između anuiteta po početnom ugovorenom tečaju važećem na dan isplate kredita i plaćenog anuiteta po naknadnom promjenjivom tečaju CHF. Ukupan otplaćen iznos ANUITETA je 16.673,83 CHF, pomnožen sa važećim tečajem na dan isplate kredita ( 4,627280 kuna za 1CHF) čini početni iznos anuiteta od 77.154,53 kune. Iznos anuiteta po početnom tečaju CHF-a iznosi 77.154,53 kn. Tečajna razlika po simulaciji tuženika iznosi +10.813,40 kn. Ukupno plaćeno anuiteta po simulaciji 87.967,93 kn, da je banka u obavijesti dala podatak da je uplaćeno anuiteta u iznosu od 88.394,65 kuna,

te je po simulaciji manje uplatio za 426,72 kn ili 56,64 EUR, da je iz prethodnog izračuna vidljiva razlika po izračunu na dan uplate anuiteta od 426,72 kune ili 56,64 EUR-a.

Tuženik u podnesku navodi da smatra da izračun vještaka iz Nalaza i mišljenja pogrešno uzeti kao dokaz visine tražbine tužitelja iz razloga što se istim zanemaruje činjenica da je sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF.

Na istaknutu primjedbu vještak navodi da je to istina, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili svi korisnici kredita u CHF-u isti su se uzimali iz razloga jer su bili povoljniji od drugih kredita, što je neosporno, a isti korisnici ne bi potpisivali Ugovore da su znali koliko je valuta CHF nesigurna i koliko će kamatne stope rasti, da Korisnici kredita nisu znali o riziku vezanim uz valutnu klauzulu CHF i da je neusporedivo veći u odnosu na isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u kao što štiti prema EUR-u.

20. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjanje pravne osnove naplatio od tužitelja s naslova povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu iznos od 1.573,66 eura.

Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.

21.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21.1.U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

21.2.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove,

moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate.

Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

21.3.Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su stoga ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO- a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

22. Što se tiče navoda tuženika iz podnesak od 13 2. 2024. da se negativne razlike moraju uzimati u obzir te navodi da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora pa se slijedom toga ne može pri odluci o visini tužbenog zahtjeva uzimati u obzir samo ono što je tuženik stekao temeljem takvog ugovora, već i ono što je tužitelj stekao temeljem istog, valja ukazati na stajalište Vrhovnog suda zauzeto u presudi Rev 549/2023 od 18.12.2023. prema kojem, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, sud nije ovlašten niti je dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama.

23.Slijedom navedenog sud je ocijenio specificirani tužbeni zahtjev osnovanim te je donio odluku kao u izreci.

23. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a,

propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.573,66 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav dva podneska od 18. 10. 23. i 2.

2. 2024., za zastupanje na raspravi od 26. 9.2023., 22. 2. 2024. i 19. 3. 2024. po 100

bodova, ukupno 600 bodova, što čini novčani iznos od 1.200,00 eura, a što uvećano za PDV iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijskog- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 264,45 eura.

Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.765,45 eura.

U Vinkovcima, 23. travnja 2024.

Sudac: Marija

Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. punomoćnik tužitelja

2.– punomoćnik tuženika

Broj zapisa: 9-30865-d66e2

Kontrolni broj: 0e34c-5a911-ecd19

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Marija Pavlović, O=OPĆINSKI SUD U VINKOVCIMA, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Vinkovcima potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.