REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1867/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Rudan d.o.o., OIB 84430586938, sa sjedištem u Žminju, 9. rujna 1/H, kojeg zastupaju punomoćnici Predrag Jelavić i Josip Paić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Brodograđevna industrija Split d.d., OIB 18556905592, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Milan Veić, odvjetnik u Splitu i Ismet Krupić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7687/2015-3 od 21. ožujka 2018. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog društva u Splitu, poslovni broj Povrv-323/2014 od 30. rujna 2015., u sjednici održanoj 23. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu kojima se pobija presuda Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7687/2015-3 od 21. ožujka 2018.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika u dijelu kojim se pobija rješenje Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7687/2015- 3 od 21. ožujka 2018.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.176.727,50 kuna (156.178,57 EUR)[1] i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 20.996,63 kuna (2.786,73 EUR), sve s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 100.000,00 kuna (13.272,28 EUR) s pripadajućim zateznim kamatama. U točki III. izreke presude odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja do iznosa od 2.252.474,91 kuna (298.954,79 EUR). Prvostupanjskim je rješenjem u točki I. izreke ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita poslovni broj Ovrv-484/13 od 29. srpnja 2013. u dijelu kojim je naloženo tuženiku namiriti tražbinu tužitelja u iznosu od 1.176.727,50 kuna (156.178,57 EUR), s pripadajućim zateznim kamatama u odnosu na koji je zahtjev odlučeno da se postupak nastavlja kao po tužbi, dok je u točki II. izreke dopuštena subjektivna preinaka tužbe tako da je kao tuženik označen Brodograđevna industrija Split d.d., OIB 18556905592, sa sjedištem u [adresa].

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.176.727,50 kuna (156.178,57 EUR) sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 588.451,25 kuna (78.100,90 EUR) od 16. svibnja 2013. te na iznos od 588.276,25 kuna (78.077,67 EUR) od 16. lipnja 2013. do isplate, kao i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 20.996,63 kuna (2.786,73 €) sa zateznim kamatama koje teku od 29. srpnja 2013. do isplate te u točkama II. i III. izreke. Nadalje je u točki II. izreke prvostupanjska presuda preinačena u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 588.451,25 kuna (78.100,90 €) koje teku od 16. svibnja 2013., zatim zatezne kamate na iznos od 588.276,25 kuna (78.077,67 €) koje teku od 16. lipnja 2013. te zatezne kamate na trošak ovršnog postupka u iznosu od 20.996,63 kuna (2.786,73 €) koje teku od 29. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015., i to tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 588.451,25 kuna (78.100,90 EUR) od 16. svibnja 2013., zatezne kamate na iznos od 588.276,25 kuna (78.077,67 EUR) od 16. lipnja 2013. i zatezne kamate na trošak ovršnog postupka u iznosu od 20.996,63 kuna (2.786,73 EUR) od 29. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 14.709,13 kuna (1.952,23 EUR).

2.1. Prvostupanjskim je rješenjem u točki I. izreke odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u točki I. izreke, dok je u točki II. izreke uvažena tuženikova žalba i ukinuto prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke bez potrebe vraćanja na ponovan postupak.

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja redovnu reviziju po vrijednosnom kriteriju podnosi tuženik pozivom na odredbu članka 382. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 497.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22. 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio u postupku, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da s pobijana odluka preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije ili da se prihvati tuženikov prigovor radi prijeboja do iznosa od 2.252.474,91 kuna (298.954,79 EUR), podredno da se pobijana odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je odgovorio na reviziju te ju je ocijenio neosnovanom i predložio odbiti.

5. Revizija tužitelja nije osnovana u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda, dok nije dopuštena u dijelu kojim se pobija drugostupanjsko rješenje.

6. Neutemeljeno revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Valja napomenuti da se u reviziji i ne navodi u čemu bi se sastojala ova bitna povreda, a paušalno naznačavanje revizijskog razloga bez konkretiziranja revizijskog razloga i naznake u čemu se konkretni revizijski razlog sastoji, ne upućuje na osnovanost tog razloga.

6.1. Revident također ukazuje i da je pobijanom presudom prekoračen tužbeni zahtjev, odnosno da je u postupku počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP, ali ni u ovom slučaju ne navodi na koji je način zahtjev prekoračen. 6.2. Bez osnove nadalje revident ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP koja uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Na ovu bitnu povredu revident ukazuje ističući da tijekom trajanja postupka nisu prihvaćeni njegovi dokazni prijedlozi. Riječ je o izvođenju dokaza vještačenjem po vještacima strojarske i građevinske struke te saslušanjem svjedoka ABC, VK, BK i OK. Za odbijanje ovih dokaznih prijedloga sudovi su dali detaljne, ozbiljne i uvjerljive razloge. Naime, prvostupanjski je sud u postupku proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku dipl. oec. ABC na temelju kojeg je utvrdio pravno odlučne činjenice, i to: da je tužitelj račune broj 336-01-53049 od 30. travnja 2013. i 492-0153049 od 31. svibnja 2013. ispostavio tuženiku na temelju članka 8. Ugovora o sanaciji i nadzoru vodovodnih instalacija od 11. ožujka 2005. zaključenog između stranaka te sporazuma stranaka o načinu obračuna visine ušteda vode kod tuženika za utuženo obračunsko razdoblje odnosno da je tužitelj obračun ušteda vode za travanj i svibanj 2013. kod tuženika izvršio primjenom utvrđene referentne potrošnje za 2013. godinu u odnosu na ostvarenu potrošnju za navedeno razdoblje te uz postojeću cijenu vode po m³, kao i da je tužitelj ostale račune koji se odnose na pružene usluge i isporučenu robu temeljem ugovora o sanaciji i nadzoru vodovodnih instalacija od 11. ožujka 2015. ispostavio tužitelju na temelju vjerodostojne knjigovodstvene dokumentacije odnosno da za svaki od navedenih računa postoji izdatnica robe i narudžbenica tuženika, da su ti računi primljeni kod tuženika i bez reklamacija knjiženi u poslovnim knjigama tuženika kao dugovanje prema tužitelju te nakon toga u pretežitom dijelu bez primjedbi plaćeni tužitelju. Vještak se na ročištu za glavnu raspravu od 2. rujna 2015. očitovao na primjedbe tuženika iznesene na njegov nalaz i mišljenje, a nakon toga u vezi s predmetnim računima tuženik nije imao prigovora na nalaz i mišljenje ovog vještaka. U takvim su okolnostima sudovi ocijenili da je izvođenje daljnjih predloženih dokaza suvišno zbog čega su ti prijedlozi i odbijeni. Valja uočiti da ni revizijski navodi ne nude vjerodostojne tvrdnje koje bi dovele u sumnju zaključak sudova o suvišnosti navedenih dokaznih prijedloga. Stoga, kada nižestupanjski sudovi ozbiljno, uvjerljivo i dostatno daju razloge zbog kojih odbijaju dokazne prijedloge stranke, tada takvo odbijanje dokaznih prijedloga nema značaj onemogućavanja raspravljanja pred sudom.

6.3. U naprijed navedenim okolnostima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

7. Predmet je pobijanog dijela drugostupanjske presude tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.176.727,50 kuna (156.178,57 EUR) po osnovi naknade za ostvarene uštede u potrošnji vode za travanj i svibanj 2013. koji je zahtjev utemeljen Ugovoru o sanaciji i nadzoru vodovodnih instalacija broj od 11. ožujka 2005. zaključenom između stranaka, a koji se iznos odnosi na tražbinu tužitelja po računu od 30. travnja 2013. u iznosu od 588.451,25 kuna (78.100,90 EUR) i tražbinu po računu od 31. svibnja 2013. u iznosu od 588.276,25 kuna (78.077,67 EUR).

8. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj izvršio evidentiranje spornih računa broj 336-01-53049 od 30. travnja 2013. i 492- 0153049 od 31. svibnja 2013., i to u Knjizi ulaznih računa na način da je stvorio obvezu plaćanja poreza na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 235.345,50 kuna (117.690,25 +117,655,25). Tuženik, s druge strane, nije izvršio evidentiranje spornih računa u Knjizi ulaznih računa, pa stoga nije ni koristio pretporez (tuženik jest izvršio evidentiranje računa u 2013. godini, ali ne predmetnih za travanj i svibanj 2013., već onih koji se odnose na uštedu vode za siječanj, veljaču i ožujak 2013. godine). Obračun svog potraživanja tužitelj je izvršio na temelju i u skladu sa sadržajem odredbe članka 8. Ugovora o sanaciji i nadzoru vodovodnih instalacija od 11. ožujka 2005. koristeći pritom utvrđenu referentnu potrošnju za 2013. godinu, potrošnju za travanj i svibanj 2013. godine te postojeću cijenu po m³. Ukupnu uštedu je dijelio u omjeru 75% za naručitelja, a 25% za izvoditelja, i to u skladu s predmetnim Ugovorom broj 0066/05 od 11. ožujka 2005. Tuženik je izvršio plaćanje tužitelju po osnovi uštede vode prema članku 8. Ugovora o sanaciji i nadzoru vodovodnih instalacija za obveze do 31. ožujka 2013. (do tada je izvršeno fakturiranje po osnovi predmetnog ugovora u iznosu od 47.614.346,55 kuna s porezom na dodanu vrijednost), ali od tada tuženik više nije vršio evidentiranje ispostavljenih računa tužitelja, iako je i u to vrijeme spomenuti Ugovor bio na snazi.

9. Sudovi su pritom otklonili tuženikov prigovor radi prijeboja do iznosa od 2.252.474,91 kuna (298.954,79 EUR) ističući da iz međusobne poslovne suradnje stranaka proizašle iz Ugovora o sanaciji i nadzoru vodovodnih instalacija od 11. ožujka 2005. postoji preplata tuženika u korist tužitelja u navedenom iznosu. Ovu je tvrdnju tuženik temeljio na odredbi članka 9. Ugovora od 11. ožujka 2005. kojom se tužitelj obvezao da će nakon isteka tog Ugovora (sklopljenog na vrijeme od petnaest godina) tuženiku bez naknade predati ispravnu vodovodnu mrežu sa svom opremom i materijalom koji je tužitelj kao izvođač u nju investirao. Stoga je tuženik tijekom postupka tvrdio da tužitelj nije imao pravo naplaćivati od tuženika troškove popravaka i održavanja vodovodnih instalacija te da je upravo po toj osnovi tuženik tužitelju preplatio iznos od 2.252.475,91 kuna (298.954,79 EUR). Međutim, u postupku je utvrđeno da se na temelju odredbe članka 4. Ugovora od 11. ožujka 2005. tužitelj kao izvođač obvezao osigurati potreban materijal i rezervne dijelove za sanaciju cjevovoda kako bi se eventualni kvarovi promptno riješili te svakog prvog u mjesecu ispostaviti fakturu za prethodni mjesec što znači da je tužitelj navedene troškove imao pravo naplatiti neovisno o naknadi na koju je imao pravo po osnovi ostvarenih ušteda sukladno odredbi članka 8. Ugovora.

11. Jednako su tako sudovi otklonili tuženikov prigovor da tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora od 11. ožujka 2005., s obzirom na djelatnosti koje su činile predmet njegova poslovanja, nije mogao sklopiti takav ugovor, i to pozivom na odredbu članka 35. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23) kojom je propisano da su valjani pravni poslovi koje trgovačko društvo sklopi s trećim osobama izvan djelatnosti upisane u sudski registar, odnosno izvan djelatnosti koje služe obavljanju djelatnosti upisane u sudski registar.

12. Na temelju naprijed navedenog sudovi su u pobijanom dijelu prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 600. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) čija je primjena utemeljena na odredbi članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) cijeneći da se radi o ugovoru o djelu u kojem je tužitelj kao izvođač obavio među strankama ugovoreni posao, a tuženik mu kao naručitelj nije za to platio naknadu.

13. Neutemeljeno tuženik prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava kod prihvaćanja pobijanog dijela drugostupanjske presude zato što je prihvaćanje tužbenog zahtjeva rezultat pravilne primjene materijalnog prava u okolnostima kada je tužitelj kao izvođač obavio ugovoreni posao za tuženika kao naručitelja, a tuženik mu nije platio naknadu za obavljeni posao, iako se na to obvezao ugovorom. Tuženika na to obvezuje odredba članka 600. ZOO/91 koju su sudovi upravo prihvaćanjem zahtjeva pravilno primijenili. Revizijski navodi to ničim nisu doveli u sumnju jer se jednim dijelom svode na ponavljanje navoda iz žalbe na koje je drugostupanjski sud detaljno, uvjerljivo i dostatno odgovorio, dok se drugim dijelom svode na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, koje u ovom stadiju postupka nije ni moguće osporavati jer to priječi odredba članka 385. ZPP. U takvim okolnostima nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Budući da u odnosu na pobijanu presudu ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju je tužitelja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 393. ZPP radi čega je odlučeno kao u izreci presude.

15. U odnosu, pak, na pobijana rješenja, revizija nije dopuštena jer se ne radi o rješenjima iz članka 400. stavka 1. ZPP. Naime, spomenuta zakonska odredba ovlašćuje stranke na izjavljivanje revizije protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen. Rješenje kojim se ukida platni nalog iz rješenja o ovrsi u dijelu kojim je naloženo namiriti određenu tražbinu i kojim je određeno da će se u tom slučaju postupak nastaviti kao po tužbi nije rješenje kojim se postupak pravomoćno završava. Takvo obilježje nema ni rješenje kojim se uvažava tuženikova žalba i ukida prvostupanjsko rješenje kojim se dopušta subjektivna preinaka tužbe kada je utvrđeno da za odlučivanje o dopuštenosti te preinake nisu bili ispunjeni uvjeti jer tužitelj nije ni izvršio subjektivnu preinaku tužbe, već je zbog statusne promjene iz članka 541. ZTD (pripajanja) samo pravilno označio tuženika. Stoga je u ovom dijelu reviziju valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 392. stavka 1. ZPP radi čega je riješeno kao u točki I. izreke rješenja.

16. Odlučujući po osnovi odredbe čanka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP pa je stoga zahtjev za naknadu takvog troška odbijen kao neosnovan slijedom čega je riješeno kao u točki II. izreke rješenja.

Zagreb, 23. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil