Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-289/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Vlasti Horvat Mataić, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz M., OIB:…, kojega zastupa punomoćnik S. C., odvjetnik u M., protiv tuženika S. d.o.o., Z., OIB:…, kojega zastupa prokurist D. M., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika W. o. V. i. G. d.d., kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u B. & p. odvjetničko društvo d.o.o., S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Pr-15/2022-22 od 16. siječnja 2024., dana 23. travnja 2024.,
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba tuženika te se ukida rješenje Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj Pr-15/2022-22 od 16. siječnja 2024. a predmet se vraća tome sudu na ponovan postupak.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud odbio je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
2. Protiv toga rješenja žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se rješenje preinači i odredi kao mjesno nadležni sud Općinski radni sud u Zagrebu ili Općinski sud u Dubrovniku.
3. Žalba je osnovana.
4. Prvostupanjski sud je odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti iznoseći shvaćanje da, imajući u vidu činjenicu da tužitelj ima prebivalište u M. te u tom kontekstu uzimajući u obzir udaljenost suda u Zagrebu od mjesta prebivališta tužitelja, to bi predstavljalo potencijalno onemogućavanje njegovog dolaska na sud, pa je po stavu prvostupanjskog suda tužitelju je otežan pristup na ročišta u sud u Zagreb, slijedom čega je ugovorenom prorogacijskom klauzulom povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu pa u konkretnom slučaju zbog iznesenih razloga ne bi bio nadležan Općinski radni sud u Zagrebu.
5. Iz navoda žalbe tuženika vidljivo je da ne ustraje kod ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, jer predlaže da se može odrediti i kao mjesno nadležni sud i Općinski sud u Dubrovniku, kao sud mjesta štetnog događanja, što bi u konačnici moglo upućivati i na to da tuženik, koristeći se procesnim ovlaštenjem na osporavanje mjesne nadležnosti suda u M. i podnošenjem žalbe, zapravo ide za odugovlačenjem postupka.
6. Nesporno je da su stranke u čl. VI. st. 9. Ugovora o radu sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti iz čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje: ZPP), odnosno da su ugovorile da se u slučaju radnog spora ugovara nadležnost suda u Zagrebu.
7. Tužitelj ima prebivalište u M., a ozljedu na radu tužitelj je pretrpio u štetnom događaju na gradilištu pristupnih cesta na P. u obavljanju poslova za tuženika, a to je na području nadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku. Ugovor radu sklopljen je u Z. a i tuženik ima sjedište u Z. (nadležnost Općinskog radnoga suda u Zagrebu.
8. U ovom postupku tužitelj kao radnik traži od tuženika svojega poslodavca da mu naknadi štetu zbog ozljede na radu a nije sporno ni to da spor radnika protiv poslodavca radi naknade štete koju je pretrpio na radu ili u vezi s radom je radni spor (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-327/09-2 od 4. lipnja 2009.).
9. Prema odredbi članka 65. ZPP ako je u sporu iz radnog odnosa tužitelj radnik, za suđenje je nadležan, pored suda koji je općemjesno nadležan za tuženika, i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao odnosno sud na čijem se području rad morao obavljati te sud na čijem je području zasnovan radni odnos.
9.1. U konkretnom slučaju stranke su prorogacijskom klauzulom sadržanoj u Ugovoru o radu ugovorile nadležnost suda u Zagrebu za radne sporove, pa za suđenje sukladno tome sporazumu bio nadležan Općinski radni sud u Zagrebu.
10. Međutim, s obzirom da je tužitelj podnio tužbu sudu svojega prebivališta, valjalo je razmotriti osim odredbi Zakona o parničnom postupku i članak 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06; dalje: Konvencija) kojom je propisano da je radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.
10.1. Navedeno znači da je potrebno voditi računa o pravu na pristup sudu kao jednom od postupovnih jamstava strankama u postupcima koji su u tijeku, a ovo pravo proizlazi i iz odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14; dalje: Ustav) prema kojem svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
11. Osnovano tužitelj ukazuje da ograničenje prava na pristup sudu nije spojivo s pravom na pravično suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti.
12. U sklopu navedenih odredbi a prema prorogacijskoj klauzuli tužitelj bi morao u zaštiti svojih prava putovati u sud udaljen od mjesta njegovog prebivališta oko 500 km, a postoji sud iste nadležnosti u mjestu njegovog prebivališta,
12.1. Stoga pravilno sud prvoga stupnja zaključuje da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno pravo, već je isto podvrgnuto ograničenjima, budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene ali da ograničenja, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit prava na pristup sudu. Takvo ograničenje ne može se nametati niti prorogacijskom klauzulom u ugovoru o radu od 2. lipnja 2020. kojega je sastavio tuženik na obrascu i tražiti da tužitelj, kao radnik, u zaštiti svojeg prava na naknadu štete zbog ozljede na radu, putuje u sud udaljen od njegovog mjesta prebivališta oko 500 km neovisno o njegovom zdravstvenom stanju i bez obzira koje činjenice treba dokazivati.
Stoga su u tom pravcu istaknuti žalbeni navodi, neosnovani.
13. Ponuda tuženika, da se može odrediti i sud prema mjestu štetnog događaja, Općinski sud Dubrovnik, u navedenim okolnostima mogla bi biti relevantna, jer je, ako nema primjene prorogacijske klauzule, na tužitelju pravo izbora suda iz odredbe čl. 65. ZPP, a to znači da pored suda koji bi bio opće nadležan za tuženika i suda na čijem području je zasnovan radni odnos, može odbrati sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao odnosno sud na čijem se području rad morao obavljati, a to bi bio Općinski sud u Dubrovniku.
14. Dakle, u navedenom kontekstu, sud prvoga stupnja treba ocijeniti prigovor mjesne nenadležnosti i odlučiti koji bi sud bio nadležan.
15. Budući da nije nađeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi sa čl. 381. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer odluka sadrži jasne i neproturječne razloge, kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1 u vezi sa čl. 377. ZPP, jer je prvostupanjski sud postupio sukladno uputi drugostupanjskog suda, potrebno je zaključiti da su navedeni žalbeni navodi neosnovani.
16. Slijedom navedenoga valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci.
17. U ponovnom postupku prvostupanjski sud ponovno će odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti, te će pozvati tužitelja da se izjasni o izboru mjesno nadležnog suda u smislu odredbe čl. 65. ZPP.
U Zagrebu 23. travnja 2024.
Sutkinja:
Vlasta Horvat Mataić, v.r.
