Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1060/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika Z. banka d.d. Z., …, OIB: …, kojega zastupa punomoćnica M. K. K., odvjetnica iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6998/21-15 od 19. siječnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6998/21-15 od 19. siječnja 2024. godine.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je od strane tuženika kao kreditora nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržana u čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. … sklopljenog 20. veljače 2007. pa stoga taj članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 650,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 29.3.2007. do isplate, i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak od 714,04 eura sa zateznom kamatom od 20.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe tuženika sud prvog stupnja nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Prvostupanjski sud navodi slijedeće:

"U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da je tužitelj 28.3.2007. platio tu naknadu u iznosu od 4.900,00 kn (sada 650,34 eura).

Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, ona u potpunosti ne omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine samo poziva na Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora koja nije sastavni dio ugovora. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 2. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 4.900,00 kn, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

31. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 11. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom iznosu od 4.900,00 kn, odnosno sada 650,34 eura.

Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka st. I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario."

6. Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, na žalbene navode valja reći da prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer prvostupanjski sud nije proglasio ništetnom obvezu tužitelja da vrati iznos kredita od 390,00 CHF i redovnu kamatu koja je ugovorena, jer iz točke I izreke pobijane presude je jasno razvidno da je utvrđeno da ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane članak 2. stavak 4. ugovora o namjenskom kreditu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Na daljnje žalbene navode valja reći da odgovara da je tuženik u podnesku od 17. ožujka 2023. godine, a prije nego što je zaključen prethodni postupak, istaknuo kako je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15), ali odredbe tog zakona tuženik pogrešno tumači.

9. Odgovara da sukladno čl. 19.e toč. 7. ZPK ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita tada je dužan snositi, između ostalog, i naknadu i troškove iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. tog zakona.

10. Odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZKP je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denomiran i izračunava se na način da se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na datum isplate …, dakle, time se samo propisuje da se za potrebe izračuna konverzije ne uzimaju u obzir naknade i troškovi pa te naknade i troškovi, a sukladno ugovornoj odredbi koja obvezuje potrošača da isplati takve naknade i troškove njih treba snositi potrošač.

11. Tim odredbama, u biti, se samo propisuje što se ne uzima u obzir za potrebe izračuna konverzije, međutim, u konkretnoj situaciji kao što je ova, kada je utvrđena ništetnom odredba čl. 2. st. 4. ugovora o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, onda citirane odredbe ZID ZKP/15 nemaju onaj značaj koji im daje tuženik a to je da je zakonom određeno da u slučaju konverzije su potrošači u svakom slučaju dužni snositi isplatu naknada i troškova.

12. Na daljnje žalbene navode vezano uz ukazivanje na propise vezano uz mogućnost ugovaranja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, samo valja reći da se radi o propisima koji su stupili na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora pa utoliko nisu niti pravno odlučni.

13. Nadalje, na navode žalbe valja reći da odgovara da u čl. 23. ugovora o kreditu je navedeno da su ugovorne strane upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. te da pristaju da se u skladu s Općim uvjetima na ugovorni odnos primjenjuju sve izmjene i dopune koje budu donesene za vrijeme trajanja ugovora.

14. Iz Općih uvjeta poslovanja tuženika (list 69) proizlazi da je klijent dužan snositi troškove koji banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s odlukom o tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja banka dok iz spisu priložene tarife proizlazi da u odnosu na stambeni kredit (kao što je ovaj koji je predmet tužbe) visina naknade je određena u kunama i iznosi 1% od kredita i to najmanje 150,00 kn a najviše 7.000,00 kn.

15. Glede žalbenih navoda koji se odnos na informiranost tužitelja, tuženik se u žalbi poziva samo na to da su osobni bankari imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tom smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstava ili iz sredstava kredita, međutim, valja reći da upravo iz odredbe čl. 2. st. 4. ugovora proizlazi obveza korisnika kredita da plati sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknade za usluge kreditora.

16. Saslušani tužitelj je jasno iskazao da za vrijeme razgovora o kreditu se navedena naknada od strane djelatnika tuženika nije spominjala, dakle tužitelj kao potrošač nije bio informiran ni na koji način o visini te naknade a niti o ekonomskim učincima ugovaranja takve odredbe.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

18. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio prednik tuženika te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 2. st. 4. predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

19. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to, i po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 2. sst. 4. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

20. Dodatno budi sumnju koji su to stvarni troškovi naplaćeni kroz trošak obrade kredita u visini od 1,% od iznosa kredita, koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu, a sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,00%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva I odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu,a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita bez obzira na to što je ugovoreno da najmanji iznos može biti 150,00 kn a najveći 7.000,00 kn i bez obzira što je tužitelj ostvario popust na način da mu je na maksimalno obračunate naknade u iznosu od 7.000,00 kn odobren popust od 30% obzirom da je bio vlasnik određenog paketa – računa – modela tako da je konačno tužitelj platio iznos od 4.900,00 kn.

21. Naime, nema razumnog razloga, jer sud ne nalazi da je za to trebao poseban veći angažman djelatnika tuženika, da troškovi naknade budu ovisni o visini odobrenog kredita.

22. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

23. I prigovor zastare je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Pritom valja reći da je to pravno shvaćanje VSRH dobilo potvrdu u odluci suda Europske unije u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021. godine

24. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO od dana plaćanja te naknade pa do isplate.

25. I odluka o trošku je pravilna i zakonita (čl. 154. st. 1. ZPP).

26. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

27. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 23. travnja 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.