REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 882/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužiteljice L. S. iz S. B., OIB ..., koju zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., protiv tužene A. B. d.d., Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnica M. R., odvjetnica u O. d. K. & P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2979/2022 od 6. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-61/2015-30 od 10. lipnja 2022., u sjednici održanoj 23. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužene se odbija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je:

- utvrđena ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu bez depozita broj 5140030250-26000069263/07od 13. lipnja 2007. u dijelu kojim se navodi da je "kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa u ovom ugovoru", a bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji ugovor je zaključen između tužiteljice kao korisnika kredita kunske protuvrijednosti iznosa od 125.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna i tuženika te da ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke;

- utvrđena ništetnom odredba članka 3. točka 3. i dr. istog ugovora o kreditu kojom se normira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruju se u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanja vrši prije roka, za vrijeme otplate po predmetnom ugovoru o kreditu od 13. lipnja 2007.;

- naloženo tuženoj da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati 23.535,23 kn sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni mjesečni iznos počev od uplate do dana povrata sve kako je tamo pojedinačno navedeno;

- naloženo tuženoj da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn, isplati 8.613,99 kn sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni mjesečni iznos počev od uplate do dana povrata sve kako je tamo pojedinačno navedeno;

- naloženo tuženoj naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu 9.375,00 kn. 2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda i odlučeno o trošku žalbenog postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1650/2023-2 od 3. svibnja 2023. dopustio tuženoj izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pravnog pitanja: "Protivi li se članku čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), odluka suda kojom je utvrđeno da je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dio odredbe o načinu promjene kamatne stope i vezivanja glavnice kredita za valutu CHF) nepoštena, odnosno ništetna, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja i obaviještenosti potrošača o značenju navedene odredbe prije sklapanja ugovora?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu bez depozita sklopljenog 13. lipnja 2007. i to u dijelu ugovornih odredbi o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi te u dijelu ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (CHF), kao i zahtjev za isplatu iznosa 23.535,23 kn na ime preplaćenih iznosa kamate i iznosa od 8.613,99 kn na ime razlike tečaja valute CHF u odnosu na dan zaključenja ugovora o kreditu i isplaćenih iznosa, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos. 7.1. Nižestupanjski su sudovi, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6621/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Presude iz kolektivnih sporova), ocijenio da se o ugovornim odredbama o promjeni stope ugovorene kamate i kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, nije pojedinačno pregovaralo niti je tužena prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora informirala tužiteljicu o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, slijedom čega su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Stoga je, pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), prihvatio tužbeni zahtjev.

7.2. Prvostupanjski sud je, dakle, ocjenu ništetnosti spornih ugovornih odredbi izveo iz utvrđenja Presuda iz kolektivnih sporova, ne osvrćući se pri tom na prijedloge tužene za provođenjem personalnih dokaza za saslušanjem svjedoka, zaposlenika banke i javnog bilježnika.

7.3. Drugostupanjski je sud u tom smislu naveo da (prvostupanjski) sud prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naveo je da se pravilno prvostupanjski sud pozvao na učinke Presuda iz kolektivnih sporova u kojima je potvrđeno da je (između ostalih tamo tuženika - banaka i) tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Prethodno da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.godine do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.4. Također, a što je bitno u pogledu revizijom postavljenog pravnog pitanja, drugostupanjski sud zaključuje da nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak (misleći očito na saslušanje svjedoka), što sve proizlazi iz smisla odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP.

8. Povodom revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP-a).

9. Tužena naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. ZZP-a, pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, jer je tvrdila da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača te da je, između ostalih navoda, isticala da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici objasnila značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužiteljica.

10. Prema navedenom, potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužiteljica, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Presuda iz kolektivnih sporova i u tom smislu može li sud ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženoj.

11. Članak 81. ZZP- a glasi:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (...) (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

12.1. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' (…) ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''.

13. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

14. U ovom postupku, tužena je predlagala dokaze na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi bi trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku bi predstavljali odlučne dokaze koji bi mogli utjecati na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

15. Prema navedenom, shvaćanje je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te bi joj sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

16. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj: U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

"...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. (...)

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.). (...) U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (…).".

17. Europski sud za ljudska prava u predmetu OTP banka d.d. i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) i u spojenim zahtjevima, i to zahtjevu broj 38541/21 - OTP banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 39015/21 – Raiffeisenbank Austria d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39063/21 Erste&Steiermärkische banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39167/21 - Privredna banka Zagreb d.d. protiv Hrvatske i zahtjevu broj 41145/21 - Addiko Bank d.d. protiv Hrvatske, iznio je shvaćanje o navodnoj nepoštenosti postupka pred trgovačkim sudovima u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava korisnika kredita koji su kredite podigli u navedenim bankama u švicarskim francima, u kojem su domaći sudovi presudili protiv banaka- podnositelja zahtjeva, vezano za prigovore o povredi čl. 6. st. 1. Konvencije, te je iste također ocijenio nedopuštenima prema čl. 35. st. 3. (a) Konvencije kao očito neosnovane.

17.1. U odnosu na prigovor o povredi načela jednakosti stranaka, Europski sud za ljudska prava smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno jer su Visoki trgovački sud i Ustavni sud obrazložili su da se u predmetnom postupku radi o kolektivnom potrošačkom sporu u kojem je važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, a ne svakom pojedinom potrošaču, a te su okolnosti utvrđene pisanim dokazima i nisu se mogle utvrditi saslušanjem bankovnih službenika. Ustavni sud također je naveo da iskazi klijenata banaka podnositeljica nisu bili odlučujući niti se osporena presuda temeljila samo na tim dokazima. Sukladno tomu, ESLJP je ocijenio da banke podnositeljice nisu stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Također smatra da ništa ne ukazuje na to da banke podnositeljice nisu imale kontradiktorni postupak, da nisu mogle iznijeti argumente i dokaze koje su smatrale relevantnima za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavanje argumenata i dokaza koje je iznijela druga strana. Sve njihove argumente, koji su bili relevantni za rješenje predmeta, propisno su saslušali i ispitali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki drugi način bio nepošten.

18. Prema shvaćanju ovoga suda naprijed navedeno shvaćanje EU suda nije primjenjivo na konkretni slučaj jer se ono odnosi isključivo na odluku donesenu u sporu za kolektivnu zaštitu, te stoga izneseno shvaćanje toga suda nije u suprotnosti s naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda i Ustavnog suda RH.

19. Slijedom iznesenog odgovor na revizijom postavljeno pitanje glasi :

Protivan je odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003), kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

19.1. Prethodno izneseno pravno shvaćanje predstavlja i reafirmira već ustaljenu praksu ovoga sud izraženu u odlukama poslovnih brojeva Rev 1279/2022, Rev 120/2023, Rev 296/2023, Rev 84/2023, Rev 143/2023, Rev 161/2023, Rev 327/2023, Rev 559/2023, Rev 530/2023, Rev 646/2023, Rev 841/2023, 103/2023, Rev 1276/2022, Rev 419/2023, Rev 806/2023, Rev 129/2023, Rev 1055/2023, Rev 1008/2023, Rev 1071/2023, Rev 834/2023 etc.

20. Međutim, unatoč tome što je sud u pobijanoj odluci (a što proizlazi iz gore obrazloženog pravnog shvaćanja ovoga, revizijskog suda) primijenio pogrešan postupovnopravni pristup kada je, uz obrazloženje kakvo je dao, smatrao nepotrebnim saslušati svjedoka zaposlenika banke - unatoč toj povredi, i pravilnom primjenom odredba parničnog postupka u pogledu načina predlaganja dokaza i posljedično tereta dokazivanja, ne bi došlo do promjene u odluci u ovoj pravnoj stvari.

21. Naime, sukladno odredbi čl. 241. ZPP, stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba da svjedoči i navesti njezino ime i prezime i boravište.

22. Tijekom prvostupanjskog postupka tužena nije naznačila ime svjedokā koji bi se trebali saslušati (niti njihovo boravište), nego je u odgovoru na tužbu samo naznačila da predlaže „saslušanje javnog bilježnika i po potrebi saslušanje osobnog bankara“, da bi potom na ročištima u bitnom izjavljivala da ostaje kod već predloženih dokaznih prijedloga. No niti u jednoj postupovnoj radnji nije navela gore spomenute predviđene osobne podatke svjedoka. Čak niti u žalbi (a niti u reviziji, iako je sve to trebala napraviti u prvostupanjskom postupku) te podatke nije navela, nego je istakla (u žalbi) da je bilo potrebno „saslušati osobnog bankara kojeg tužitelj spominje i javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor“, dakle, ni tom prilikom nije udovoljila odredbi čl. 241. ZPP u pogledu navođenja imena svjedoka.

23. Imajući u vidu prethodno utvrđeno, a uzimajući u obzir već gore izraženo ustavnosudsko shvaćanje da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u konkretnom slučaju na bankama (v. toč. 16. ovoga obrazloženja), preostaje za zaključiti da, u svjetlu gore izraženog pravnog shvaćanja revizijskog suda o potrebi saslušavanja svjedoka, tužena nije u skladu s relevantnim zakonskim odredbama predložila saslušanje konkretnog svjedoka kojeg bi sud trebao pozvati i saslušati (a koji dokaz je problematiziran revizijom postavljenim pravnim pitanjem), a čijim bi saslušanjem dokazala svoje navode o pregovaranju i obaviještenosti potrošača i o značenju ugovornih odredbi (sve elementi revizijom postavljenog pravnog pitanja), nije ga poimenično odredila niti je (eventualno) zatražila kakve rokove radi dostave tog podatka, a niti je predložila kakve dispozicije u svrhu pribave tih podataka (iako je a priori za očekivati da je tuženica tim podacima već od prije utuženja raspolagala, jer se radilo o njezinom djelatniku).

24. Dakle, tužena, predlaganjem dokaza saslušanjem općenito naznačenih i osobno neodređenih svjedokā, nije valjano predložila dokaze kojim bi dokazala činjenice koji se ukazuju spornim u revizijom postavljenom pitanju, jer nije niti ispunila postupovnopravne pretpostavke da se ti dokazni prijedlozi prihvate, odnosno dokazi izvedu.

25. To se sve odnosi na dokazni prijedlog saslušanja, kako „osobnog bankara“, tako i „javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor“, dok je u pogledu potonjeg dodatno napomenuti da – ako bi se postavljeno pravno pitanje razmatralo u svjetlu odbijanja dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika – da je u tom smislu za uputiti na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksa nižestupanjskih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (v. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).

26. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da u konkretnom slučaju i pravilnom primjenom prava, tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti, a time i reviziju ocijeniti neosnovanom, slijedom čega je, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 23. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.