REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1184/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz D. S., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica iz Z., protiv tuženice A. b. d.d. iz Z., (OIB: …), koju zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja ništetnim dijela ugovora i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2761/2022-2 od 22. studenoga 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4504/2019-51 od 16. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se temelji na odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a odbija se.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a odbacuje se.

Obrazloženje

1. Tuženica je sukladno čl. 387. i 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2761/2022-2 od 22. studenoga 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4504/2019-51 od 16. svibnja 2022., a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

(i.) Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač''), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

(ii.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope/ i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

(iii.) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

(iv.) Protivi li se odredbi čl. 186.b st. 2. i 3. u vezi s čl. 325.a st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019) izvođenje dokaza vještačenjem radi utvrđenja visine novčanog zahtjeva tužitelja prije nego tužitelj odredi svoj zahtjev, ako je tuženik nesporno udovoljio manifestacijskom zahtjevu sadržanom u stupnjevitoj tužbi?

(v.) Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), odluka suda kojom je utvrđeno da je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dio odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nepoštena, odnosno ništetna, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja i obaviještenosti potrošača o značenju navedene odredbe prije sklapanja ugovora?

Prijedlog podnosi i pozivom na odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku: „zbog povrede ljudskog prava na jednakost oružja, odnosno prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6.1. Konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. Ustava Rh i čl. 13.1. Konvencije, koja su tuženiku povrijeđena u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom“.

2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Prijedlog nije dopušten.

4. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 22. studenoga 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 58. do 73. ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

5. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima: (...) "Prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati: (...) 2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, 3) jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. (...) Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,

- odredaba čl. 385.a, prema kojima: stavak 1. „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi,...“, stavak 2. „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.“

6. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu i praksu koju bi trebalo preispitati i promijeniti) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

7. Polazeći od toga da Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženice postavljena pitanja od (i.) do (iv.) Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se u odnosu na ta pitanja ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.

8. Naime, osporena presuda je u odnosu na ta pitanja (za slučaj kakav je ovdje: kada je riječ o sporu u svezi Ugovora o kreditu kojim je po tužitelju ostvaren kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF, a pokrenutom po zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba toga Ugovora o jednostranoj po tuženici promjeni kamatne stope, te ništetnosti i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, te njegovom zahtjevu za povrat utuženih iznosa plaćenih s osnova preplaćene kamate i preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF, promjene tečaja) temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati: shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda izraženo je (i određeno obrazloženo) u nizu odluka revizijskog suda, pa tako, primjerice, u odlukama posl. br. Revd 329/2022-2 od 23. veljače 2022., Revd 50/2023-2 od 7. veljače 2023., Revd 4088/2022-2 od 18. listopada 2022., Revd 752/2022-2 od 1. ožujka 2022., Revd 1677/2022-2 od 18. svibnja 2022., Revd 235/2022-2 od 19. travnja 2022., Revd 4305/2022-2 od 8. studenoga 2022., Revd 3691/2022-2 od 2. studenoga 2022., Revd 823/2022-2 od 22. studenoga 2022., Revd 3682/2022-2 od 5. listopada 2022., Revd 2622/2022-2 od 27. rujna 2022., Revd 1676/2022-2 od 4. listopada 2022., Revd 2747/2022-2 od 4. listopada 2022., Revd 2528/2022-2 od 7. rujna 2022. Revd 4472/2021-2 od 16. ožujka 2022., Revd 911/2022-2 od 16. ožujka 2022, Revd 3313/2022-2 od 30. kolovoza 2022., Revd 3242/2022-2 od 30. kolovoza 2022., Revd 3371/2022-2 od 10. rujna 2022., Revd 2507/2021-2 od 15. lipnja 2021., Rev 2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., Revd 3146/2020-2 od 3. studenoga 2020., Revd 221/2020-2 od 4. veljače 2020., Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020., Revd 499/2020-2 od 10. ožujka 2020., a dijelom je prihvaćeno i na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022.

8.1. Kada je riječ o pitanju pod (v.) iz prijedloga, a kroz koje predlagateljica izražava shvaćanje da je u postupku propušteno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka na okolnost pojedinačnog pregovaranja o dijelu ovdje prijepornih odredaba iz ugovora o kreditu, naglasiti je da je odgovor na to pitanje načelno uvijek pozitivan: protivi se.

Postupanje suprotno onome što predlagateljica tim pitanjem sugerira prihvatiti, a koje bi se postupanje u suštini svodilo na to da se stranki imputira pasivnost u postupku - da nije dokazala ono što tvrdi, a sve - iako joj nije niti dopušteno da to što tvrdi i dokazuje, sigurno ne bi pripadalo pravičnom suđenju ili suđenju u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.) o pravu na pravično i pošteno suđenje te s praksom sudova, koje u sebi uključuje i pravo stranke na raspravljanje o predmetu spora (uz ostalo i zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova) - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

8.2. Međutim, ovdje je riječ o nečemu drugom: u okolnostima ovoga slučaja, kada tuženica nije postupila prema nedvosmislenoj odredbi čl. 241. ZPP-a, prema kojoj: „Stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba da svjedoči i navesti njezino ime i prezime i boravište“, dakle - kada nije (kako se to navodi u osporenoj drugostupanjskoj presudi, a tuženica to u prijedlogu ne dovodi u pitanje) imenovala svjedoka čije je saslušanje predložila niti naznačila o čemu bi taj „neimenovani“ svjedok trebao svjedočiti, ovaj sud nema razloga za shvaćanje koje bi u ičemu bilo različito od onog iz osporene presude, prema kojoj:

„...Odbijanjem izvođenja personalnih dokaza tuženika nisu počinjene procesne povrede jer prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Naime, sud je ocijenio nepotrebnim saslušanje neimenovanog svjedoka (radnika tuženika), kao i javnog bilježnika na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba. Tome u prilog valja dodati da tuženik nije predložio činjenice koje bi navedenom svjedoku bile poznate (ugovaranje kamata i dr.) i o čemu bi mogao svjedočiti pred sudom, nego vezano za pravne pojmove. Osim toga (u odgovoru na tužbu, list 85 i dalje) nije niti imenovao radnika čije saslušanje predlaže. Pravilno je sud odlučio da neće saslušati javnu bilježnicu koja je solemnizirala predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Stoga neprovođenjem navedenih dokaza nije tuženiku onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, a niti je činjenično stanje ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.....“

8.3. Zbog toga niti pitanjem pod (v.) svoga prijedloga tuženica ne može ostvariti povoljniju poziciju u postupku: niti to pitanje nije važno za odluku u sporu - a postupanjem nižestupanjskih sudova nije niti povrijeđeno neko pravo na koje predlagateljica tim pitanjem ukazuje.

9. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

9.1. da pitanja iz prijedloga tuženice nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa, odnosno takva - da bi ju trebalo mijenjati,

9.2. da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

10. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije kada ga temelji na odredbi čl. 385.a stavka 1. ZPP-a valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbiti odlukom iz izreke ovoga rješenja, u stavku II. (primjenom odredaba čl. 389.b ZPP-a, prema kojima: /stavak 1./ „Vrhovni sud Republike Hrvatske odbit će prijedlog za dopuštenje revizije ako na temelju onoga što mu je dostavljeno ocijeni da u prijedlogu nije riječ o važnom pravnom pitanju u smislu članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona.“ i /stavak 2./ „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbija sud će određeno navesti razlog odbijanja upućujući, ako je to moguće, na svoju prijašnju praksu. Iznimno, ako ocijeni da je to u interesu javnosti, sud rješenje može i iscrpnije obrazložiti.“).

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske, gledano i u svijetlu svega prethodno navedenog, ne nalazi da je tuženica učinila vjerojatnim (na čemu također temelji prijedlog) da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno, kako navodi - pravo na pravično suđenje.

11.1. Ovu (vjerojatnost) joj ne daje samo nezadovoljstvo donesenom odlukom i shvaćanjem na kojemu je ova temeljena.

12. Sukladno tome, za prihvatiti je da ne postoje niti pretpostavke za podnošenje revizije niti pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost po toj osnovi.

13. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije, kada ga temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a, valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja, u stavku II. (primjenom odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a).

Zagreb, 23. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.