REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1287/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća u pravnoj stvari 1-tužiteljice J. Š., OIB …., P. B., i 2-tužitelja A. R. Š., OIB …,

Ć. p. oboje zastupani po punomoćniku B. U., odvjetniku u I., protiv tuženika G. O., OIB …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-1121/2021-9 od 18. veljače 2022. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom poslovni broj Pn-28/2021-9 od 1. listopada 2021., u sjednici održanoj 23. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se djelomično preinačuje presuda Županijskog u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž- 1121/2021-9 od 18. veljače 2022. u dijelu pod točkom I izreke u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn-28/2021-9 od 1. listopada 2021. za iznos 19.562,75 kn sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos, te se u tom dijelu sudi:

Djelomično se prihvaća žalba tuženika kao osnovana u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos 19.562,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te se u tom dijelu preinačuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn-28/2021-9 od 1. listopada 2021., na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 19.562,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2011. do isplate.

II. U ostalom dijelu revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

III. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku troškove revizijskog postupka u iznosu od 231,44 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 439.135,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. lipnja 2011. do isplate te naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 111.864,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. listopada 2021. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tuženika kao osnovana i djelomično je odbijena kao neosnovana te je preinačena presuda suda prvog stupnja tako da je suđeno:

''Odbijaju se tužitelji s dijelom dosuđenog tužbenog zahtjeva za iznos od 219.562,75 kuna, zajedno sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos.

U ostalom dosuđenom dijelu za iznos od 219.562,75 kuna, sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos žalba tuženika odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđuje.'' (točka I. izreke).

2.1. Ukinuta je presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 10,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos, bez vraćanja u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovni postupak (točka II. izreke) te je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o troškovima parničnog postupka na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-2703/2022-6 od 5. listopada 2022. dopušteno je tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

''Da li su obveznici plaćanja komunalnog doprinosa (ovdje tužitelji) ovlašteni tužbom pred sudom redovne vrste tražiti od jedinice lokalne samouprave (ovdje tuženika) povrat ukupnog ili razmjerno plaćenog iznosa komunalnog doprinosa prema pravomoćnom i izvršnom upravnom aktu, na činjeničnom supstratu da ta jedinica u određenom roku prema upravnom aktu te Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, nije baš u neposrednoj blizini njihove građevine utrošila sredstva uplaćena od strane njih na ime komunalnog doprinosa?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19 - dalje u tekstu: ZPP), podnio reviziju i to zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane odluke u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, na način da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, uz naknadu mu troškova parničnog postupka.

5. Tužitelji nisu podnijeli odgovor na reviziju.

6. Revizija tuženika je djelomično osnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 439.135,50 kn, koji iznos su tužitelji uplatili tuženiku na ime komunalnog doprinosa, prema rješenju tuženika od 15. prosinca 2003. U revizijskom stadiju postupka sporan je dosuđeni iznos od 219.562,75 kn.

9. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je u postupku izdavanja građevinske dozvole za planiranu gradnju na č.z. 2078/2, k.o. O., tužiteljima kao investitorima od strane javnopravnog tijela tuženika, utvrđena visina komunalnog doprinosa u iznosu od 439.135,50 kuna, rješenjem o određivanju visine komunalnog doprinosa od 15. prosinca 2003.,

- da je prema tom rješenju od iznosa kojeg su tužitelji trebali platiti na ime komunalnog doprinosa, tuženik za nerazvrstane ceste trebao utrošiti 300.000,00 kuna, za javne površine 100.000,00 kuna, te za javnu rasvjetu 39.135,50 kuna, prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i to do 15. prosinca 2006.,

- da tužitelji kao investitori i obveznici uplate komunalnog doprinosa nisu dobrovoljno platili dužni iznos sukladno točki 3. rješenja tuženika,

- da je Grad O. pokrenuo ovršni postupak na temelju naprijed navedenog rješenja u kojem je na ime komunalnog doprinosa od tužitelja naplaćeno: 138.000,00 kuna 9. srpnja 2007., 50.000,00 kuna 15. listopada 2007., 70.000,00 kuna 11. svibnja 2010., 30.000,00 kuna 26. travnja 2011., 400.000,00 kuna 12. svibnja 2011., 151.308,00 kuna 23.svibnja 2011., odnosno ukupno 839.308,00 kuna (glavnica: 439.135,50 kuna + 400.173,00 kuna kamate),

- da je zaključno s danom 23. svibnja 2011. od strane tužitelja isplaćeno cjelokupno potraživanje komunalnog doprinosa temeljem upravnog akta odnosno rješenja tuženika od 15. prosinca 2003.,

- da na području mikro-lokacije na kojoj se nalazi građevina tužitelja tuženik nije izgradio ništa od objekata i uređaja komunalne infrastrukture, tako da su tužitelji i susjedi o svom trošku izvršili neophodan dio radova na predmetnoj mikro-lokaciji, odnosno asfaltirali su dio ulice, postavili dio javne rasvjete ispred kuće, te uredili javni prostor mikro-lokacije za potrebe njihove građevine koja se upotrebljava u gospodarske svrhe obavljanja turističko-ugostiteljske djelatnosti,

- da tužitelji tijekom postupka nisu osporili tvrdnje tuženika da je tuženik za potrebe izgradnje nerazvrstanih cesta, javnih površina i javne rasvjete na području koje obuhvaća Grad O., uložio znatno više sredstava od iznosa kojeg su tužitelji trebali uplatiti na ime komunalnog doprinosa, već smatraju da su ta sredstva u naprijed navedenim iznosima trebala biti utrošena upravo u neposrednoj blizini njihove građevine na koju se odnosi rješenje od 15. prosinca 2003.

9.1. Tuženik tijekom postupka navodi da Programom izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture Grada O. za 2004., 2005. i 2006. nije bila predviđena izgradnja nikakvih objekata ni uređaja na predmetnom prostoru mikro lokacije.

10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da su tužitelji dovedeni u neravnopravan položaj prema tuženiku kao jedinici lokalne i područne samouprave, što je protivno odredbi čl. 1. Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, obzirom na mikro-lokaciji tuženika nije uložio nikakva sredstva na ime uređenja nerazvrstane ceste, javne površine i javne rasvjete, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Drugostupanjski sud djelomično preinačuje prvostupanjsku presudu, na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP, ocjenjujući da među strankama nije sporno da na području mikro-lokacije gdje se nalaze objekti tužitelja nije izgrađeno ništa od objekata komunalne infrastrukture, tj. tuženik nije utrošio nikakva sredstva za uređenje ulice, kao nerazvrstane ceste, nije postavio javnu rasvjetu, a niti je uredio javnu površinu sukladno planovima urbanističke struke, pa da je tuženik dužan vratiti tužiteljima jednu polovinu od uplaćenog komunalnog doprinosa u visini od 439.135,50 kuna, odnosno iznos od 219.562,75 kuna, s kamatama tekućim na navedeni iznos od 1. lipnja 2011. do isplate, na temelju odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO). Za navedeni iznos drugostupanjski sud ocjenjuje da je, na ime stečenog bez osnove, realan i pravičan, te sukladan načelu razmjernosti ostvarenja pravedne ravnoteže između javnog i privatnog interesa.

12. Prema rješenju od 15. prosinca 2003., točki 4., tuženik se obvezao izgraditi nerazvrstane ceste u iznosu od 300.000,00 kuna, javne površine u iznosu od 100.000,00 kuna, te javnu rasvjetu u iznosu od 39.135,90 kuna, do 15. prosinca 2006., prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture.

12.1. Nadalje, u točki 5. rješenja određene su pravne posljedice propuštanja ispunjenja prethodno utvrđene obveze od strane Grada O., ovdje tuženika:

"Ako Grad O. ne izgradi objekte i uređaje komunalne infrastrukture u određenom roku kako je naznačeno u toč.4. naprijed citiranim rješenjem, obvezniku komunalnog doprinosa vratit će se uplaćena sredstva u iznosu koji je proporcionalan dijelu ne uloženih sredstava za neizgrađeni dio objekata i uređaja komunalne infrastrukture, uz pripadajuću zateznu kamatu za zakašnjenja u plaćanju javnih prihoda od dana uplate pojedinog obroka pa do isplate, sve po isteku 8 dana od naznačenog datuma u točki 4. predmetnog rješenja.".

13. Iako u navedenom rješenju nije navedena niti lokacija niti mikro-lokacija gdje će tuženik izgraditi ono na što se obvezao te iako u postupku nije osporeno da je tuženik za potrebe izgradnje nerazvrstanih cesta, javnih površina i javne rasvjete na području koje obuhvaća Grad O., uložio znatno više sredstava od iznosa kojeg su tužitelji uplatili na ime komunalnog doprinosa, prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima ovog konkretnog slučaja, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da su tužitelji dovedeni u neravnopravan položaj prema tuženiku što je dovelo do neravnoteže između javnog i privatnog interesa. Iako u rješenju tuženika od 15. prosinca 2003. nije navedena lokacija izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, opravdano su tužitelji očekivali da se komunalna infrastruktura uredi na onoj lokaciji na kojoj su oni gradili stambeni/poslovni prostor i uplatili komunalni doprinos. Tuženik je prema navedenom rješenju od 15. prosinca 2003. trebao postupiti prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, a iz Programa gradnje komunalne infrastrukture grada O. za 2005. godinu, koji program na temelju čl. 30. st. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 - službeni pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15, 68/18 - dalje u tekstu: ZKG) donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, proizlazi da će se za objekte u Nemiri (Put Nemire je predmetna mikro lokacija) utrošiti 200.000,00 kn, pri čemu nije specificirano koji su to objekti, jesu li to nerazvrstane ceste, javne površine ili javna rasvjeta. Prema nalazu i mišljenju vještaka kojeg je sud prihvatio, ti radovi u Nemiri nisu obavljeni. Dakle, tuženik nije postupio prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, iz čega proizlazi da je dio komunalnog doprinosa stekao bez osnove, kako pravilno ocjenjuje drugostupanjski sud. Međutim, iz navedenog proizlazi da je bez osnove stekao iznos od 200.000,00 kn, a ne iznos od 219.562,75 kako je odlučio drugostupanjski sud.

14. Prema odredbi čl. 23. st. 3. i 4. ZKG komunalni doprinos plaća vlasnik građevne čestice na kojoj se gradi građevina, odnosno investitor, a plaćanjem komunalnog doprinosa vlasnik građevne čestice, odnosno investitor sudjeluje u podmirenju troškova izgradnje objekata i uređenja komunalne infrastrukture utvrđenih Programom iz čl. 30. st. 4. ZKG.

15. Prema odredbi čl. 31. st. 1. ZKG komunalni doprinosi su novčana javna davanja koja se plaćaju za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz čl. 30. st. 1. ZKG.

16. Tužitelji u konkretnom slučaju potražuju povrat komunalnog doprinosa prema općim propisima obveznog prava tj. Zakonu o obveznim odnosima i to prema odredbama kojima je uređen institut stjecanja bez osnove (čl. 1111. ZOO), dakle radi se o imovinskopravnom zahtjevu za isplatu (tako i ovaj sud u odluci Revt-131/2017 od 21. srpnja 2021.).

17. Uzimajući u obzir da se radi o imovinskopravnom zahtjevu, kao i odredbu čl. 32. st. 3. t. 5. ZKG iz koje proizlazi obveza jedinice lokalne samouprave o razmjernom povratu sredstava u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz točke 4. st. 3. toga članka, to odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Obveznici plaćanja komunalnog doprinosa ovlašteni su tužbom pred sudom redovne vrste tražiti od jedinice lokalne samouprave razmjerni povrat sredstava u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture koji su određeni rješenjem da će se izgraditi i ostvareni priliv sredstava.

18. Plaćanjem komunalnog doprinosa tužitelji su sudjelovali u podmirivanju troškova izgradnje objekata i uređaja nerazvrstanih cesta, javnih površina te javne rasvjete utvrđenih Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture.

18.1.Stoga tužitelji ne mogu osnovano potraživati od tuženika povrat ukupnog iznosa koji su uplatili na ime komunalnog doprinosa već samo dio koji se odnosi na objekte koji su predviđeni programom mjera, a nisu realizirani u predviđenom roku do 15. prosinca 2006.

19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP reviziju tuženika djelomično prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu za iznos od 19.562,75 kn te odlučiti kao u izreci pod točkom I, dok je u preostalom dijelu reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP.

20. Tuženiku je parnični trošak izvanrednog pravnog lijeka odmjeren prema vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela te podnijetom zahtjevu za trošak, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarifa), po Tbr.10.5. Tarife za sastav prijedloga za dopuštenje revizije iznos od 622,14 EUR te za sastav revizije 622,14 EUR, što ukupno iznosi 1.244,28 EUR. Tuženiku su odmjereni i troškovi sudske pristojbe obzirom je iste platio, tako da mu ukupni odmjereni trošak iznos 2.571,1 EUR, od čega je dosuđeno 231,44 EUR, prema uspjehu u revizijskom dijelu postupka.

21. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (''Narodne novine'', broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene za preinačeni dio, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 23. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.