REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4604/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Darka Milkovića i mr.sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. D. iz Z., …, OIB…, kojeg zastupa N. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. d.o.o. iz S., …, OIB…, kojeg zastupa N. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2224/2015-3 od 10. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3846/13-158 od 14. lipnja 2013., u sjednici održanoj 23. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništavim Sporazumni raskid ugovora o radu sklopljen 17 rujna 2002., utvrđeno je da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao s danom 17. rujna 2002. (točka I. izreke), utvrđeno je da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika s pravima i obvezama prema Ugovoru o radu i Aneksu ugovora o radu kroz razdoblja od 18. rujna 2002. do 25. studenog 2008. (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 310.536,02 kn/41.215,21 Eur-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji na pojedine iznose teku kako je pobliže naznačeno u izreci presude (točka III. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 25.000,00 kn/3.318,07 Eur-a (točka IV. izreke). Tužitelj je odbijen s kumulativno postavljenim tužbenim zahtjevom da se poništi Sporazumni raskid ugovora o radu, s utvrđenjem da tužitelju kod tuženika nije prestao radni odnos 17. rujna 2002., da se utvrdi da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika s pravima i obvezama prema Ugovoru o radu i Aneksu ugovora o radu u razdobljima od 2002. do 2008. te da mu tuženik isplati bruto iznos od 310.356,02 kn/ 41.215,21 Eur-a zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu (u točkama I., II., III., i IV. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio odbiti istu kao neosnovanu.
5. Revizija tuženika nije osnovana.
6. Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
7.2. Revident osporava pravilnost primjene čl. 8. ZPP iznoseći svoju ocjenu dokaza, međutim prvostupanjski je sud ocjenu izvedenih dokaza izveo na način predviđen čl. 8. ZPP, koju ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud stoga ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju.
7.3. Revident ističe da tužitelj nema poslovnu sposobnost i da ne može voditi predmetni parnični postupak. Međutim u postupku nije utvrđeno da je tužitelj parnično nesposoban. Osim toga sukladno čl. 354. st. 3. ZPP prema kojem zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku - žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču. Stoga su navodi tuženika koji se odnose na eventualne nedostatke u zastupanju suprotne strane, ovdje tužitelja, neosnovani.
7.4. Revident ističe i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 373.b st. 3. ZPP. Drugostupanjski sud je zaprimivši žalbu tuženika na prvostupanjsku presudu od 14. lipnja 2013. zaključio da obzirom na visinu tužbenog zahtjeva treba provesti financijsko vještačenje i vratio je spis prvostupanjskom sudu s naznakom da je potrebno provesti vještačenje te potom vratiti spis drugostupanjskom sudu s presudom, žalbom i novim popratnim izvješćem. Međutim prvostupanjski je sud proveo financijsko vještačenje i donio „novu“ presudu 15. svibnja 2015. koju temelji na provedenom financijskom vještačenju, ali donoseći presudu od 15. svibnja 2015. prvostupanjski sud je povrijedio pravilo o litispendenciji stoga je drugostupanjski sud ukinuo presudu od 15. svibnja 2015. i odbacio tužbu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP. Drugostupanjski je sud potvrdio prvostupanjsku presudu od 14. lipnja 2013. Revident neosnovano osporava ovakvo postupanje drugostupanjskog suda.
7.5. Naime drugostupanjski sud je, crpeći ovlaštenja iz čl. 373.b ZPP uputio prvostupanjski sud da provede financijskog vještačenje jer je, kako navodi, smatrao da treba provjeriti visinu tužbenog zahtjeva, a budući da je prvostupanjski sud donoseći novu presudu od 15. svibnja 2015. povrijedio pravilo o litispendenciji, drugostupanjski je sud pravilno ukinuo prvostupanjsku presudu od 15. svibnja 2015. jer je u toj presudu prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu o kojem već teče parnica. Međutim drugostupanjski je sud, iz provedenog nalaza i mišljenja vještaka zaključio da bi tužitelju s naslova naknade plaće pripadao i veći iznos naknade plaće i to nakon što je vještak obračunao primanja koja je tužitelj kroz sporno razdoblje ostvarivao kod drugih poslodavaca i te iznose odbio od ukupnog iznosa utvrđenog s naslova naknade plaće. Znači u konačnici sud je u pobijanoj presudi zaključio da je visina tužbenog zahtjeva u prvostupanjskoj presudi od 14. lipnja 2013. pravilo utvrđena, dapače niža je od visine utvrđene provedenim financijskim vještačenjem što je povoljnije za tuženika. Drugostupanjski je sud potvrdio prvostupanjsku presudu od 14. lipnja 2013.
7.6. Drugostupanjski sud je imao ovlaštenje na temelju čl. 373.b st. 3. ZPP odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred sucem pojedincem prvostupanjskog suda. To što je prvostupanjski sud postupajući po uputi drugostupanjskog suda da provede financijsko vještačenje isto i proveo, ali je usput počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP zbog čega je drugostupanjski sud ukinuo takvu presudu i odbacio tužbu, takvo postupanje drugostupanjskog suda ne znači automatski da je počinio bitnu povredu iz čl. 373.b st. 3. ZPP. Naime drugostupanjski sud je ukinuvši prvostupanjsku presudu od 15. svibnja 2015. i odbacivši tužbu sanirao apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju je počinio prvostupanjski sud.
7.7. Slijedom iznesenog drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 373.b st. 2. ZPP.
7.8. Suprotno navodima revidenta drugostupanjski je sud ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja sukladno čl. 375. st. 1. ZPP stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.
7.9. Navodi koji se odnose na zaključke izražene u prethodnim ukidnim drugostupanjskim odlukama u ovom sporu su neodlučni jer pravno shvaćanje izraženo u ukidnom rješenju drugostupanjskog suda ne veže niti taj drugostupanjski sud u istom predmetu (jer eventualno odustajanje od prethodno izraženog pravnog shvaćanja može biti vezano uz jasnije sagledavanje nekog pravnog pitanja, instituta i slično).
8. Slijedom iznesenog nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetan Sporazumni raskid ugovora o radu sklopljen 17. rujna 2022., zahtjev da se utvrdi da je tužitelj radio kod tuženik u razdoblju od 2022. do 2008. kada mu je utvrđena opća nesposobnost za rad i zahtjev za naknadu plaće od 310.536,02 kn.
10. Nižestupanjski su sudovi na temelju nalaza i mišljenja vještaka L. R. i J. M. utvrdili da tužitelj u trenutku sklapanja Sporazumnog raskida ugovora o radu zbog svoje teške bolesti nije bio poslovno sposoban sklopiti predmetni Sporazum o raskidu ugovora o radu. Tijekom prvostupanjskog postupka vještaci su se detaljno očitovali na prigovore koje je tuženik istaknuo na nalaze i mišljenja vještaka i sud prvog stupnja odbio je prijedlog tuženika za provođenjem novog (četvrtog) vještačenja na iste okolnosti. Stoga su nižestupanjski sudovi utvrdivši da tužitelj nije bio sposoban zaključiti Sporazum o raskidu ugovora o radu ocijenili da se radi o apsolutno ništavom pravnom poslu jer pravni posao koji sklopi poslovno nesposobna osoba je apsolutno ništav pravni posao i ne proizvodi pravne učinke od samog trenutka zaključenja takvog pravnog posla. Budući da je predmetni Sporazumni raskid ugovora o radu ništav pravni posao, nižestupanjski sudovi su ocijenili da zaključenjem predmetnog Sporazuma nije tužitelju prestao radni odnos kod tuženika. Slijedom iznesenog zaključili su da tužitelju pripada pravo na naknadu plaće sukladno odredbi čl. 85. st. 3. i 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 30/04 - dalje: ZR) prema kojoj radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik ne odgovara i to u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca. Stoga su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev za naknadu plaće od 310.536,02 kn/41.215,21 Eur-a.
11. Tuženik ne spori da tužitelju pripada pravo na naknadu plaće međutim smatra da tužitelj ne bi mogao raditi odnosno ne bi radio jer je vještak utvrdio da je bolestan i da bi bio na bolovanju.
12. Međutim u situaciji kada je nesporno utvrđeno da tužitelj nije mogao shvatiti značenje i posljedice Sporazuma koji potpisuje proizlazi da tužitelj, kao radnik nije odgovoran za prekid rada kod poslodavca, ovdje tuženika. Odredbom čl. 85. st. 3. propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Kako je u postupku utvrđeno da radnik, ovdje tužitelj nije odgovoran za prekid rada istom pripada naknada sukladno citiranoj zakonskoj odredbi. Stoga tužitelju pripada naknada plaće koja odgovara prosječnoj plaći isplaćenoj tužitelju u prethodna tri mjeseca (čl. 85. st. 5. ZR) kako je to utvrdio prvostupanjski sud u presudi od 14. lipnja 2013.
12.2. Stoga u situaciji kada je utvrđeno da tužitelju pripada visina naknade sukladno čl. 85. st. 5. ZR (naknada plaće koja odgovara prosječnoj plaći isplaćenoj tužitelju u prethodna tri mjeseca) neosnovani su navodi kojima tuženik osporava visinu naknade jer dosuđena naknada niža je od visine naknade koja proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka nakon što je vještak obračunao primanja koja je tužitelj kroz predmetno razdoblje ostvarivao kod drugih poslodavaca i te iznose odbio od ukupnog iznosa utvrđenog s naslova naknade plaće.
13. Budući da je utvrđeno da radnik, ovdje tužitelj nije odgovoran za prestanak radnog odnosa odnosno radi se o okolnostima za koje radnik, odnosno tužitelj, ne odgovara stoga dolazi do primjene odredba čl. 85. st. 3. i 5. ZR i tužitelju pripada naknada plaće utvrđena u pobijanoj presudi.
14. Navodi koji se odnose na zahtjev za poništenje predmetnog Sporazuma su neodlučni jer je kumulativni tužbeni zahtjev za utvrđenje da se poništi predmetni Sporazum odbijen obzirom da je prihvaćen prvi tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetni Sporazum ništetan.
15. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo i neosnovan je revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava.
16. Ostalim revizijskim razlozima revident preispituje činjenična utvrđenja što prema čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno u reviziji i takve navode ovaj sud nije ovlašten razmatrati.
17. Slijedom iznesenog valjalo je reviziju tuženika odbiti sukladno čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.
18. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).
19. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22 - dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.
Zagreb, 23. travnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić, v.r.
