Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-4108/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz S., OIB: … zastupan po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika J. P. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. društva H. i P. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-454/2019 od 24. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-454/2019 od 24. kolvoza 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.000,00 kn uvećano za pripadajuće zatezne kamate, zahtjev za objavu presude i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka I izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke).
2. Presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP- a). Predlaže da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda odnosno ukine pobijanu presudu i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da je tužitelj u razdoblju od 2010. do 2012. bio intendant HNK u S. te da je tuženik profesionalni novinar s višegodišnjim novinarskim iskustvom. Nadalje da su stranke vodile parnični postupak po tužbu ovdje tužitelja protiv ovdje tuženika radi naknade neimovinske štete u kojem postupku je bila donesena nepravomoćna presuda poslovni broj Pn-401/2018 kojom je presuđeno da je tuženik dužan tužitelju isplatiti 50.000,00 kn s kamatama i troškovima postupka, a nakon koje presude je tuženik davao izjave kolegi novinaru koje su sadržane u člancima objavljenim 17. veljaće 2019. na portalima Dalmatinski portal.hr i Index.hr. Među strankama nije bilo sporno da se radi o izjavama tuženika: “Ideja da se novinara tuži u građanskim parnicama je šupačka“ i “da se tužitelj valjda velike firme boji, a tuženika ne”.
5. Pošavši od utvrđenja da je izraz “šupčina“ koju je tuženik koristio u razgovoru sa kolegom novinarom po svom općepoznatom značenju uvredljiv te da mu nije mjesto u javnoj komunikaciji kod koje kritika mora biti iznesena na način primjeren osnovnim načelima kulturnog ponašanja međutim da promatrajući kontekst u kojem je iznesen, kada je tuženik kao obveznik plaćanja naknade neimovinske štete po prvostupanjskoj presudi, u razgovoru s kolegom iznosio povijesni prikaz spora u kojemu je donesena presuda i svoje nezadovoljstvo zauzetim stavom te njegovu kritiku, tada spomenuti izraz u rečenici: “Iznos je dosta velik, a ideja da se u građanskim parnicama ide na novinara, a ne na nakladnika je šupačka“ nije vezan za osobu tužitelja u smislu njegovog proglašavanja „šupčinom“, već za stav da se za izgovoreno i objavljeno tuži i obveže autor osobno, a ne nakladnik, kako je to u članku jasno i navedeno sud prvog stupnja utvrdio je da tom izjavom nije došlo niti moglo doći do povrede tužiteljevog prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo u smislu odredbe iz čl. 19. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 u daljnjem tekstu: ZOO-a), kao pravne osnove za dosudu neimovinske štete. Nadalje sve kada bi se prihvatio stav tužitelja da je navedenom izjavom upravo tužitelj proglašen „šupčinom“, što sud nije utvrdio, opet ne bi bilo mjesta dosudi naknade jer sam tužitelj ne navodi, osim bijesa i doživljaja uvrede, neku drugu posljedicu u smislu bilo kakvog oblika promjene ponašanja okoline prema njemu i obitelji koji bi im bio otegotan odnosno postojanje takvih duševnih boli koji bi opravdavali dosudu naknade štete. Isto tako pošavši od daljnjeg utvrđenja da izjava „On se valjda velike firme boji a mene ne“, koja se nesporno odnosi na tužitelja ne vrijeđa i ne može vrijeđati čast i ugled tužitelja sud prvog stupnja utvrđuje da niti u tom pogledu ne postoji osnova za dosuđenje pravične novčane naknade i objavu presude. Slijedom navedenog sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio je neosnovanim te isti u cijelosti odbio.
6. S naprijed navedenim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupnja.
7. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka sadržajno ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.
8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. i čl. 223. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na vlastitu ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.
9. Tako je pravilno utvrdio da tijekom postupka tužitelj nije dokazao da bi mu u konkretnom slučaju nastupila šteta u opsegu u kojem bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za dosuđenje pravične novčane naknade. Naime i po stavu ovog suda drugog stupnja a uzimajući u obzir tekst izjave tuženika (“Ideja da se novinara tuži u građanskim parnicama je šupačka“) tuženik nije tužitelja nazvao “šupčinom” već stav po kojem je dopušteno i osnovano da se za naknadu štete zbog objavljene informacije u tisku tuži autor osobno a ne nakladnik te da posljedično navedenom tekst predmetne izjave kao niti tekst izjave da se “tužitelj valjda velike firme boji a mene ne“, ne predstavljaju informacije o tužitelju koje je bile podobne da povrijede ugled, čast i dostojanstvo tužitelja.
10. Nadalje pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj, i kada bi se prihvatilo njegovo viđenje predmetne situacije po kojoj je naprijed navedenom izjavom tuženik označio tužitelja kao “šupčinu” a zbog kojeg sadržaja je isti trpio uvrede i bijes, te da se navedenim izjavama tuženik svjesno obračunavao sa njim, nije dokazao da bi mu zbog toga nastupila šteta u opsegu u kojem bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za dosuđenje pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. ZOO. Naime odredbom čl. 1100. ZOO određeno da će sud u slučaju povrede prava osobnosti samo ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, vodeči računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Tužitelj nije dokazao, a teret dokaza je na njemu, kakve je on točno teškoće i nelagodu trpio kolika je težina, s obzirom na okolnosti slučaja, bila njihove psihičke boli odnosno nije dokazao da bi iste bila takvog opsega, intenziteta i trajanja koja bi u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a opravdavala dosuđenje novčane naknade.
11. Kako je sud prvog stupnja za svoja utvrđenja dao logične i uvjerljive razloge, koji žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju, to nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
12. Na takvo utvđeno činjenično stanje sud prvog stupanja pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 19. i čl. 1100. ZOO kada nije prihvatio zahtjev tužitelja.
13. Slijedom iznesenog valjalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 19. travnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Vlasta Feuš, v.r.
