REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: UsI-367/2023-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice A. D. iz K. OIB: …, koju zastupa opunomoćenica A. Č., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva rada i mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi Republike Hrvatske, S. za inspekcijski nadzor, Z., OIB: …, radi izvršenja rješenja o prekidu pružanja socijalne usluge smještaja u objektu, 19. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, S. sektora za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi, S. za inspekcijski nadzor, KLASA: UP/I-550-06/21-07/272, URBROJ: 524-10-02/04-22-3 od 24. studenoga 2022.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-550-06/21-07/272, URBROJ: 524-10-02/04-22-3 od 24. studenoga 2022. u točki 1. izreke utvrđeno je da je rješenje više inspektorice M. rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, KLASA: UP/I-550-06/21-07/272, URBROJ: 524-10-2/12-21-2 od 12. srpnja 2021. postalo izvršno dana 23. srpnja 2021. te je dozvoljeno njegovo izvršenje naplatom novčane kazne. U točki 2. izreke naloženo je tužiteljici platiti novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 kn u roku od 3 dana od primitka rješenja, u točki 3. izreke navedeno da je izvršenik kaznu platiti u korist državnog proračuna, dok je u točki 4. izreke navedeno da će se naplata izvršiti prisilnim putem ukoliko tužiteljica ne plati kaznu.
2. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da se u obrazloženju osporavanog rješenja navodi da je rješenjem od 12. srpnja 2021. naloženo tužiteljici da postupi po ranijem rješenju inspektorice (da prekine pružanje socijalne usluge smještaja u objektu na adresi prebivališta) i da će se u slučaju neispunjenja izreći novčana kazna u iznosu od 50.000,00 kn. Navodi da joj je naložen prekid pružanja usluga socijalne usluge smještaja jer nije pribavila rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga u objektu gdje ih je pružala. Ističe da je za navedeno već kažnjena u prekršajnom postupku koji se vodio pred O. sudom u V. G., S. službom u I.-G. pod br. Pp-1076/2021 u kojem je donesena presuda dana 24. kolovoza 2021. U presudi se navodi da je tužiteljica počinila prekršaj iz čl. 185. st.1. Zakona o socijalnoj skrbi kažnjiv po čl. 260. st. 1. toč. 3. istog Zakona te joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 kn. Činjenični opis prekršaja za koji je kažnjena identičan je opisu u upravnom postupku koji je prethodio ovoj tužbi, točnije, tužiteljica je u prekršajnom postupku kažnjena upravo iz razloga što je pružala socijalne usluge iako nije pribavila rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga. Obzirom se u pobijanom rješenju o izvršenju nalaže tužiteljici platiti novčanu kaznu u iznosu od čak 50.000,00 kn za identično djelo za koji je već u prekršajnom postupku platila kaznu, tužiteljica podnosi tužbu. Tužiteljica se poziva na načelo „ne bis in idem“ prema kojem nitko ne može suđen ili kažnjen u istoj stvari. Navodi da je već platila zbog toga što je pružala socijalne usluge a da nije pribavila rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga u prekršajnom postupku te smatra da ne može ponovno platiti kaznu koju je već platila. Predlaže poništiti osporavano rješenje.
3. Tuženik u bitnom ostaje kod navoda iznijeti u obrazloženju osporavanoga rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
4. Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika. Sud je presudom riješio spor bez rasprave primjenom odredbe članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje ZUS), jer činjenice nisu sporne, već je sporna primjena prava, a stranke nisu izrijekom zatražili održavanje rasprave.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:
- da je tužiteljici rješenjem KLASA: UP/I-550-06/21-07/16, URBROJ: 524-10- 2/12-21-2 od 26. siječnja 2021. naređen prekid pružanja socijalne usluge smještaja jer nije pribavila rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga;
- da je to rješenje dostavljeno tužiteljici 29. siječnja 2021.;
- da tužiteljica nije izvršila navedeno rješenje, odnosno nastavila je pružati socijalnu uslugu smještaja;
- da je tužiteljici rješenjem KLASA: UP/I-550-06/21-07/272, URBROJ: 524-10- 2/12-21-2 od 12. srpnja 2021. naloženo postupiti po navedenom rješenju uz upozorenje da će joj se izreći novčana kazna u iznosu od 50.000,00 kn;
- da je to rješenje dostavljeno tužiteljici 23. srpnja 2021.;
- da tužiteljica nije izvršila navedeno rješenje, odnosno i dalje pruža socijalnu uslugu smještaja bez rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga.
7. Na temelju navedenih činjenica tužiteljici je primjenom članka 142. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje ZUP) naloženo platiti novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 kn.
8. Tužiteljica je presudom O. suda u V. G., S. službe u I.-G., poslovni broj Pp- 1076/2021 od 24. kolovoza 2021., proglašena krivom što je 8. srpnja 2021. pružala socijalne usluge bez rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga, čim je počinila prekršaj iz članka 185. stavka 1. Zakona o socijalnoj skrbi kažnjiv po članku 260. stavku 1. točka 3. istog Zakona te joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 kn.
9. Sporno je pravno pitanje: Je li okolnost što je stranka u prekršajnom postupku kažnjena za prekršaj jer je pružala usluge smještaja bez rješenja nadležnog tijela o ispunjavanju propisanih minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga, zapreka za izricanje novčane kazne u upravnom postupku izvršenja rješenja o prekidu pružanja usluga socijalne usluge smještaja, odnosno je li se izricanjem novčane kazne u upravnom postupku, zbog toga što nije izvršila obvezu, odnosno nije prekinula pružati socijalnu uslugu smještaja, krši načelo „ne bis in idem“?
10. Ovaj Sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo „ne bis in idem“ iz članka 31. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., u daljnjem tekstu: Ustav) i članka 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst; 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija).
11. Članak 31. Ustava i članak 4. Protokola 7. uz Konvenciju sadrži jamstvo da nitko ne može biti izložen progonu, suđen niti kažnjen za isto djelo za koje je već pravomoćno osuđen ili oslobođen.
12. U konkretnom slučaju tužiteljica je pravomoćno kažnjena za počinjenje navedenog prekršaja u postupku koji je domaćim zakonodavstvom definiran kao prekršajni postupak. Tužiteljica je u prekršajnom postupku kažnjena jer je pružala ješenja nadležnog tijela o ispunjavanju propisanih minimalnih usluge smještaja bez r
uvjeta za pružanje socijalnih usluga.
13. Osporavano rješenje doneseno je u postupku koji je prema domaćem zakonodavstvu upravni postupak. U ovom predmetu je riječ o situaciji u kojoj tužiteljici u izvršnom upravnom postupku izrečena novčana kazna kao posljedica činjenice da ona nije postupila sukladno rješenju kojim joj je naređen prekid pružanja socijalne usluge smještaja, odnosno da je nastavila protupravno pružati socijalnu uslugu smještaja i nakon što joj je naređen prekid pružanja te usluge. Novčana kazna koja izrečena osporavanim rješenjem nije nova novčana kazna za isto protupravno pružanje usluge smještaja, već izravna i predvidljiva posljedica ponašanja tužiteljice koja nije izvršila obvezu iz rješenja kojom joj je naređen prekid pružanja usluge smještaja unatoč upozorenju na plaćanje novčane kazne.
14. Svrha novčane kazne koje je izrečena u prekršajnom postupku bila je kažnjavanje tužiteljice za nepoštivanje propisa o pružanju socijalnih usluga, dok upravni postupak nije vođen s ciljem izricanja kazne za prijašnje ponašanje tužiteljice, već s ciljem prisilnog izvršenja rješenja kojim je tužiteljici naređen prekid pružanja usluge smještaja.
15. Iz navedenog proizlazi da se ovdje ne radi o ponovnom kažnjavanju zbog počinjenog prekršaja pružanja socijalne usluge smještaja bez rješenja nadležnog tijela, već o mjeri kojoj je cilj provesti u djelo rješenje o zabrani pružanja socijalne usluge smještaja. S obzirom na navedeno, ovaj Sud smatra da članak 31. Ustava i članak 4. Protokola 7. uz Konvenciju nije primjenjiv u ovom predmetu.
16. Budući da tužiteljica nije ispunila obvezu iz rješenja, tuženik je ovlašten prisiliti ju na ispunjenje obveze novčanom kaznom. Visina novčane kazne može biti propisana posebnim propisom, a ako to nije uređeno posebnim propisom, novčana kazna može se izreći unutar raspona propisanog člankom 142. ZUP-a. Novčana kazna kojom se fizička osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem u iznosu do dvije prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini.
17. Izrečena novčana kazna od 50.000,00 kn ne prelazi navedeni raspon (do dvije prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini), imajući na umu podatak Državnog zavoda za statistiku na koji se tuženik prosječna mjesečna bruto plaća po poziva u obrazloženju osporavanog rješenja:
zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za 2021. godinu iznosila je 9.599,00 kuna (Narodne novine, broj 23/22.), iz čega proizlazi da je godišnja bruto plaća za 2021. godinu iznosila 115.188,00 kn (12 x 9.599,00 kn), pa je gornji maksimum novčane kazne iznos od 230.376,00 kn.
18. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim.
19. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a.
U Zagrebu, 19. travnja 2024.
Sudac:
Ante Drezga,v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
