REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-257/2023-40

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu tog suda Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužiteljice S. S. iz Ž., OIB: ..., koju zastupa opunomoćenica S. B. J., odvjetnica u Odvjetničkom društvu J. & p. j.t.d., Z., protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske (ranije Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske), Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, koje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, Kapucinska 21, Osijek, radi statusa žrtve seksualnoga nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, 18. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva branitelja KLASA: UP/I-562-02/15- 0016/75, URBROJ: 522-04/1-1-2-15-8 od 4. travnja 2016.

II. S. S., rođenoj OIB: ..., priznaje se status žrtve seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 5.312,50 eura, u roku od 60 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 13.949,70 eura.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/I-562-02/15-0016/75, URBROJ: 522-04/1-1-2-15-8 od 4. travnja 2016. odbijen je zahtjev tužiteljice za ostvarivanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata i pripadajućih prava.

2. Tužiteljica osporava zakonitost pobijanog rješenja zbog, kako to proizlazi iz sadržaja tužbe, postupovnih povreda, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U tužbi, u bitnome, ističe da je Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja temeljem članka 13. stavka 2. Zakona o pravima žrtava seksualnoga nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu bilo dužno samo prikupiti informacije o žrtvi i seksualnom nasilju s time da će prilikom analize je li seksualno nasilje počinjeno, uzimati u obzir svu dostupnu dokumentaciju, uključujući i pravomoćne presude. Kako je Povjerenstvo raspolagalo svom relevantnom dokumentacijom tužiteljice iz koje nesporno proizlazi da je ista žrtva kaznenog djela silovanja od strane pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, pri čemu je kazneno djelo počinjeno u doba ratnog stanja za vrijeme Domovinskog rata, Povjerenstvo je bilo dužno donijeti pozitivnu odluku. Stoga nije jasno kako je Povjerenstvo moglo dati mišljenje da tužiteljica nije žrtva seksualnog nasilja, kada postoje dvije pravomoćne presude iz kojih proizlazi da je tužiteljica žrtva silovanja. Naime, samo ako Povjerenstvo misli da silovanje nije seksualno nasilje, tada može dati negativno mišljenje. Stoga je u konkretnom slučaju tuženik bio dužan propitati nelogičnost mišljenja koje je dalo Povjerenstvo i bio je dužan provesti dokazni postupak i potpuno utvrditi činjenično stanje na način da u skladu sa svojim ovlastima sasluša stranku i pribavi kaznenu presudu. Nadalje tužiteljica napominje da je predmetno kazneno djelo počinjeno na posavskom bojištu, koje je bilo zahvaćeno pješačkim i topničkim sukobima, iako samo područje Ž. nije bilo okupirano. Oružane akcije su započele u travnju 1992., kada je napadnuto Orašje te je od tada trajao najduži period opće opasnosti (od 27. travnja 1992. do 12. listopada 1995.). Iz navedenog proizlazi da je područje na kojem je počinjeno predmetno kazneno djelo, u izravnoj vezi sa agresijom na Republiku Hrvatsku. Pored toga, u ovom predmetu je bitno to da je silovatelj bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, a tužiteljica srpske nacionalnosti, a koji kontekst tuženik nije imao u vidu. Nadalje tužiteljica napominje da tuženik ignorira cilj navedenog Zakona, a to je zaštita žrtava, koje su stradale u okolnostima izravno povezanim sa Domovinskom ratom, što ona jest. Uz to, tuženik donošenjem osporavanog rješenja tužiteljicu izlaže viševrsnoj diskriminaciji, viktizaciji te stigmatizaciji, pri tome zanemarujući odredbe Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i međunarodne ugovore o zaštiti ljudskih prava, koji obvezuju Republiku Hrvatsku na uvođenje ne diskriminirajućeg zakonodavstva i osiguranje jednakih prava svih pred zakonom. Tužiteljica također napominje da u upravnom postupku nije saslušana na okolnosti počinjenja seksualnog zlostavljanja u Domovinskom ratu te zbog svega navedenog predlaže da sud pravilno primjeni mjerodavne zakonske propise i međunarodne izvore prava te poništi osporavano rješenje i prizna joj predmetni status.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da navedeni Zakon definira seksualno nasilje počinjeno kao ratni zločin odnosno zločin protiv čovječnosti, no dodatno proširuje definiciju na ''civilno'' kazneno djelo protiv spolne slobode, ali ga isključivo veže za ratne okolnosti počinjenja. Stoga, da bi osoba koja je proživjela tzv. civilno silovanje ostvarila status žrtve seksualnog nasilja potrebno je da je to kazneno djelo počinjeno u okolnostima izravno povezanim s agresijom na Republiku Hrvatsku tijekom djelovanja oružanih snaga, odnosno svih vojnih, policijskih, paravojnih i drugih skupina. Tuženik napominje da na umu treba imati notornu činjenica da ratna događanja nisu jednako zahvatila sva područja Republike Hrvatske, niti su se ratne operacije odvijale na cijelom području Republike Hrvatske u isto vrijeme, što također igra ulogu kod utvrđivanja ''ratnih okolnosti''. Tuženik ističe da je predmetno seksualno nasilje počinjeno u lipnju 1993. na području koje je bilo izvan zone ratnih djelovanja, odnosno okolnosti počinjenja nisu izravno povezane s agresijom na Republiku Hrvatsku i ratnim operacijama. Nadalje tuženik napominje da je Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja, koje je dalo prijedlog odluke o zahtjevu tužiteljice, sastavljeno od osoba raznih kompetencija koje imaju veliko iskustvo u ratnom pravu odnosno u postupcima s počiniteljima i žrtvama ratnih zločina, a isto je jednoglasno donijelo mišljenje da se u konkretnom slučaju ne radi o seksualnom nasilju u smislu navedenog Zakona. U odnosu na prigovor iz tužbe o tome da je tužiteljici uskraćeno pravo na izjašnjavanje tuženik ukazuje da u slučaju postojanja formalnog dokaza o događaju, kao što je pravomoćna sudska presuda, koja je po svojoj pravnoj snazi i više nego dovoljan dokaz u postupku, a iz kojega su jasno vidljive sve okolnosti potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke, tada u smislu članka 29. stavka 2. navedenog Zakona nije potrebno dodatno (nepotrebno) maltretirati stranku pozivanjem u Zagreb radi uzimanja izjave o okolnostima događaja utvrđenih tom istom presudom. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U ovome predmetu sud je presudom poslovni broj Us I-1045/16-7 od 19. siječnja 2017. odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/I- 562- 02/15-0016/75, URBROJ: 522-04/1-1-2-15-8 od 4. travnja 2016. Navedenu je presudu potvrdio Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Usž-1138/17- 2 od 4. svibnja 2017. No, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 3298/2017 od 7. veljače 2023. ukinute su obje presude te je predmet vraćen ovome sudu na ponovan postupak. U bitnome, Ustavni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogriješio jer nije saslušao tužiteljicu kao stranku u sporu i da je zbog toga prvostupanjska presuda rezultanta pretjeranog formalizma u odlučivanju, bez uzimanja u kontekst i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline.

5. U postupku povodom navedene odluke Ustavnog suda ovaj sud je ponovno izvršio uvid u predmetni spis (spis upravnog spora), spis Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi (ranije Okružni sud u Požegi) poslovni broj K-40/93, spis upravnog postupka te isprave koje su priložene u taj spis, a dana 18. prosinca 2023. i 10. travnja 2024. kod ovog suda su, u skladu s člankom 7. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) održana ročišta za raspravu. Ujedno je tijekom upravnog spora, u skladu s uputama Ustavnog suda, izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u sporu (članak 33. stavak 5. ZUS-a u svezi sa člancima 264.- 271. Zakona o parničnom postupku, ''Narodne novine'', br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/122. i 114/22.).

6. Navedena odluka Ustavnog suda, neovisno o sadržaju i primarno procesnom karakteru te odluke, bila je poticaj ovome sudu da ponovno razmotri i ocijeni sva činjenična i pravna pitanja ovoga spora. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica 28. listopada 2015. tuženiku podnijela zahtjev za stjecanje statusa žrtve seksualnoga nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu i ostvarivanje pripadajućih prava na temelju Zakona o pravima žrtava seksualnoga nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (''Narodne novine'', br. 64/15. i 98/19. – dalje: Zakon).

8. Tuženik je odbio predmetni zahtjev uz obrazloženje da je iz presude Okružnog suda u Požegi poslovni broj K-40/93 od 17. lipnja 1993. razvidno da je nad tužiteljicom počinjeno kazneno djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala - silovanje, opisano i kažnjivo prema članku 79. stavku 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske. Međutim, iz navedene presude isto tako nedvojbeno proizlazi da se okolnosti pod kojima je počinjeno predmetno kazneno djelo, bez obzira na status počinitelja, ne mogu podvesti pod okolnosti iz članka 2. stavka 1. Zakona, jer se u konkretnom slučaju radi o individualno motiviranom karakteru kaznenog djela, pri čemu nedostaje poveznica sa ratnim okolnostima/operacijama odnosno izravna veza sa agresijom na Republiku Hrvatsku, a niti je područje na kojem se dogodilo silovanje bilo zona ratnih djelovanja.

9. Imajući u vidu navedeno, a posebno jednoglasno mišljenje Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja, tuženik zaključuje da se događaj u odnosu na koji je tužiteljica podnijela predmetni zahtjev ne može povezati s okolnostima propisanim člankom 2. stavkom 1. Zakona, te stoga tuženik odbija predmetni zahtjev tužiteljice.

10. Odredba članka 2. stavka 1. Zakona definira seksualno nasilje počinjeno u Domovinskom ratu. Prema navedenoj odredbi seksualno nasilje u Domovinskom ratu je ono koje je počinjeno protivno kaznenim propisima odnosno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskim konvencijama, kao kazneno djelo ratnog zločina ili zločina protiv čovječnosti, te kazneno djelo protiv spolne slobode koje nije kvalificirano kao ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, ali je počinjeno u okolnostima izravno povezanim s agresijom na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, tijekom djelovanja svih oružanih snaga, vojnih, policijskih te paravojnih postrojbi i skupina kao:

- vaginalna, analna ili oralna penetracija seksualne naravi bilo kojim dijelom tijela ili predmetom u tijelo druge osobe

- ozljeđivanje s teškim posljedicama kao što je odstranjivanje, obrezivanje ili drugi oblik sakaćenja cijelog ili bilo kojeg dijela spolnog organa osobe

- izazivanje nasilne trudnoće

- izazivanje pobačaja

- oduzimanje biološke reproduktivne sposobnosti osobe

- seksualno porobljavanje

- drugi oblik seksualnog nasilja usporedive težine.

11. Dakle, seksualno nasilje u Domovinskom ratu je ono počinjeno kao ratni zločin odnosno zločin protiv čovječnosti, ali i ono koje nije kvalificirano kao ratni zločin, ali je počinjeno u okolnostima izravno povezanim s agresijom na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, tijekom djelovanja svih oružanih snaga, vojnih, policijskih te paravojnih postrojbi i skupina.

12. U konkretnom slučaju iz spisa Okružnog suda u Požegi poslovni broj K- 40/93, odnosno krivične prijave Policijske uprave Slavonski Brod od 4. svibnja 1993., proizlazi da je V. R., kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane 104. brigade, koja je bila locirana na području mjesta Domaljevac (Bosna i Hercegovina), dana 3. svibnja 1993. sa još trojicom prijatelja, pripadnika iste borbene jedinice, došao u Republiku Hrvatsku preko graničnog prijelaza Dubočica te je za prijelaz dobio urednu propusnicu.

13. Iz sadržaja presude Okružnog suda u Požegi poslovni broj K-40/93 od 17. lipnja 1993., koja predstavlja formalan dokaz o činjenici nasilja nad tužiteljicom, proizlazi da je Okružni sud u Požegi, nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanja optuženika, oštećenice i svjedoka), utvrdio da su se optuženik (V. R.) i oštećenica (ovdje tužiteljica) upoznali 3. svibnja 1993. u caffe baru ''Omega'' u Ž., gdje su se družili, razgovarali i pili. Kupljeni poklon (kape), koji je kupio jedan od prijatelja počinitelja, kod oštećenice jača i razvija još jače povjerenje ne samo u optuženika nego i u njegove prijatelje, pa se s njima druži u toku poslijepodneva i pristaje se s njima provozati osobnim automobilom do Babine Grede i Slavonskog Šamca. Pri povratku u Ž. optuženik je naredio oštećenici izlazak iz automobila da bi potom izvršio silovanje.

14. Tijekom upravnog spora, na ročištu održanom 18. prosinca 2023., saslušana je tužiteljica kao stranka u sporu. Tom prilikom ona je, između ostalog, izjavila da je spornog dana u kafiću u Ž. pila kavu i kada je kavu htjela platiti izvadila je novac iz džepa, da bi zatim silovatelj V. R. posegnuo za osobnom iskaznicom i vidio kako se ona zove. U tom trenutku V. R. nije ništa rekao vezano za njezinu nacionalnu pripadnost, naime ona je srpkinja po ocu, dok joj je majka hrvatica. Stvari su joj postale čudne tek kada se vraćala autom s mladićima iz Babine Grede. Auto je u jednom trenutku skrenuo desno umjesto lijevo, a kada je auto stao iz auta ju je izvukao V. R. On je bio pripadnik HVO- a i svi zajedno, njih trojica, došli su u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine po novac za vojsku. U to doba tužiteljica je, kao i svi njezinih godina, normalno razgovarala i sa R. i njegovim prijateljima, i nije ni mogla naslutiti da će kasnije biti silovana. Ž. je u to vrijeme bila puna vojske, od 1991. do 1996., pa je skoro odrasla s vojskom. Tužiteljica je nadalje izjavila da je u trenutku kada ju je V. R. izvukao iz automobila psovao srpsku mater i vrijeđao po nacionalnoj osnovi, sjeća se da ju je V. R. počeo iz čista mira tući i psovati, pri čemu je osjećala jaku mržnju od njega. Sjeća se i toga da ju je nakon silovanja htio odvesti u Domaljevac, preko vojne skele.

15. Nadalje, iz kaznenog spisa, tj. optužnice Okružnog državnog odvjetništva u Požegi od 3. lipnja 1993. proizlazi da je optuženik A. G. prilikom silovanja govorio da je ona srpkinja te je tražio nož i uže kako bi je zaklao i objesio. Prijetnje na nacionalnoj osnovi spominje i zastupnik optužbe na glavnoj raspravi održanoj 17. lipnja 1993. u Okružnom sudu u Požegi, a isto proizlazi i iz službene zabilješke sačinjene dana 7. svibnja 1993. u prostorijama Policijske uprave Slavonski Brod o obavljenom razgovoru sa A. G.

16. Iz svega navedenoga jasno je da navedeno silovanje nije počinjeno kao dio sustavnog i planskog silovanja tijekom ratnih djelovanja, poput, primjerice, silovanja u Vukovaru tijekom i nakon okupacije grada, pri čemu su pojedine žrtve bile izložene i grupnim silovanjima. No, iz sadržaja cjelokupnog teksta i svrhe Zakona proizlazi da i ne mora biti riječ o sustavnim i široko rasprostranjenim silovanjima, premda je ono u fokusu Zakona, ali mora biti riječ o seksualnom nasilju koje je počinjeno iskorištavanjem ratnih okolnosti. U svakom slučaju, dakle, mora biti riječ o kontekstu koji je izravno povezan sa iskorištavanjem ratnih okolnosti odnosno s agresijom na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu.

17. Prema ocjeni ovoga suda, u konkretnom slučaju upravo je o tome riječ. Naime, silovatelj je, prema podacima iz kaznenog spisa, bezobzirno i bešćutno silovao tužiteljicu, tada srednjoškolku, iskoristivši pritom njezinu mladost i povjerenje u hrvatske vojnike i pripadnike HVO-a. Pritom je bio pod utjecajem alkohola te dodatno iritiran time što je tužiteljica pripadnica srpske nacionalne manjine. Naime, iako se iz kaznene presude i podataka kaznenog spisa može zaključiti da tužiteljičina nacionalna pripadnost nije bila jedini i dominantan razlog za silovanje, taj je motiv svakako bio prisutan i u značajnoj je mjeri utjecao na odluku silovatelja da izvrši predmetno kazneno djelo.

18. Zakon je izraz načela da žene (i muškarci) koji su silovani tijekom Domovinskog rata imaju pravo na skrb i poštovanje zbog trauma koje su proživjeli uslijed izvršenog seksualnog nasilja. Međutim, način na koji je tuženik interpretirao citirane odredbe Zakona i primijenio ih na okolnosti konkretnog slučaja dovodi u pitanje cilj Zakona, što stvara ne samo osjećaj nepravde, nego i svojevrsnog razdora između proklamiranog cilja Zakona i trauma pojedinih žrtava seksualnog nasilja počinjenog tijekom Domovinskog rata. U konkretnom slučaju osobna podlost i bešćutnost silovatelja očito je bila udružena s njegovim vojnim statusom, odnosno širim ratnim okolnostima i ratnom psihozom. Čak se i u potvrdi Hrvatskog vijeća obrane od 2. kolovoza 1994., koje je priložena u kaznenom spisu, navodi da je predmetno kazneno djelo zasigurno posljedica premorenosti ratom, ratnom svakodnevicom odnosno prevelikog ratnog angažmana V. R. To sve u ukupnosti čini predmetno silovanje onim kakvo ima u vidu i Zakon. Pritom nije od odlučnog značaja to što Ž., odnosno Sikirevci za vrijeme Domovinskog rata nisu bili okupirani. Naime, činjenica je da je na području Ž. opća opasnost trajala 1263 dana (27. travnja 1992. – 12. listopada 1995.). U tom razdoblju palo je 45.000 granata i projektila. Tijekom rata došlo je i do ljudskih žrtava: poginulo je 58 a ranjene su 122 osobe. Ratno stanje i ratna psihoza trajala je na tom području sve do 1995., odnosno do vojno- redarstvenih operacija ''Bljesak'' i ''Oluja''.

19. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, sud, za razliku od tuženika, smatra da je u konkretnom slučaju riječ o seksualnom nasilju kakvo ima u vidu članak 2. stavak 1. Zakona, jer okolnosti počinjenja upućuju na zaključak da je isto izravno povezano s agresijom na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, kako to propisuje Zakon.

20. Kako, dakle, sud ne nalazi pravne zapreke za priznavanje predmetnog statusa, valjalo je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a poništiti pobijano rješenje, usvojiti zahtjev tužiteljice i priznati joj status žrtve seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (točke I. i II. izreke ove presude). Budući da je sud meritorno odlučio o traženom statusu tužiteljice, te kako u upravnom postupku nisu uopće utvrđivani relevantni kriteriji o kojima ovisi pravo na novčanu naknadu, to će tuženik u postupku povodom ove presude okončati ovaj predmet ograničavajući se samo na tehničko-provedbeni dio (iznos novčane naknade i pripadajućih prava) te će o navedenome u roku od 60 dana donijeti odgovarajuće rješenje, pridržavajući se pritom pravnog shvaćanja i primjedaba suda (članak 81. stavak 2. ZUS-a).

21. Budući da je tuženik izgubio spor sud je odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora odluku utemeljio na članku 79. stavcima 1., 2. i 4. ZUS-a, pri tome je visina troškova određena u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', br. 138/23. – dalje: Tarifa). Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe, žalbe izjavljene protiv presude od 19. siječnja 2017. te zastupanja na ročištima za raspravu održanim 11. siječnja 2017. i 18. prosinca 2023. u ukupnom iznosu od 4.250,00 eura (Tbr. 27. t.

1., 2. i 3. Tarife), što uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. Tarife) iznosi 5.312,50 eura. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav ustavne tužbe jer je pravo na naknadu tog troška mogla ostvariti pred Ustavnim sudom, a nisu joj priznati ni troškovi za sastav preostalih podnesaka (specificiranih u podnesku od 10. travnja 2024.), jer se u tim podnescima u bitnome rezimiraju i ponavljaju navodi tužbe i žalbe, odnosno citiraju dijelovi spomenute odluke Ustavnog suda, a i podnesci od 12. i 18. prosinca 2023. mogli su biti predani i pročitani na ročištu održanom 18. prosinca 2023., materijalni trošak nije dokazan pa je zbog svega navedenoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

U Osijeku 18. travnja 2024.

Sudac

Tomislav Artuković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužiteljici, po opun.

2. Tuženiku, po opun.