Poslovni broj: Usž-3089/2022-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković predsjednice vijeća, Jelene Rajić i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada R., R., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. K. i J. P., R., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba N. P. iz Z., D. R. iz M. L., B. K. iz Z., L. K. B. iz Z., R. K. iz Z., J. K. iz R., J. U. iz R., i K. A. iz R., koje zastupa opunomoćenica S. I., odvjetnica u R., te Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, R., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-980/21-16 od 18. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-980/21-16 od 18. svibnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/17-01/457, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21- 03 od 10. svibnja 2021., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u P.-g. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-942-05/97-01/2851, URBROJ: 2170-04-02/8-17-59 od 4. rujna 2017. Tim djelomičnim rješenjem zainteresiranim osobama dani su u suvlasništvo suvlasnički dijelovi stanova u stambeno-poslovnoj zgradi u R., …, sagrađenoj na k.č.br. 2246/4 k.o. T.-S.

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom pobija njezinu zakonitost u cijelosti iz svih žalbenih razloga. U žalbi, u bitnom navodi da je u konkretnom slučaju odlučno što je između njega i A. Z. sadržajno sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju kod kojeg je trenutak smrti primatelja uzdržavanja trenutak prijenosa imovine. Navedeno, prema mišljenju tužitelja, potvrđuje javni bilježnik na početku ugovora gdje utvrđuje da su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ovog posla, da je strankama objašnjen smisao ugovora i njegove posljedice, da je utvrđena prava i ozbiljna volja stranaka te je ugovor sastavljen u formi javnobilježničkog akta u nazočnosti ugovornih strana. Ističe da je A. Z. još za života stekla tražbinu opisanu kao "buduću imovinu-nekretninu koje sada nije vlasnica, ukoliko stekne vlasništvo po denacionalizaciji", jer je podnošenjem zahtjeva za povrat oduzete imovine u propisanom roku ostvarila pravo na stjecanje vlasništva na toj imovini. Iznosi da je trenutkom smrti A. Z., njezino pravo na tražbinu na temelju Zakona o naknadi stekao on kao njezin pravni slijednik po navedenom ugovoru. Nadalje iznosi da je osporenim rješenjem rješavana ostavina iza A. Z. primjenom članka 234. Zakona o nasljeđivanju kroz prethodno pitanje tretirajući pravo na povrat predmetnih nekretnina kao naknadno pronađenu imovinu. Naglašava da je u tom postupku isticao da je spornu tražbinu A. Z. ostavila njemu kao buduću imovinu člankom III. Ugovora o darovanju od 17. ožujka 1995., radi čega je njemu povrijeđeno pravo na nasljeđivanje. Stoga ukazuje da između njega i zainteresiranih osoba postoji spor o pravu na nasljeđivanje te da zainteresirane osobe nisu zakonski nasljednici prvog nasljednog reda. Smatra da je kod utvrđivanja nasljednika u upravnom postupku došlo do povrede Zakona o nasljeđivanju. Objašnjava da iza A. Z. nije doneseno rješenje o nasljeđivanju radi čega nema mjesta raspravljanju navedene ostavine kao naknadno pronađene imovine. Dodaje da se o naknadno pronađenoj imovini radi ako postoji pravomoćno rješenje o nasljeđivanju. Zaključuje da je ostavinu iza A. Z. trebalo raspraviti u potpunosti primjenom Zakona o nasljeđivanju za što upravno tijelo nije nadležno radi čega je trebalo donijeti rješenje o prekidu upravnog postupka do donošenja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza A. Z. Slijedom iznesenog, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu i poništiti prvostupanjsku presudu uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn uvećano za iznos PDV od 781,25 kn te pristojbu na žalbu od 500,00 kn.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Zainteresirane osobe u odgovoru na žalbu citirajući dijelove obrazloženja prvostupanjske presude zaključuju da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito na temelju razmatranja svih činjenica i pravnih pitanja utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim. Smatraju da su uzimajući u obzir članak 144. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 53/91. i 103/96.), prvostupanjsko tijelo i tuženik zakonito njih odredili zakonskim nasljednicima iza A. Z. Predlažu da se žalba tužitelja odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj Sud nalazi da sukladno članku 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. dalje ZUS), ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi.

9. Tužitelj svojim žalbenim navodima ne dovodi u sumnju da je A. Z. 10. travnja 1997. podnijela zahtjev za povrat suvlasničkog udjela u stambeno-poslovnoj zgradi u R., …, sagrađenoj na k.č.br. 2246/4 k.o. T.-S., koja joj je deklaratornim rješenjem Komisije za nacionalizaciju NOO Općine S., broj 04-120/1-Nac 1959 od 30. prosinca 1959. oduzeta u 12/24 dijela. Nesporno je i da je A. Z. tijekom postupka umrla, a da su njeni zakonski nasljednici, zainteresirane osobe u ovom upravnom sporu.

10. Za rješavanje ove upravne stvari odlučno je jesu li zainteresirane osobe pravilno utvrđene ovlaštenicima naknade za suvlasnički dio predmetne nekretnine za koji je zahtjev podnijela A. Z., obzirom da je ona s tužiteljem 17. ožujka 1995. sklopila ugovor o darovanju u formi javnobilježničkog akta.

11. Prema članku III. navedenog ugovora, darovateljica A. Z. daroprimatelju Gradu R. daruje buduću imovinu koje sada nije vlasnica, ukoliko stekne vlasništvo po denacionalizaciji, i to svojih ½ dijela nekretnine k.č.br. 2246/4, kuća br. 4 u S., … upisane u z.k.ul.br. 88 k.o. T. S. u naravi stan na trećem katu s lijeve strane kuće br. 4 …, R. i tri poslovna prostora – lokala u prizemlju.

12. Budući da je predmet navedenog dvostranog pravnog posla između A. Z. i tužitelja, imovina kao skup subjektivnih imovinskih prava A. Z., pravilno prvostupanjski sud zaključuje da u vrijeme njegovog sklapanja 17. ožujka 1995. nije postojalo pravo A. Z. na naknadu za oduzetu imovinu, jer to pravo u to vrijeme nije bilo propisano zakonom. Naime, Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", 92/96. dalje Zakon o naknadi) je stupio na snagu 1. siječnja 1997. radi čega u vrijeme sklapanja darovnog ugovora, subjektivno pravo na naknadu za oduzimanje te imovine nije moglo biti u sastavu tadašnje ili buduće imovine A. Z., jer ono tada nije ni postojalo.

13. Slijedom izloženog, A. Z. nije raspolagala predmetnom imovinom u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju (17. ožujka 1995.), jer tada nije postojao njezin imovinskopravni zahtjev, odnosno nije postojala tražbina s osnova oduzete imovine kraj činjenice da je Zakon o naknadi stupio na snagu 1. srpnja 1997.

14. Uzimajući u obzir da je A. Z. kao prijašnja suvlasnica oduzete imovine podnijela pravovremeno zahtjev za naknadu, a tužitelju sklopljeni ugovor o darovanju ne daju valjanu pravnu tražbinu u odnosu na nekretnine koje su predmet postupka u ovoj upravnoj stvari, nakon smrti A. Z. zainteresirane osobe su kao njezini zakonski nasljednici imali ovlaštenje stupiti u postupak na njezino mjesto, iako nisu zakonski nasljednici prvog nasljednog reda, ali su naslijedili potraživanje imovinskih prava iz zahtjeva za naknadu. Stoga su i prema ocjeni ovog Suda zainteresirane osobe pravilno utvrđene ovlaštenicima naknade u odnosu na suvlasnički dio predmetne nekretnine za koji je zahtjev podnijela A. Z.

15. Neosnovano tužitelj prigovara da prvostupanjsko tijelo nije bilo ovlašteno odlučiti o pitanju nasljednika A. Z. obzirom da je člankom 144. ZUP-a propisano da ako tijelo koje vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koje drugo tijelo (prethodno pitanje), on može pod uvjetima iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležno tijelo to pitanje ne riješi, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud.

16. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Slijedom navedenog, trebalo je, temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke

17. Budući da tužitelj nije uspio sa svojom žalbom, trebalo je u skladu s člankom 79. stavkom 4. ZUS-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu 18. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković, v.r.