Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2766/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici LM, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika E&SB d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva M, K i p d.o.o., odvjetnicima u [adresa], odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, posl. broj P-1969/2019-41 od 20. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 16. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl. broj P-1969/2019-41 od 20. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., IV. i VI. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5103049512 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 4. srpnja 2006. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: "… tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.", u odredbi čl. 7. koja glasi: "… po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.804,16 €[1] /58.800,42 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke pod točkom II., dok je pod točkom III. izreke utvrđeno da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 160,70 €/ 1.210,83 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to navedeno u izreci pobijane odluke pod točkom III. Nadalje, pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.755,76 € /20.763,25 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2023. pa do isplate, dok je pod točkom V. u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan, a pod točkom VI. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II., III., IV. i VI. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, broj 2402006-1031262160/51404627-5103049512, koji je tužitelj, zaključio sa tuženikom 4.7.2006., koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Tuženik je u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. st. 7. ZPP naglasio potrebu da se u drugostupanjskom ovom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko "na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti", se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

6.1. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno- pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod izvjestiteljice ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članova vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

7. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kada nije odlučio o tuženikovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU o tumačenju prava EU jer da je odredba o valutnoj klauzuli u cijelosti isključena od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti, valja reći da su neosnovani. Naime, neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja pogrešno postupio kada nije odlučio o njegovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku suda EU o tumačenju odredbe čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli, budući da je Europski sud za ljudska prava 1. prosinca 2022. donio presudu kojom je odbacio sve tužbe banaka protiv Republike Hrvatske zbog kolektivne presude o ništetnosti valutne klauzule CHF koja je prošla prethodno sve hrvatske sudske instance, te je potvrđena i na Ustavnom sudu, a samu činjenicu da sudu EU nije postavljeno prethodno pitanje o tome, valja otkloniti jer su konkretni ugovori ugovoreni prije stupanja Hrvatske Europskoj uniji, zbog čega to pitanje nije niti trebalo biti postavljeno.

8. U odnosu na žalbene navode da su uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio jamac-platac iz kreditnog odnosa upravo uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja, valja reći da je tužitelj upravo s tuženikom sklopio navedeni ugovor o kreditu, pa je sasvim irelevantna činjenica da je netko drugi odnosno jamac - platac za njega uplaćivao rate kredita po navedenom ugovoru, slijedom čega je neosnovan prigovor promašene aktivne legitimacije kao i žalbeni navodi tuženika u tom smislu.

9. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 221.a ZPP koju sadržajno ističe tuženik, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice te neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, a što proizlazi i iz činjeničnih navoda koje je tužitelj iznio u tužbi i tijekom postupka. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu jer je ugovor sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to kao potrošački kredit za zatvaranje obveza iz minusa u plus te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26.svibnja 2020.) Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

10. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

11. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5103049512 od 4. srpnja 2006., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj, a s rokom otplate od 144 mjeseca;

- da iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da povrat obaveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke, a korisnik kredita je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te potpisom na ovom ugovoru Korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja;

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je navedenom presudom utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj, a to nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa prednikom tužitelja ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 58.800,42 kuna/7.804,16 € (stupac 16. Tabele br. 3 Nalaza i mišljenja vještaka – list 273 do 276 prvostupanjskog spisa).

12. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak te informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Stoga u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu jer ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrdio ništetnima. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., dalje ZOO) kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja), a to stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom

I. i II. izreke pobijane presude.

13. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

14. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika.

16. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

17. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

18. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

19. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

20. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

21. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

22. U odnosu na presudu suda EU broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. SC Banca Transilvania C-81/19, na koju ukazuje tuženik, za navesti je navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Ta se presuda prije svega odnosi se na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud EU u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom smislu je i neosnovano pozivanje tuženika i na presudu Suda EU u odluci C-243/20 da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, jer je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu pri čemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu (tako i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.). U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, slijedom čega navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

23. Nadalje, žalbeni navodi tuženika da je sud pogrešno cijenio iskaz službenika banke OĆ te da nije cijenio pisani iskaz gđe. ZĆ, kao voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktora Direkcije podrške prodaji, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste, nisu osnovani jer predstavljaju preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene dokaza na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud. Isto tako, nisu jasni navodi tuženika da se u obrazloženju prvostupanjski sud nije "…osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje dostavio … i kojom je dokazao razinu informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu …", budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog navedenim tvrdnjama, s time da je prvostupanjski sud po prijedlogu tuženika izveo dokaz saslušanjem tužitelja i službenika banke OĆ.

24. Prema tome, kako je u postupku zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik tvrdi da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna) jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, a niti s tim u vezi pozivanje na odluku Suda Europske unije (C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020.).

25. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF, ništetne i tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike s osnove valutne klauzule tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I. I II. izreke pobijane odluke.

26. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

27. Isto tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima te s time u vezi prihvatiti istaknuti prigovor radi prebijanja kojeg je prvostupanjski sud neosnovano odbio. Naime, plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primio i stoga niti ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla prebijati u ovom postupku.

28. Osim toga, za potraživanje tuženika zbog tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF ne postoji pravna osnova jer je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Stoga pozivanje na sudsku praksu koja je uvažila prigovor banke nema za posljedicu drukčiji ishod ove parnice, a niti je zbog "prihvaćanja financijskog izračuna" vještaka činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

29. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 20. prosinca 2019., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

30. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

31. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.

32. Glede odluke o troškovima, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT) pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada parnični trošak dok je pravilno prvostupanjski sud odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom parničnog troška jer je u cijelosti izgubio parnicu (čl. 154. st. 1. ZPP).

33. Neosnovano žalitelj prigovara da tužitelju nije trebalo priznati trošak sastava podneska od 27. rujna 2022. jer da tužitelj nije bio dužan iskazati tužbeni zahtjev i u valuti EUR, već je to dužnost tijela javne vlasti, odnosno samog suda, a prema odredbi članka 48. stavka 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, budući da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, slijedom čega je navedeni podnesak bio i po stavu ovog suda potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

34. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude od 20. ožujka 2023. te kako je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na ročište za objavu, to mu je navedeni trošak i nastao tako da tužitelj sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je tužitelju takav trošak i dosudio.

35. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., IV. i VI. te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. 36. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke.

U Zagrebu 16. travnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat