Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-27/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Štampar Stipić, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŽK zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., 84/21. i 114/22., – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 25. rujna 2023., broj K-5/2023-55, u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog ŽK, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženik za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme za koje je bio lišen slobode od 22. svibnja 2022. pa nadalje.

II U ostalom dijelu žalba optuženog ŽK odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom, Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim optuženog ŽK zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine - razbojništvo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano kao u izreci presude te ga je, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, a na temelju članka 54. KZ/11., u izrečenu kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. svibnja 2022. pa nadalje.

2.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), usvojen je imovinskopravni zahtjev oštećenog JK te je optuženik obvezan platiti mu iznos od 800,00 kn/106,18 eura.

2.2. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08., optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08., kao i nagrade i nužnih izdataka za branitelja koji mu je određen po službenoj dužnosti.

3. Protiv ove presude žalbe je pravodobno podnio optuženik po branitelju Hrvoju Grbuši, odvjetniku u Osijeku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se preinači u odluci o kazni na način da mu se izrekne blaža kazna.

4. Odgovor na naprijed navedenu žalbu podnio je državni odvjetnik te je predložio da se žalba odbije kao neosnovana.

5. U skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Žalba optuženog ŽK je djelomično osnovana.

7. Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te da je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Navedenu povredu optuženik nalazi u povredi „konfrontacijskog prava“ jer se pobijana presuda, kako to navodi u žalbi, temelji na iskazu svjedoka TK danog u istrazi, u kojoj dokaznoj radnji obrana nije sudjelovala, a svjedok je optuženika teretio za inkriminirano kazneno djelo, koji iskaz je „dijametralno suprotan“ njegovom svjedočkom iskazu na raspravi.

7.1. Iz stanja spisa razvidno je da je svjedoka TK u istrazi ispitao državni odvjetnik bez prisutnosti obrane i da je u tom iskazu svjedok iznosio okolnosti usmjeravajuće u odnosu na krivnju optuženika. Svjedok je ispitan i na raspravi, u prisutnosti stranaka, na kojoj je iskazivao drugačije, a taj raspravni iskaz prvostupanjski sud je ocijenio nevjerodostojnim. Isto tako, ispravno se u žalbi navodi da je prvostupanjski sud osudu, između ostalog, temeljio i na iskazu svjedoka TK kojeg je on dao državnom odvjetniku bez prisutnosti obrane (tzv. nekonfrontirani iskaz) jer na raspravi svjedok nije ponovio dijelove iz istrage kojima tereti optuženika. Za tu pravnu situaciju odlučna je odredba članka 431. stavka 2. ZKP/08. Prema toj odredbi, zapisnik s nekonfrontiranim iskazom svjedoka može biti pročitan na raspravi, „ali se samo na tim zapisnicima ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda“. Ovdje je razvidno da se osuda ne temelji isključivo na nekonfrontiranom iskazu svjedoka TK, već i na iskazima svjedoka JK i ČK koji su na raspravi iskazivali jednako kao i svjedok TK u istrazi pa taj njegov iskaz nije odlučujući za osudu već čini suglasnu cjelinu s ostalim provedenim dokazima. Zato žalitelj neosnovano upire na povredu konfrontacijskog prava. Naime, čitanje nekonfrontiranog iskaza služi za predočavanje na raspravi tog ranijeg iskaza sukladno članku 426. ZKP/08. kako je ispravno prvostupanjski sud postupi, a daljnje korištenje nekonfrontiranog iskaza ovisi o rezultatima predočavanja odnosno o raspravnom iskazu svjedoka nakon što mu je predočen raniji nekonfrontirani iskaz. Načelno, ako svjedok na raspravi ponovi sadržaj nekonfrontiranog iskaza kojim tereti optuženika, onda taj iskaz na raspravi tada sadrži terećenje optuženika te se smije koristiti za osudu jer se raspravno ispitivanje provodi uz poštivanja konfrontacijskog prava optuženika. Ako na raspravi svjedok „povuče“ svoj nekonfrontirani iskaz, odnosno ako na raspravi ne tereti optuženika, onda se raniji nekonfrontirani iskaz ne smije kao isključivi odnosno odlučujući koristiti za osudu (članak 431. stavak 2. ZKP/08.). Dakle, u konkretnom predmetu o krivnji optuženika izvedeni su i drugi dokazi na raspravi koji u ukupnosti i logičnoj povezanosti pružaju osnovu za donošenje zakonite odluke o krivnji optuženika pa utemeljenjem presude na dijelu iskaza svjedoka TK iz istrage, kao jednog od dokaza u prilog osuđujuće presude, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje kako je ono predviđeno u članku 29. Ustava Republike Hrvatske i članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.2. Također, nije u pravu optuženik ni kad u žalbi tvrdi da je, zbog toga što nije izveo niti jedan dokazni prijedlog obrane, prvostupanjski sud povrijedio njegovo konvencijsko pravo na „jednakost oružja“ te mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda čime je također ostvarena povreda iz članka 468 stavka 2. ZKP/08.

7.3. Naime, ustavna i konvencijska prava na pošteno suđenje sadržana u članku 29. stavku 2. alineje 6. Ustava Republike Hrvatske i članku 6. stavku 3. točka d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, predviđaju pravo ispitivanja svjedoka optužbe te pravo pozivanja i ispitivanja svjedoka obrane pod jednakim uvjetima kao i svjedoka optužbe (pravo na jednakost oružja). Navedenim pravom osigurava se postupovna jednakost stranaka i ono može biti povrijeđeno ako sud optuženika stavi u neravnopravan, bitno nepovoljniji položaj u odnosu na tužitelja zbog toga što neargumentirano odbije dokazne prijedloge optuženika. Međutim, treba navesti da sud nije dužan apsolutno izvesti sve dokaze koje stranke u postupku predlože već samo one za koje ocijeni da su važni i nužni za pravilno presuđenje odnosno utvrđenje odlučnih činjenica. Kako iz sadržaja raspravnog zapisnika od 19. svibnja 2023. (list 313. do 315. spisa) proizlazi da je sud prihvatio dokazne prijedloge obrane da se pribavi snimka video nadzora od 21. svibnja 2022. sa ugostiteljskog objekta Kolodvor, Strizivojna, ..., kao i da je na raspravi od 22. rujna 2023. (list 400 spisa) pročitao medicinsku dokumentaciju za optuženika koju je isti priložio u spis, u konkretnom slučaju nema govora o tome da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja zbog toga što je kao nevažne sud odbio dokazne prijedloge da se pribavi optuženikov zdravstveni karton i da se provede sudskomedicinsko vještačenje na okolnost je li isti kritične zgode mogao trčati, za što je pod točkom 4.2. u presudi dano argumentirano obrazloženje. U tom kontekstu eventualna pogrešna ocjena suda o neosnovanosti navedenih dokaznih prijedloga može biti razlog da se prvostupanjska presuda pobija zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

7.4. Slijedom naprijed iznesenih razloga žalba optuženog ŽK zbog bitne povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. nije osnovana.

8. Nije u pravu optuženi ŽK kad, ustrajući u žalbi na svojoj obrani da nije počinio inkriminirano kazneno djelo, ističe da je prvostupanjski sud, time što ga je za to djelo proglasio krivim na temelju svjedočkog iskaza oštećenog JK i svjedoka ČK, za koje smatra da su upitne vjerodostojnosti, dok istodobno ne prihvaća kao vjerodostojan iskaz svjedoka TK na raspravi, iz kojeg proizlazi da opis počinitelja djela ne odgovara njegovim fizičkom izgledu, činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

8.1. Suprotno naprijed iznesenim žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud, na temelju svjedočkih iskaza oštećenog JK te ČK kao i iskaza svjedoka TK danom u istrazi pred Županijskim državnim odvjetnikom u Puli, utvrdio da je optuženi ŽK osoba koja je 21. svibnja 2022. oko 21,45 sati u Strizivojni, ... ušao u kuću oštećenog JK i u nakani da se okoristi, prijeteći mu nožem kojega je držao u ruci da će ga izravno ga napasti i ugroziti mu život i tijelo, oduzeo mu torbicu u kojoj se nalazio novčanik s novčanim iznosom od najmanje 500,00 kuna i mobitel marke Samsung vrijedan najmanje 300,00 kuna, a nakon toga se udaljio iz kuće oštetivši ga za iznos od najmanje 800,00 kuna/106,18 eura.

8.2. Naime, vezano uz okolnosti počinjenja inkriminiranog kaznenog djela i osobe koja je to djelo počinila, sva tri naprijed navedena svjedoka su decidirano iskazali da je to djelo počinio optuženi ŽK, s tim da je oštećeni JK iskazao da je odmah po ulasku u kuću, iako je počinitelj djela imao masku odnosno kapuljaču preko glave, prepoznao da se radi o optuženiku jer ga je poznavao od ranije, rekavši s tim u vezi da je jedino on takav „minijaturan“ a poznaje mu i naravi, a nakon što iza optuženika izašao iz kuće gdje je susreo dvojicu mladića koji su tu naišli (ČK i TK), istim je rekao da ga je orobio Ž (ŽK) ŽK, što je ČK i TK u svojim svjedočkim iskazima i potvrdili. Osim toga, u svom svjedočkom iskazu danom u istrazi 22. rujna 2021. pred Županijskim državnim odvjetnikom u Puli, TK je iskazao da je trčeći kritične zgode za ŽK ga prepoznao jer je ovaj skinuo kapuljaču koju je imao preko glave te je „sto posto siguran“ da je to bio on, a inače ga dobro poznaje jer je on brat od supruga njegove bake. Iako je svjedok TK na raspravi u bitnom odstupio od svog ranijeg iskaza, navodeći da ne zna tko je osoba za kojom je kritične zgode trčao, prvostupanjski sud je pravilno kao vjerodostojan cijenio njegov iskaz iz istrage jer svjedok nije naveo logično i suvislo obrazloženje zbog čega je izmijenio svoj iskaz, imajući pri tome u vidu da je isti iskazao da ga nitko nije prisiljavao da tako iskazuje.

8.3. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi oštećeni JK, kao i svjedoci ČK i TK, koji su se ispred kuće oštećenika slučajno zatekli neposredno nakon počinjenog kaznenog djela, imali neki stvarni ili osobni razlog da optuženika neosnovano terete, suprotno žalbenim navodima istog, ispravno je prvostupanjski sud njihove iskaze vezane uz identitet optuženika kao počinitelja djela, s obzirom da su u bitnom istovjetni, cijenio kao vjerodostojne. Pri tome je važno za navesti da su oštećenik i svjedoci dobro poznavali optuženika.

8.4. Slijedom svega naprijed navedenog nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

9. Isto tako, nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegove dokazne prijedloge da se pribavi optuženikov medicinski karton i provede sudskomedicinsko vještačenje je li optuženik u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela mogao trčati, jer navedeni dokazi, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nisu relevantni i ne bi doveli do boljeg i potpunijeg činjeničnog razjašnjenja stvari, s obzirom na to da je zdravstveno stanje odnosno fizičke mogućnosti neke osobe vrlo individualno pitanje, koje je k tome podložno promjenama.

10. Zbog svega naprijed iznesenog, ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je ispravno zaključio da se u ponašanju optuženika ostvaruju objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11. za koja ga je proglasio krivim.

11. Međutim, u pravu je optuženi ŽK kad u žalbi zbog odluke o kazni navodi da mu je prvostupanjski sud, za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11., za koje ga je proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, izrekao prestrogu kaznu.

11.1. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski je sud optuženiku kao olakotno cijenio da su njegove sposobnosti da shvati značenje svog djela i upravlja svojim postupcima kritične zgode bile umanjene, ali ne bitno, a kao otegotno mu je cijenjena ranija višestruka osuđivanost, između ostalog i za dva kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11., te prekršajna kažnjavanost u pet navrata za prekršaje s elementima nasilja.

11.2. U kontekstu naprijed iznesenih razloga koji utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, a polazeći od svrhe kažnjavanja, prvostupanjski sud je, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, optuženiku precijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti, imajući pri tome u vidu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno relativno malu vrijednost pokretnih stvari koje je optuženik oduzeo od oštećenika (800,00 kuna odnosno 106,18 eura), pa je stoga valjalo prihvatiti njegovu žalbu i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način da je za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

11.3. Naprijed navedena kazna, po mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, u dovoljnoj mjeri izražava društvena osudu zbog počinjenog kaznenog djela te je, imajući u vidu načelo individualizacije kazne, primjerena ličnosti optuženika, kao i težini i okolnostima počinjenog djela, pa će se njome postići svi oni, u članku 41. KZ/11., predviđeni ciljevi i svrhe kažnjavanja vezanih uz specijalnu i generalnu prevenciju u kažnjavanju.

12. Zbog svega naprijed iznesenog, a kako prilikom ispitivanja žalbe optuženika nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao pod točkama I i II u izreci ove presude.

U Zagrebu 16. travnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Maja Štampar Stipić