Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4623/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice S. H. /OIB:…/ iz D. S., koju zastupa S. B., odvjetnica iz O., protiv tuženika Z. b. d.d. /OIB:…/ iz Z., koga zastupa K. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-169/2023-10 od 11. listopada 2023., na sjednici održanoj 16. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-169/2023- 10 od 11. listopada 2023. pod stavkom I. i II. izreke, i dijelu stavka III. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 204,01 eura sa zateznim kamatama od 11. studenog 2023. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-169/2023-10 od 11. listopada 2023. u dijelu stavka III. izreke, u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji iznos od 870,63 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjeg iznosa od 870,63 eura na ime parničnih troškova sa zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

- utvrđena ništetnom odredba točke 20. F Ugovora o kreditu broj 51/97, sklopljenog 7. travnja 1997. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora (solemniziran po javnom bilježniku V. P. iz Z., pod poslovnim brojem OU 95/97 27. travnja 1997.) koja glasi:" Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu uz plaćanje naknade prema Odluci o prijevremenoj konačnoj otplati kredita, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora." (stavak I. izreke);

- naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna[1] sa zateznim kamatama od 8. travnja 2011. do isplate (stavak II. izreke),

- i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.074,64 eura / 8.096,88 kuna sa zateznim kamatama od 11. listopada 2023. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP- a[2] . Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbenog postupka u iznosu 364,03 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetne točke 20. F Ugovora o kreditu broj 51/97 od 7. travnja 1997. (plaćanje naknade za prijevremenu i konačnu otplatu kredita), zahtjev za isplatu iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna (restitucijski zahtjev) sa zateznim kamatama od 8. travnja 2011. do isplate i zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.074,64 eura / 8.096,88 kuna sa zateznim kamatama od 11. listopada 2023. do isplate.

6. Nije sporno da je u tuženikovom organizacijskom dijelu poslovanja u Z., u travnju 1997. godine između stranaka sklopljen i realiziran Ugovor o kreditu (24.000,00 DEM) za dovršenje obiteljske kuće tužiteljice, na rok od 15 godina, da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit (2011. godine) i da je po tuženiku 8. travnja 2011. od tužiteljice naplaćena naknada za "konačnu otplatu" kredita u iznosu od 150,00 kuna / 19,91 eura.

7. Sporno je po tuženiku u žalbenom stadiju postupka:

- pravilnost odluke o odbijanju prigovora mjesna nenadležnosti prvostupanjskog suda;

- osnovanost zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o plaćanju naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita i isplata naknade sa zateznim kamatama, te tijek zateznih kamata;

- ocjena prigovora zastare,

- i odluka o troškovima.

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za 1,00 euro 2 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

9. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđene bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. i 11. ZPP-a na koje se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud kao stvarno i mjesno nadležan odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

10. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud u povodu prigovora tuženika nije pogrešno odlučio da je mjesno nadležan, a time niti počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, koju tuženik veže uz povredu pravila o sadržaju sudske odluke, odredbu članka 18. Ugovora o kreditu koja glasi „U slučaju spora sudit će stvarni nadležan sud u Zagrebu“ i odredbe članka 46., članka 48. i članka 59. ZPP-a (nije doneseno posebno obrazloženo rješenje o prigovoru mjesne nenadležnosti, odredba članka 18. Ugovora jasna i razumljiv, podružnica na području Zlatara nije bila upisan u sudski registar kao podružnica).

11. Naime, prema zajedničkim odredbama o nadležnosti sadržanim u članka 15. stavku 2. ZPP-a o sudskoj nadležnosti (apsolutna, stvarna, mjesna) i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud u pravilu odlučuje o nadležnosti s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

12. U vrijeme podnošenja tužbe (6. travnja 2023.) tužiteljica (potrošač) je nesporno imala prebivalište na području prvostupanjskog suda, a u vrijeme odlučivanja o prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (10. srpnja 2023.) važile su odredbe ZPK-a[3] prema kojima u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (članak 19. l stavak 1.) i da se od odredbe stavka 1. članka 19. l može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora (članak 19. l stavak 4. točka 1.).

13. Odredba članka 19. l ZPK-a je procesne naravi i primjenjuje od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je tužba podnesena 6. travnja 2023. (podudarno sa shvaćanjem iskazanim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019.), i nema značaj "isključivog" međunarodnog prava, budući da se ne nalazi razloga da se u nedostatku opće nacionalne odredbe o mjesnoj nadležnosti za suđene u sporovima nastalim u povodu potrošačkog kreditiranja, potrošaču koji pokreće sudski postupak uskrati pravo izbora mjesne nadležnosti suda njegovog prebivališta po odredbi članka 19. l ZPK-a, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen i realiziran. 3 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023., u daljnjem tekstu: ZPK-a)

14. Svako drugačije tumačenje odredbe članka 19. l ZPK-a dovodi ne samo do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, već i do ostvarivanja prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama članka 14. stavkom 2., člankom 16. stavkom 2. i člankom 26. Ustava[4] .

15. Iz tih razloga se ne mogu prihvatiti navodi pod stavkom III. obrazloženja žalbe, a niti pozivanje na odluke drugih sudova za koje tuženik drži da podržavaju njegovo tumačenje mjesne nadležnosti u okolnostima konkretnog slučaja.

15.1. Neosnovano je i pozivanje tuženika na pravila o povredi sadržaja sudske odluke vezano za prigovor mjesne nenadležnosti, budući da je po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 10. srpnja 2023., u nazočnosti tuženika doneseno rješenje kojim je odbijen taj prigovor (list 143. spisa), a razlozi odbijanja navedeni pod točkom 7. obrazloženja prvostupanjske presude. Osim toga, tuženik očito ispušta iz vida da je pravilo o mjesnoj nadležnosti iz članka 59. ZPP-a (forum electivum) ujedno i pravilo o općoj mjesnoj nadležnosti za sporove koji proizlaze iz pravnih odnosa poslovne jedinice, i da za primjenu tog pravila nije odlučno to što poslovna jedinica izvan tuženikovog sjedišta nije upisana ili evidentirana u sudskom registru, već da je obavljala djelatnost plasmana kredita, a što u okolnostima konkretnog slučaja poslovna (organizacijska) jedinici u Zaboku jest s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen i realiziran u toj poslovnoj jedinici.

16. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u pitanje zakonitost prvostupanjske presude pod stavcima I. i II. izreke i dijelu stavka III. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 204,01 eura sa zateznim kamatama.

16.1. Materijalno pravo je pogrešno primijenjeno u odluci o troškovima postupka, u dijelu pod stavkom III. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknadi tužiteljici daljnji iznos od 870,63 eura (preko iznosa od 204,01 eura do iznosa od 1.074,64 eura) sa zateznim kamatama.

17. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je ništetna odredba pod točkom 20. F Ugovora o kreditu prema kojoj je prijevremena otplata kredita uvjetovana plaćanjem naknade prema Odluci o prijevremenoj konačnoj otplati kredita, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika i kao posljedicu uspostavio pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se tužiteljica nalazila da te ništetne odredbe nije bilo, na način da je po subjektivnom restitucijskom pravu i zahtjevu tužiteljice naložio tuženiku isplatiti tužiteljici predmetni iznos, visina kojeg nije sporna, sa zateznim kamatama od kad je tužiteljica tuženiku platila isti do isplate.

18. Naime, prema pravilima ZOO-a/1991[5] koja su bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora (u kontinuitetu i pravilima ZOO-a[6] ) ugovor u kojem je postavljen 4 Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 28/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.)

raskidni uvjet protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilni propisima ili moralu društva je ništav u tom dijelu (članak 75. stavak 1. u vezi s člankom 105. stavkom 1. ZOO-a/1991, članak 298. stavak 1. u vezi s člankom 324. stavkom 1. ZOO-a), posljedica koje je nastanak subjektivnog prava za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnog nuzgrednog sastojka pravnog posla (članak 104. stavak 1. i 3. ZOO-a/1991, članak 323. ZOO-a).

19. Dovođenjem u vezu neosporavanog iskaza tužiteljice u kojem je navela da joj je 2011. godine, kad je odlučila prijevremeno otplatiti kredit, a što je bio uvjet da može podići kredit u drugoj banci pod povoljnijim uvjetima kreditiranja, među kojima uvjetima između ostalog nije bilo predviđena izlazna naknada, po tuženiku rečeno da mora platiti naknadu za prijevremeno vraćanje kredita i da joj je tuženik uručio uplatnicu kojom je tu naknadu platila, da je cijeli postupak od sklapanja Ugovora o kreditu do prijevremene otplate bio takav da mora sve platiti kako to odredi tuženik (list 145. - 146. spisa), sa Ugovorom o kreditu (list 5. - 9. spisa), potvrdom tuženika od 6. ožujka 2023. iz koje proizlazi da je tužiteljici naplaćena naknada za konačnu otplatu stambenog kredita u iznosu 150,00 kuna / 19,91 eura (list 10. spisa) i tuženikovim odgovorom na dopis tužiteljice iz kojeg proizlazi da je tuženik otklonio prigovor tužiteljice vezano za povrat naknade plaćene za prijevremenu konačnu otplatu kredita (list 11. spisa), kako jedini objektivni zaključak ostaje:

- da je tuženik (vjerovnik) tužiteljici (potrošaču) kao slabijoj ugovornoj strani, prijevremeno vraćanje kredita (raskid ugovora) uvjetovao plaćanjem naknade prema svojoj Odluci o prijevremenoj konačnoj otplati kredita, odnosno općim uvjetima poslovanja (točka 20. F, članka 20. Ugovora o kreditu);

- da je točka 20. F članka 20. Ugovora o kreditu bez uporišta u pozitivnim propisima, da u istoj nisu navedeni objektivni kriteriji i da je kao takva teško razumljiva;

- da pri sklapanju Ugovora (niti prijevremene otplate kredita) tužiteljica nije mogla utjecati na tako standardno uglavljenu odredbu u Ugovoru, niti je tužiteljici po tuženiku objašnjeno na što se objektivno odnosi ta naknada, kako bi se eventualno mogla koristiti svojim pravima, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, u kvalitativnom i kvantitativnom smislu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

20. U prilog istom zaključku ide i činjenica da tuženik tijekom predmetne parnice nije dostavio svoje akte na koje se poziva (Odluku o prijevremenoj konačnoj otplati kredita, odnosno opće uvjete poslovanja) iz kojeg bi bilo vidljivo na što se objektivno odnosila naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno koji su to troškovi koje je on imao kod prijevremene otplate kredita po tužiteljici, niti objasnio sudu je li, a ako jest na koji način informirao tužiteljicu koje troškove podrazumijeva naknada za prijevremenu otplatu kredita, a na koji način je uskratio tužiteljici mogućnost provjere preklapanja među različitim naknadama ili među uslugama koje je naplaćivao, a niti dokazao stvarno pretrpljenu štetu u vidu troškova koji su izravno povezani s 5 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 112/1999., 88/2001., u daljnjem tekstu: ZOO-a/1991) koji je bio na snazi do 31. prosinca 2005. 6 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. 126/2021., 114/2022., 156/2022., 115/2023.) koji je na snazi od 1. siječnja 2006. prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), koja se ne odnosi na naknadu štete zbog neostvarenih kamata, koju je tuženik trebao dobiti da kredit nije prijevremeno vraćen.

21. Dakle, jednostrano uvjetovanje prijevremene otplate kredita (raskida Ugovora o kreditu po tužiteljici kao korisniku kredita) plaćanjem neobjektivizirane naknade tuženiku protivno je odredbi članka 1068. stavku 2. u vezi s člankom 1068. stavkom 4. i člankom 12. ZOO-a/1991, a time i ništetno prema odredbi članka 75. stavku 1. u vezi s člankom 105. stavkom 1. ZOO-a/1991, a što znači da je proglašenjem ništetne točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu za tužiteljicu nastalo subjektivno pravo na punu restituciju (članak 104. stavak 1. ZOO-a/1991, članak 323. stavak 1. ZOO-a) neosnovano po tuženiku naplaćenog iznosa naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, neovisno o tome kad je sklopljen Ugovor o kreditu i kada je naknada plaćena.

22. Stoga se ne mogu prihvatiti navodi žalbe pod stavkom II. obrazloženja, kojim tuženik očito bezuspješno pokušava dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude vezano za utvrđenje ništetnom točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu i pravo tužiteljice po osnovi restitucijskog zahtjeva, koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmetnog spora koja je bez uporišta u stanju spisa i pozivanje na odluke za koje pogrešno smatra da podržavaju njegova shvaćanja, a u prilog čemu naravno treba imati u vidu da se znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ne mogu ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, s obzirom da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju ništetnih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena pozitivnim propisima, a što jest slučaj u predmetnoj parnici.

23. Neosnovano je i osporavanje tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos od 19,91 eura, budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu stekao predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

24. Promašeno je pozivanje tuženika vezano za tijek zateznih kamata od 1. svibnja do 18. listopada 2020. na odredbu članka 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine, broj: 53/2020., u daljnjem tekstu: Zakon) i Odluku o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine, broj: 83/2020.).

24.1. To iz razloga, što se taj Zakon, na što već sam njegov naziv upućuje, prema odredbi članka 1. odnosi na posebne interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, kojima se nastojalo olakšati položaj fizičkih osoba kojima se dio primanja usteže radi provedbe ovrhe na plaći, mirovini ili drugom stalnom novčanom primanju, zatim položaj gospodarskih subjekata kojima prijeti stečaj, položaj korisnika bespovratnih sredstava za provedbu projekata koji se financiraju iz nacionalnih sredstava i/ili proračuna Europske unije te korisnika mjera pomoći isplaćenih uslijed posebnih okolnosti, a ne parnične postupke, kao što je predmetni, kako to pogrešno tumači tuženik.

25. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare za potraživanje iznosa od 19,91 eura (zastarijeva u roku tri godine jer se radi o naknadi štete, stav suda odstupa od općih pravila obveznog prava, što da proizlazi iz znanstvenog rada dr. sc. M. B., dipl. iur., promjena režima o zastari dovodi i do promjene režima početka tijeka zateznih kamata).

25.1. Naime, budući da tužiteljica predmetno potraživanje (restitucijski zahtjev) ne temelji na učincima odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, niti na pravilima o naknadi štete, već na učincima individualnog zahtjeva na utvrđenje ništetnom odredbe točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu kojom je tužiteljici neosnovano nametnuta obveza plaćanja naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, a ništetnost koje ugovorne odredbe je utvrđena u predmetnoj parnici, to tužiteljici rok zastare za predmetno novčano potraživanje, visina kojeg i vrijeme plaćanja nije sporno (150,00 kuna / 19,91 eura - plaćeno tuženiku 8. travnja 2011.) nije niti mogao početi teći prije nego li je odredba članka 20. F članak 20. Ugovora o kreditu proglašena ništetnom.

25.2. Svako drugačije tumačenja zastare (zastarom ne prestaje stečeno subjektivno pravo već obvezno-pravno ovlaštenje na ostvarenje prava sudskim putem) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita), povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužiteljica kao potrošač nalazila u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužiteljica kao potrošač nije znala niti mogla ocijeniti opseg svojih prava, bilo bi protivno načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

25.3. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijski zahtjev tužiteljice (potrošača), kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke).

26. Budući da je u gotovo svim sudskim odlukama vezano za početak roka zastare potrošačevog potraživanja restitucijskim zahtjevom iskazano pravno shvaćanje kao i ono u prvostupanjskoj i predmetnoj presudi[7] , to se ne mogu prihvatiti navodi pod stavkom III. obrazloženja žalbe, kojim tuženik iskazuje neslaganje sa odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pozivanjem na znanstveni rad dr. sc. M. B., dipl. iur.[8] , za koje smatra da podržava njegovo tumačenje zastare, a nastavno tome i tijeka zateznih kamata.

27. Dakle, prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik i pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 19,91 eura /150,00 kuna (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama od 8. travnja 2011. do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

28. Međutim, opravdano tuženik tvrdi da je po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 10. srpnja 2023., a nakon što je prigovorio, utvrđena vrijednost predmeta spora sa iznosom od 1.347,14 eura, koju je tužiteljica naznačila u tužbi. To iz razloga, što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 19,91 eura / 150,00 kuna, i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna.

29. U skladu sa odredbom članka 155. ZPP-a i OT[9] , a prema vrijednosti predmeta spora od 19,91 eura (150,00 kuna) tužiteljici na ime nagrade za zastupanje po punomoćniku odvjetniku pripada trošak u iznosu od 124,37 eura (po Tbr. 7/8. OT - 50 bodova x 1,99 eura /Tbr. 50. OT/ = 99,50 eura + 24,37 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% /Tbr. 42. OT/ = 124,37 eura), što uz trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu /26,55 eura/ i presudu /53,09 eura/ čini ukupan trošak parnice od 204,01 eura, koji je tuženik dužan naknaditi tužiteljici (članak 154. stavak 1. ZPP-a) sa zateznim kamatama od 11. listopada 2023. do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29., stavak 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

30. Preko iznosa od 204,01 eura do iznosa od 1.074,64 eura, za iznos od 870,63 eura, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova nije osnovan jer je bez uporišta u odredbi članka 155. stavku 2. ZPP-a i OT, a što znači da je vezano za taj dio po prvostupanjskom sudu materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

31. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom vezano za odluku o glavnim zahtjevima (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 35. ZPP-a).

7 Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-4131/2020-2 od 24. svibnja 2022. 8 Stjecanje bez osnove, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27, Zagreb, 2020.

9 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., u daljnjem tekstu: OT)

32. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci (članak 368. ZPP-a za stavak I., članak 373. točka 3. ZPP-a za stavak II., članak 166. ZPP-a za stavak III.).

U Zagrebu 16. travnja 2024.

Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.