REPUBLIKA HRVATSKA
23.P-1513/22
Trgovački sud u Zagrebu
Kennedyjev trg 11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU po sucu toga suda Romini Markovinović pravnoj stvari tužitelja Grad Velika Gorica, OIB 75834963344, Trg kralja Tomislava 34, 10410 Velika Gorica, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo socijalne politike i mladih, OIB 52634238587 kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 09.travnja 2024. 14. svibnja 2018. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude održanom dana 16.travnja 2024. godine
p r e s u d i o j e
I Proglašava se nedopuštenom ovrha provedena zapljenom i prijenosom novčanih sredstvima tužitelja GRADA VELIKE GORICE, OIB: 75834963344, a izvršena temeljem presude Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-304/2021 od dana 17.12.2021.g.
II Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, MINISTARSTVO SOCIJALNE POLITIKE I MLADIH, OIB: 52634238587 izvršiti tužitelju GRADU VELIKOJ GORICI, OIB: 75834963344 povrat novčanih sredstava u iznosu od 118.576,36 kn/15.737,78 eur ustegnutih u postupku izravne naplate temeljem presude Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-304/2021 sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 53,09 EUR, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 13,27 EUR.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 25.08.2022. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 16.08.2022.g. zaprimio zaključak Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Ovr- 268/2022 od dana 12.08.2022.g., kojim je zaključkom upućen da u roku od 15 dana od zaprimanja istog pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Navodi da ga je dana 10.05.2022.g. Financijska je agencija obavijestila o primitku zahtjeva za izravnu naplatu potraživanja i to temeljem presude Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-304/2021, donesene u postupku koji je tuženik kao ovrhovoditelj vodio protiv tužitelja kao ovršenika. Temeljem iste je presude s računa tužitelja zaplijenjen i prenesen na račun FINA-e iznos od ukupno 118.576,36 kn, a na ime troškova FINA-e naplaćen iznos od 1.000,00 kn. Tužitelj je dana 12.05.2022.g., odnosno unutar prijelaznog roka od 60 dana, podnio sudu prijedlog radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa izvršenog od strane Financijske agencije, o kojem prijedlogu nije odlučeno u roku od 60 dana od dana izvršene zaplijene i prijenosa, stoga je FINA po isteku roka od 60 dana, izvršila povrat ustegnutih sredstava na račun tužitelja te ih odmah, odnosno dana 05.07.2022.g., sukladno zakonu ovršila s računa tužitelja kao ovršenika u korist tuženika kao ovrhovoditelja i to u iznosu od 118.576,36 kn. Navodi da je presuda presude Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-304/2021, donesena je u postupku u kojem je tužitelj sudjelovao kao nasljednik ošasne imovine iza pokojnog g. O A. Imajući u vidu da je tužitelj, iza pokojnog g. O, naslijedio isključivo suvlasničke dijelove nekretnina smatra da je za naplatu vlastite tražbine, tuženik kao ovrhovoditelj, mogao ostvariti samo pokretanjem ovrhe na naslijeđenim nekretninama.
Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći u bitnom kako tužitelj kao ovršenik nije iskoristio pravno sredstvo odgode izdavanja naloga bankama za prijenos zapljene sredstava, a obzirom da sud u ovršnom postupku do dana 05.srpnja 2022. kada je izvršen prijenos sredstava na račun ovrhovoditelja, ovdje tužene, nije donio odluku o prijedlogu ovršenika radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, to ne postoji više pravni interes tužitelja za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Navodi da je provedbom prijenosa novčanih sredstava na račun ovrhovoditelja Republike Hrvatske 05. srpnja 2022. ovrha se smatra dovršenom. Ističe i u odnosu na toč. II. tužbenog zahtjeva da se isti ne odnosi na citirani zaključak suda, a kako se tužitelj u vezi tog zahtjeva prije podnošenja tužbe sudu tužitelj nije obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, tužena predlaže da sud sukladno odredbi čl. 282. ZPP-a , a u vezi s odredbom čl. 186.a ZPP-a tužbu odbaci.
Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu, i to: Zaključak Općinskog suda u Velikoj Gorici br. Ovr-268/22 od 12.08.2022. (list 4-5 spisa), Obavijest FINA-e od 10.5.2022. (list 7 spisa), Zahtjev za izravnu naplatu (list 8-9 spisa), Specifikacija izvršenja osnove za plaćanje (list 10-14 spisa), Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Nives Mirčetić posl. broj O-592/18 od 19.12.2018. (list 15-16 spisa), Presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-304/21 od 17.12.2021. (list 17-31 spisa).
Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da su deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja kao i kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva povrat ustegnutih novčanih sredstava osnovani.
Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe pokrenute po zahtjevu za izravnu naplatu od 05.05.2022. godine tuženika kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja kao ovršenika, temeljem ovršne isprave – presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, posl.br. P-304/2021 od 17.12.2021 i kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva povrat ustegnutih novčanih sredstava osnovani.
Između stranaka nije sporno da je postupku iz kojeg potječe ovršna isprava tuženik sudjelovao kao tužitelj protiv tuženika (ovdje tužitelja), kao ošasnog nasljednika. Nije sporno niti da je s računa tužitelja FINA ustegnula iznos od ukupno 118.576,36 kn i 1.000,00 kn na ime troškova FINA-e.
Između tužitelja i tuženika sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti s obzirom na iznesene prigovore tuženika.
Naime prema odredbi čl.139.st.3. Zakona o nasljeđivanju nasljednik odgovara za dug ostavitelja do visine naslijeđenog dijela.
Prema čl. 139. st. 6. ZN-a predmet ovrhe radi ostvarenja ili osiguranja tražbine ostaviteljevih vjerovnika prema općini odnosno gradu na koje je prešla ošasna ostavina, mogu biti samo stvari i prava koja su sastavni dio ostavine.
Dakle, predmet ovrhe radi ostvarenja tražbine vjerovnika ostavitelja prema općini, odnosno gradu na koji je prešla ošasna imovina mogu biti samo stvari ili prava koja su sastavni dio ostavine.
Iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Nives Mirčetić, posl. br. O-592/18 od dana 19.12.2019.g. proizlazi što čini ošasnu imovinu iza pok. O A koja je prešla u vlasništvo Grada Velike Gorice- suvlasnički dijelove nekretnina i to: 2/6 dijela nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] u naravi Oranica Polje u Velikom Polju, površine 1112 čhv, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te 1/3 dijela nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] u naravi oranica Čmakovo u Vratnica površine 1177 čhv, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
Kako je rješenjem o nasljeđivanju ovršeniku kao ošasna imovina na temelju odredbe čl. 20. st. 2. ZN-a uručena imovina sada pok. O A, koja se sastojala od nekretnina, samo ta imovina je mogla biti predmetom ovrhe radi naplate tražbine ovrhovoditelja koju je imao prema sada pok. O R i tužitelj osnovano tvrdi da njegov račun ne može biti predmetom ovrhe, dakle osnovane su tvrdnje tužitelja da je ovrha određena na predmetu koji je u konkretnom slučaju izuzet iz ovrhe. Dakle ovrha se u konkretnom slučaju može provesti samo na imovini koju je ošasni nasljednik stekao iza ostavitelja.
S obzirom da ovrhovoditelj protiv ovršenika, koji nije njegov osobni dužnik već ošasni nasljednik njegova dužnika, nije zatražio ovrhu u skladu sa naprijed navedenom odredbom čl.139. st. 6. ZN, već je protivno toj odredbi zatražio ovrhu izravnom naplatom novčanih sredstava na računu tužitelja ovaj sud je utvrdio je ovrha nedopuštena.
Slijedom svega navedenog temeljem čl.50. OZ valjalo je odlučiti kao u točki I izreke ove presude.
Ocjenjujući tuženikov prigovor vezano za odbacivanje tužbe jer se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora u odnosu na zahtjev tužitelja za povratom novčanih sredstava ustegnutih u postupku izravne naplate valja navesti kako je u predmetu nesporno da se tužitelj nije obratio tuženiku prije podnošenja tužbe sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Prema čl.186.a.st.1. ZPP-a propisano je da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe.
Uvidom u zaključak Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Ovr-268/22 od 12.08.2022. tužitelj je upućen u roku od 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 10. Ovršnog zakona, bez da je sud odredio da tužitelj može pokrenuti i parnicu radi povrata novčanih sredstava od tuženika. Općinski sud u Velikoj Gorici se pozvao na odredbe iz čl. 50. st. 1. t. 10. Ovršnog zakona.
Prema mišljenju ovoga suda tužitelj nije bio dužan pokrenuti postupka mirnog rješenja spora jer je podnošenje tužbe bilo vezano uz rok koji mu je dao sud, a on ga je uputio da pokrene ovu parnicu u točno propisanom roku. Slijedom toga s obzirom da je sud dao tužitelju točan rok u kojem treba pokrenuti predmetnu parnicu za proglašenje ovrhe nedopuštenom, a s druge strane tuženik sukladno zakonskim odredbama može tražiti da se prije ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, tužitelj bi zahtjevom za mirno rješenje spora izgubio pravo na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pa slijedom toga nisu ispunjene pretpostavke za odbacivanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva.
U ovoj fazi postupka je ostalo sporno ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika, povrat iznosa koji je FINA ustegnula sa računa tužitelja i prenijela na račun tuženika na temelju predmetne ovrhe.
Stjecanje bez osnove postoji kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a da taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. U tom je slučaju stjecatelj dužan vratiti ono što je primio, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine": 25/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).
Ocjena je suda, kao što je gore obrazloženo, da tuženiku nije pripadalo pravo na naplatu potraživanja temeljem presude Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P- 304/2021 u iznosu od 118.576,36 kn.
Slijedom navedenog, u smislu citirane odredbe, s obzirom da je utvrđeno da je tuženik neopravdano stekao iznos od 118.576,36 knn dužan ga je i vratiti pa je tužbeni zahtjev utvrđen osnovanim te je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.
Tužitelju, s obzirom da je u cijelosti uspjela u parnici, pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).
Tužitelju pripada naknada troškova za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 53,09 EUR (Tar.br. 1/1 Tarife sudskih pristojbi).
Tužitelju nije priznat trošak dodatne pristojbe u iznosu od 13,27 EUR, jer prema članku 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama, obveza plaćanja pristojbe nastaje za podneske (tužbe, pravne lijekove, prijedloge za izvršenje i dr.) u trenutku kada se predaju.
S obzirom da tužitelj sudsku pristojbu za tužbu nije platio u trenutku podnošenja tužbe sudu, sukladno čl. 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama, sud ga je rješenjem o pristojbi od 30. kolovoza 2022. pozvao da istu plati u iznosu od 53,09 EUR, a prema čl. 39. st. 7. istog Zakona na rješenje o pristojbi plaća se dodatna pristojba u iznosu od 13,27 EUR. Kako navedeni trošak u visini dodatne pristojbe od 13,27 EUR nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. III.i IV izreke presude.
U Zagrebu, 16.travnja 2024.
S U D A C
Romina Markovinović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 8., 9 . i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
DNA:
tužitelju po punomoćniku uz pristojbu 53,09 EUR
tuženiku po ŽDO Velika Gorica
