REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

23.Povrv-481/23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU po sucu toga suda Romini Markovinović u pravnoj stvari tužitelja WINE ENO 1 d.o.o., OIB: 35289970794, Mlinarska cesta 12, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Marcelu Barilaru, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 191c, protiv tuženika DVOSTRUKO BOLJI d.o.o., OIB 12943011350, Slavonska avenija 1b, Zagreb, Zagreb radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 09. travnja 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude dana 16. travnja 2024.godine

p r e s u d i o  j e:

Održava se na snazi platni nalog sadržan u toč. 1. rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jane Pavić iz Zagreba, br. Ovrv-91533/22 od 04. listopada 2022. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da plati tužitelju iznos od 7.450,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućoj na iznos od:

- 1.327,23 eur od 19.02.2022. do isplate;

- 203,73 eur od 23.02.2022. do isplate;

- 621,74 eur od 23.03.2022. do isplate;

- 124,83 eur od 24.03.2022. do isplate;

- 563,01 eur od 13.04.2022. do isplate;

-1.327,23 eur od 29.04.2022. do isplate;

- 22,46 eur od 05.05.2022. do isplate;

-1.327,23 eur od 19.05.2022. do isplate;

- 335,06 eur od 09.06.2022. do isplate;

- 1.327,23 eur od 28.06.2022. do isplate;

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena a od 01.01. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa] model HR99, zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 200,97 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 04.10.2022. do 31.12.2022. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na račun IBAN [broj bankovnog računa], model HR99, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, naknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR.

III Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 250,0 EUR kao neosnovan.

IV Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova sudske pristojbe na presudu.

O b r a z l o ž e n j e

Na prijedlog tužitelja, javni bilježnik Jana Pavić iz Zagreba izdala je rješenje o ovrsi broj br. Ovrv-91533/22 od 04. listopada 2022. kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 7.450,20 eur sa zakonskim zateznim kamatama te da mu nadoknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 200,97 eur sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

Tuženik je prigovorom i tijekom postupka osporio utuženu tražbinu u cijelosti navodeći da predmetno dugovanje ne postoji jer je prestalo prijebojem na temelju dospjelog potraživanja tuženika prema tužitelju po računu 11-01-91 od 15.9.2022., a koji se odnosi na naplatu robe po specifikaciji i reversu od 31.3.2022. u iznosu od 8.070,87 EUR. Podneskom od 17.1.2024. tuženik ne osporava postojanje poslovnog odnosa kao niti potraživanje tužitelja već ističe da je utuženo potraživanje prestalo prijebojem.

U tijeku postupka, nastavljenog po pravilima parničnog postupka, tužitelj je činjenično obrazložio tužbeni zahtjev navodeći da je poslovao s tuženikom na način da je tuženiku dobavljao i prodavao alkoholna pića, mahom vina, te je ta poslovna suradnja trajala tijekom 2021. i 2022. godine te da je dosta računa za isporučenu robu i izvršene usluge u tom periodu i plaćeno. Utuženo potraživanje odnosi se dijelom na isporučenu, a nikad plaćenu robu-vino i dijelom na pruženu uslugu edukacije osoblja. U odnosu na izjavljeni prigovor prijeboja navodi da ga osporava po osnovi i visini navodeći da direktorica tužitelja nije potpisala dokument predmetnog sadržaja- otpremnica za revers, navodi da je isti promijenjen i predstavlja falsifikat, a da je predmetni račun izdan isključivo u svrhu neplaćanja potraživanja tužitelja i to po utuženju.

U tijeku dokaznog postupka, ovaj sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to Izvod iz otvorenih stavaka (list 13 spisa), Račun br. 11-01-91 od 15.09.2022. (list 32 spisa), Otpremnica za revers od 31.03.2022. (list 33-34 spisa), Kartice kupaca (list 52- 56 spisa), Utuženi računi (list 57-67 spisa), Primka i dostavnice (list 68-70 spisa), Izvornik otpremnice za revers (list 99-100 spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka zamolbenim putem RIE, (list 81-82 spisa), svjedoka RI (list 97 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja ŽI (list 90-91 spisa) i zakonskog zastupnika tuženika ZI (list 91 spisa).

Dakle, tuženik ističe prigovor prijeboja u smislu čl.195. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), građanskopravni prigovor da je tražbina tužitelja prestala uslijed prijeboja.

Između stranka je sporno da li postoji protutražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 60.810,00 kn te u tom smislu da li je tražbina tužitelja prestala prijebojem. Dakle, kada tužitelj ospori tuženikovu tvrdnju da je njegova tražbina prestala prijebojem, pravila o teretu dokazivanja obvezuju tuženika da dokaže svoju tvrdnju (čl.219.st.1. ZPP-a). Tuženik je dužan dokazati da ima protutražbinu prema tužitelju, da su bile ostvarene pretpostavke za prijeboj te da je učinio tužitelju izjavu o prijeboju.

Naime, sukladno odredbom čl. 196. st.1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/08, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Tek nakon što jedna strana obveznopravnog odnosa učini drugoj strani izjavu o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kada su se ostvarile pretpostavke za prijeboj odnosno kada su tražbine dospjele što znači da izjava o prijeboju djeluje retroaktivno (ex tunc). Izjava se može dati usmeno, pisano ili na koji drugi način očitovanja volje i potrebno je reći da suglasnost druge strane nije nužna za nastanka prijeboja.

Ako tuženik nije izvršio prijeboj prije pokretanja parnice može u tijeku parnice učiniti izjavu o prijeboju. Prema općeprihvaćenom stajalištu tuženik može uvijek učiniti izjavu o prijeboju, na sudu ili izvan suda te ona proizvodi pravni učinak ako su ostvarene zakonske pretpostavke. S obzirom da tuženik nije dostavio dokaz da je izvršio prijeboj izvan suda, i s obzirom da je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi izjavio prijeboj, prema mišljenu ovoga suda tuženik može i upravo je u prigovoru protiv rješenja ovrsi istako građanskopravni prigovor da je tražbina prestala uslijed prijeboja, dakle jednostranu izjavu da vrši prijeboj tuženik je dao pred sudom (list 85 spisa).

Tuženik svoju protutražbinu temelji na računu 11-01-91 od 15.09.2022 koji se odnosi na naplatu robe po specifikaciji i reversu od 31.03.2022 u iznosu od 8.070,87 EUR.

Uvidom u račun broj 11-01-91 15.09.2022. (list 32 spisa) sud je utvrdio da ga je tuženik ispostavio tužitelju za robu po specifikaciji reversu od 31.03.2022. te da je u njemu regulirana visina cijena naplate robe u ukupnom iznosu od 8.070,87 EUR. Uvidom u otpremnicu za revers od 31.03.2022. (list 33-34 i 99-100 spisa) sud je utvrdio da se roba koja je navedena u otpremnici ne može povezati sa računom, da ne sadrži odredbe o vrsti usluge i cijeni po pojedinačnom artiklu niti se može zaključiti o kojem pravnom poslu se radi.

Računi ili izvodi iz poslovnih knjiga su jednostrana izjava volje tuženika koja predstavlja poziv na plaćanje, i nije dokaz o postojanju poslovnog odnosa između stranaka i obveza niti nastaje niti prestaje evidentiranjem u poslovnim knjigama.

Zbog toga sud te dokaze tuženika nije ocijenio mjerodavnim i vjerodostojnim dokazima, tako da uvidom u istu dokumentaciju nije moguće utvrditi niti osnovu niti visinu protutražbine.

Odlučna je činjenica je što su stranke ugovorile pa s tim u vezi postoji li protutražbina tuženika- naplata robe po specifikaciji.

Iz iskaza svjedoka RIE koji je saslušan zamolbenim putem (list 81-82 spisa ), prijašnjeg zaposlenika tuženika, proizlazi da je tuženik naručivao od tužitelja vina ali isti je bio konobar kod tuženika te nije mu poznata količina niti vrsta vina koja se naručivala. Iskazuje da je ŽI, sadašnja zakonska zastupnica tužitelja radila i kod tuženika kao radnik na temelju ugovora o radu te da je imala i neku funkciju i u društvu tužitelja Wine Eno d.o.o.., a kod tuženika je podučavala o vinima i posluživanju vina. Iskazuje i da je potpis na otpremnici reversu od 31.03. 2022. potpis ŽI. Navodi da je ŽI prestala raditi kod tuženika prije njega, dakle prije lipnja 2022.

Iz iskaza svjedoka RI (list 97 spisa) prijašnjeg administratora i upravnog referenta tuženika sud je utvrdio da se radila inventura kod tuženika, da je inventuru obavljala ŽI, u svojstvu zaposlenika odnosno odgovorne osobe tuženika te da otpremnica predstavlja manjak robe u skladištu odnosno pokazuje količinu robe koja nedostaje. Iskazuje da je otpremnicu potpisala EI osobno kod svjedoka u uredu. Proizlazi da je nalog da se otpremnica naslovi na tužitelja kao jednog od glavnih dobavljača tuženika dao zakonski zastupnik tuženika. Iskazuje da nema nikakvih saznanja je li ŽI tu robu uzela i odnijela ili ako ih je uzela u koju svrhu bi ih uzela niti ima saznanja oko dogovora oko predmetne robe između stranaka. Navodi da kada je napravljena inventura odnosno fizičko brojanje robe u lokalu, uspoređeno je s onim u programu na temelju svih dostavljenih računa za svu robu, dostavljena je tablica s prosječnim nabavnim cijenama za svaki artikl i cijenama iz lokala.

Nakon savjesne i brižljive ocjene iskaza saslušanih svjedoka ovaj sud ih je prihvatio u cijelosti jer se podudaraju sa ostalim provedenim dokazima i u bitnom su suglasni jedan s drugim.

Iz iskaza zakonske zastupnice tužitelja ŽI (list 90-91 spisa) proizlazi da je bila zaposlena kod tuženika preko ugovora o radu i da je bila ovlaštena za tuženika naručivati alkoholna pića od tužitelja i ostalih distributera. U odnosu na otpremnicu revers iskazuje da je tu robu naručivala ali da to nije roba za tužitelja jer je to društvo samo isporučivalo robu. Navodi i da su samo tri ili četiri vina dostavljena od tužitelja, a da su ostala vina dostavljena od drugih dobavljača. Iskazuje i da nije potpisala otpremnicu revers, a posebno ne u svojstvu tužitelja te navodi da niti ona niti društvo tužitelja nije odnijelo niti jedno vino iz restorana tuženika.

S druge strane, iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika ZI ( list 90-91 spisa) proizlazi da se protutražbina društva tuženika sastoji od vina koje su tužitelj i ŽI kao zakonska zastupnica tužitelja odnijeli iz restorana te da su to i knjigovodstveno utvrdili. Iskazuje da se s ŽI kao zakonskim zastupnikom tužitelja dogovorio i da će ta vina vratiti u restoran ali s obzirom na činjenicu da to nije napravila, ŽI je potpisala otpremnicu revers kod djelatnika u računovodstvu. Proizlazi da je nakon proteka većeg vremenskog perioda, kako vino nije vraćeno, tuženik je ispostavio račun za predmetna vina po tuženikovim restoranskim cijenama.

Na temelju izvedenih dokaza sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da bi tužitelj bio obveznik plaćanja predmetne robe koja je specificirana u otpremnici reversu.

Dakle, osnovna tvrdnja tuženika je da je zakonski zastupnik tužitelja uzeo vina od tuženika koja su se nalazila u restoranu tuženika i da se obvezao ista vina i vratiti ali kako to nije učinio tuženik smatra da ta vina može naplatiti po restoranskim cijenama.

Tuženik nije dokaza niti osnov niti visinu svoje proturažbine.

Naime, iz tako provedenih dokaza sud je zaključio da postoji neka indikacija poslovnog odnosa međutim iz provedenog postupka sud je utvrdio da stranke nisu definirale sadržaj usluga i što ona podrazumijeva ili po kojoj cijeni stoga stranke uopće nisu sklopile ugovor u odnosu na račun koji obračunava naplatu robe po specifikaciji. Potpuno je nejasno na koji način je zakonski zastupnik tužitelja uzeo predmetna vina, zašto ih je uzeo , po kojem osnovu ih je uzeo, u kojem svojstvu bi ih eventualno uzeo, što su stranke ugovorile, da li su stvari eventualno uzete na besplatnu upotrebu ili da li su dogovorile neku protučinidbu koja bi onda predstavljala najam stvari odnosno o kojem bi pravom poslu bila riječ. Ukoliko se bi se radilo o posudbi pa eventualno tužitelj nije vratio predmetne stvari tuženik ne može temeljiti svoju protutražbinu na pojedinim artiklima po cijenama iz restorana i to za vina koja mu eventualno nisu vraćena već sukladno institutu posudbe eventualno bi imao pravo na raskid ugovora i povrat stvari ili na naknadu štete koja mu je nastala jer mu stvari nisu vraćene. Tuženik nije iznosio relevantne činjenice koje bi ukazivale na to da zahtijeva naknadu štete i činjenice koje bi ukazivale na to da postoje pretpostavke odgovornosti za štetu. Sud nije vezanpravnom osnovom tužbenog zahtjeva (čl.186.ZPP) ali je vezan činjenicama na kojim tužitelj temelji tužbeni zahtjev. Budući da utvrđivanje naknade štete zahtijeva postojanje činjeničnog stanja drukčijeg od činjeničnog stanja koje je iznosio tužitelj, sud isto nije niti razmatrao. Ukoliko bi se radilo o najmu stvari tuženik također nema pravo na naplatu robe nego eventualno na zahtjev za iznos najma koje bi stranke ugovorile, a druga strana najam nije plaćala ali niti u tom smislu tuženik nije iznosio relevantne činjenice.

Posljedično sud nije mogao zaključiti da su stranke sklopile ugovor prema kojem bi tužitelj trebao platiti cijenu alkoholnih pića prema specifikaciji, a nije mogao zaključiti niti da su stranke sklopile ugovor o posudbi ili najmu. Dakle, stranke nisu ugovorile čak niti nužni sadržaj ugovora, što usluge obuhvaćaju, njezin obujam , cijenu usluga i na što se ta cijena odnosi ili da li su stvari dane na besplatnu uporabu, odredenost objekta, obvezu povrata, na koji način bi trebao upotrebljavati stvar, kao što je već navedeno tuženik nije iznosio niti činjenice da bi se moglo zaključiti da se radi o najmu stvari.

Stoga, kada izjava volje nije dana na taj način, odnosno ozbiljno određeno i razumljivo, ugovor nije sklopljen, već bi se eventualno radilo o nesporazumu u smislu odredbe čl.282. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine": 25/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

S obzirom na činjenicu da stranke nisu određeno ugovorile predmet usluge i što on sadrži kao niti cijenu usluge ili robe tako nije ugovoreno niti plaćanje cijene za alkoholna pića , među strankama nije sklopljen ugovor.

U tom cijelom kontekstu činjenica je li zakonska zastupnica tužitelja potpisala ili nije otpremnicu revers je posve neodlučujuća za razrješenje spora, a stranke nisu niti predlagale grafološko vještačenje iz kojeg bi jedino sa sigurnošću bilo moguće utvrditi da li je ista potpisala dokument.

Dakle, na temelju izvedenih dokaza sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi spornu činjenicu tj. postojanje usmenog dogovora između stranaka s obzirom da o tome postoje suprotni iskazi stranka, a tuženik nije isticao druge dokazne prijedloge. Iz provedenih dokaza sud nije moga sa sigurnošću utvrditi (čl.221. a ZPP-a) niti s kim je zapravo tuženik sklopio posao, jer iz iskaza zakonskog tuženika proizlazi da se radilo o ĆI kao zakonskoj zastupnici tužitelja, iz iskaza ŽI sud nije utvrdio bitne činjenice, a svjedok tuženika (list 97 spisa) navodi da je otpremnica sastavljena od ŽI kao voditelj lokala tuženika i da predstavlja manjak robe koji je ustanovljen u inventuri. Naime, teret dokaza utvrđenja činjenice da je tuženi sklopio usmeni ugovor kojim bi bila određena obveza tužitelja na povrat ili plaćanje leži na tuženiku koji je tu činjenicu iznio i kojem ista ide u prilog. Sud cijeni da ove činjenice predstavljaju odlučne činjenice za rješenje ovog spora. S obzirom da su iste ostale neutvrđene zbog nedostatka dokaza, o postojanju istih valjalo je zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP-a) te je sud utvrdio da ugovor nije sklopljen.

Sukladno odredbi čl. 247. ZOO, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a u ovom konkretnom slučaju stranke nisu ugovorile konkretno niti predmet, a niti naknadu za predmet ugovora.

Pri tome valja ukazati i kako je organizacija poslovne suradnje između stranka, pogotovo kod tuženika ( roba po računu bez pisane narudžbe, ili naznake neke druge osnove, otpremnica revers koja predstavlja manjak robe u lokalu, a naslovljen je na tužitelja, nejasno je s kim je sklopljen posao,) doprinijela nastaloj situaciji. Osim svega navedenog, tuženik nije dokazao niti visinu protutražbine. Tuženik navodi da je cijenu robe po specifikaciji odredio po restoranskim cijenama. Međutim nije dostavio niti važeći cjenik ili tarifu ili bilo koju osnovu iz koje bi bilo vidljivo na koji način je formirana visina cijene robe. Dakle, potpuno je nejasno kako je tužitelj formirao navedenu cijenu, a temeljem koje je dobiven konačni iznosi računa kao što je nejasno koja je osnovica za obračun i primjenom kojih parametra je određena visina cijene. Stoga sud, sve da i postoji osnova, nije mogao utvrditi da li je cijena obračunata u računu sukladna cjeniku ili bilo kojoj osnovi za plaćanje alkoholnih pića pa je o spornoj činjenici visine tužbenog zahtjeva odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a Zakona o parničnom postupku Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu ZPP

Slijedom svega navedenog tuženikov prigovor prijeboja nije osnovan te tražbina tužitelja nije prestala uslijed prijeboja u smislu odredbe čl.195. ZOO-a. te je odlučeno kao pod točkom I izreke presude.

Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155., 158. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.

Platni nalog održan je na snazi u dijelu troška ovršnog postupka koji se sastoji od troška sastava ovršnog prijedloga po Tbr. 11/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br.142/12, 103/14, 118/14,107/15, 37/22 i 126/22 dalje: OT) uvećano za PDV od 25% ili sveukupno 165,90 EUR te su mu priznati i troškovi predujma javnobilježničke naknade prema odredbi čl.7.st.1. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku (NN broj 9/21), koja uvećana za PDV od 25% iznosi 12,44 EUR, te ostatka nagrade i naknade koja uvećana za PDV od 25% iznosi 22,62 EUR ili sveukupno 200,97 EUR, slijedom čega je platni nalog iz rješenja o ovrsi u tom dijelu primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a valjalo održati na snazi i odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

Zatezne kamate na trošak ovršnog postupka dosuđene su tužitelju od dana donošenja rješenja o ovrsi sukladno odredbi čl.30.st.2.OZ-a.

Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak zastupanja po odvjetniku, a trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 148/09, 142/12, 103/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 u tekstu: OT), i to: za sastav podneska od 19.09.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 11.10.2023., 28.11.2023., 12.02.2024. i 09.04.2024. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 250,00 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 EUR. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 08.12.2023. u zatraženom iznosu od 200,00 EUR uvećano za 25 % PDV-a jer nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155 ZPP.

Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka za iznos sudske pristojbe presudu, jer je tužitelj u zahtjevu za naknadu troškova samo naveo da traži troškove pristojbe na presudu, a što je neodređen zahtjev, slijedom čega je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sudske pristojbe za presudu, u skladu s čl. 164. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 16.travnja 2024.godine

SUDAC:

Romina Markovinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 8., 9 . i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. tužitelju, po pun, uz nalog za pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćniku

3. kal. 30 dana