REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1711/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ADRIA RIJEKA d.o.o. Rijeka, Užaraska 28, OIB 07638053150, pravni sljednik HYPO GRUPA d.o.o. Rijeka, 04938014535, kao osporavatelj za stečajnog dužnika OPEKA d.d. u stečaju Osijek, OIB 61547182596, kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB 57509775367, kojeg zastupa punomoćnica Željka Brlečić, odvjetnica u Varaždinu, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-261/2023-2 od 4. srpnja 2023. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-210/2022-56 od 9. prosinca 2022., u sjednici održanoj 16. travnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-261/2023-2 od 4. srpnja 2023. odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-261/2023-2 od 4. srpnja 2023. odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-261/2023-2 od 4. srpnja 2023. kojom je djelomično potvrđena u točki II. izreke i dijelu točke III. izreke presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-210/2022-56 od 9. prosinca 2022. (stavak I. izreke), dok je u stavku II. preinačena presuda prvog stupnja u dijelu točke III. izreke u odnosu na parnični trošak te je suđeno na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 20.572,04 eru / 155.000,00 kuna kao neosnovan.
2. Tužitelj podnosi prijedlog za dopuštenje revizije zbog sedam pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pozivom na čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) te pozivom na čl. 385. st. 2. ZPP zbog povrede temeljnih ljudskih prava. Predlaže usvojiti prijedlog za dopuštenje revizije u cijelosti i donijeti rješenje kojim se dopušta podnošenje revizije jer je drugostupanjska presuda zahvaćena osobito teškim povredama odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava odnosno drugostupanjskom presudom su tužitelju povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pošteno suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja nemaju značaj pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4.1. U odnosu na prva četiri postavljena pitanja valja reći da podnositelj prijedloga za dopuštenje revizije ukazuje na eventualnu pogrešnu primjenu odredaba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP jer i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju, osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačavanje sudske prakse niti za razvoj prava kroz praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.2. Odgovor na ostala postavljena pitanja je usko vezan za okolnosti konkretnog slučaja slijedom čega nema elemenata univerzalnosti da bi se moglo smatrati da se radi o pravnim pitanjima važnim ne samo za odluku o ovom sporu nego i za obrazloženje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Obrazloženjem postavljenih pitanja tužitelj izražava zapravo nezadovoljstvo pobijanom drugostupanjskom odlukom ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
4.3. Naime, ako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosude o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, tada valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 385.a ZPP koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.
4.4. Pogrešno je i tužiteljevo shvaćanje da odluka na koju se kao razlog važnosti postavljenog pitanja poziva (presuda Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 91/00-2 od 24. travnja 2003.) u opravdanju postavljenih pitanja usporedive s pobijanom drugostupanjskom presudom u smislu da bi se radilo o pravnim pitanjima o kojima ona odstupa od prakse revizijskog suda ili da bi se radilo o neujednačenoj praksi viših sudova. Naime, u tom predmetu na koji se poziva tužitelj odluke o tužbenom zahtjevu obrazloženo je specifičnim činjeničnim okolnostima s kojima se ne može usporediti činjenična situacija u predmetnom slučaju. Naime odluka u sporu o postavljenom pitanju ovisi o načinu vođenja postupka, izvedenim dokazima i njihovoj ocjeni, pa stoga ta odluka ne daje značaj važnosti postavljenim pitanjima niti je pozivanjem na navedenu odluku tužitelj opravdao značaj važnosti postavljenih pitanja.
5. S obzirom na izloženo valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja i riješiti kao u točki I. izreke rješenja.
6. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno ustavom zajamčeno pravo na pošteno i pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
6.1. Imajući na umu okolnost konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja), shvaćanje suda izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je, da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom. Naime, činjenica da tužitelj je djelomično uspio u predmetnom sporu, ne znači da su mu je ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako, to što sud nižeg stupnja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuje dokaze od tužitelja ne opravdava povredu temeljnog ljudskog prava.
7. Glede tužiteljevih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumljiva, što ovdje nije slučaj.
8. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tužitelja. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično i pošteno suđenje.
9. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.
Zagreb, 16. travnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
