REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1198/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i Dragana Katića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Đ., OIB ..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u Đ., protiv tuženika A. b. d.d. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ć. i Š. d.d. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-65/2023-2 od 31. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-249/2020-34 od 21. studenog 2022., u sjednici održanoj 16. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-65/2023-2 od 31. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-249/2020-34 od 21. studenog 2022...

2.1. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2. 2. Pitanja koja je tuženica u prijedlogu naznačila glase:

"1. Može li sud, primjenom čl. 502.c ZPP-a u tužbi tužitelja kao potrošača na kojeg se odnose presude VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, donesenim povodom tužbe Udruge „F.“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti pravno utvrđenje i činjeničnu presumpciju da je tuženik kao banka u konkretnom ugovoru o kreditu donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koje su dovele do bitne neravnoteže, bez obzira što banka, ovdje tuženik, u parnici tvrdi da u spornom ugovoru o kreditu nije donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope, a ako i jest, da promjene kamatne stope nisu dovele do bitne neravnoteže, a za koje tvrdnje predlaže adekvatne materijalne i personalne dokaze, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika?

2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je nformirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika?

3. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?

4. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja a ne podnošenja zahtjeva?

5. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?

6. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „F.“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje?

7. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „F.“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?

8. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovoranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?"

2.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje sadržaj navoda iz prijedloga za dopuštenje revizije ukazuje na nezakonitost kao razlog važnosti tog pitanja, te se poziva na presudu Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2, prema kojoj „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“

2. 2. U odnosu na drugo postavljeno pitanje navela je da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a da je takav stav potvrdio i Sud Europske Unije u presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16.

2. 3. Kao razlog važnosti trećeg postavljenog pitanja navodi se Revd-1494/2020 od 30. lipnja 2020 (o kunskom kreditu) i stručni članak mr.sc. Andrije Erakovića „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“ (Pravo i porezi br. 9/18), prof.dr.sc. Siniše Petrovića i doc.dr.sc. Tomislava Jakšića u osvrtu „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19) Odluka Suda EU, C-33/76, Rewe-Zentralfinanz and Rewe-Zentral Odluka Suda EU, C-255/00, Grundig Italiana.

2. 4. U odnosu na peto pitanje navedena je odluka Vrhovni sud Republike Hrvatske posl br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. i Suda Europske unije u broj C-186/16 od 20.9.2017.,

2. 5. U odnosu na šesto pitanje poziva se na odluku revizijskog suda broj Revt- 294/14 od 9. travnja 2015. U odnosu na sedmo pitanje navodi pravno shvaćanje ESLJP-a i presudu od 26. ožujka 2019.,u predmetu Abanca Corporación Bancaria, C‑70/17, EU:C:2019:250, t. 53., od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 73. i od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 77. i odluku Županijskog suda u Puli, broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu i, kao takva, ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

5. 1. Naime, riječ je o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od čvrste i ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako i u Revd-4383/21, Revd-146/22, Revd-2810/2022., Revd-377/2023 od 17. siječnja 2023., Revd-3146/2020-2 od 3. studenoga 2020. i dr.).

6.1. Dodatno, u odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje, valja odgovoriti da tuženica tim pitanjima polazi od netočne tvrdnje da su u ovom pojedinačnom postupku utvrđene drugačije činjenice od onih koje su utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, u ovoj se parnici radi o istoj kategoriji pravnih odnosa o kojima se radilo i u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, a sudovi su u ovoj parnici utvrđivali činjenice dokazivanjem te su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili ništetnim odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zbog istih razloga zbog kojih su one ocijenjene ništetnima i u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uz to pitanje polazi i od netočne tvrdnje o neprovođenju personalnog dokaza, saslušanja svjedoka, djelatnice tuženice jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude pod točkom 8. obrazložio iskaz saslušane djelatnice tuženice (A. K.).

6. 2. U svezi s četvrtim i petim postavljenim pitanjem, također valja dodati da su u postupku koji je prethodio podnošenju prijedloga sudovi utvrdili da je tuženica nesavjesna stjecateljica zbog ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa su prihvatili zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na svaki mjesečni preplaćeni iznos, a pitanja savjesnosti ili nesavjesnosti stjecatelja stečenog bez osnove ili na temelju osnove koja je kasnije otpala je pitanje koje ovisi o specifičnim okolnostima svakog slučaja i konkretnih činjeničnih utvrđenja. Peto pitanje također polazi od netočne premise da u pobijanim odlukama nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama.

7. U odnosu na nezakonitost istaknutu kao razlog važnosti zbog tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valja navesti da zakonitost ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojega bi je trebalo dopustiti zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe članka 385.a ZPP, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to bila primarna svrha.

8. Pozivanje tuženice na pravna shvaćanja pravnih stručnjaka iznesena u stručnim člancima nisu razlozi važnosti koje ima uvidu odredba čl. 385.a ZPP-a.

9. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja, prijedlog tuženice je valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a i riješiti kao izreci ovog rješenja.

Zagreb, 16. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.