Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-163/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice J. B. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćnicima Z. Z. L. i M. J., odvjetnicima u P., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. P., G. G., V. V., M. K. A. I. i S. F. M., odvjetnicima u R., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-591/2021-23 od 22. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 16. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-591/2021-23 od 22. svibnja 2023. pod toč. I. II., III., IV i V. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-591/2021-23 od 22. svibnja 2023. pod toč. II. i IV izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 112-50-3763641, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 8. studenog 2006., sadržana u:

- odredbi čl. 2., u dijelu koji glasi: „… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ pa stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč.I. izreke). Utvrđena je ništetnim odredba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 112-50-3763641, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 8. studenog 2006. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u: odredbi čl. 7., u dijelu koji glasi: „... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ...“, „Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.“ pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč.II. izreke). Utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 112-50- 3763641 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 8. studenog 2006., u dijelu koji glasi: „3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ...“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč.III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.319,97 eura / 17.479,90 kn sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, po stopi također pobliže navedenoj u izreci presude (toč.IV. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 373,83 eura / 2.816,60 kn sa zateznim kamatama koje teku od 8. studenog 2006. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč.V. izreke). Odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 775,78 eura / 5.844,99 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, po stopi također pobliže navedenoj u izreci presude (toč.VI. izreke).

2. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 21. studenog 2022. (toč.I. izreke). Nalaženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.420,41 eura / 10.702,08 kn sa zateznom kamatom od 23. svibnja 2023. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč.II. izreke). U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška (toč.III. izreke). Konačno odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan (toč.IV. izreke).

3. Protiv navedene presude pod toč. I., II. III. I IV. izreke, kao i sadržajno protiv odluke o troškovima u toč. II. i IV. izreke rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužiteljice odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka sa zateznom kamatom, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka sa zateznim kamatama.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 112-50-3763641 od 8. studenog 2006. (dalje: Ugovor u kreditu) i to u dijelu odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa (čl. 2. Ugovora o kreditu), odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu uz valutu CHF ( čl. 7. Ugovora o kreditu), odredbe o ulaznoj naknadi (čl.3. Ugovora), te posljedično navedenom zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

6. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da je između tužiteljice i tuženika sklopljen Ugovor u kreditu na iznos od 18.596,84 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je kamatna stopa u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 2,95% godišnje, s time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa , a ista je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika i da je tijekom razdoblje otplate Ugovora o kreditu tuženik povećavao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF, da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu određena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, kao i da je u slučaju spora nadležna sud prema mjestu sjedišta kreditora (čl.12. Ugovora o kreditu)

8. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( na koje se pozvao tužitelj u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03-ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14,110/15 i 14/19) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), uz primjenu čl. 502. c ZPP zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženik, kao davatelji kredita, tužitelja, kao korisnika kredita, doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

9. Nadalje, sud prvog stupnja, cijeneći iskaz tužiteljice, kao i da tuženik nije dokazao da se o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od 3,30% od iznosa kredita (ulazna naknada) pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3.30 %, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

10. Stoga, cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF ništetnima, nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženika temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO na povrat tužiteljici neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, i to s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 2.319,97 Eur/17.479,90 kn, a s osnova jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 373, Eur/2.816,60 kn, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem i odlučuje kao pod toč. I., II., III., IV. i V. izreke presude.

11. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za povrat s osnova preplaćene kamate iznosa od 775,78Eur/5.844,99 kn, nalazeći osnovanim prigovor zastare, odbija i odlučuje kao pod toč.VI. izreke presude. U tom dijelu odluka nije pobijana žalbom.

12. Odluka suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

13. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude i rješenja su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

14. Nadalje, nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe čl. 8. ZPP i za svoje utvrđenje dao jasne i obrazložene razloge.

15. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženu, da je i u razdoblju sklapanja spornog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 –dalje: ZZP/07), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tužena u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

18. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 , na koju se pravilno poziva i sud prvog stupnja, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Valja reći da je suština odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU-a iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

21. Provedenim postupkom je utvrđeno da razdoblje od sklapanja Ugovora parametri za određivanje promjenjivosti stope redovne kamate nisu bili jasno i razumljivo definirani (referentna stopa koja bi se primjenjivala na početnu kamatnu stopu /bazno razdoblje i referentno razdoblje/, elementi na temelju kojih je kvalitativno i kvantitativno razrađivana uzročno-posljedične veze kretanja parametra, utjecaj tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope) pa se o istima nije niti moglo pojedinačno pregovarati sa tužiteljem.

22. Nadalje, u kolektivnom sporu pravomoćno je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

23. Naime, imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) tužitelju prilikom sklapanja ugovora zaposlenici banke protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički već i suštinski kako je to ocjenjivano u sporu za zaštitu kolektivnih interesa ali i sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredba podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da ne temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njihove financijske obveze, a da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

24. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, ali i iskaza same tužiteljice proizlazi da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope, zbog čega joj tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, a tuženik suprotno nije dokazao.

25. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla kredit radi kupnje osobnog vozila u privatne svrhe, što je i ugovorena namjena, pa je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača kako je definiran čl.3. toč.1. ZZP/03 i kao potrošač uživa pravnu zaštitu. Stoga je pogrešan stav tuženika da se zaštita potrošača, a u povodu kolektivne tužbe odnosi samo na kredite sklopljen radi kupnje nekretnine.

26. Dakle, uzimajući u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju) upravo na tuženiku, te da isto tuženik nije dokazao u konkretnom slučaju, to je prvog stupnja ocjenu ništetnosti čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu (kao prethodnog pitanja za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu) pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

27. Odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

28. Kako dakle pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tužena osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti, budući su u pitanju pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite.

29. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita, pa je pogrešno stajalište tuženika u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu.

30. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja (u odnosu na zahtjev tužiteljice za povrat si to osnova preplaćenog tečaja CHF valute i ulazne naknade) i tijeka zatezne kamate.

31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

32. Nije u pravu tuženik kada u žalbi tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora.

33. U odnosu na osporavanu visinu potraživanje valja reći da se prigovor tuženika u stvari ne odnosi na sam izračun financijskog vještaka, već na zadatak vještačenja koji je sud dao vještaku odnosno tuženik se ne slaže s načinom na koji je vještak izvršio izračun. Kako je vještak za računovodstvo i financije svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s nalogom suda, a tuženik nije imao konkretnih primjedaba na njegov izračun, to je sud prvog stupnja pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i zasnovan na dokumentaciji u spisu.

34. Tuženik je tijekom postupka, a ponavlja i sada u žalbi stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu smatrajući da Ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu u konačnici od više uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćen iznose zbog smanjenja tečaja ili kamatne stope.

35. Tako izneseni žalbeni navodi nisu osnovani jer u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli i/ili promjenjivoj kamatnoj stopi, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (vidi presudu Vrhovnog suda republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023., toč.20.)

36. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja ( u odnosu na zahtjev tužiteljice za povrat i to osnova preplaćenog tečaja CHF valute i ulazne naknade) i tijeka zatezne kamate.

37. U odnosu na prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 27. srpnja 2021. dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

38. I po ocjeni ovog suda, s obzirom na iznesena utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa tuženik je nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja (vidi rbr. 13.1. obrazloženja presude), pa u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pri čemu je visina utuženih potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka.

39. Stoga je pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici i to s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 2.319,97 Eur/17.479,90 kn, a s osnova ulazne naknade iznos od 373, Eur/2.816,60 kn (čl.1111. i čl.1115. ZOO).

40. Konačno, ovaj sud drugog stupnja prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,30 % od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke ovog suda poslovni broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.).

41. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno otklonio prigovor zastare, koji se ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane presude tužbeni zahtjev nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

42. Stoga je pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 37.816,60 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. studenog 2006., kada je tuženik, naplatio tužiteljici tu naknadu (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

43. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude

44. Tuženik je žalbom pobijao presudu sadržajno i u odluci o trošku sadržanu u točki II. i IV. izreke rješenja, a koju je odluku sud prvog stupanja donio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, ali u žalbi nije obrazložio razloge pobijanja. Kako ovaj sud drugog stupnja u ovom postupku ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o žalbi na odluku o troškovima postupka temeljem čl. 365. st. 2. ZPP to je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

45. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak žalbenog postupka ( čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166.st.1. ZPP).

U Zagrebu, 16. travnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.