REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-130/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa TORPEDO d.d. u stečaju, Industrijska 19, OIB: 34979427482, zastupanog po punomoćniku Goranu Marčanu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3980/2022-2 od 26. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-11/2022-91 od 10. lipnja 2022., u sjednici održanoj 16. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju 774.719,27 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, u visini te od dospijeća pa do isplate kao što je to pobliže navedeno pod toč. I izreke prvostupanjske presude. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici platiti tužitelju trošak parničnog postupka od 771.742,46 kn.

2. Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda, a u toč. II izreke drugostupanjske presude odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka od 68.681,11 kn.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-914/2023-2 od 19. travnja 2023. dopustio tuženici podnošenje revizije zbog slijedećeg pravnog pitanja:

"Kada postoji obveza dužnika na izdavanje vrijednosnog papira – obveznice, može li vjerovnik umjesto izdavanja tj. predaje vrijednosnog papira tražiti ispunjenje obveze na način da traži isplatu sukladno sadržaju vrijednosnog papira i to u situaciji kada je realno moguće tražiti izdavanje obveznice?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlaže preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

5. Tužitelj je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 774.719,27 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a koji iznos tužitelj potražuje jer mu tuženica nije izdavala obveznice za prodane stanove na kojima postoji stanarsko pravo, a sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01 i 78/02 – dalje: Zakon o prodaji stanova).

8. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

9. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga jer tuženica nije izdala tužitelju obveznice na način kako je to bilo propisano Zakonom o prodaji stanova, a niti je isplatila tužitelju iznose koje je trebala osigurati obveznicama u obliku anuitetskih kupona koji su dospijevali periodično počevši od 1. siječnja 1995. Slijedom toga, kako tuženica nije ispunila svoju zakonsku obvezu nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Tuženica se u reviziji poziva na odredbe čl. 307. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO/95), kao i na odredbu čl. 166. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) prema kojima tužitelj ne može potraživati isplatu jer je obveza tuženice bila izdati obveznice koje su dospijevale periodično.

11. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj u razdoblju od 1992. do 1994. svojim zaposlenicima prodao stanove na kojima postoji stanarsko pravo,

- da je tužitelj po tom osnovu iznos od 1.515.219,29 DEM (protuvrijednost iznosa od 774.719,27 EUR) uplatio u korist državnog proračuna,

- da je u procijenjenu vrijednost temeljnog kapitala pravnog prednika tužitelja ušla i procijenjena vrijednost tražbina u državnim obveznicama za prodane stanove na kojima postoji stanarsko pravo u iznosu od 1.515.219,29 DEM,

- da tuženica nikada tužitelju nije izdala obveznice za izvršenu uplatu niti mu je posljedično tome isplatila dužne iznose po obveznicama.

12. Prema odredbi čl. 44. st. 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo devizna sredstva ostvarena prodajom stanova prihod su proračuna Republike Hrvatske, a za navedena devizna sredstva Republika Hrvatska prema čl. 44. st. 2. Zakona o prodaji stanova daje obveznice koje se isplaćuju u domaćoj valuti (čl. 44. st. 3. Zakona o prodaji stanova). Odredbom čl. 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova ("Narodne novine", broj 68/98 – dalje: ZID Zakona o prodaji stanova) izmijenjena je odredba čl. 19. Zakona o prodaji stanova na način da pravo na obveznice zadržava pravna osoba koja je prilikom pretvorbe vrijednosti stanova uračunata u vrijednost kapitala u visini uplaćenih sredstava. Obveza tuženice je bila izdati obveznice s rokom otplate od 5 godina koji dospijevaju za plaćanje polugodišnje s tim da prvi anuitetni kupon dospijeva na naplatu 1. siječnja 1995. (čl. 45. Zakona o prodaji stanova).

13. U postupku je nesporno da tuženica nije postupila na navedeni način, da joj nije izdala obveznice u visini vrijednosti uplaćenih sredstava ostvarenih prodajom navedenih stanova niti je tužitelju po dospijeću svakog anuitetnog kupona platila dužni iznos po obveznici sukladno odredbi čl. 45. Zakona o prodaji stanova u zakonom propisanim rokovima za plaćanje anuitetskih kupona. Sporno je da li tužitelj ima pravo na isplatu dužnih iznosa koje je tuženica trebala na temelju izdanih obveznica i po dospijeću istih platiti tužitelju. Naime, ovaj sud prihvaća da na temelju odredbe čl. 262. st. 1. i 2. ZOO/91 vjerovnik u obveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik ju je dužan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi. Isto tako kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

14. Dakle, prema općem pravilu o obvezi dužnika o ispunjenju obveze dužnik koji ne ispuni svoju obvezu u cijelosti ili djelomice ili zakasni s njezinim ispunjenjem, dužan je vjerovniku na njegov zahtjev ispuniti obvezu i ujedno naknaditi štetu koju je pretrpio. Iz navedenog se može zaključiti da zbog neispunjenja ili zakašnjenja s ispunjenjem obveze dužnik se ne oslobađa ispunjenja obveze i ona i dalje ostaje kao primarna obveza.

15. Međutim, u ovoj pravnoj stvari činjenično stanje ne opravdava primjenu navedenih općih načela iz ZOO/91 iz razloga jer je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-I-697/95 od 29. siječnja 1997. između ostalog, ukinuo odredbu čl. 19. ZID Zakona o prodaji stanova jer je zaključio da bi odredba čl. 19. ZID Zakona o prodaji stanova predstavljala povredu ustavnih jamstava prava vlasništva.

16. Stoga nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 29. siječnja 1997. u biti više nije bilo mogućnosti niti obveze da pravnim sljednicima bivših društvenih poduzeća koji su prodali stanove svojim zaposlenicima i koji su dio sredstava uplatili u državni proračun se izdaju obveznice kako je to izvorno bilo predviđeno Zakonom o prodaji stanova. Uzimajući u obzir navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, nespornu činjenicu da tuženica nije svoju obvezu nikada ispunila, a niti pokušala ispuniti, osnovano su nižestupanjski sudovi zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i da tužitelju pripada pravo na isplatu novčanog iznosa. U ovom slučaju radi se o iznimci od općeg pravila o ispunjenju obveze i prava na naknadu štete, a koja iznimka proizlazi iz konkretnih okolnosti slučaja, odnosno obzirom da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo obvezu izdavanja obveznica prije punih 27 godina.

17. Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 391. st. 7. ZPP u toč. I. izreke odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

18. Odluka o trošku u toč. II izreke temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tužitelju nije priznat trošak odgovora na reviziju jer se zaključuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

Zagreb, 16. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković

Broj zapisa: 9-30868-5fdca

Kontrolni broj: 06abb-8b957-cb87e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Slavko Pavković, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.