REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 2 Us I-1779/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja D. Z. iz V., Š., OIB: ..., koga zastupa opunomoćenik J. J., odvjetnik iz O., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB. 02958272670, koga zastupa službena osoba L. Š., radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, 16. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-502-03/23-01/506, URBROJ: 338-01-06-05- 23-05 od 16. studenog 2023. i rješenja Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Osijek, Klasa: UP/I- 502-03/23-02/444, Urbroj: 338-14-02-01-23-2 od 23. svibnja 2023.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-502-03/23-01/506, URBROJ: 338-01-06-05-23-05 od 16. studenog 2023. odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Osijek, Klasa: UP/I-502-03/23-02/444, Urbroj: 338-14-02-01-23-2 od 23. svibnja 2023., kojim se osiguraniku (ovdje tužitelju), zaposlenom kod poslodavca Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava osječko – baranjska, Osijek, ozljeda pretrpljena dana 3. ožujka 2023., pod dijagnozom šifre prema MKB-10 S41.7. ne priznaje ozljedom na radu te je odlučeno da se tužitelju ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

2. Tužitelj u tužbi ističe kako pobija prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje, budući u istim aktima nije pravilno primijenjen zakon, propis temeljen na zakonu, ni drugi zakonito donesen propis ili opći akt te što se u postupku koji je prethodio donošenju upravnog akta nije postupilo po pravilima postupka, a osobito što iz nespornih činjenica nije izveden pravilan zaključak niti je činjenično stanje potpuno utvrđeno. Ukazuje kako je do njegovog ozljeđivanja došlo 3. ožujka 2023. u 11,20 sati u Š., u Ulici braće Radić 60 i to u prostorijama Dobrovoljnog vatrogasnog društva Šag, kada je L. O., u nakani da usmrti tužitelja, zbog ranijeg tužiteljeva postupanja prema njemu, u njega iz vatrenog oružja ispalio metak i zadao mu strijelnu ranu lijeve nadlaktice, a potom usmjerio pištolj i prema tamo nazočnima V. Š. i G. Š., povlačeći okidač pištolja u više navrata, pri čemu do ispaljena metka nije došlo, a u dovršenju djela je spriječen, budući su ga G. Š. i tužitelj tjelesno svladali. Tuženik je odbio žalbu tužitelja uz obrazloženje kako ne prihvaća tužiteljevu interpretaciju konkretnih motiva i pozadine napada, jer to nije zadaća upravnog tijela. Međutim, tužitelj je ukazivao kako je predmetna ozljeda uzročno vezana uz obavljanje poslova na kojima tužitelj radi u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske te iz dokumentacije u spisu jasno proizlazi da je nastanak ozljede uzročno posljedično vezan uz njegovu obvezu i proces rada. Poziva na članak 42. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.) te smatra da je predmetna ozljeda sukladno tom članku uzročno vezana s obavljanjem poslova na kojima isti radi. Naglašava kako je u žalbi pojasnio da je do ozljede došlo uslijed radnje L. O. koja je izazvana animozitetom prema tužitelju kao službenoj osobi i to zbog višekratnih službenih postupanja tužitelja prema istome. Smatra da je tuženik prilikom donošenja odluke trebao ispitati motive L. O. i pozadinu njegova napada na tužitelja te da tuženik nije uzeo u obzir odredbe članka 3. stavka 1. točke 1. i 3. i stavka 2., članka 4. stavka 1. i članka 6. stavka 2. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima (Narodne novine, broj: 76/09., 92/14. i 70/19.), uzimajući u obzir što predstavlja policijske poslove i ovlasti te da policijski službeni i izvan službe treba poduzeti radnju spašavanja života i zaštite osobne sigurnosti ljudi i imovine. U provedenom postupku tuženik je zanemario specifičan karakter policijske službe te tužitelj ponavlja da je razlog predmetnog napada na njega bilo ranije postupanje prema L. O. i da nije ozlijeđen jer je bio na krivom mjestu u krivo vrijeme, nego je ozlijeđen jer je kao policijski službenik postupao prema napadaču. Posebno naglašava kako je u tijeku kazneni postupak protiv L. O. te se isti vodi na temelju sumnje u počinjenje kaznenih djela protiv života i tijela i to kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju počinjenog na štetu tužitelja, a prema članku 111. točki 6., u svezi članka 34. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22.). Činjenica provođenja tog kaznenog postupka uopće nije uzeta u obzir prilikom donošenja odluke od strane tuženika, iako je vidljivo da je kazneno djelo koje se L. O. stavlja na teret izravno povezano s radnopravnim statusom tužitelja, a kako to propisuje i prethodno citirani članak Zakona o mirovinskom osiguranju te je tužitelj stajališta kako su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz tog članka. Stoga je vidljivo da je do njegovog ozljeđivanja došlo zbog ranijeg obavljanja policijskih poslova, neovisno o tome što je bio izvan službe, a sve uzimajući u obzir specifičnost karaktera policijske službe. Na temelju iznijetog mišljenja je kako su pobijane odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te stoga predlaže da se tijekom ovog upravnog spora izvede dokaz njegovim saslušanjem i svjedoka – očevidaca G. Š. i V. Š., na okolnost samog napada na tužitelja i postojanja animoziteta L. O. prema tužitelju, zbog njegovih ranijih službenih postupanja, kao i da se od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske pribave podaci o ranijem postupanju tužitelja prema istome. Slijedom navedenog predlaže sudu poništavanje osporavane odluke tuženika i prvostupanjskog rješenja, uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi zakonske i podzakonske odredbe na temelju kojih je donijeta drugostupanjska odluka te citira dokaze koji su provedeni u postupku i koji su bili činjenična podloga za donošenje odluke u ovoj upravnoj stvari. Ističe kako se tužitelj pismeno očitovao u svezi navedenog događaja te je njegova izjava uzeta u obzir prilikom donošenja odluke, kao što je uzeta u obzir i izjava očevica G. Š. prilikom zaprimanja kaznene prijave protiv L. O. Na temelju tih izjava tuženik navodi kako je tijekom postupka utvrđeno da je predmetna ozljeda zadobivena izvan radnog vremena i da nije uzročno vezana uz obavljanje poslova na osnovi kojih je tužitelj osiguran u obveznom zdravstvenom osiguranju. Citira nalaz, mišljenje i ocjenu drugostupanjskog tijela vještačenja te ukazuje kako nema mjesta primjeni odredbi članka 6. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, jer je do ozljeđivanja došlo uslijed pucnja iz pištolja, a ne tijekom naknadnog sputavanja napadača s ciljem sprječavanja daljnjeg napada i razoružavanja istog. Pojašnjava i kako je tužitelj u vrijeme ozljeđivanja koristio svoje slobodno vrijeme, u svojstvu zapovjednika Dobrovoljnog vatrogasnog društva Šag. Također prilikom tog događaja L. O. se nije direktno obratio tužitelju, već u odnosu na svo troje osoba koje su se nalazile u prostorijama Dobrovoljnog vatrogasnog društva Šag te proizlazi da je napadač htio ozlijediti, odnosno pucati na svo troje osoba koje je zatekao te do pucnjeva prema drugih dvoje osoba nije došlo jer je pištolj blokirao. Stoga tuženik ne prihvaća navode tužitelja da se radilo o osobnim motivima napadača prema njemu, ali da je u konkretnom slučaju i došlo do osobne osvete napadača prema tužitelju, tuženik smatra da isto predstavlja namjerno nanošenje ozljede od strane treće osobe te da se, iako predstavlja pravno i društveno neprihvatljivo ponašanje, ali ne i ozljedu na radu kako to određuju zakonski propisi. Stoga ustraje na stajalištu da se radilo o događaju izvan radnog vremena i bez aktivnog obavljanja službene dužnosti, čak niti u okviru posebnih propisa o policijskoj djelatnosti pa nema mjesta priznavanju ozljede na radu.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 9. travnja 2024. te je na takav način strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS), prije donošenja presude, pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

5. Na raspravi je opunomoćenik tužitelja ostao kod tužbe i svih navoda iz iste, a posebno kod dokaznih prijedloga za saslušanjem tužitelja i predloženih svjedoka – očevica događaja te za pribavom podataka od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u svezi ranijih postupanja tužitelja prema napadaču. Iz stanja spisa je vidljivo kako tuženik ne prihvaća interpretaciju događaja i to na način da je do napada došlo uslijed činjenice što je tužitelj nekoliko mjeseci ranije imao intervencije kao policijski službenik prema napadaču te da je napad i motiviran tom činjenicom. Pritom smatra nespornim da je u situaciji da se taj napad dogodio tijekom policijske službe tužitelja, istome bi bilo nesporno priznato traženo pravo. Obzirom da se napad dogodio izvan službe, ali u svezi postupanja tužitelja kao policijskog službenika prema napadaču, smatra da u konkretnom slučaju postoji uzročno posljedična veza između službe tužitelja i predmetnog napada na njega te doživljene ozljede, a uzimajući u obzir specifičnost policijske službe. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kako je to postavljeno u tužbi, uz naknadu troškova upravnog spora.

6. Službena osoba tuženika izjavila je da ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda iz istoga. Protivila se daljnjem izvođenju dokaznih prijedloga, jer smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno tijekom provedenog postupka. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i ne traži trošak.

7. Sud nije usvojio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja te svjedoka – očevidaca G. Š. i V. Š., kao i za pribavom podataka od poslodavca tužitelja u svezi ranijeg službenog postupanja tužitelja prema napadaču. Naime, sud je stajališta da se predloženi dokazni prijedlozi odnose na utvrđivanje okolnosti nastanka ozljeđivanja tužitelja te je sud stajališta da je činjenično stanje u svezi toga do koje ozljede je došlo i na koji način, među strankama nesporno. Ovo sve iz razloga jer je tužitelj u svezi istoga dostavio odgovarajuću izjavu, kao što je pribavljen i iskaz svjedoka G. Š. kao očevica, prilikom zaprimanja kaznene prijave te tuženik navedene izjave niti ne osporava pa je njihovo ponovno saslušavanje na te iste okolnosti nepotrebno. Također niti tužitelj ne osporava činjenično stanje u svezi zadobivene ozljede i nastanka iste. Isto tako među strankama je nesporno i da je tužitelj, ranije, kao policijski službenik izvršavao službene radnje prema L. O., koju činjenicu tuženik također ne osporava pa je i pribavljanje tih podataka nepotrebno za pravilno rješenje ovog upravnog spora.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži sudskom spisu i spisu upravnog postupka dostavljenom uz odgovor na tužbu.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Prvostupanjsko tijelo pokrenulo je 10. svibnja 2023., a povodom prijave poslodavca tužitelja, upravni postupak utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu po zaprimanju prijave o ozljedi na radu za ozljedu koja se dogodila tužitelju 3. ožujka 2023.

11. Iz izjave tužitelja, koja prileži prijavi ozljede na radu, u bitnome, proizlazi da je dana 3. ožujka 2023. oko 11,20 sati boravio u prostorijama Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Š., zajedno s V. Š. i G. Š. te da je u prostorije ušao L. O., a kojega od ranije poznaje, jer je prema njemu više puta službeno postupao zbog remećenja javnog reda i mira i da je isti po dolasku u prostorije opalio hitac prema njemu i zadao mu prostrijelnu ranu lijeve nadlaktice, a potom usmjerio pištolj prema druge dvije osobe, povlačeći okidač pištolja više puta, pri čemu do ispaljenja metka nije došlo pa su ga nakon toga svladali i oteli mu pištolj, odnosno zadržali ga do dolaska policijskih službenika.

12. Prilikom provođenja postupka, pribavljena je i izjava od G. Š., a koju je dao prilikom zaprimanja kaznene prijave protiv napadača i u kojoj izjavi je naveo da je zajedno s V. Š. sudjelovao u primopredaji vatrogasnog doma u mjestu Š., ali kako je ista zaboravila ključeve, pozvala je tužitelja, kao zapovjednika lokalnog vatrogasnog društva, da im otvori prostoriju. On osobno tužitelja nikada ranije nije susreo te su sudjelovali u primopredaji prostora, a kada je u iste ušao napadač te ih pitao: "Jel ima kakvih problema?", a da bi se nakon nekoliko sekundi vratio u prostorije s pištoljem te uputio hitac, koji je ranio tužitelja te potom pokušao pucati i prema njemu i V. Š., međutim pištolj mu je najvjerojatnije zablokirao pa nije uputio hitac i prema njima. Nakon toga su ga tužitelj i on fizički svladali te mu uzeli pištolj i zadržali ga do dolaska policije.

13. Dakle, u postupku je nesporno utvrđeno da se ozljeda dogodila 3. ožujka 2023., u Š., u prostorijama Dobrovoljnog vatrogasnog društva, a gdje se tužitelj nalazio s G. Š. i V. Š., radi predaje prostora. U jednom trenutku u taj prostor ušao je L. O. te ih upitao: "Ima li problema?", a da bi se isti zatim udaljio i nakon nekoliko sekundi vratio sa vatrenim oružjem te ispalio hitac koji je ozlijedio tužitelja. Nakon toga isti je pokušao pucati i u nazočne G. Š. i V. Š., ali mu je pištolj zablokirao te je u daljnjoj nakani da ih ozlijedi spriječen od strane tužitelja i G. Š. Tom prigodom tužitelj je zadobio prostrijelnu ranu lijeve nadlaktice dijagnoze šifre MKB-10: S41.7.

14. Prema članku 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj: 80/13., 137/13. i 98/19., nastavno: Zakon) ozljedom na radu smatra se: ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima (točka 1.), bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju (točka 2.), ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju (točka 3.), ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. ovoga članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 16. ovoga Zakona (točka 4.).

15. Sukladno odredbi članka 67. istog Zakona, ozljedom na radu, u smislu ovoga Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.), 2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.), 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno- pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti, 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

16. Odredbom članka 36. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine, broj

75/14., 154/14., 79/15., 139/15.,105/16., 40/17., 66/17, 109/17., 119/18., 41/19., 22/20., 39/20. i 2/22. nastavno: Pravilnik), propisano je da se ozljeda na radu može priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona te osiguranoj osobi iz članka 16. Zakona kod kojih je došlo do ozljeđivanja, odnosno bolesti u smislu članka 66. Zakona.

17. Odredbom članka 37. Pravilnika propisano je da se ozljeda na radu neće priznati osiguranoj osobi iz članka 36. ovog Pravilnika u slučajevima iz članka 67. Zakona.

18. Odredbom članka 39. Pravilnika propisano je da će u postupku utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu odnosno profesionalnu bolest, nadležni regionalni ured Zavoda odnosno nadležna područna služba Zavoda postupati u skladu s propisima o zaštiti na radu, drugim propisima, te odredbama Zakona i Pravilnika.

19. Dakle, prema citiranim odredbama Zakona, da bi se određena ozljeda priznala ozljedom o radu i s tim u vezi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, nužno je da postoji vremenska, prostorna i poslovna povezanost između tražene dijagnoze s redovnim radom osiguranika kao i da sam događaj ima poslovni karakter. Uzročna veza kao i isključenje negativnih pretpostavki koje propisuju u kom slučaju se određena dijagnoza ne može priznati ozljedom na radu, utvrđuju se u svakom konkretnom slučaju.

20. Prvostupanjsko tijelo je citiranim rješenjem od 23. svibnja 2023. odbilo zahtjev tužitelja za priznanjem predmetne ozljede kao ozljede na radu, uz obrazloženje da se ozljeda dogodila izvan radnog vremena pa da ista nije uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je osiguranik osiguran u obveznom zdravstvenom osiguranju, jer se tužitelj u trenutku ozljede nalazio izvan službe.

21. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu te je povodom uložene žalbe, a u skladu s odredbom članka 19. stavak 2. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Narodne novine, broj: 8/15., 17/15., 41/15., 104/17., 34/18. i 63/22.) provedeno stručno medicinsko vještačenje liječničkog povjerenstva Direkcije tuženika radi utvrđenja osnovanosti žalbenih navoda.

22. Nalazom, mišljenjem i ocjenom liječničkog povjerenstva Direkcije tuženika, Klasa: UP/II-502-03/23-01/506, Urbroj: 338-01-10-04-23-03 od 14. studenog 2023. utvrđeno je, kako je tužitelj zatražio priznavanje ozljede na radu, koja se dogodila dana 3. ožujka 2023., na način što je tužitelj ranjen hicem iz vatrenog oružja u lijevu nadlakticu od strane poznate osobe. Utvrđuje se kako je tužitelj s medicinskog gledišta opisanim mehanizmom ozljeđivanja, odnosno hicem iz vatrenog oružja mogao zadobiti prostrijelnu ranu lijeve nadlaktice i "ricochet" ozljedu u području aksilarne regije lijevo, uslijed ispaljenog metka, pod šifrom dijagnoze S41.7.

23. Odbijajući žalbu tužitelja tuženik je osporavanim rješenjem potvrdio zakonitost rješenja prvog stupnja navodeći da je na temelju priložene dokumentacije, izjave tužitelja te pribavljene izjave očevica događaja G. Š., koji je izjavu dao prilikom zaprimanja kaznene prijave protiv napadača, utvrđeno da je nakon ozljeđivanja tužitelja putem ispaljenog hica, napadač ponovno repetirao pištolj, usmjerivši ga i prema drugim dvjema osobama, s očitom namjerom da i njih ozlijedi, ali da do opaljenja nije došlo jer je pištolj blokirao. Stoga je tuženik zauzeo stajalište kako predmetni napad nije bio usmjeren direktno protiv njega osobno, iz razloga što je ranije kao policajac u više navrata službeno postupao prema napadaču. Također tuženik je stajališta da konkretni motivi napadača i pozadina napada nemaju utjecaja na predmetni upravni postupak. Isto tako tuženik je naglasio, da čak i kada bi se i prihvatila interpretacija motiva za izvršeni napad, da bi se ovdje radilo o namjernom nanošenju ozljede od strane treće osobe, motivirano osobnim odnosom, a da je isto prema članku 67. točki 3. Zakona isključeno od priznavanja ozljedom na radu.

24. Primjenjujući citirane odredbe na konkretnom u postupku utvrđeno činjenično stanje, prema ocjeni suda upravna su tijela imala osnova odbiti zahtjev odnosno žalbu tužitelja, jer je u konkretnom slučaju među strankama nesporno kako je prilikom kritičnog događaja napadač, osim tužitelja, imao namjeru ozlijediti i drugih dvoje sudionika tog događaja, ali da je njihovo ozljeđivanje izostalo, uslijed činjenice što je pištolj napadača zablokirao, u trenutku kada je pokušao ozlijediti druge dvije osobe te je isti nakon toga svladan u daljnjoj namjeri da ozljedi i druge dvije osobe.

25. Ovaj sud smatra da nema osnova niti uporišta u propisu u ovakvoj činjeničnoj situaciji preispitivati činjenice provođenja kaznenog postupka u odnosu na napadača niti što se istome stavlja na teret u tom kaznenom postupku, budući je u ovom upravnom sporu relevantno činjenično stanje koje se odnosi na okolnosti nastupanja predmetne ozljede. Pritom je među strankama nesporno da je napadač prilikom kritičnog događaja nesporno htio ozlijediti i druge dvije osobe, a koje nemaju nikakvu vezu s postupanjem tužitelja kao policijskog službenika prema napadaču, kao što je utvrđeno da se tužitelj i G. Š. prije toga nikada nisu niti poznavali.

26. Zbog navedenog, nisu od utjecaja na odluku u ovom sporu navodi tužitelja kako je predmetni napad bio usmjeren na njega kao policijskog službenika i radi njegovog ranijeg postupanja prema napadaču, kada je iz same izjave tužitelja i svjedoka G. Š. vidljivo da je napadač želio ozlijediti svo troje prilikom kritičnog događaja.

27. Stoga, u konkretnom slučaju ne postoji vremenska, prostorna i poslovna povezanost između nastale ozljede sa redovnim radom tužitelja kao osiguranika, budući da događaj prilikom kojega je tužitelj ozlijeđen, nije neposredno povezan s obavljanjem njegovih radnih zadataka na osnovi kojih je osiguran u obveznom zdravstvenom osiguranju. Naime, bez obzira na činjenicu da je tužitelj policijski službenik i što ta služba nosi posebnu razinu zaštite i izvan službe, odnosno radnog vremena, sukladno posebnim propisima, a kako to definira članak 6. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima te unatoč nespornoj činjenici da je tužitelj osobno kao policijski službenik imao ranija postupanja prema napadaču, iz prethodno opisanog činjeničnog stanja vidljivo je da je napad bio usmjeren na sve tri nazočne osobe i da se napadač tijekom napada nije usmjerio isključivo na tužitelja pa se predmetna ozljeda ne može smatrati ozljedom na radu u smislu definicije iz članka 66. točke 1. Zakona te nije uzročno vezana s obavljanjem njegovih radnih zadataka. Pritom sud ponavlja da okolnost što je tužitelj imao ranija postupanja prema napadaču, nije od utjecaja na drugačiju odluku i primjenu materijalnog prava, odnosno članka 66. točke 1. Zakona. To stoga što prema članku 66. točki 1. Zakona da bi se ozljeda na radu smatrala kao ozljeda mora se raditi o ozljedi koja je prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, a što ovdje nije slučaj. Stoga nisu ispunjeni uvjeti za priznanje ozljede na radu u smislu članka 66. točke 1. Zakona.

28. Slijedom iznijetog, a na temelju članka 57. stavak 1. ZUS, sud je donio odluku kao u točki I izreke presude.

29. Odluka o troškovima upravnog spora donijeta je na temelju odredbe članka 79. ZUS, a kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to isti smisleno stavku 4. istoga članka u cijelosti snosi sve troškove spora te mu se ne mogu priznati zatraženi troškovi spora pa je sud u svezi tih troškova donio odluku kao u točki II izreke presude.

U Osijeku 16. travnja 2024.

Sudac

Berislav Babić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku