Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3707/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. O. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku S. P. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., OIB: …, zastupani po punomoćnicima B. P. i M. B., odvjetnicima iz O. društva G.&partneri d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-41/2017-39 od 16. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-41/201739 od 16. svibnja 2022. u pobijanom dijelu u stavku I izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju neimovinsku štetu preko nespornog iznosa od 1.265,11 eura do iznosa od 3.450,79 eura, za iznos od 2.185,11 eura sa zateznim kamatama od 4. studenog 2016. (preko nespornog iznosa od 9.532,00 kuna do iznosa od 26.000,00 kuna, za iznos od 16.468,00 kuna).

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-41/201739 od 16. svibnja 2022. u pobijanom dijelu u stavku II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju imovinsku štetu preko nespornog iznosa od 161,39 eura do iznosa od 201,74 eura, za iznos 40,35 eura od zateznim kamatama od 4. studenog 2016. (preko nespornog iznosa 1.216,00 kuna od iznosa od 1.520,00 kuna, za iznos od 304,00 kuna).

III Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-41/201739 od 16. svibnja 2022. u pobijanom dijelu u stavku III izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka preko nespornog iznosa 1.296,79 eura do iznosa 2.950,51 eura, za iznos od 1.653,79 eura sa zateznim kamatama od 16. svibnja 2022. (preko nespornog iznosa od 9.770,64 kuna do iznosa od 22.239,64kune, za iznos od 12.460,00 kuna).

IV Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-41/201739 od 16. svibnja 2022. u stavku IV izreke.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I Nalaže se tuženiku E. o. d.d. iz Z., OIB: …, nadoknaditi neimovinsku štetu radi povrede prava osobnosti tužitelju I. O. iz Z., OIB: …, u iznosu od 26.000,00 kuna (slovima: dvadesetšesttisućakuna) sa zakonskim zateznim kamatama od 4. studenog 2016. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana. II Nalaže se tuženiku E. o. d.d. iz Z., OIB: …, nadoknaditi imovinsku tužitelju I. O. iz Z., OIB: …, u iznosu od 1.520,00 kuna (slovima: tisućupetstodvadesetkuna) sa zakonskim zateznim kamatama od 4. studenog 2016. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku E. o. d.d. iz Z., OIB: …, nadoknaditi tužitelju I. O. iz Z., OIB: …, trošak parničnog postupka u iznosu od 22.230,64 kuna (slovima:dvadesetdvijetisućedvjestotridesetkunaišezdesetčetirilipe) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude 16. svibnja 2022. do

isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika E. o. d.d. iz Z., OIB: …, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 13.000,00 kuna (slovima:trinesttisućakuna)."

2. Protiv dijela presude, u stavku I izreke preko nespornog iznosa od 9.352,00 kuna, te u stavku II izreke preko nespornog iznosa od 1.216,00 kuna, kao i u stavku III izreke preko nespornog iznosa od 9.770,64 kune te u stavku IV izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za naknadom neimovinske i imovinske nenovčane štete uslijed prometne nezgode koja se dogodila 4. siječnja 2017. u Z., a koju je prouzrokovano osiguranik tuženika upravljajući vozilom reg. oznake …, u kojem štetnom događaju je tužitelj zadobio tjelesne ozljede.

6. U žalbenom postupku, sporna je odgovornost i zastara preinačenog dijela te osnov i visina kao i tijek kamata, dok je nesporan štetni događaj i pasivna legitimacija.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Kako je prvostupanjski sud odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva prema podnesku od 1. srpnja 2020. (list 132 spisa) time da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva navedenim podneskom, to nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 2. ZPP-a na koju upire tuženik.

Na žalbene navode valja odgovoriti da je točno da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka 13. studenog 2017. (list 61 spisa) podneskom od 14. veljače 2020. (list 96 spisa) kao kriterij povrede prava osobnosti naveo i naruženost time da tužitelj navedenim podneskom nije povisio tužbeni zahtjev već je isti snizio te je tužbeni zahtjev povisio podneskom od 1. srpnja 2020. (list 132 spisa).

Obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva naknada neimovinske štete, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je zaključio da nije nužno neimovinsku štetu i raščlaniti po pojedinim kvalifikatornim okolnostima i da je naruženost samo jedna od kvalifikatornih okolnosti te da nije nastupila zastara, pa su suprotne tvrdnje tuženika da je tužba preinačena podneskom od 14. srpnja 2020. neutemeljene i kao takve bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

Pri tome treba navesti da kriteriji, odnosno kvalifikatorne okolnosti po kojima se utvrđuje pravo na isplatu pravične novčane naknade i njezina visina nisu samostalan niti pravno obvezujući pojedinačno određen oblik neimovinske štete već kvalifikatorne okolnosti koje prema odredbi čl. 1100. ZOO zajedno s ostalim okolnostima slučaja utječu na ocjenu suda u kojoj mjeri je pravo osobnosti povrijeđeno.

11. Jednako tako, neosnovano tuženik prigovara da je dopuštanjem preinake tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka prema podnesku od 1. srpnja 2020. (list 132 spisa) sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a, budući iz stanja spisa proizlazi da tužitelj nije bez svoje krivnje mogao istu preinaku učiniti prije zaključenja prethodnog postupka, obzirom da je tek po provedenom medicinskom vještačenju, koji dokaz je pravovremeno predložen, isti mogao konačno postaviti tužbeni zahtjev, odnosno odrediti njegovu visinu kao i da su novi Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske za određivanje naknade za neimovinsku štetu donijeti 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka.

12. Također, nije osnovan niti prigovor da je u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara, budući je tužitelj tijek zastare prekinuo podnošenjem tužbe sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005,41/2008,125/2011,78/2015,29/2018,126/2021,114/2022 i 156/2022-dalje u tekstu: ZOO) koja je podnijeta unutar zastarnog roka iz čl. 230. ZOO-a, a u slučaju kada tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari, potražuje viši iznos na ime naknade štete, tada tako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva, a da bi u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva zastara bila prekinuta tek trenutkom kada je preinaka izvršena.

U svezi zastare kao pravnog instituta potrebno je i navesti i da kako prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na "rješavanje" spora od strane suda (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2466/2017, predmeti Europskog suda za ljudska prava Smolić protiv Hrvatske, broj: 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, broj: 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.).

Pravo na pristup sudu međutim, nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (odluke Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017., i U-III-2466/2017). Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (predmeti Vujnović protiv Hrvatske, broj: 32349/16, § 92., presuda od 11. lipnja 2020.; Nijemčević protiv Hrvatske, broj: 51519/12, § 40., odluka o nedopuštenosti od 11. rujna 2018.; Vrbica protiv Hrvatske, broj: 32540/05, § 66., presuda od 1. travnja 2010.; i Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj: 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996.). Nadalje, prema sudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, da bi primjena rokova zastare bila u skladu s Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine- Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), treba utvrditi da način na koji je rok primijenjen bio predvidiv za tužitelja, a s obzirom na mjerodavno pravo, sudsku praksu i konkretne okolnosti pojedinog predmeta (primjerice, s rješenje Ustavnog suda broj: U-III-5678/2012; te predmeti Europskog suda za ljudska prava Osu protiv Italije, broj: 36534/97, § 35., presuda od 11. srpnja 2002.; Vrbica protiv Hrvatske, navedeno, § 72.; Majski protiv Hrvatske br. 2, broj: 16924/08, § 69., presuda od 19. srpnja 2011.; i Nijemčević protiv Hrvatske, navedeno, § 41.).

U konkretnom slučaju, tužitelj prilikom podnošenja tužbe, a prije izvođenja dokaza vještačenjem kako je to navedeno nije mogao odrediti visinu štete time da su i novi Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske za određivanje naknade za neimovinsku štetu donijeti 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., donijeti nakon zaključenja prethodnog postupaka

Stoga bi, imajući u vidu ranije izložena načelna shvaćanja i pravne standarde Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava koji se odnose na zastaru, prihvaćanje pravnog stava kakvog zastupa tuženik, odnosno da je za računanje i prekid zastare za povećani dio tužbenog zahtjeva, u situaciji kada tužitelj nije promijenio niti činjeničnu niti pravnu osnovu tužbe, bio relevantan dan preinake, a ne dan podnošenja izvorne tužbe, bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti, te bi, prema stavu ovog suda, rezultiralo povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06).

13. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a na koju sadržajno upire tuženik obzirom da je prvostupanjski sud odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

14. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da se prometna nezgoda dogodila na način da se tužitelj kao biciklista kretao biciklističkom stazom zapadnog nogostupa, zapadnog kolnika … u smjeru sjevera i da je dolaskom do raskrižja s kolnim ulazom kućnog broja … zadržavao svoj smjer kretanja dok se sa kolnog ulaza u promet uključivao P. Č., vozač osobnog vozila registarske oznake: …, u smjeru istoka te je tom prilikom prednjim desnim dijelom vozila udario u prednji dio bicikla tužitelja, a od tog naleta je tužitelj zajedno s biciklom pao na kolnik;

- da je tužitelj u prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede;

- da je vozilo registarskih oznaka: … u trenutku prometne nezgode bilo osigurano kod tuženika policom broj: …

- da tužitelj prema konačnom tužbenom zahtjevu odnosno podnesku od 1. srpnja 2020. nakon provedenog medicinskog vještačenja potražuje iznos 26.000,00 kuna za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti sa zakonskim zateznim kamatama od 4. studenog 2016. do isplate i imovinsku štetu zbog potrebe tuđe pomoći i njege u iznosu 1.520,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 4. studenog 2016. do isplate te trošak postupka sa kamatama od donošenja presude do isplate (list 132-134 spisa)

- da je na ročištu 8. srpnja 2020. dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka obzirom na nove Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske za određivanje naknade za neimovinsku štetu od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. i da je tužitelj bez svoje krivnje, preinačio tužbu sukladno novim Orijentacijskim kriterijima i provedenom medicinskom vještačenju jer bez provođenja medicinskog vještačenja tužitelj nije mogao znati točan opseg i visinu štete, tako da je do preinake došlo bez krivnje tužitelja i ista preinaka je svrsishodna za konačno rješenje spora između stranaka sukladno čl. 190. st. 1. i 2. ZPP;

- da je izveden dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka, osiguranika tuženika P. Č. (list 65 i 66 spisa) ;

- da je izveden dokaz očevida na licu mjesta uz prometnog vještaka G. H. (list 72 spisa) ;

- da prema nalazu i mišljenja prometnog vještaka G. H. (list 78 do 84 spisa) biciklista se kretao po biciklističkoj stazi brzinom od oko 22 km/h, više lijevom stranom no desnom za smjer kretanja, zbog živice koja se prostirala preko staze te da je biciklist reagirao kočenjem i sudario se sa C. koji se kretao njemu sa lijeve strane na desnu stranu, brzinom do 13,5 km/h (druge brzine ne mijenjaju doprinos vozača zbog dobre preglednosti) ;

- da iz nalaza vještaka proizlazi da je vozač vozila C. na smjeru svog kretanja imao istaknuta dva prometna znaka: "Obvezno zaustavljanje" i da je bio dužan po njima postupiti, dva puta zaustaviti vozilo, prvi puta prije zebre i biciklističke staze pa se uvjeriti da nema biciklista ni pješaka pa lagano krenuti te opet zaustaviti vozilo i pogledom u lijevo uvjeriti se da je kolnik sa prednošću prolaska slobodan (list 78-84 spisa) ;

- da je povodom prigovora tuženika izveden dokaz dopunskim saslušanjem vještaka na raspravi dana 21. listopada 2020. (list 140 spisa) ;

- da je u usmenom očitovanju prometni vještak naveo da je točkom 6. u vremenskoj i prostornoj analizi ucrtao sve bitne međusobne položaje: kada se osiguranik tuženika nalazio ispred zebre bio je u točci jedan, a tužitelj se isto nalazio u točci jedan za svoj smjer kretanja odnosno bio je udaljen oko 4,7 m od mjesta naleta kao i da se tužitelj kretao po biciklističkoj stazi te prema prometnom pravilu nije se trebao zaustavljati jer se on nije uključivao na kolnik nego je zadržavao smjer kretanja po cesti sa prednošću prolaska odnosno po njezinoj biciklističkoj stazi time da je tužitelj kada je prvi put vidio osobno vozilo mogao naglim kočenjem zaustaviti bicikl do mjesta sudara bez obzira što se kretao relativno velikom brzinom za predmetnu konfiguraciju ceste;

- da prema mišljenju vještaka biciklista nije imao mogućnost izbjeći sudar kada je auto već bio u približavanju raskrižju, međutim kada je biciklist prvi put uočio osobno vozilo mogao je kočenjem stati ali za poduzimanje takve radnje nije imao razloga jer je imao prednost prolaska (list 140 spisa) ;

- da nakon očitovanja vještaka tuženik nije stavio dokazne prijedloge;

- da je nalaz i mišljenje prometnog vještaka G. H. izrađen

stručno i u skladu sa pravilima struke te je prometni vještak G. H. argumentirano i obrazloženo odgovorio na pitanja tuženika;

- da je na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva izvedeno medicinsko vještačenje po prim. dr. Z. V., spec. kirurgu (list 93-94 spisa);

- da prema nalaza i mišljenja vještaka tužitelj je zadobio slijedeće ozljede: trzajnu ozljedu vrata, prijelom lijevog lakta, razderotinu na laktu i oguljotine oba koljena i lijevog nožnog zgloba i inicijalno je obrađen na K. S. D. na dan prometne nezgode te mu je ostavljena imobilizacija longetom i tužitelj je otpušten na kućno liječenje uz preporuku Schanzova ovratnika, mirovanja, konzumiranja analgetika po potrebi te je obavio fizikalnu terapiju

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju 3 dana, srednjeg intenziteta 10 dana dok su bolovi slabijeg intenziteta trajali mjesec dana;

- da je tužitelj pretrpio tzv. primarni strah, koji se javlja u samoj situaciji neposredne životne ugroženosti i istovremenog ozljeđivanja koji je bio jačeg intenziteta i kratkotrajan te tzv. sekundarni strah koji se javlja zbog tjelesnih ozljeda i brige za ishod liječenja jakog intenziteta u trajanju 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 5 dana, a manjeg intenziteta u trajanju 10 dana time da je kasni strah vezano za tegobe i ishod liječenja trajao mjesec dana;

- da je povodom prigovora tuženika izveden dokaz usmenim očitovanjem vještaka na raspravi dana 14. ožujka 2022. i da je vještak korigirao nalaz i mišljenje nakon uvida u zdravstveni karton tužitelja te je ocijenio da je ozljeda lijevog lakta dovela do trajnog smanjenja životne aktivnosti od 4-5% u kojem omjeru tužitelj trpi duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, a koji se očituju u bolnosti i reduciranoj pokretljivosti (list 148 spisa) ;

- da je kod tužitelja zaostala naruženost blagog stupnja koji se vidi u zadebljanju lijevog lakta uz manji ožiljak od 2 cm, koji je povremeno vidljiv (list 136 spisa) ;

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega za vrijeme provedenog liječenja, mirovanja (kod kuće) po 4 sata dnevno u trajanju 5 dana te još 2 sata kroz narednih 4 tjedna za uobičajene kućanske poslove, odlazak po namirnice i odlazak kod liječnika odnosno ukupno 76 sati.

15. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za nastanak štetnog događanja i da tužitelju sukladno čl. 1100. ZOO pripada neimovinska šteta u iznosu od 26.000 kuna i imovinska šteta sukladno čl. 1095. ZOO-a iznosu od 1.520,00 kuna time da tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva te odlučio na navedeni način.

16. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda da pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

17. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta

18. Na žalbene navode koji se odnose na ocjenu dokaza vezano za odgovornost tuženika valja reći da tuženik ispušta iz vida odredbu čl. 8. ZPP-a, a prema kojoj, koje će se činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

19. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na temelju rezultata cjelokupnog postupka prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8. ZPP-a na koju povredu sadržajno ukazuje tuženik.

20. Prema odredbi čl. 45. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj: 67/08, 74/1; 80/1392/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 75/22 i 114/22 – dalje u tekstu; ZOSPC) propisano je vozač koji se vozilom uključuje u promet na cesti ili drugoj prometnoj površini (izlazak vozila iz garaže, dvorišta, parkirališta, stajališta, s površine na kojoj se ne obavlja promet vozila ili s drugih sličnih površina) dužan je propustiti sva vozila i pješake koji se kreću cestom, odnosno prometnom površinom na koju se uključuje.

21. Nadalje, tuženik u žalbi upire na odredbu čl. 113. ZOSPC-a prema kojoj vozač bicikla mora istim upravljati na način koji ne umanjuje stabilnost istog i ne ometa druge sudionike kao i čl. 8. prema kojoj se svatko dužan uzdržavati postupaka kojim se može drugom prouzročiti šteta.

22. U naprijed iznesenim okolnostima nastanka predmetnog štetnog događaja te imajući u vidu utvrđenja proizašla iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka ing. G. H., prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je zaključio da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran.

23. Stoga, kraj činjenice da se tužitelj kretao po biciklističkoj stazi i prema prometnom pravilu te se nije trebao zaustavljati jer se nije uključivao na kolnik i zadržavao je smjer kretanja po cesti s prednošću prolaska odnosno po biciklističkoj stazi, žalbeni navodi tuženika o krivnji tužitelja i njegovom doprinosu te s time u vezi upiranje na odredbu čl. 113. i čl. 8. ZOSPC-a, su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijena odluke.

Pored navedenog, na žalbene navode valja reći da prema mišljenju vještaka biciklista nije imao mogućnost izbjeći sudar kada je auto već bio u približavanju raskrižju, a okolnost što se biciklista kada je po prvi put i mogao uočiti vozilo, mogao kočenjem zaustaviti, u naprijed iznesenim okolnostima ne utječe na postojanje doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja time da tuženik ispušta izvida odlučnu činjenicu da je njegov osiguranik propustio dva puta zaustaviti vozilo obzirom na prometne znakove "obavezno zaustavljanje" kako to proizlazi iz nalaza vještaka, a radi čega nije imao mogućnosti uočiti tužitelja i izbjeći nezgodu da nije krenuo, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

24. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud prilikom ocjene osnovanosti i visine pravične novčane naknade, sukladno odredbi čl. 1100 st. 1. i 2. ZOO-a, utvrdio naknadu neimovinske štete u iznosu od 26.000,00 kuna i time pravilno primijenio materijalno pravo vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli i straha te opsegu u kojem je došlo do smanjenja životne aktivnosti tužitelja i naruženja, ali i o cilju kojemu služi ta naknada i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

25. Naime, prema ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka, imajući pri tome u vidu i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV-47/2020-5 (javno objavljenim na web stranici Vrhovnog suda www. vsrh. hr), kojim se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete i prema kojem su iznosi za utvrđivanje visine pravične i prema kojem su iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade za neimovinsku štetu povećani za 50%, a koje pravno shvaćanje se primjenjuje na sve postupke naknade neimovinske štete, u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.), pravilno je prvostupanjski sud tužitelju po kriteriju fizičkih bolova, straha, te duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženja, utvrdio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 3.450,79 eura/ 26.000,00 kuna.

26. Suprotno žalbenim navodima, tužitelju je visina naknade s osnove neimovinske štete dosuđena pravilnom primjenom naprijed navedenih Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete, pri čemu valja reći da je visina naknade s osnove neimovinske štete pravilno odmjerena i s obzirom na utvrđene specifičnosti slučaja (dob tužitelja, vrstu i težinu zadobivenih ozljeda, duljinu i način liječenja).

27. Stoga, žalbeni navodi tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuju navedeni Orijentacijski kriteriji i da je visina dosuđene naknade previsoko odmjerena, su bez pravnog uporišta.

28. Jednako tako, prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud kada je tužitelju obzir na utvrđeni opseg tuđe pomoći i cijenu sata tuđe pomoći u iznosu od 20,00 kuna, prema cijenama u vrijeme presuđenja, sukladno čl. 1095. ZOO-a obvezao tuženika na naknadu imovinske štete u iznosu od 201,74 eura /1.520,00 kuna.

29. Suprotno tvrdnji tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelju na dosuđenu neimovinsku i imovinsku nenovčanu štetu dosudio zateznu kamatu od dana nesporno podnesenog zahtjeva 4. studenog 2016.

30. Naime, tijek zateznih kamata na neimovinsku štetu propisan je odredbom čl. 1103 ZOO-a, na način da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

Iz navedene odredbe slijedi da je bitna pretpostavka da bi zatezne kamate počele teći, da je šteta nastala, tj. da su poznate sve posljedice štetne radnje, s time da neimovinska šteta u pravilu ne nastaje danom štetnog događaja, već ista nastupa kada se završi liječenje oštećenika, odnosno stabilizira njegovo zdravstveno stanje time da sam tuženik u žalbi (točka 42) navodi da je liječenje završeno tijekom srpnja 2015.

31. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete nastale u prometu, ovdje se valja rukovoditi prije svega odredbom čl. 12. st. 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14- dalje u tekstu: ZOOP-a) kojom je propisano da je odgovorni osiguratelj dužan u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva obrazloženu ponudu za naknadu štete (ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporne), ili utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva (u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne), a da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz st. 1. toga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

32. Pored nesporne činjenice podnošenja tužiteljeva odštetnog zahtjeva tuženiku 4. studenog 2016., prije podnošenja tužbe, s obzirom na citiranu odredbe ZOOP-a, to tužitelju pripada pravo na zatezne kamate kako na neimovinsku tako i imovinsku nenovčanu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku.

33. Stoga, je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je tužitelju na iznos dosuđene neimovinske štete, ali isto tako i imovinske nenovčane štete za tuđu pomoć i njegu, zatezne kamate dosudio od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, u skladu s odredbom čl. 12. st. 4. ZOOP-a, a u vezi čl. 1103. ZOO-a.

34. Obzirom na navedeno, žalbeni navodi tuženika da tužitelju pridaju zatezne kamate kako na neimovinsku tako i imovinsku od dana donošenja prvostupanjske odluke obzirom da je visina naknade neimovinske štete utvrđena u trenutku donošenja prvostupanjske odluke kao i da cijena sata utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, su bez pravnog uporišta.

35. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

36. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

37. Suprotno tvrdnji tuženika, odlučne činjenice u postupku su pravilno i potpuno utvrđene te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalnog pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

38. I odluka o troškovima postupka tužitelja i tuženika je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 7/2022, 126/2022 i 138/23 – dalje u tekstu; Tarifa) te tuženik nije uspio u sporu kvantitativno niti kvalitativno. Kako je odluka o troškovima postupka temeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i da je tužitelj nakon podnošenja tužbe tužbeni zahtjev snizio, te isti potom i povisio, time da je odluka donijeta prema konačno postavljenom povišenom tužbenom zahtjevu, žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima postupka su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

39. Budući tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

40. Sijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke i čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku II izreke ove drugostupanjske odluku.

U Zagrebu 15. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej, v.r.