- 1 -              Rev 685/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 685/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstva branitelja, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., protiv tuženika S. P., iz K., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici H. K. i D. K., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu H. K. i D. K. u K., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1562/2021-2 od 21. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu broj Ps-7/2021-55 od 9. studenoga 2021., u sjednici održanoj 6. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

 

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice radi naknade troškova podnošenja odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku S. P. iz K., OIB: ... da iseli iz stana koji se nalazi u K., ulaz 2 na I. katu,, stan br. 19 u zgradi sagrađenoj na čestici 18/K/1/K.O. T., podul. 17, zkul.br. 2021, površine 76,80 m2 koji se sastoji od ulaznog prostora, dnevnog boravka, blagovaonice, kuhinje, sobe za dvije sobe, sobe za jednu osobu, kupaonice, WC-a, gospodarskog prostora, garderobe i predprostora, izbe, balkona i spremišta te da taj stan slobodan o osoba i stvari predana raspolaganje tužitelju, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku S. P. iz K., OIB: ... da tužitelju Republika Hrvatska, Ministarstvo branitelja (OIB: ...), naknadi parnični trošak u iznosu od 11.000,00 kn (jedanaest tisuća kuna), u roku 15 dana.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, te je ujedno odbijen zahtjev tuženika radi naknade troškova podnošenja žalbe kao neosnovan.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 3237/2022-2 od 17. siječnja 2023. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

 

„Je li opravdana primjenom testa razmjernost prava stranaka u sudskom postupku oduzimanje i predaja nekretnine koja je dom tuženika, fizičke osobe, kao i članova njegove obitelji u posjed tužitelja u slučaju kada je tužitelj i vlasnik nekretnine Republika Hrvatska, a tuženik je u nekretninu uselio temeljem zakonite odluke tužitelja Republike Hrvatske, predmetna nekretnina je izgrađena isključivo u svrhu zbrinjavanja kategorije osoba kojoj tuženik i njegova obitelj pripada, a od tuženika se redovito naplaćuje najamnina radi korištenja predmetne nekretnine i tuženik nekretninu uredno održava?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu sukladno revizijskim navodima.

 

5. U odgovoru na reviziju, tužiteljica je predložila reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

7. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

 

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi iseljenja tuženika iz stana, te predaja stana na raspolaganje tužiteljici.

 

9. Iz provedenih dokaza utvrđeno je:

 

- da je rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti o pravu na stambeni kredit od 19. studenoga 2004. i dopunskim rješenjem 28. studenoga 2005. tuženiku utvrđeno pravo na stambeni kredit za kupnju stana, pri čemu je u rješenju navedeno da je tuženik kao korisnik dužan sklopiti ugovor o korištenju kredita sa H. d.d., a dotad može koristiti stan u svojstvu najmoprimca uz obvezu plaćanja zaštićene najamnine, o čemu sklapa posebni ugovor s ministarstvom,

 

- da je dopisima Ministarstva branitelja od 23. prosinca 2013. i 21. ožujka 2014. tuženik pozvan na sklapanje ugovora o stambenom kreditu s H. d.d., sklapanje ugovora o najmu stana ili vraćanje stana, te podmirenje duga s osnova neplaćene najamnine,

 

- da je rješenjem Ministarstva branitelja od 8. svibnja 2015. ukinuto rješenje o pravu na stambeni kredit od 19. studenog 2004. i dopunsko rješenje od 28. studenoga 2005., te je tuženiku naloženo vraćanje stana slobodnog od stvari i osoba,

 

- da je pravomoćnom presudom broj Povrv-50/2012-12 od 30 siječnja 2014. održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. P. iz K., posl.br. Ovrv-132/11 od 29. prosinca 2011. kojim je naloženo tuženom da plati tužitelju iznos od 13.824,00 kuna s osnova najamnine za vrijeme rujan 2006. - rujan 2011.

 

- da je tuženik upisan u zemljišne knjige kao vlasnik nekretnine kč. br. 1635, upisane u zk.ul. br. 510 k.o. G. L., koja je u naravi kuća na adresi ... sagrađena u postupku obnove nakon Domovinskog rata, podobna za stanovanje s uređenom kuhinjom, sobom, kupaonicom s WC-om, uvedenom strujom, sagrađenom garažom i dodatnom ostavom te razvedenom vodovodnom instalacijom (slavine, bojler, perilica rublja) pri čemu postoji mogućnost priključka na vodovodnu infrastrukturu jer iza kuće postoji šaht za priključak za vodu,

 

- da je tuženik upisan kao vlasnik kč.br. 1645/2, upisane u zk.ul.br. 553 k.o. G. L., na kojoj u naravi postoje dvije brvnare u izgradnji, koje prema navodima tuženika gradi njegova kćerka M. P. s kojom je zaključio Ugovor o zakupu svih svojih nekretnina, te mljt. kćerka G. P.

 

10. Budući da je tuženik istaknuo prigovor povrede prava na dom, nižestupanjski sudovi su proveli test razmjernosti kako bi se utvrdilo postoji li uslijed podnošenja zahtjeva za iseljenje tuženika i predaje predmetne nekretnine u posjed tužiteljice miješanje tužiteljice kao javne vlasti u eventualno pravo na dom tuženika te postoje li iznimke od zabrane miješanja u pravo na dom koje su propisane čl. 8. st. 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija).

 

11. Ocjena ovog suda je da su, u konkretnim okolnostima slučaja, provođenjem testa razmjernosti na temelju tri eliminacijska pitanja: da li je miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da nalaganjem iseljenja tuženiku nije povrijeđeno njegovo pravo na dom, sukladno odredbi čl. 8. Konvencije.

 

12. Naime, obzirom na činjenična utvrđenja konkretnog predmeta, ovaj sud smatra pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da predmetna nekretnina predstavlja dom tuženika, međutim da je miješanje tužiteljice kao javne vlasti u pravo na dom tuženika utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja koji se ogleda u zaštiti prava vlasništva, budući da je tužiteljica dokazala da je sporni stan njezino vlasništvo i da se nalazi u posjedu tuženika (161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14). Također, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je miješanje tužiteljice kao javne vlasti u pravo na dom tuženika bilo nužno u demokratskom društvu, jer je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik zemljišnoknjižni vlasnik kuće podobne za stanovanje, te da nema pravnu osnovu za korištenje predmetnog stana jer nije postupio sukladno rješenjima od 19. studenog 2004. te 28. studenog 2005. (koja su kasnije ukinuta rješenjem ministarstva od 8. svibnja 2015.), te nije zaključio ugovor o stambenom kreditu za dodijeljeni stan, nije sklopio ugovor o najmu stana s tužiteljicom niti je plaćao najamninu (koja se je potom prisilno naplaćivala uslijed pokrenutog postupka ovrhe).

 

13. Obzirom na navode tuženika kojima ističe da je 2005. godine podnio Ministarstvu mora, turizma i razvitka zahtjev za darovanje sporne nekretnine o kojemu nije odlučeno, valja reći da je povodom njegove tužbe radi šutnje uprave podnesene Upravnom sudu u Rijeci, kojom je zatražio utvrđenje da je ostvario uvjete za darovanje stana uz nalaganje tužiteljici da mu izda tabularnu ispravu, taj sud rješenjem broj Usl-459/2020-5 od 29. listopada 2020. odbacio podnesenu tužbu kao nedopuštenu.

 

14. Slijedom navedenog, u odnosu na pitanje postavljeno u reviziji, valja zaključiti da iz rezultata provedenog dokaznog postupka u konkretnom slučaju ne proizlazi da tužitelj koristi stan na temelju odluke tužiteljice već upravo suprotno, da nema pravnu osnovu za korištenje stana, kao što ne proizlazi niti da bi se od tuženika redovito naplaćivala najamnina radi korištenja stana (najamnina se naplaćuje prisilnim putem radi korištenja stana tijekom vremenskog razdoblja od rujna 2006. do rujna 2011.), pri čemu je utvrđeno da je tuženik vlasnik druge nekretnine podobne za stanovanje; dok s druge strane, država je odgovorna za stambeno zbrinjavanje kategorije osoba kojoj pripada tuženik i njegova obitelj, ali koje (za razliku od tuženika) imaju pravo na dodjelu i korištenje stana jer ispunjavaju zakonom propisane uvjete. 

 

15. Stoga je ocjena ovog suda da je u konkretnom slučaju miješanje tužiteljice u tuženikovo pravo na dom utemeljeno na zakonu, usmjereno na postizanje legitimnog cilja te da je ono bilo nužno u demokratskom društvu. Opravdani cilj se nije mogao postići blažom mjerom, te je miješanje razmjerno potrebi tužiteljice kao osobe javnog prava u odnosu na potrebe tuženika.

 

16. Budući da ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava na kojeg se odnosi postavljeno pitanje, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

17. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova podnošenja odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan, jer je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 6. prosinca 2023.

 

                                          Predsjednik vijeća:

                                          Željko Šarić, v.r.