Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 3 P-589/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o. u Zagrebu, Miramarska cesta 24, protiv tuženika Županijska uprava za ceste Split, OIB 65717231356, Split, Ruđera Boškovića 22, kojeg zastupa Marko Vukelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić d.o.o. u Rijeci, Trg 128. brigade Hrvatske vojske 24, radi utvrđivanja neosnovanosti otkaza, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 19. veljače 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Mirka Bogdanovića i punomoćnika tuženika Marka Vukelića, 12. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđene točkom III. u vezi sa točkom V. i VI. Rješenja HAKOM-a, KLASA: UP/I-344-03/18-11/740, URBROJ: 376-10-18-20 od 31. listopada 2018, i to od tog dana kada je ovo rješenje doneseno te da tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim predmetnim rješenjem od dana sklapanja ugovora broj F4.1-517/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije od 13. prosinca 2013."

II Nalaže se tužitelju HRVATSKI TELEKOM d.d. da u roku od petnaest dana naknadi tuženiku Županijska uprava za ceste Split troškove parničnog postupka u iznosu od 35.205,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. travnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

III Odbija se zahtjev tuženika Županijska uprava za ceste Split da mu tužitelj HRVATSKI TELEKOM d.d. u roku od petnaest dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 86.315,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. travnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu u kojoj je istaknuo tužbeni zahtjev za utvrđenje da tuženik nema pravo naplate potraživanja iz točke III. u vezi s točkom V. i VI. Rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, Klasa: UP/I-344- 03/18-11/740, urbroj: 376-10-18-20 od 31. listopada 2018. (dalje: rješenje HAKOM-a) te da tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim rješenjem.

2. Izjavio je da među strankama postoji spor u odnosu na to treba li plaćati tuženiku naknadu za korištenje cestovnog zemljišta pod upravom tuženika na temelju ugovora br. F4.1-517/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije od 13. prosinca 2013. te njegovih dodataka 1 i 2. od 21. srpnja 2017. ili na temelju rješenja HAKOM-a kojim je utvrđena obveza tužitelja plaćati naknadu na ime prava puta.

3. Izjavio je da su stranke 2013. sklopile ugovor o služnosti na temelju članaka 3., 25., 93. stavka 7. 122. i 139. stavka 3. Zakona o cestama kojim su uredile međusobna prava i obveze u vezi korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture (dalje:EKI) na nekretninama u vlasništvu/pod upravljanjem protivnika osiguranja, uključujući i cijenu korištenja tog cestovnog zemljišta koja je znatno niža od one koja proizlazi iz Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta.

4. Na temelju tog ugovora tužitelj da je bio i da je ovlašten služiti se sa stvari tuženika, a tuženik je to bio i nadalje je dužan trpjeti. Prema tom ugovoru o služnosti, tužitelj da je u obvezi plaćati tuženiku određeni iznos naknade, što je i činio, no da je tuženik ugovor otkazao. To da je učinio samo zato da bi se moglo donijeti rješenje HAKOM-a. Naime, pretpostavka za donošenje rješenja HAKOM-a o naknadi koja pripada tuženiku zbog toga što se tužitelj služi njegovom stvari je da ne postoji bilo kakav drugi pravni posao ili odluka, odnosno da već na određeni način nije uređen odnos na temelju kojeg se predlagatelj osiguranja ima pravo služiti stvari protivnika osiguranja.

5. Dakle, tuženiku je pripadala naknada za tužiteljevo korištenje njegovom stvari u skladu s ugovorom o služnosti, a nakon što ga je tuženik otkazao, njemu je tužitelj bio dužan plaćati istu tu naknadu, ali ne po ugovoru o služnosti, već po rješenju HAKOM-a.

6. Izjavio je da je rješenjem HAKOM-a u posebnom upravnom postupku utvrđena obveza plaćati naknadu za pravo puta iz točke III, V. i VI., pri čemu u tom rješenju nije utvrđen iznos godišnje naknade koja se treba plaćati, počevši od 12. rujna 2018. pa nadalje, već da je iznos godišnje naknade naloženo izračunati prema stvarnom korištenju, primjenom cijena utvrđenih Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta. Rješenje HAKOM-a da je doneseno temeljem članka 12. stavka 1. točke 11., članka 28. stavka 6. i članka 29. stavka 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama te članka 96. Zakona o općem upravnom postupku u postupku utvrđivanja predlagatelja osiguranja kao infrastrukturnog operatora i utvrđivanja visine naknade za pravo puta na županijskim i lokalnim cestama u vlasništvu/pod upravljanjem tuženika.

7. Izjavio je da je pokrenuo odgovarajuće postupke da se utvrdi da je tuženik neosnovano otkazao stranački ugovor o služnosti. U postupku koji se vodio pred ovim sudom da je donesena presuda kojom je sud utvrdio da je ugovor o služnosti na snazi. Ta presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6658/19 od 11. svibnja 2021.

8. Izjavio je da smatra da, s obzirom na to, da postoji ugovor o služnosti, nije dužan tuženiku ispunjavati obvezu plaćanja naknade za korištenje nekretnina (cestovnog zemljišta) pod njegovom upravom po pravnoj osnovi prava puta utvrđenu rješenjem HAKOM-a, budući da je obveza po toj osnovi u smislu članka 160. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prestala ex lege temeljem članka 63. stavka 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama i članka 8 stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta. To stoga što je člankom 63. stavkom 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama propisano da infrastrukturni operator ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine. Osim toga i jer je člankom 8. stavkom 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

9. Postojanje takvog uređenog odnosa znači da tužitelj nije u obvezi plaćati naknadu za pravo puta utvrđenu rješenjem HAKOM-a. To zato jer HAKOM uopće ne bi bio ovlašten donijeti odluku o iznosu koji pripada tuženiku zbog toga što se tužitelj služi njegovom stvari, već bi se taj iznos određivao i plaćao kao do tada i to u skladu s predmetnim ugovorom o služnosti. Dakle, izjavio je, da je otpala pravna osnova (otkaz ugovora o služnosti) na temelju koje je HAKOM bio ovlašten određivati predmetni iznos naknade. S obzirom na to da je otpala osnova na temelju koje je HAKOM mogao donijeti rješenje, da postoji obveza tužitelja plaćati isključivo iznos određen stranačkim ugovorom o služnosti.

10. Tu obvezu plaćanja naknade na temelju ugovora o služnosti da ispunjava, ali da tuženik ignorira postojanje ugovora o služnosti i naknade koja mu prema njemu pripada i uporno inzistira na naknadi iz rješenja HAKOM-a, iako je svjestan postojanja presude ovog suda. Tuženik da zloupotrebljava svoju poziciju i to na način da prima iznos koji mu tužitelj uplaćuje za korištenje njegovom stvari u skladu s ugovorom o služnosti, ali istovremeno traži plaćanje naknade po rješenju HAKOM-a, zbog čega je pokrenuo ovršni postupak radi naplate tražbine na temelju rješenja HAKOM-a.

11. Izjavio je da je zbog ponašanja tuženika i njegovog tumačenja rješenja HAKOM-a i ignoriranja ugovora o služnosti i kogentnih odredbi članka 63. stavka 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama i članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta te zbog nasilnog provođenja ovršnog postupka uzrokovan pravni nered. To stoga što je za pravni poredak i vladavinu prava i pravnu sigurnost nastala neodrživa situacija koju podržava i uzrokuje tuženik, a u kojoj postoje dvije osnove obveze, što je pravno nedopustivo. Izjavio je da je obvezan na plaćanje cijene po ugovoru o služnosti, a istovremeno je u obvezi plaćati (znatno višu) cijenu temeljem pravomoćnog upravnog akta rješenja HAKOM-a. Istovremeno egzistiranje ugovora i rješenja HAKOM-a koji različito obvezuju tužitelja da predstavlja školski primjer antinomije koja dovodi do povrede osnovnih načela pravne sigurnosti i vladavine prava.

12. Pravni interes za podnošenje tužbe opravdavao je postojanjem spora stranaka o postojanju osnove njegove obveze, odnosno navodeći da je suprotno načelu pravne sigurnosti, za istu stvar, korištenje cestovnog zemljišta, obvezan na plaćanje različitih iznosa po više pravnih osnova. Takve neodržive situacije da je prepoznao i zakonodavac koji je u novom Zakonu o elektroničkim komunikacijama u članku 63. stavku 8. propisao da dužnik ne plaća naknadu utvrđenu Rješenjem HAKOM-a ako postoji neki drugi pravni odnos kojim su stranke uredile svoj odnos vezano za korištenje (ovdje) cestovnog zemljišta, a isto proizlazi iz čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi zapravo puta (NN 152/11,151/14,95/17; dalje u tekstu: Pravilnik).

13. Radi dokazivanja istinitosti navoda iznesenih u tužbi i osnovanosti tužbenog zahtjeva predložio je izvesti dokaze čitanjem isprava presude ovog suda poslovnog broja P-559/2018, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6658/2019-7, rješenja HAKOM-a od 31. listopada 2018., dopisa tužitelja tuženiku od 4. listopada 2021., dopis tuženika tužitelju od 11. ožujka 2022., dopisa tužitelja tuženiku od 31. ožujka 2022., prijedloga za ovrhu na temelju ovršne isprave od 25. kolovoza 2022., rješenje o ovrsi poslovnog broja Ovr-2449/2022, ugovora br. F4.1-517/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije od 13. prosinca 2013., dodatka 1. ugovoru br. F4.1-517/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije od 21. srpnja 2017. i potvrde o plaćanju 2.350.865,28 kn.

14. Tuženik je podnio odgovor na tužbu.

15. Izjavio je da tužbu treba odbaciti. To stoga što je rješenje HAKOM-a, upravni akt, pravomoćno i izvršno rješenje potvrđeno presudom Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja 504/18-11 od 25. rujna 2019., a tužitelj zapravo traži da sud na drugačiji način regulira odnose i obveze o kojima je prethodno već odlučeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem donesenim u upravom postupku. Prema članku 6. stavku 2. Zakona o sudovima, da ovaj sud nije nadležan u mijenjati niti utvrđivati nešto drugo ili drugačije glede odnosa i obveza tužitelja i tuženika u odnosu na ono što je utvrđeno i odlučeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem HAKOM-a.

16. Izjavio je da to rješenje proizvodi učinke, pa da postoji osnova za naplatu potraživanja tuženika prema rješenju. Kazao je da je to rješenje tužitelj nastojao poništiti tužbom koju je podnio Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. U tom postupku da je tužbeni zahtjev odbijen. Na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6658/2019-7 od 11. svibnja 2021. kojom je utvrđeno da je otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti neosnovan, tužitelj da je podnio zahtjev HAKOM-u za utvrđenje da obveza za plaćanje naknade za pravo puta ne postoji. Taj zahtjev da je HAKOM odbacio rješenjem Klasa: UP/I-344-08/21-04/27, Urbroj: 376-08-22-02 od 7. rujna 2022., uz obrazloženje da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka. Protiv rješenja HAKOM-a od 7. rujna 2022. tužitelj da je podnio tužbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske ističući svu argumentaciju koju navodi u ovom postupku, međutim da je presudom poslovnog broja UsII-139/21 od 30. lipnja 2022. Visoki upravni sud Republike Hrvatske odbio tužbeni zahtjev. Pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6658/2019-7 tužitelj da je protiv rješenja HAKOM-a podnio i prijedlog za oglašavanje istog ništavim te za poništenje rješenja. Taj prijedlog da je odbijen rješenjem HAKOM-a Klasa: UP/I-344-08/21-04/24, Urbroj: 376-08-22-4 od 8. rujna 2022. U tom rješenju da je objašnjeno da se tužitelj pogrešno poziva na članak 63. stavak 8. Zakona o elektroničkom komunikacijama i članak 8. stavak 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta jer da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku u smislu tih odredbi, niti je rješenje HAKOM-a doneseno na temelju tih odredbi. Osim toga, ocjena valjanosti ugovora o služnosti da nema značaj prethodnog pitanja prema članku 55. Zakona o općem upravnom postupku, bez rješavanja kojeg ne bi bilo moguće riješiti upravnu stvar utvrđivanja infrastrukturnog operatora i određivanju visine naknade za pravo puta. Utoliko da argumentacija na koju se tužitelj poziva ni na koji način ne može utjecati na obvezu tužitelja da postupa prema pravomoćnom i izvršnom rješenju HAKOM-a i da tužitelju plaća propisanu godišnju naknadu za pravo puta. Izjavio je da su presude ovog suda poslovnog broja P-559/2018, kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6658/2019-7 irelevantne za ovaj postupak.

17. Kazao je da tužitelj zapravo traži od suda da sada na drugačiji način regulira odnose i obveze stranaka, o kojima je prethodno već odlučeno na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a donesenog u upravnom postupku, što da je pravno nedopustivo, jer da ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost rješenja HAKOM-a.

18. Tuženik je predložio izvesti dokaze čitanjem isprava presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja UsII-504/18-11 od 25. rujna 2019., rješenja HAKOM-a, Klasa: UP/I-344-08/21-04/27, Urbroj: 376-08-22-02 od 07. rujna 2022., presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja UsII-139/21 od 30. lipnja 2022., rješenja HAKOM-a, Klasa: UP/I-344-08/21-04/24, Urbroj: 376-08-22-4 od 08. rujna 2022. i presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja UsII-222/19-12 od 15. svibnja 2020.

19. Tužitelj se očitovao o navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Izjavio je da je njegova tužba dopuštena jer se ograničava isključivo na deklariranje nepostojanja prava na naplatu naknade iz konkretnog pravnog odnosa između stranaka te se njome traži samo (i jedino) deklaracija postojećeg pravnog stanja, a ne stvara nove pravne odnose niti preinačuje postojeći odnos koji je utvrđen upravnim aktom.

20. Izjavio je da ne dovodi u pitanje zakonitost i/ili valjanost rješenja HAKOM-a za čije ispitivanje je nadležan Upravni sud i druga nadležna upravna tijela, niti zadire u njegovu pravomoćnost, već tvrdi i osporava tuženiku pravo naplaćivati naknadu sve dok postoji i dok je na snazi ugovor o služnosti.

21. Izjavio je da je članak 63. stavak 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama stupio na snagu 12. srpnja 2022., znatno poslije donošenja odluka upravnih sudova i HAKOM-a na koje se tuženik poziva. Ova odredba da je donesena da bi razriješila mnogobrojne postupke pred parničnim i upravnim sudovima/tijelima vezano za razrješenje odnosa u kojima istovremeno postoji pravomoćna presuda o neosnovanosti izjave o otkazu (s pravnim učinkom da je ugovor na snazi) i pravomoćnosti upravnih akata, rješenja HAKOM-a i pravomoćnih presuda upravnih sudova po kojima postoji obveza plaćanja za pravo puta. Prema članku 63. stavku 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama postojanje ugovornog odnosa dovodi do pravnog učinka da tuženik nema pravo (prisilne) naplate naknade za pravo puta po rješenju HAKOM-a, odnosno da tužitelj i pored postojanja obveze utvrđene pravomoćnim upravnim aktom (rješenjem HAKOM-a za plaćanje prava puta) tu obvezu nije dužan plaćati. U ovoj pravnoj stvari da razmatra obveznopravni odnos stranaka, odnosno prava i obveze stranaka tog obveznopravnog odnosa proizašlog iz odluke nadležnog upravnog tijela. Dakle, s obzirom na postojanje drugog prava odnosno pravnog odnosa stranaka koji je uređen ugovora o služnosti čije je postojanje potvrđeno pravomoćnom presudom, da ne postoji obveza tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta utvrđene rješenjem HAKOM-a, a zato jer su za prestanak te obveze ispunjene pretpostavke iz članka 63. stavka 8. ZEK-a i članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta u vezi s člankom 160. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima.

22. Tuženik je ustrajao u prigovoru da tužbu treba odbaciti navodeći i to da je postupak u kojem se traži deklaratorna zaštita suvišan, jer da je zakonodavac regulirao pravni put, a to je ovršni postupak, u kojem je tužitelj, kao ovršenik (protiv kojeg postoji ovršni tj. izvršni naslov i ovrha u tijeku) ovlašten braniti svoju pravnu poziciju i interese propisanim pravnim sredstvima. Upravo taj pravni put je izabrao tužitelj podnošenjem žalbe protiv rješenja o ovrsi i da sve svoje ciljeve može ostvariti u ovršnom postupku te s njim u vezi i u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

23. Pored toga kazao je da se na stranački odnos ne može primijeniti članak 63. Zakona o elektroničkim komunikacijama, jer je člankom 187. Zakona o elektroničkim komunikacijama određeno da Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«, a to je 12. srpnja 2022. U odnosu na članak 63. stavak 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama da nije određeno povratno djelovanje, pa da se ta odredba Zakona o elektroničkim komunikacijama, te čitavi taj Zakon, odnosi na one pravne odnose nastale od 12. srpnja 2022. pa nadalje, odnosno na postupke koji će provoditi HAKOM-a s ciljem donošenja odgovarajućih rješenja od 12. srpnja 2022. te da nema retroaktivne učinke na one pravne situacije nastale prije stupanja na snagu ZEK-a, niti na odluke donesene za vrijeme važenja i primjene ranijeg Zakona o elektroničkim komunikacijama.

24. Izjavio je i to da članak 160. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ne određuje da bi obveza nastala izvršnom odlukom (rješenjem) donesenom u upravnom postupku mogla prestati izravnom primjenom (na učinke te odluke i u njoj sadržane obveze dužnika) bilo koje apstraktne pravne norme.

25. Tužitelj je u podnesku od 27. ožujka 2023. izmijenio tužbeni zahtjev i tražio da sud prihvati zahtjev za utvrđenje da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđene točkom III. u vezi sa točkom V. i VI. Rješenja HAKOM-a te da tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim predmetnim rješenjem.

26. Postupajući prema rješenju ovog suda poslovnog broja P-589/2022-21 od 19. veljače 2024., tužitelj je dopunio tužbu i u tužbenom zahtjevu određeno naveo kada je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta, odnosno od kada nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim rješenjem, pa je tražio da sud utvrdi da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđene točkom III. u vezi sa točkom V. i VI. Rješenja HAKOM-a, KLASA: UP/I-344-03/18-11/740, URBROJ: 376- 10-18-20 od 31. listopada 2018, i to od tog dana kada je rješenje doneseno te da tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim predmetnim rješenjem od dana sklapanja ugovora broj F4.1-517/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije od 13. prosinca 2013.

27. Tuženik se protivio preinaci tužbe.

28. Tužitelj je prvenstveno, u tužbi istaknuo zahtjev kojim je tražio utvrđenje da tuženik nema pravo naplate potraživanja iz točke III. u vezi s točkom V. i VI. rješenja HAKOM-a, odnosno da nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim rješenjem. Potom je, u tijeku prethodnog postupka, promijenio zahtjev, tražeći utvrđenje da je prestala obveza plaćanje naknade za pravo puta utvrđena točkom III. u vezi s točkom V. i VI. rješenja. Ovi zahtjevi nisu istovjetni, a članak 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022., dalje: ZPP) (objektivnom) preinakom tužbe određuje promjenu istovjetnosti zahtjeva. Utoliko, ovom promjenom tužbenog zahtjeva tužitelj je učinio preinaku tužbe. Prema članku 190. stavku 1. ZPP- a, tužitelj može preinačiti tužbu od zaključenja prethodnog postupka. Tuženik se protivio preinaci, ali je sud smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, preinaku tužbe dopustio.

29. Tuženik je, osim toga, izrazio stav o nedopuštenosti tužbe te predložio sudu tužbu odbaciti.

30. Propisano je člankom 187. stavkom 1. ZPP-a da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima drugi pravni interes za podizanje kakve tužbe.

31. S obzirom na to da deklaratorna pravna zaštita ne stvara nove pravne odnose niti preinačuje postojeće, već utvrđuje sadržaj odnosa koji postoje nezavisno od nje, a imajući na umu činjeničnu osnovu istaknutog tužbenog zahtjeva, prvenstveno tvrdnju tužitelja o tome da je stranački obvezni odnos utemeljen rješenjem HAKOM-a prestao zbog ispunjenja pretpostavki određenih zakonom i da bi pravozaštitna potreba tužitelja bila otklanjanje nesigurnosti koju uzrokuje neizvjesnost i spor stranaka o sadržaju njihovih odnosa, zaključiti je da tužitelj ima pravni interes tražiti predmetnu deklaratornu pravnu zaštitu. To i neovisno o činjenici što bi tužitelj u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iznosio istu pravnu argumentaciju koju je iznio i u ovoj parnici. Naime, doseg deklaratorne zaštite iz ove parnice širi je od dosega zahtjeva usmjerenog na proglašenje konkretne ovrhe nedopuštenom.

32. Tuženik je tužbu smatrao nedopuštenom i zbog toga što smatra da tužitelj zapravo traži da ovaj sud na drugačiji način regulira odnose i obveze o kojima je prethodno već odlučeno na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku. Međutim, tužitelj u ovoj parnici ne traži, niti može tražiti, intervenciju ovog suda u učinke rješenja donesenog u upravnom postupku. Tako tužbeni zahtjev ne glasi, niti je činjenična osnova zahtjeva tako supstancirana. Tužitelj je zahtjev utemeljio na tvrdnji da je ispunjenjem pretpostavki određenih zakonom došlo do prestanka obveze, odnosno utvrđenje da je obveza plaćanja naknade za pravo puta prestala temeljem zakona. S obzirom na to da je predmet zaštite koja se traži, traženje utvrđenja o prestanku obveze, koje prema Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022., dalje: ZOO) mogu nastati i prestati na različitim osnovama, to nema prepreke za ovaj sud da deklarira prestanak obveze, ukoliko je do prestanka obveze došlo. Zbog toga je tužba dopuštena te je o tužbenom zahtjevu trebalo raspravljati.

33. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena točkom III. u vezi sa točkom V. i VI. Rješenja HAKOM-a i to od dana kada je rješenje doneseno te da tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu tim predmetnim rješenjem od dana sklapanja ugovora broj F4.1-517/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije od 13. prosinca 2013.

34. Prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, sud je izveo dokaze čitanjem isprava sadržanih u spisu.

35. Imao je sud na umu činjenice o kojima među strankama nije bilo spora:

-da su 13. prosinca 2013. sklopili Ugovor br. F4.1-517/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije od 13. prosinca 2013. te njegove dodatke 1 i 2 od 21. srpnja 2017.

-da je tuženik ugovor otkazao izjavom o otkazu 11. rujna 2018.

-da je 31. listopada 2018. HAKOM donio rješenje kojim je utvrđeno da je tužitelj infrastrukturni operator i ima pravo puta na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije navedenim u odluci o razvrstavanju javnih cesta i popisu županijskih i lokalnih cesta na području Splitsko-dalmatinske županije, koji su sastavni dio rješenja, a koje se nalaze u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanjem tuženika, a na kojim cestama tužitelj ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu koje koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI. Tim istim rješenjem utvrđena je godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina prema površini zemljišta na kojem se nalazi EKI, sukladno podacima u elaboratu uz primjenu iznosa i načina obračuna određenog u člancima VI i VII stavcima II, III i IV Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta ("Narodne novine", broj 152/2011., 154/2014. i 85/2017.). Točkom IV rješenja je određeno da tuženik ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta iz točke III rješenja od 12. rujna 2018., točkom VI rješenja obvezan je tužitelj platiti tuženiku naknadu za pravo puta u roku od deset dana od primitka rješenja, a svaku sljedeću godišnju naknadu u roku od osam dana, po isteku razdoblja za koji je naknada plaćena.

-da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovnog broja UsII- 504/2018-11 25. rujna 2019. odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja HAKOM-a od 31. listopada 2018., koji je tužitelj istaknuo smatrajući da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo, smatrajući da nije bilo osnove za priznavanje tuženiku naknade za pravo puta na javnim cestama u vlasništvu Republike Hrvatske jer je, sukladno odredbama Zakona o cestama, moguće osnovati isključivo pravo služnosti ili pravo građenja na javnim cestama kao i zbog toga što s tuženikom ima uređen ugovorni odnos prema kojem uredno plaća naknadu za služnost. -da je rješenjem HAKOM-a, Klasa: UP/I-344-08/21-04/27, Urbroj: 376-08-22-02 od 7. rujna 2022. odbačen zahtjev tužitelja za utvrđivanjem prestanka obveze plaćanja naknade za pravo puta tuženiku

-da je rješenjem HAKOM-a, Klasa: UP/I-344-08/21-04/24, Urbroj: 376-08-22-4 od 8. rujna 2022. odbijen zahtjev tužitelja za oglašavanje rješenja HAKOM-a od 31. listopada 2018. ništavim i za njegovo poništavanje

-da je presudom ovog suda poslovnog broja P-559/2018 od 30. kolovoza 2019. utvrđeno da je otkaz ugovora broj F4.1-517/13 i njegovih dodataka sadržan u izjavi o otkazu od 11. rujna 2018. bez pravnog učinka

-da je presuda ovog suda poslovnog broja P-559/2018 potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6658/2019-7 od 11. svibnja 2021.

36. Spor je među strankama nastao u odnosu na to je li prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena rješenjem HAKOM-a od 31. listopada 2018.

37. Propisano je člankom 63. stavkom 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 76/2022. i 14/2024., dalje: ZEK/22) da infrastrukturni operator ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine.

38. Propisano je člankom 182. stavkom 1. ZEK/22 da će se postupci započeti prema odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/2008., 90/2011., 133/2012., 80/2013., 71/2014. i 72/2017., dalje: ZEK/08) do dana stupanja na snagu ovoga Zakona dovršiti prema odredbama toga Zakona i propisa donesenih na temelju toga Zakona.

39. Ovom odredbom je određeno da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ZEK/22 dovršiti prema odredbama ZEK/08. S obzirom na to, nije isključena od primjene na stranački odnos odredba članka 63. stavka 8. ZEK/22.

40. Propisano je člankom 29. ZEK/08:

"Za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. Zakona plaća se naknada za pravo puta iz članka 28. Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.

Naknada iz stavka 1. ovoga članka za opće dobro i nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske te jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave plaća se godišnje, po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu iz članka 27. stavka 5. ovoga Zakona, a utvrđuje se jednoznačno za pojedinu vrstu nekretnine ili za opće dobro, na cijelom području Republike Hrvatske.

Pravilnikom iz stavka 1. ovoga članka pobliže se propisuje i postupak izdavanja te oblik i sadržaj obrasca potvrde o pravu puta iz članka 28. ovoga Zakona."

41. Propisano je člankom 28. stavkom 1. i 2. ZEK/08:

"Smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta:

– da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika,

– da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

U slučaju iz stavka 1. ovoga članka Agencija izdaje potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru, u skladu s pravilnikom iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona."

42. Propisano je člankom 28. stavkom 4. ZEK/08 da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

43. Propisano je člankom 28. stavkom 6. ZEK/08 da upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može pred Agencijom pokrenuti postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona, te utvrđivanje količine i vrste takve infrastrukture i visine naknade za pravo puta.

44. Propisano je člankom 12. ZEK/08 da je nadležnost Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti utvrđivanje obveza infrastrukturnim operatorima.

45. Tužitelj je dakle utvrđen infrastrukturnim operatorom. Zbog toga je temeljem ZEK/08 ovlaštenik prava puta te obveznik plaćanja naknade za pravo puta. Obvezu plaćanja i visinu naknade utvrdila je Hrvatska agencija za regulatorne djelatnosti odlučujući u okviru svoje nadležnosti određene člankom 12. ZEK/08 rješenjem, zakonitost i pravilnost kojeg je tužitelj višekratno osporavao. 46. Obveza plaćanja naknade za pravo puta, uvažavajući određenja članka 28. stavka 6. ZEK/08 konstituirana je rješenjem od 31. listopada 2018. Dakle osnova nastanka obveze je rješenje od 31. listopada 2018. Do prestanka te obveze ne može doći tek nastupanjem određenih okolnosti za koje zakon veže učinak prestanka obveze, već je taj prestanak potrebno konstituirati odlukom jednako kao što je to određeno i za nastanak obveze. Takva pak odluka nije donesena, pa je utoliko trebalo zaključiti i da obveza plaćanja naknade za pravo puta određena rješenjem HAKOM-a od 31. listopada 2018., nije prestala.

47. Stoga je trebalo zaključiti da nije tek donošenjem članka 63. stavka 8. ZEK/22 prestala tužiteljeva obveza plaćanja naknade za pravo puta određena rješenjem HAKOM-a, pa da bi sud u ovom postupku deklarirao prestanak stranačkog pravnog odnosa, pa je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

48. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a.

49. Tuženik je u cijelosti uspio u parnici, pa mu je tužitelja dužan naknaditi troškove parničnog postupka. Pri tome treba naglasiti da je tužitelja u tužbi kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 312.013,44 EUR. Tuženik je prigovorio označenoj vrijednosti spora, smatrajući da je prenisko označena.

50. Sud je, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a, provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora i rješenjem poslovnog broja P-589/2022-21 od 19. veljače 2024. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 312.013,44 EUR, smatrajući da vrijednost predmeta spora koju je tužitelja označio u tužbi nije suviše nisko označena.

51. Sukladno Tbr. 7. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023., dalje: Tarifa) sud je priznao tuženiku kao potrebne za vođenje ove parnice troškove sastava odgovora na tužbu u iznosu od 5.867,50 EUR (Tbr.7.1.Tarife), sastava četiri obrazložena podneska u iznosu od po 5.867,50 EUR (Tbr.8.1. Tarife) i zastupanja na ročištu koje je održano 19. veljače 2024. u iznosu od 5.867,50 EUR (Tbr.9.1.Tarife). Dakle, sud je prihvatio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 35.205,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, a sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a.

52. Sud je odbio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 14.940,00 EUR jer je Tbr.8.1. Tarife određeno da naknada troškova pretpostavlja nagradu odvjetniku za četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku. Osim toga, odbijen je i zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za izdavanje privremene mjere u iznosu od 14.940,00 EUR jer je o tom trošku odlučeno rješenjem o osiguranju poslovnog broja Ovr-28/2022 od 23. prosinca 2022. Osim toga, sud je odbio i zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi više traženi trošak za radnje koje su bile potrebne za vođenje postupka u iznosu od 54.435,00 EUR, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Sud je odbio i zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak sudske pristojbe u iznosu od 2.000,00 EUR jer taj trošak tuženiku nije nastao. Dakle, sud je odbio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 86.315,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate.

53. Stoga je o troškovima ovog postupka odlučeno kao u izreci presude pod točkama II i III.

U Splitu 12. travnja 2024.

Sudac

Ana Misir Šarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- OD Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o.

- OD Jajaš & Vukelić d.o.o.

- u spis

Broj zapisa: 9-30866-47b77

Kontrolni broj: 0d19e-f08f0-b2b33

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ANA MISIR ŠARIĆ, L=SPLIT, O=TRGOVAČKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.