Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-72/2024-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. R. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik iz S., protiv tuženika Z. e. t. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-14752/2021-29 od 21. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaćanjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-14752/2021-29 od 21. prosinca 2023. u točkama I. do VI. izreke i sudi:

Odbijaju se tužbeni zahtjevi, kao i zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška, koji glase:

„I. Utvrđuje se da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, broj 270-IO-042/20 od 10. lipnja 2020. godine nedopuštena i da radni odnos tužiteljice V. R., OIB …kod tuženika Z. e. t. d.o.o., OIB …nije prestao dana 15. lipnja 2020. godine.

II.Utvrđuje se nedopuštenim očitovanje tuženika na zahtjev za zaštitu (ostvarenje) prava broj 270-IO-042/20 od 9. srpnja 2020. godine.

III.Nalaže se tuženiku Z. e. t. d.o.o., OIB …da tužiteljicu V. R., OIB …vrati na posao, na radno mjesto disponent zaštite, na kojem je zaposlena po Ugovoru o radu od 5. svibnja 2004. godine, s danom pravomoćnosti presude.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime neostvarene plaće mjesečne bruto iznose koje bi ostvarila na temelju ugovora o radu od 5. svibnja 2004. godine, počevši od 16. lipnja 2020. godine pa do vraćanja na posao, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u zatraženoj bruto razlici plaće, kako slijedi:

- na iznos od 656,98 eura / 4.950,05 kuna tekućom od 16. srpnja 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.372,59 eura /10.341,75 kuna tekućom od 16. kolovoza 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.264,77 eura / 9.529,43 kuna tekućom od 16. rujna 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.264,77 eura / 9.529,43 kuna tekućom od 16. listopada 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. studenog 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. prosinca 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. siječnja 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. veljače 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. ožujka 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. travnja 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. svibnja 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. lipnja 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. srpnja 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. kolovoza 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. rujna 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. listopada 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. studenog 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. prosinca 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. siječnja 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. veljače 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. ožujka 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. travnja 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. svibnja 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.218,01 eura / 9.177,08 kuna tekućom od 16. lipnja 2022. godine pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati neto iznos od 663,61 eura / 5.000,00 kuna na ime jubilarne nagrade zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2020. do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eura / 18.836,25 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.116,88 eur sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom utvrđeno je da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora

o radu sklopljenim na neodređeno vrijeme broj 270-IO-042/20 od 10. lipnja 2020. godine nedopuštena i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao dana 15. lipnja 2020. godine (točka I. izreke); utvrđeno je nedopuštenim očitovanje tuženika na zahtjev za zaštitu (ostvarenje) prava broj 270-IO-042/20 od 9. srpnja 2020. godine (točka II. izreke); naloženo je tuženiku da tužiteljicu vrati na posao na radno mjesto disponent zaštite na kojem je zaposlena po Ugovoru o radu od 5. svibnja 2004. godine (točka III. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime neostvarene plaće mjesečne bruto iznose koje bi ostvarila na temelju ugovora o radu od 5. svibnja 2004. godine, počevši od 16. lipnja 2020. godine pa do vraćanja na posao i iznos od 5.000,00 kn s osnove jubilarne nagrade (točke IV. i V. izreke), te trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eur (točka VI. izreke), dok je u preostalom dijelu, koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak, odbijen zahtjev tužiteljice (točka VII. izreke).

2. Protiv citirane presude (osim protiv točke VII. izreke) žalbu je podnio tuženik

iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora su zahtjevi tužiteljice da se utvrdi da je odluka o izvanrednom

otkazu ugovora o radu sklopljenom na neodređeno vrijeme broj 270-IO-042/20 od 10. lipnja 2020. godine nedopuštena i da joj radni odnos kod tuženika nije prestao dana 15. lipnja 2020. godine; da se utvrdi da je nedopušteno očitovanje tuženika na zahtjev za zaštitu (ostvarenje) prava broj 270-IO-042/20 od 9. srpnja 2020. godine; da se naloži tuženiku da je (tužiteljicu) vrati na posao na radno mjesto disponent zaštite na kojem je zaposlena po Ugovoru o radu od 5. svibnja 2004. godine i da joj isplati naknadu plaće počevši od 16. lipnja 2020. godine pa do vraćanja na posao i iznos od 5.000,00 kn s osnove jubilarne nagrade.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je

tužiteljica bila zaposlena kod tuženika, da je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu dana 10.06.2020. (dalje: Odluka) koja je uručena tužiteljici putem elektronske pošte 15.06.2020. i da je protiv te Odluke tužiteljica dana 25.06.2020. podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio odlukom od 09.07.2020. Iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu da proizlazi da tuženik otkazuje Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa jer da tužiteljica u razdoblju od 22.05.2020. ne dolazi na rad, a svoje izostanke nije opravdala, pa da je prekršila opće radne obveze iz članka 120. stavak 1. točka 1. i 4. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu tuženika (dalje: KU). U obrazloženju Odluke da se dalje navodi da je tužiteljici dana 01.06.2020. upućen poziv na iznošenje obrane na kućnu adresu i putem e-maila s obzirom da poslodavac ima saznanje da se tužiteljica nalazi u A., da je tužiteljica putem e-maila zatražila da joj se odobri neplaćeni dopust jer da se ne može vratiti u Hrvatsku dok joj se ne omogući let za polazak iz A., a koju obranu tuženik da nije prihvatio jer je odlukom od 21.05.2020. odbio zahtjev tužiteljice za odobrenjem neplaćenog dopusta.

6.2. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je tužiteljica kupila povratnu avionsku kartu Z. –B., te P. –Z., te da je u A. otputovala 01.03.2020. a trebala se vratiti 22.05.2020. do kojeg joj je datuma odobren godišnji odmor; da je putem elektroničke pošte dana 19.05.2020. zatražila od tuženika da joj odobri neplaćeni dopust temeljem članka 56. KU-a i to od 22.05.-25.09.2020. jer je otišla na redovni godišnji odmor u A., a zbog Covida 19 nema mogućnosti vratiti se na posao jer nema izlaza iz A. i ne lete avioni; da je u e-mailu od 01.06.2020. tužiteljica u iznošenju obrane ponovno predložila da joj se odobri neplaćeni dopust jer da se ne može vratiti, odnosno da će se vratiti kad joj osiguraju prvi mogući let za povratak iz A., te da joj je žao i da se kaje, ali nije mogla znati da će biti tako; te da se vratila u Hrvatsku 01.07.2020.

6.3. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nije imala drugu mogućnost za povratak u RH prije 1. srpnja 2020. i to na temelju iskaza tužiteljice da nije bilo nikakve mogućnosti da izađe prije iz A. nakon što je A. zatvorila svoje granice 20.03.2020., kao i dopisa odgovora Veleposlanstva RH u A.. Nesporno je da je tužiteljica imala odobren godišnji odmor do 22.05.2020., te da je imala kupljenu avionsku kartu za povratak iz A. (P.) za Hrvatsku dana 22.05.2020. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nije mogla iskoristiti kupljenu kartu za povratak u Hrvatsku jer je A. zatvorila granice, dapače da je navedena država bila vrlo ekstremna u provođenju mjera za zaštitu od Covida 19, te da je tužiteljica poduzela sve kao savjesna radnica da se vrati u RH prije isteka godišnjeg odmora, ali u tome nije uspjela, što je i dokazano uvidom u odgovor Veleposlanstva, jer da je upravo zbog ograničenih letova bilo ne samo otežano nego i nemoguće pronaći povratni let do isteka godišnjeg odmora.

6.4. Prvostupanjski sud se poziva na članak 116. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/96,17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23; u daljnjem tekstu: ZR) i utvrđuje da kod tužiteljice ne postoji voljna komponenta, tj. namjera da neopravdano izostane s posla od 22.05.2020. pa nadalje. Dapače, ona da je pokušala spriječiti nastanak takvog izostanka s posla na način da je tražila mogućnost izlaska iz A. i povratka u Hrvatsku kao i da je pokušala poslodavca osloboditi tereta potraživanja iz radnog odnosa na način da je predlagala da joj odobri neplaćeni dopust. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da u konkretnom slučaju tužiteljica nije počinila povrede iz radnog odnosa jer nije imala namjeru i volju da izostane sa rada, pa da stoga nisu ostvareni razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu, niti je poslodavac dokazao da je tužiteljica svojim postupanjem počinila osobito teške povrede iz radnog odnosa. Tužiteljica da je neprekidno na radu kod tuženika prije otkaza provela gotovo 40 godina, pa da taj dugogodišnji rad ukazuje da tuženik nije dokazao konkretne razloge zašto nastavak radnog odnosa nije moguć. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio nedopuštenim Odluke tuženika i naložio mu da tužiteljicu vrati na posao. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio kao nedopuštenu Odluku o otkazu, obvezao je tuženika da tužiteljici isplati naknadu plaće za razdoblje od prestanka rada i jubilarnu nagradu za 40 godina radnog staža.

7.Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Međutim, osnovano tuženik navodi u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenim zahtjevima, pa je stoga prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i odbiti tužbene zahtjeve iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja.

8.1. Prije nego ovaj sud obrazloži zbog čega smatra da je odluka o otkazu opravdana, valja prethodno navesti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su neosnovani navodi tužiteljice kojima osporava pravovremenost odluke o otkazu uz obrazloženje da je navedena odluka donesena protekom 15 dana od dana saznanja za njezin izostanak s posla. Naime, u konkretnom slučaju radi se o povredi (neopravdani izostanak s posla) u dužem, neprekinutom, kontinuiranom trajanju, pa rok za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ne može početi teći sve dok traje ta povreda jer upravo kontinuitet takvog postupanja u kršenju obveza iz radnog odnosa opravdava mogućnost donošenja odluke o izvanrednom otkazu kroz čitavo postojanje takve povrede. Kako je tužiteljica od 22. svibnja 2020. prestala dolaziti na posao, a odluka o otkazu ugovora o radu donesena s datumom 10. lipnja 2020., proizlazi da je donesena u zakonskom roku sukladno čl. 116. st. 2. ZR-a jer rok od 15 dana za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ne može isteći dok povreda radnih obveza još traje.

8.2. Nadalje, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su neosnovani navodi tužiteljice da je odluka o otkazu nezakonita jer joj nije dostavljena na zakonom propisan način. Naime, tužiteljici je odluka o otkazu ugovora o radu dostavljena (i) preporučenom poštom, ali je ona nije podignula, pa joj je dostavljena i putem oglasne ploče, a istovremeno putem elektroničke pošte. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da u situaciji kada je tužiteljica potvrdila primitak odluke tuženika od 10.06.2020. i u zakonom propisanom roku poduzela pravne radnje radi osporavanja takve odluke, da se time suglasila s takvim načinom dostave (elektroničkom poštom).

9.1. Tuženik je tužiteljici izvanredno otkazao ugovor o radu jer nije dolazila na posao od 22. svibnja 2020. pa nadalje. To je nesporno, kao što je nesporno da je razlog tužiteljičina nedolaska na posao to što se nalazila u A. i do isteka godišnjeg odmora 22. svibnja 2020. nije se vratila u Hrvatsku zbog pandemije. Prije svega treba reći da je pandemija poremetila planove, te je postojalo izvanredno stanje. Međutim, i u takvom izvanrednom stanju bilo je rješenja, ako su se tražila.

9.2.Već u trenutku kada je tužiteljica kupovala avionsku kartu za A., postojale su naznake pandemije (jer je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila međunarodnu hitnu situaciju 30. siječnja 2020.), a nekoliko dana nakon što je

11. ožujka 2020.

tužiteljica doputovala u A., Svjetska zdravstvena organizacija je (

godine) službeno proglasila pandemiju. Dakle, tužiteljica je već tada trebala očekivati probleme u vezi povratka u Hrvatsku i već tada je trebala početi tražiti mogućnost povratka, a ne čekati i tri dana prije isteka godišnjeg odmora zatražiti neplaćeni dopust, jer se time izložila riziku da joj ga tuženik ne odobri, što se i dogodilo (tužiteljica je novu avionsku kartu nabavila 14. svibnja 2020., a neplaćeni dopust zatražila je tek 19. svibnja 2020.).

9.3. Općepoznato je da je A. zatvorila granice. Općepoznato je da su se u vrijeme pandemije strani državljani javljali konzularnim predstavništvima svojih država u državama u kojima su se zatekli i da su im se organizirali repatrijacijski letovi. Tužiteljica je iskazala da se obratila za pomoć konzularnom predstavništvu Republike Hrvatske u A., ali bez dokaza o tome. Savjesni radnik bi, prema mišljenju ovog suda, trebao dokazati da je poduzeo sve da se vrati do isteka godišnjeg odmora u Hrvatsku. Tužiteljica je iskazala da je pokušavala naći avionsku kartu da se vrati, da je tražila i pomoć konzulata, ali da se nije uspjela na vrijeme vratiti. Te svoje navode nije ničim dokazala, a na njoj je bio teret dokazivanja činjenice da je, kao savjesna radnica, učinila i poduzela sve da se vrati u Hrvatsku prije isteka godišnjeg odmora i da joj to nije uspjelo. Tek u tom slučaju moglo bi se smatrati da nema voljnog elementa na njezinoj strani da izostane s posla, odnosno da je posrijedi viša sila.

9.4. Tužiteljica je dostavila dopis Veleposlanstva RH u A. u kojem su opisane okolnosti koje su postojale u utuženom razdoblju. Prvostupanjski sud je posve zanemario dio dopisa (točke 4. i 5.) iz kojeg proizlazi da su repatrijacijski letovi država članica EU bili organizirani kroz razdoblje od mjesec dana počev od 28. ožujka 2020. i da je bilo oko 10-ak letova iz A.. Nadalje proizlazi da je avio kompanija osigurala neprekinutu vezu prema europskim destinacijama iz A. zahvaljujući intenzivnoj komunikaciji s državama članicama EU i australskim vlastima, a koju je komunikaciju predvodilo Veleposlanstvo RH u A. (jer je Republika Hrvatska tada predsjedala Vijećem EU) te su postojali svakodnevni letovi prema europskim destinacijama, a izravni letovi za Z. da su organizirani u razdoblju od 8. do 15. travnja i od 21. svibnja do 29. lipnja 2020. da je bila pouzdana i kontinuirano omogućena komercijalna opcija za povratak u Europu koju su diplomatsko-konzularna predstavništva država članica EU sugerirala kao rješenje svojim državljanima.

9.5. Slijedom iznesenog, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, tužiteljica se ne može pozvati na višu silu kao razlog zbog kojeg od 22. svibnja 2020. nije dolazila na posao jer nije dokazala da je poduzela sve što je bilo u njezinoj moći da se vrati u Hrvatsku do 22. svibnja 2020. Zapravo, nije dokazala da je išta poduzela da se vrati na vrijeme. Nema nikakvog dokaza da se tužiteljica obraćala bilo kojoj avio kompaniji tražeći kartu ili našem diplomatsko-konzularnom predstavništvu. Ovaj sud zaključuje, na temelju sadržaja dopisa Veleposlanstva RH u A., da bi se tužiteljica vjerojatno vratila na vrijeme (letovima) da se obratila za pomoć našem Veleposlanstvu u A. koje je intenzivno komuniciralo sa kompanijom u ime svih država članica EU. Čak i da se nije vratila na vrijeme, a da je dokazala da je intenzivno kontaktirala avio kompanije i naše veleposlanstvo, dakle da je poduzela sve u svojoj moći, i u toj bi se situaciji tužiteljica mogla osnovano pozvati na višu silu.

9.6. Kako je, dakle, kontinuirani izostanak tužiteljice s posla neopravdan i predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć, odluka o otkazu ugovora o radu je zakonita, pa je stoga valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbene zahtjeve radi utvrđenja i posljedično tužbene zahtjeve radi isplate.

10. Budući da je došlo do preinačenja prvostupanjske presude, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku i tuženiku dosuditi parnični trošak primjenom odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, a koji obuhvaća nagradu za sastav odgovora na tužbu (199,00 eur), nagradu za zastupanje na 4 ročišta (199,00 eur po ročištu), nagradu za sastav podneska od 15.10.2020. (199,00 eur) i nagradu za pristup na ročište za objavu presude 10.03.2021. (99,50 eur), uz PDV. Navedeni trošak uvećan je za trošak žalbenog postupka koji obuhvaća nagradu za sastav dvije žalbe (ukupno 400,00 eur) s PDV-om, odnosno ukupno parnični trošak tuženika iznosi 2.116,88 eur, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev za naknadom parničnog troška tuženika.

11. Iz ovih je razloga odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

12. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki VII. izreke.

U Rijeci, 11. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin v.r.