REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-4343/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Ružice Omazić, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ISTRABENZ PLINI d.o.o., OIB 98426608580, Bakar-dio, Pristanište Podbok 3 i 2. tužitelja S.I.A.D. S.p.A., OIB 84421350051, R. Italija, Bergamo, Via San Bernardino 92, koje zastupa punomoćnik Antonio Buhin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o., Rijeka, Supilova 6/III, protiv tuženika CALUCEM d.o.o., OIB 61418654605, Pula, Revelanteova 4, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Jurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d., Osijek, Stjepana Radića 10, radi isplate iznosa od 74.869,25 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-187/2018-78 od 26. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-187/2018-78 od 26. listopada 2023.

Obrazloženje

1. Presudom (pravilno međupresudom) Trgovačkog suda u Pazinu utvrđeno je da je tuženik odgovoran za štetu tužiteljima na osnovi odredbe čl. 251. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), time što je 2016. vodio, a 2017. godine vodio i prekinuo pregovore glede zaključenja ugovora o kupoprodaji tekućeg kisika s tužiteljima, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uslijed čega je tužiteljima nastala šteta. Odlučeno je do pravomoćnosti te međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva, a odluku o troškovima postupka donijeti u konačnoj presudi.

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud preinači i odbije tužbeni zahtjev ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik ustraje na prigovoru nedostatka aktivne legitimacije drugotužitelja za kojeg tvrdi da ne može biti oštećenik iz čl. 251. ZOO-a, jer nije sudjelovao u pregovorima u svoje ime ni za svoj račun, već u ime i za račun prvotužitelja. Drugotužitelj ne bi niti bio ugovorna strana da je došlo do sklapanja ugovora. Stoga se protivi zaključku prvostupanjskog suda da su tužitelji u pregovorima nastupali zajednički i smatra da presuda sadrži promašene razloge o odlučnim činjenicama.

2.2. Nadalje, tuženik smatra da prvostupanjski sud ne razumije kad su pregovori započeti niti kakva je priroda tuženikove narudžbe od 16. lipnja 2016. Nije sporno postojanje te narudžbe ni njen sadržaj, a niti da je prvotužitelj narudžbu prihvatio i tuženik obveze ispunio, osim sklapanja ugovora o isporuci tekućeg kisika. Međutim, tuženik tvrdi da ugovor nije sklopio zbog nemogućnosti dogovora oko cijene i plana samostalne proizvodnje plinovitog kisika, a prvostupanjski sud narudžbu nepravilno cijeni dijelom pregovora, mada se radilo o posebnom pravnom poslu. Pregovori su krenuli tek kada su ispunjeni uvjeti i obveze stranaka iz narudžbe, a dotad su prava i obveze bile regulirane sadržajem pravnog posla koji je sklopljen na temelju narudžbe.

2.3. Tuženik se protivi i zaključku prvostupanjskog suda da mu je ponuđen tekući kisik po tržišnoj cijeni, a sud ne raspolaže znanjem kojim bi mogao utvrditi tržišnu cijenu u vrijeme pregovaranja. On u žalbi opsežno analizira iskaze svjedoka i stranaka navodeći da nije jasno kada je nacrt ugovora sastavljen i nije mu dostavljen pa ta isprava nema dokazne snage. Protivi se i zaključku prvostupanjskog suda da tuženik nije bio savjestan ni pošten time što je tužiteljima krio podatke o tržišnoj cijeni tekućeg kisika postignutoj s konkurentnim društvom. Tuženik se brinuo o interesima društva pa su promašene tvrdnje o nesavjesnom postupanju člana uprave koji se raspituje o tržišnim cijenama robe koju kupuje, kao i tvrdnje da je krio podatke o tržišnoj cijeni koju bi tužitelji koji proizvode i prodaju tu robu, trebali znati. Prvostupanjski sud tuženiku stavlja na teret što se raspitivao o tržišnoj cijeni, a ne nalazi spornim što suprotna strana nudi sklapanje ugovora po cijeni za 50% većoj od tržišne. Tuženik je sklopio ugovor s konkurencijom za cijenu nižu i od one ponuđene „nacrtom ugovora“. Već je sama činjenica što su tužitelji nudili cijenu veću za više od 50% od tržišne, dovoljna za prekid pregovora.

2.4. Zaključno, tuženik tvrdi da je opravdano odustao od namjere sklapanja ugovora, jer stranke nisu mogle postići dogovor niti o cijeni najma opreme i trajanju ugovora. Da bi tuženik bio u obvezi sklopiti ugovor, bilo je potrebno da rezultati testiranja budu zadovoljavajući i da mu se ponude tržišni uvjeti cijene kisika i najma opreme; na njegovoj strani morala je postojati odluka da nakon završetka ispitivanja koristi tekući kisik u slijedeće tri godine. Činjenica što je tuženik nastavio koristiti tekući kisik tri godine nakon ispitivanja ne može biti temelj za zaključak da je kod tuženika po završetku ispitivanja postojala ta odluka. No, zbog smanjene proizvodnje i manjka sirovine tuženik u narednom razdoblju nije ni koristio namjeravane količine kisika pa je ideja o samoproizvodnji plinovitog kisika odbačena. Čak je prije isteka tri godine od završetka testiranja došlo do prodaje tuženika i smjene uprave pa su se planovi i zbog toga mijenjali. Budući da nisu ispunjeni uvjeti iz narudžbe za sklapanje ugovora, nema mjesta zaključku da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

3. Odgovarajući na tuženikovu žalbu tužitelji su osporili njenu osnovanost, smatrajući da je prvostupanjski sud pravilno zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Pobijana međupresuda ispitana je u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a).

6. Predmet ove parnice odnosi se na naknadu štete za koju tužitelji tvrde da im je nastala tuženikovim prekidom pregovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Štetu koju tužitelji potražuju odnosi se na troškove pripreme, testiranja i uvođenja nove tehnologije u tuženikovoj tvornici u Puli, a obuhvaćaju troškove materijala za testiranje te materijalne troškove zaposlenika i suradnika uključenih u taj projekt.

7. Nesporno je tuženik prvotužitelju ispostavio narudžbu od 16. lipnja 2016. kojom je naručio isporuku tekućeg kisika s tehničkom i personalnom podrškom radi provođenja testiranja uvođenja tekućeg kisika kao goriva u proizvodnju tuženika. Na osnovi te narudžbe radnici i suradnici oba tužitelja sudjelovali su u uvođenju tekućeg kisika kao goriva u tuženikovu proizvodnju. Nesporno su stranke pregovarale o sklapanju ugovora o kupoprodaji tekućeg kisika koji je trebao biti zaključen između prvotužitelja i tuženika.

8. Cijeneći cijeli niz spornih činjenica, prvostupanjski sud je trebao ispitati naročito: tijek pregovora, jesu li stranke uvjetovale nastavak suradnje i sklapanje ugovora o kupoprodaji tekućeg kisika ispunjenjem određenih pretpostavki te jesu li se ti uvjeti ispunili, je li tuženikova pisana narudžba ispostavljena tijekom pregovora ili je riječ o zasebnom pravnom poslu, te je li tuženikovo postupanje tijekom pregovaranja i prekida pregovora bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja.

9. Suprotno tuženikovim i u žalbi ponovljenim tvrdnjama ovaj sud, cijeneći rezultate provedenih dokaza, prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o tuženikovoj odštetnoj odgovornosti s osnove prekida pregovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja na osnovi odredbe čl. 251. st. 2. ZOO-a. Prvostupanjski sud je u pobijanoj međupresudi valjano i detaljno ocijenio sve izvedene dokaze, a zaključak o odlučnim činjenicama o osnovi tužbenog zahtjeva ima uporišta u rezultatima izvedenih dokaza. Stoga pobijana međupresuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka na što tuženik žalbom upućuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).

10. Treba naglasiti da pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obvezuju (čl. 251. st. 1. ZOO-a). Pregovorima se pregovaratelji upoznaju s potencijalnim suugovarateljem, s činjenicama u vezi eventualnog budućeg pravnog posla, ispituju se mogući oblici međusobne suradnje, poslovni planovi. Pregovori ne stvaraju obvezu pregovaratelja na sklapanje ugovora, što znači da svaki pregovaratelj može prekinuti pregovore kad god to želi, bez obzira na njegov uloženi trud i vrijeme. To sadržajno korespondira s načelom autonomije stranaka u uređivanju obveznih odnosa i načelom dispozitivnog karaktera zakonskih odredaba o uređenju obveznih odnosa (čl. 2. i 11. ZOO-a). Zakon pregovarateljima daje mogućnost i slobodu kako pri sklapanju budućeg ugovora tako i kod prekida pregovora čak i u poodmakloj, konačnoj fazi pregovora.

10.1. Neminovno se tijekom pregovaranja poduzimaju određene (pripremne) radnje s ciljem eventualnog sklapanja budućeg ugovora, posljedično čemu za pregovaratelje nastaju određeni troškovi. Tijekom pregovaranja se često, gotovo uobičajeno, pregovaratelji upuštaju istovremeno u pregovore s više potencijalnih suugovaratelja kako bi među njima izabrali sebi najpovoljnijeg. Kada izaberu najpovoljnijeg, po prirodi stvari prekidaju se pregovori s ostalim pregovarateljima. U suprotnom, kod stroge primjene odštetne odgovornosti mnogi potencijalni suugovaratelji se ne bi niti upuštali u pregovore. Polazeći i od toga, Zakon je izričito propisao situacije koje upravo i mogu predstavljati osnovu za odštetnu odgovornost zbog prekida pregovora (neovlaštenog korištenja podataka), u odredbi čl. 251. ZOO.

10.2. Zato, unatoč slobodi pregovaranja i odustanka od pregovora, zakonom je izričito propisano da ako jedna strana pregovara ili prekine pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani (čl. 251. st. 2. ZOO-a). U zakonu je to načelo konkretizirano naročito ako se neka strana upušta u pregovore bez prave namjere da s drugom stranom sklopi ugovor (čl. 251. st. 3. ZOO-a), kao posebno teška povreda. U pogledu opsega te odgovornosti, oštećenik može zahtijevati naknadu stvarne štete s osnove troškova u vezi s pregovaranjem.

11. Prvostupanjski sud je u obrazloženju međupresude, detaljnom analizom dokazne snage izvedenih dokaza, jasno izrazio zaključak da sadržaj pregovora među strankama ukazuje na odsutnost poštivanja načela savjesnosti i poštenja na tuženikovoj strani, što prihvaća i ovaj sud. Prvostupanjski je sud detaljno opisao tuženikovo postupanje koje je u kontekstu svih okolnosti slučaja protivno načelu savjesnosti i poštenja uvažavajući tijek pregovaranja, uvjete koje su stranke dogovorile za sklapanje budućeg posla, kao i tuženikov prekid pregovora.

11.1. Pregovaratelji su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. To je njihova zakonska obveza postupati s povjerenjem i obzirom prema osobi i interesima druge strane, međusobno polagati račune, uvažavati međusobne interese, razvijati suradnju, suzdržavati se od proturječnog ponašanja, postupati iskreno i otvoreno. Riječ je o pravnom standardu u skladu s kojim bi se trebao ponašati svaki uredan i savjestan gospodarstvenik, uključujući i stranke u pregovorima, od početka pregovaranja pa do kraja pregovora. Ako pregovori završe sklapanjem ugovora, stranke su dužne poštivati to načelo i tijekom zasnivanja obveznopravnog odnosa i tijekom ispunjenja ugovorom preuzetih obveza. To načelo recipročno uključuje i očekivanje pregovaratelja upravo takvog ponašanja pri zasnivanju, ispunjenju i ostvarivanju prava i od strane ostalih sudionika pregovora. Poštivanje tog pravnog standarda usmjereno je protiv sprečavanja zlouporabe subjektivnog prava kada dužnik ne ispunjava obveze ili ovlaštenik koristi pravo suprotno svrsi.

12. Neosnovano se tuženik i u žalbi poziva na izostanak drugotužiteljeve aktivne legitimacije te tvrdi da drugotužitelj ne može trpjeti štetu, jer da nije pregovarao u svoje ime i za svoj račun niti bi bio ugovorna strana u slučaju da je ugovor sklopljen. Međutim, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud detaljnom analizom odnosa među strankama i tijeka pregovora te pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza utvrdio da su oba tužitelja u pregovorima nastupala zajednički. Drugotužitelj je imao ključnu pregovaračku poziciju, osmislio je i primijenio novu tehnologiju. Svrha pregovora bila je ispitati primjenjivosti i učinke te tehnologije na tuženikov proizvodni proces pa ako testiranje bude uspješno (a bilo je), tuženik se obvezao zaključiti ugovor o dobavi tekućeg kisika s prvotužiteljem.

12.1. Od početka pregovaranja tuženik je bio upoznat s time da je riječ o zajedničkom projektu tužitelja, cijeneći sadržaj međusobne komunikacije stranaka, ali i tuženikove narudžbe. Uz navedeno, tuženik je neposredno prije ispostavljanja narudžbe s drugotužiteljem sklopio ugovor o tajnosti kojim je potvrđeno da tuženik i drugotužitelj namjeravaju započeti seriju testiranja gdje će drugotužitelj pružati tehničku podršku u proizvodnji kod tuženika. Tuženik je potom na svom memorandumu sastavio narudžbu prema prvotužitelju i naručio isporuku tekućeg kisika po cijeni od 130 EUR/t, uz troškove prijevoza mobilnog spremnika tekućeg kisika i sustava za isparavanje uključujući vraćanje opreme u Bergamo. Tuženik tijekom postupka nije dovodio u pitanje da su u procesu pripreme uvođenja tehnologije opskrbe plinom sudjelovali stručnjaci drugotužitelja kao nositelja tehnologije, čiji su predstavnici duže vremensko razdoblje u tuženikovom pogonu provodili pripremne radnje upravo za uvođenje nove tehnologije.

12.2. Uz navedeno, tuženik je narudžbom od 16. lipnja 2016. prihvatio da tužitelji zajednički razviju proces proizvodnje plina, znao je da su oba tužitelja u razvoj takvog tehnološkog procesa uložili znatna materijalna sredstva i ljudske resurse, da bi potom odustao od daljnje suradnje, iako je pristao da će u slučaju zadovoljavajućih rezultata testiranja u iduće tri godine naručivati plin upravo od tužitelja. Inače, sama činjenica što je narudžba upućena prvotužitelju ne mijenja zaključak prvostupanjskog suda o drugotužiteljevoj aktivnoj legitimaciji, jer već iz sadržaja narudžbe (što su potvrdili i svjedoci, među njima Alfred Blažina, u sporno vrijeme predsjednik uprave tuženika koji je izravno sudjelovao u pregovorima) proizlazi da su u pregovorima uključeni radnici oba tužitelja. Dakle, tužitelji su zajednički nastupali prema tuženiku, prvotužitelj je imao obvezu isporuke tekućeg kisika, a drugotužitelj imao obvezu isporuke idejnog, tehničkog rješenja, znanja i iskustva, sredstava i opreme za korištenje tekućeg kisika u proizvodnji tuženika, dok su oboje imali obvezu pružati „pomoć specijaliziranih tehničara za puštanje u pogon, pokretanje i edukaciju zaposlenika“ kako proizlazi iz narudžbe i iskaza svjedoka. Sve to tuženikov prigovor usmjeren na izostanak drugotužiteljeve aktivne legitimacije čini neosnovanim.

13. Nisu osnovani ni daljnji tuženikovi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio početak i trajanje pregovora, odnosno pravnu narav tuženikove narudžbe. Tuženik tvrdi da su pregovori glede sklapanja ugovora o isporuci plina započeli tek nakon što su ispunjeni uvjeti i obveze stranaka iz narudžbe iz 2016. godine za koju tvrdi da predstavlja zasebni pravni posao. Međutim, sadržaj izvedenih dokaza upućuje na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da su pregovori započeli prije tuženikove pisane narudžbe i da je testiranje koje je provedeno na temelju te narudžbe, predstavljalo sastavni dio pregovora. Stranke su i prije narudžbe pregovarale oko potencijalne isporuke tekućeg plina i sve radnje koje su poduzimane do tuženikovog odustanka, predstavljale su sastavni dio pregovora. S obzirom na posebnost tehnologije, stranke su se sporazumjele o provođenju testiranja kako je navedeno u narudžbi, čime su one formalizirale pregovore i predvidjele pretpostavke pod kojima će se zaključiti ugovor. Tuženik je sukladno narudžbi bio u obvezi kupovati tekući kisik po tržišnoj cijeni od prvotužitelja ako: a). rezultati ispitivanja budu zadovoljavajući i b) ako on odluči koristiti tekući kisik u sljedeće tri godine. Činjenica je da su rezultati testiranja bili zadovoljavajući i da je tuženik koristio tekući kisik u sljedeće tri godine, kao što je činjenica i to da unatoč svemu nije zaključio ugovor s tužiteljima nego je pregovore prekinuo. Oslanjajući se na to da su bili ispunjeni svi uvjeti za sklapanje ugovora, tužitelji su opravdano očekivali nastavak poslovne suradnje. Nakon što je testiranje uspješno završeno i pristupilo se završnoj fazi pregovora oko zaključenja glavnog ugovora, tuženik od ugovora odustaje.

14. Tuženik se u žalbi referira i na tržišne cijene tekućeg kisika smatrajući da su tužiteljeve cijene nerealno visoke te da je odustao od ugovora iz tog razloga. U pogledu toga, ovaj sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda i to: kako o postignutom sporazumu stranaka, tako i o tuženikovom odustanku suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

14.1. U odnosu na cijenu, iz isprava u spisu proizlazi da su tužitelji tuženiku prvotno predložili cijenu od 0,125 EUR/kg tekućeg kisika, da je tuženik 6. ožujka 2017. obavijestio tužitelje da je cijena kisika na hrvatskom tržištu za oko 25% niža od tog iznosa te je zatražio da se cijena uskladi na što su tužitelji pristali i u konačnoj verziji pisanog teksta nacrta ugovora je navedena cijena od 0,1 EUR/kg (za količinu od 2.000,00 tona do 7.000,00 tona) odnosno 0,095 EUR/kg (za količinu od 7.000,00 tona do 10.000,00 tona). Stoga je prvostupanjski sud zaključio da su tužitelji u nacrtu ugovora upravo ponudili cijenu koju je tuženikov zastupnik po zakonu isticao kao tržišnu cijenu. Tuženik bezuspješno daje svoje viđenje iskaza svjedoka, očito nezadovoljan zaključkom prvostupanjskog suda. Međutim, iz iskaza svjedoka proizlazi da su stranke pregovarale i oko usklađenja cijene, dok iz materijalne dokumentacije (e-mail poruke tuženikovog zastupnika po zakonu) proizlazi cijena o kojoj je postignut dogovor. Tuženik tijekom postupka nije osporavao vjerodostojnost te isprave (nacrta ugovora), a njegov je zastupnik po zakonu na ročištu od 25. rujna 2020. iskazao da su tužitelji poslali sadržaj ugovora o kupnji njihova plina; to proizlazi i iz elektroničke pošte koju je on uputio predstavnicima tužitelja 13. ožujka 2017. u kojoj se referira na nacrt ugovora i koju ničim nije niti tada osporavao pa su suprotne žalbene tvrdnje promašene.

14.2. Zaključno, u odnosu na tuženikov odustanak, za istaknuti je i to da je nakon uspješnog dovršetka testiranja, višekratnih dolazaka stručnjaka tužitelja u tuženikov pogon, dovršetka kompletne pripreme uvođenja tehnologije kod tuženika, tuženik pregovore prekinuo navodeći da odustaje od potpisa ugovora. Kao razlog odustanka naveo je da neće nastaviti s daljnjom proizvodnjom pomoću tekućeg kisika već da će se pridružiti projektu velikog lokalnog potrošača za instalaciju i proizvodnju plinovitog kisika što mu omogućuje niža ulaganja i dugoročno ekonomičniju opskrbu kisikom uspoređujući s tekućim kisikom. Međutim, tuženik je nastavio s proizvodnjom pomoću tekućeg kisika, tuženik nesporno nije prešao na plinoviti kisik i mada je preuzeo obveze prema tužiteljima, netočno je prikazao odustanak od poslovne suradnje koju je nastavio s konkurencijom tužitelja.

15. Uzimajući u obzir: da se tuženik obvezao naručivati od tužitelja tekući kisik po ispunjenju određenih uvjeta; da su svi ti uvjeti ispunjeni i testiranja uspješno izvršena; da su stranke postigle dogovor oko cijene koja je određena sukladno tuženikovom prijedlogu; da su tužitelji postupali u dobroj vjeri i uložili sredstva tijekom pripreme za poslovnu suradnju, da je tuženik odustao od daljnje suradnje pritom iznoseći lažne razloge i nastavio suradnju s konkurencijom tužitelja – ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o ispunjenju zakonskih pretpostavki za utvrđenje tuženikove odštetne odgovornosti tužiteljima za prekid pregovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Slijedom svega navedenog, pobijana međupresuda je odbijanjem tuženikove neosnovane žalbe, potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 10. travnja 2024.

Predsjednik vijeća

Nevenka Marković

Broj zapisa: 9-30866-010fd

Kontrolni broj: 05357-10496-b382c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Nevenka Marković, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.