Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 10 Gž-145/2023-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. (OIB: ...) iz S., zastupane po punomoćniku Ž. S., odvjetniku iz S. protiv tuženika R. A. d.d. Z. (OIB:...), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku broj P-80/2022-9 od 28. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 10. travnja 2024.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
I/Djelomično se odbija, a djelomično usvaja žalba tuženika pa se presuda Općinskog suda u Sisku broj P-80/2022-9 od 28. listopada 2022.:
-potvrđuje u toč.I.-, toč.III. i toč.VI. izreke;
-preinačuje u toč.II.- i toč.IV izreke i odbija tužbeni zahtjev radi isplate tužiteljici iznosa od 2.086,13 Eur sa zateznom kamatom na pojedine, mjesečno specificirane novčane iznose od njihovog dospijeća do isplate;
- preinačuje u toč.VII. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
II/Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
III/U nepobijanom odbijajućem dijelu sadržanom u toč.V izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u toč.I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 158-50-2898930 kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 18. lipnja 2005. u dijelu ugovorene kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika a preko ugovorene stope od 4,95% godišnje pa je tuženik toč.II. izreke obvezan isplatiti tužiteljici s osnova te ništetne ugovorne odredbe preplaćeni iznos od 312,27 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 30.11.2007. do 31.1.2012.) do isplate. Toč.III. izreke ništetnim su utvrđene ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF pa je toč.IV. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati s osnova tih ništetnih ugovornih odredbi preplaćeni novčani iznos od 1.773,86 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 31.10.2008. do 30.9.2015.) do isplate. Nepobijanom toč.V. izreke tužiteljica je odbijena sa preostalim tužbenim zahtjevom (ne navodi se kojim). Toč.VI. izreke odbijen je tuženikov prigovor radi utvrđenja da postoji njegova tražbina prema tužiteljici u iznosu od 212,10 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 1. rujna 2015. do isplate (s osnova preplate priznate tužiteljici Dodatkom ugovoru o kreditu od 12.2.2016. kojim je izvršena konverzija kredita u CHF u kredit u Eur).Toč.VI. izreke tuženik je obvezan na naknadu tužiteljici prouzročenog troška postupka u iznosu od 1.711,06 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.
2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom u odnosu na toč. I.-, toč.II.-, toč.III.-, toč.IV.- toč.VI.- i toč.VII. izreke pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu mu troškova postupka.
2.1. Na žalbu nije odgovoreno.
3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
4. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od nesporne činjenice da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 18. lipnja 2005. sklopili ugovor o namjenskom (stambenom) kreditu na iznos od 21.000,00 CHF isplaćenog tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, da je ugovorena kamata na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95 % godišnje uz mogućnost promjene sukladno promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen tužiteljici te da je dana 12. veljače 2016. sklopljen Dodatak navedenom ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK/15 – „Narodne novine“ broj 102/15) kojim su ugovorne stranke izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirale u Euro.
5. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, prvostupanjski sud je utemeljio na stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je provedena konverzija kredita.
5.1. Pozivajući se na sadržaj utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač- Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka (između ostalih i tuženika) i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. (koje se odnose na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope prema odlukama kreditora) a kojima je utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojima da je - suprotno načelu savjesnosti i poštenja - potrošaču nametnuta obveza koju potrošač u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je protivno načelima obveznog prava, posljedično čemu je utvrđeno da su te odredbe nepoštene i ništetne sukladno odredbi čl. 87. stav. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) odnosno odredbama čl. 96. i čl.97. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07 - „Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima, te na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF i utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije tijekom pregovora u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu a niti u vrijeme sklapanja takvih govora nisu potrošače u cijelosti informirale o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je (i) tuženik postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. ZZP/07 i odredbama Zakona o obveznim odnosima, prvostupanjski sud po ocjeni iskaza tužiteljice i svjedokinje S. N. zaključio da je upravo tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03 - koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti, da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o predmetnim ugovornim odredbama, već da joj je navedeni kredit preporučen i ponuđen od strane tuženika, a da nije bila upoznata sa vezanošću kredita uz CHF, niti što to znači, niti je bila upoznata sa pojmom promjenjive kamatne stope, niti je o istoj pregovarala iz čega zaključuje da tužiteljici nije na transparentan način objašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, kao niti pojam promjenjive kamatne stope.
5.2. Odredivši materijalno-pravnu osnovu za prosudbu utuženog zahtjeva tužiteljice odredbom čl. 81.ZZP/03 koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te da prema nastavnoj odredbi čl.84.ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati poštenje ugovornih odredbi o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, prvostupanjski sud je provedenim dokazima na navedene odlučne okolnosti zaključio da je predmetni ugovor o kreditu sastavljen kao standardni ugovor tuženika, te da se osim samog iznosa kredita, o drugim odredbama nije posebno pregovaralo (dakle bez mogućnosti utjecanja na ugovorne odredbe), slijedom čega je upravo na samom tuženiku bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o nadležnosti, kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao obzirom da svjedokinja N., predložena na navedene odlučne okolnosti, o istima nije imala ni konkretnih, a niti osobnih saznanja.
5.3. Povezujući iznesena činjenična utvrđenja sa citiranim odredbama ZSP/03 – da je tužiteljica kao potrošač sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o potrošačkom kreditu koji joj je ponuđen bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnih promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan) i načina i uvjeta promjene ugovorene kamate, prvostupanjski sud zaključuje o dosegu pravnih učinaka pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka pa je odnosne ugovorne odredbe utvrdio ništetnima sukladno odredbi čl. 87.stav.1. ZZP.
5.4.Prigovor ugovorene nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim nalazeći da i u tom dijelu nedostaje element pregovaranja ugovornih stranaka to više što ni u promotivnim uvjetima – ili lecima tuženika nema upozorenja niti naznake da će takva nadležnost biti ugovorena. U okolnost što je prebivalište tužiteljice u Sisku, a da je i predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Sisku jer se tamo nalazila i poslovnica tuženika, prvostupanjski sud nalazi potvrdu svog stajališta da bi pristup tužiteljice sudu ugovorene mjesne nadležnosti (u Zagrebu) bio otežan jer bi iziskivao i dodatne troškove i dodatno vrijeme pa je zaključio da i ta ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača te ju je ocijenio ništetnom u smislu odredbe čl.81. stav. 1.i 2. i čl. 87. ZZP/03 prosuđujući svoju nadležnost pozivom na odredbu čl.59. Zakona o parničnom postupku. Drži se potrebnim navesti i da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na nadležnost propisanu odredbom čl.19.l. ZPK obzirom se citirana odredba odnosi na spor sa međunarodnim elementom.
5.5. Utvrdivši visinu po ništetnim ugovornim odredbama preplaćenih novčanih iznosa provedenim vještačenjem po vještaku V. P. u iznosu od 312,27 Eur (s osnova ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati prema odlukama tuženika) i u iznosu od 1.773,86 Eur (s osnova ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita prema tečaju CHF na dan plaćanja), prvostupanjski sud je navedene novčane iznose dosudio tužiteljici pozivom na odredbu čl. 323. stav.1. ZOO iako se u konkretnom slučaju obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu -
3/91, 73/91, 3/94, 111/93,
18.6.2005. primjenjuje ZOO/91 – „Narodne novine“ broj 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, pri čemu i odredba čl. 104.stav.1. ZOO/91 na sadržajno istovjetan način normira posljedice ništetnosti.
6. Činjenicu sklapanja Dodatka ugovoru od 12. veljače 2016. na temelju odredbi ZID ZPK/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. i kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima - prvostupanjski sud je ocijenio neodlučnom.
6.1. Pri tom prvostupanjski sud zaključuje da u odnosu na kamatnu stopu ugovorenu Dodatkom ugovora od 12. veljače 2016. (ponovno) nisu vođeni pojedinačni pregovori već je ista određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, a da je Dodatkom ugovoru utvrđena preplata tužiteljičine obveze u iznosu od 375,99 kn (članak 3.), dok je u čl.4. konstatirana visina tražbine korisnika kredita temeljem konverzije – u iznosu od 209,39 Eur na dan 30. rujna 2015. Suprotno tome da je vještačenjem u predmetnom postupku utvrđeno da se radi o pretplati od ukupno 2.086,13 Eur iz čega da je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer sklapanjem Dodatka od 12. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već je tek za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos. Navedeno prvostupanjski sud nalazi potvrđenim i iskazom vještaka koji je iskazao da konverzija ne predstavlja obeštećenje tužiteljice, već samo računsku zamjenu jednog bankovnog proizvoda (kredita u CHF) drugim bankovnim proizvodom (kreditom u EUR). Prvostupanjski sud smatra i da bi u periodu od sklapanja ugovora o kreditu (18. lipnja 2005.) pa do 30. rujna 2015. glavnica u CHF bila daleko manja da nije bilo drastičnog porasta tečaja i povećanja kamatne stope radi čega da su sve izvršene uplate na ime kredita najvećim dijelom iskorištene za podmirivanje tako nastalog povećanja anuiteta, pa sukladno tome kada je došlo do konverzije kredita da je tužiteljica zapravo bila na početku otplate svoje glavnice čime je po mišljenju prvostupanjskog suda u vremenu od sklapanja kredita do konverzije došlo do bitnog poremećaja u strukturi samih anuiteta, u korist kamata, a na štetu glavnice pa se glavnica minimalno smanjivala.
6.2. Imajući u vidu da ni odredbe ZZP/03 niti ZPK-a ne sadrže odredbe o restituciji potrošača u slučaju ništetnosti odredbi ugovora to prvostupanjski sud zaključuje da se ista ostvaruje primjenom odredbi ZOO-a. Posebno se pri tom referirao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017. iz koje proizlazi da je donošenje ZID ZPK imalo legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nepoštene poslovne prakse i produbljivanja dužničke krize na način da se položaj korisnika kredita u CHF što je moguće više izjednači sa položajem korisnika kredita u EUR što ne isključuje pravo a niti pravni interes korisnika kredita u CHF na potpuno obeštećenje pa kako po ocjeni prvostupanjskog suda sklapanjem Dodatka ugovoru od 12.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je tek za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos to je obvezao tuženika na povrat tužiteljici pojedinačnih mjesečnih iznosa preplate sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05 (pravilno: čl. 214. ZOO/91).
7.Pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku a i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove tijekom postupka iznošene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. U tom kontekstu je posebno naglasio da se u konkretnom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, ponavljajuće navode svog odgovora na tužbu - da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da je priložio promotivne uvjete važeće u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu no što da je prvostupanjski sud zanemario pogrešno smatrajući da je pitanje osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Posredno time ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.502.c. Zakona o parničnom postupku.
7.1. Nastavno tome pledira na žalbenom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. Zakona o parničnom postupku navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama – ponajprije činjenicama na osnovu kojih je prvostupanjski sud zaključio o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi obzirom da se obrazloženje pobijane presude svodi isključivo na pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja proizašlih iz okončane parnice radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
7.2. Pledirajući na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.338.stav.4. Zakona o parničnom postupku – tuženik iznosi zakonski opis citirane odredbe.
7.3. Pored toga da pobijanoj presudi nedostaju razlozi na osnovu kojih je prvostupanjski sud tuženika odredio nesavjesnim stjecateljem i primijenio u odnosu na početak tijeka kamate odredbu čl.1115. ZOO/05.
7.4.Konačno, tuženik osporava i stajalište prvostupanjskog suda vezanog uz prorogacijsku klauzulu ističući da je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020. za odluku o nepoštenosti prorogacijske klauzule potrebno uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti, a da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud niti jednu od navedenih pretpostavki nije uzeo u obzir, niti ih je tužiteljica dokazivala pa smatra da je ostvarena i bitna povreda apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku jer je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
8. Prije analize žalbenih navoda tuženika valja primijetiti da se i prvostupanjski sud, a i tuženik u žalbi, pogrešno pozivaju na odredbe ZOO/05 iako obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog obvezo-pravnog odnosa (23.5.2005.) svoju primjenu nalazi Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 objavljen u "Narodnim novinama" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) no obzirom da oba navedena materijalno-pravna propisa sadrže istovjetnu zakonodavnu regulativu primjenjivu u predmetnom sporu, to navedeni propust prvostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
9.Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe čl.375.stav.1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanog odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) valja ponajprije navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a. Tome valja nadodati da je obrazloženje prvostupanjskog suda potpuno sukladno odredbi čl.338.stav.4. ZPP-a pa niti odnosna relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, koju tuženik niti ne konkretizira, nije ostvarena.
9.1.Nadalje, nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.502 c ZPP/19 a nastavno niti žalbena teza da tuženiku tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo dopušteno dokazivanje da su stranke pojedinačno pregovarale o predmetnim ugovornim odredbama stoga valja tek kratko navesti – a polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, te da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (na što upućuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.) no da tuženik u konkretnom slučaju takvu obaviještenosti tužiteljice kao potrošača nije dokazao, to više što po njemu predložena svjedokinja o konkretnom ugovornom odnosu sa tužiteljicom nije imala nikakva saznanja.
9.2.Niti relativno bitna povreda iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl. 502.n ZPP kojima se propisuje postupanje suda nakon donošenja odluke u oglednom postupku nije osnovana jer tuženik potpuno proizvoljno ističe da bi prvostupanjski sud ignorirao pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u postupku broj Gos- 1/19 u kojemu je odlučivao o valjanosti provedene konverzije te njezinom učinku na ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu i rješenjem od 4. ožujka 2020. zaključio da provedena konverzija „predstavlja novu pravnu osnovu koja je nastala na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu“, a da bi se o osnovanosti tužbenih zahtjeva kakav je predmetni moglo raspravljati samo u slučajevima gdje konverzija nije provedena suglasno strogim odredbama ZPK. Naime, u konkretnom slučaju parnične stranke nisu osporavale niti na drugi način dovodile u pitanje zakonitost provedene konverzije odnosno sadržaja Dodatka ugovoru od 12.2.2016., već je predmet provedenog postupka bilo utvrđivanje da li je sklapanjem Dodatka ugovoru (konverzijom) tužiteljica obeštećena s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamati prema odlukama tuženika i ugovorne odredbe o otplati kredita prema tečaju CHF na dan plaćanja.
9.3. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o neosnovanosti tuženikovog prigovora ugovorene mjesne nadležnosti utvrdivši odnosnu ugovornu odredbu nepoštenom pozivom na odredbu čl.81.stav.1.ZZP/03 obzirom da ni o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarano i da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a koju je prvostupanjski sud i konkretno opisao. Tome valja nadodati da bi navedena ugovorna odredba i po ocjeni ovoga suda tužiteljicu pretjerano ograničavala u njezinom pravu na djelotvornu pravnu i sudsku zaštitu obzirom na udaljenost od suda u mjestu sjedišta tuženika jer je pristup sudu uvjetovan i novim troškovima i gubitkom vremena a što bi je moglo odvratiti od upuštanja u postupak.
9.4.Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. No iako je točno da odredba čl. 107. stav. 2. ZOO/91 propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika – da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja – pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti ugovornih odredbi opstojno.
9.5. Obzirom na izneseno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I./ – i toč.III./ izreke.
10. No osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom prihvatio zahtjev za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
10.1. Naime, iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je Dodatak ugovoru od 12.2.2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015, da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 209,39 Eur (čl.4.), da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi (čl.8.) te da je izračun konverzije obavljen sukladno odredbi čl. 19.c ZPK- a.
10.2. Iako pravilno prvostupanjski sud zaključuje da ZZP/03 kao posebni zakon ne propisuje pravne posljedice ništetnosti odredbi i da se stoga iste prosuđuju primjenom općih pravila obveznog prava (sadržanih u ZOO) to valja ponajprije utvrditi da li ZID ZPK/15 (obzirom da je predmetni ugovor kojeg su parnične stranke sklopile 18. lipnja 2005. potrošački ugovor) uređuje restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/03.
10.3.Imajući pri tom u vidu da nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate odlukama kreditora i o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu od 18.6.2005. nakon sklapanja Dodatka tom ugovoru od 12.2.2016. tužiteljicu više ne obvezuju jer su zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, to je time po ocjeni ovog suda nedvojbeno ostvaren neobvezujući učinak nepoštenih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl.87. stav. 1. ZZP/03.
10.4. Obzirom da su predmetne parnične stranke, Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenim 12.2.2016. izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice) iskorišteni u njezinu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu što podrazumijeva da su u obračun konverzije uzeti i oni iznosi koji su plaćeni s osnova ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope prema odluci kreditora i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF to je ocjena ovog suda da Dodatak ugovoru o kreditu od 12.2.2016. ima restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u ranijem ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 18.6.2005. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužiteljici, nego da se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.
10.5. Nadalje valja navesti i da neovisno od činjenice što Dodatak ugovoru od 12.2.2016. sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, to su međutim te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi sadržanih u ZID ZPK/15, a ne volje tuženika slijedom čega odredbe tog Dodatka ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela ZZP/14 koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru od 12.2.2016.
10.6. Polazeći dakle od činjenice da je tuženik sukladno prisilnom propisu iz čl.19.c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno plaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,45%, 5,95%, 5,00%, 4,75%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,95%), kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno plaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te da je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon sklopljenog Dodatka ugovoru više nije bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene niti pretpostavke za povrat propisane odredbom čl.210.stav.1. ZOO/91. Tužiteljica je po ocjeni ovoga suda obeštećena u odnosu na nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 18.6.2005. jer je te odredbe više ne obvezuju, a učinjene uplate po istima vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje budućih obveza koje je preuzela istim. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“
10.7. Obzirom na prethodno obrazloženo stajalište ovoga suda, valjalo je usvajanjem žalbe tuženika, a primjenom odredbe čl.373.toč.3. ZPP-a, preinačiti toč.II – i toč.IV. izreke i odbiti tužiteljicu sa zahtjevom radi isplate joj ukupnog iznosa od 2.086,13 Eur sa zateznom kamatom na pojedine, mjesečno specificirane novčane iznose od njihovog dospijeća do isplate obzirom na pogrešno primijenjeno materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 201.ZOO/91 u vezi sa čl. 19.c ZPK-a i to bez razmatranja ostalih žalbenih navoda tuženika usmjerenih na preinačene dijelove pobijane presude suda prvog stupnja.
11. Odlučujući o troškovima cijelog postupka u skladu s člankom 166. stavkom 2. ZPP-a, zaključak je ovog suda da je uspjeh stranaka u predmetnom sporu podjednak slijedom čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka – u smislu odredbe čl.154.stav.4.ZPP-a pa je stoga odbijen i zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
12. U nepobijanom odbijajućem dijelu sadržanom u toč.V izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.
U Varaždinu, 10. travnja 2024.
Predsjednica vijeća
Tanja Novak-Premec v.r.
