REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-26/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VIADUKT d.d. u stečaju, Zagreb, Kranjčevićeva 2, OIB 74794390096, protiv tuženika HIDROIZOLACIJA KATRAN d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 27, OIB 14453802350, kojeg zastupa punomoćnik Mato Krmek, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Primorac i partneri d.o.o., Split, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-283/2017-2 od 9. veljače 2017. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1815/2015 od 14. listopada 2016., na sjednici održanoj 10. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-283/2017-2 od 9. veljače 2017. u točci I. izreke i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1815/2015 od 14. listopada 2016. u dijelu u kojem je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Parlova iz Zagreba, poslovni broj: Ovrv-1250/06 od 29. studenoga 2006. kojim je tuženiku naloženo da plati tužitelju 687.279,01 kn sa zateznim kamatama i troškove ovršnog postupka u iznosu od 5.060,17 kn sa zateznim kamatama te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1815/2015 od 14. listopada 2016. suđeno je:

„Održava se u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Parlova, Zagreb, poslovni broj Ovrv-1250/2006 od 29. studenoga 2006. kojim se nalaže tuženiku HIDROIZOLACIJA KATRAN d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 27, OIB: 14453802350, da plati tužitelju VIADUKT d.d., Zagreb, Kranjčevićeva 2, OIB: 74794390096, iznos od 838.480,39 kn na ime glavnice sa zateznom kamatom od 31. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 17%, od 1. srpnja 2011. do 30. lipnja 2013. po stopi od 15%, od 1. srpnja 2013. do 31. prosinca 2014. po stopi od 12,40%, od 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2014. po stopi od 12,35%, od 1. srpnja 2014. do 31. prosinca 2014 po stopi od 12,29%, od 1. siječnja 2015. do 30. lipnja 2015. po stopi od 12,41%, od 1. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,13%, od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi od 10,14%, troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.173,20 kn i parnični trošak u iznosu od 11.350,00 kn, sve u roku od 8 (osam) dana“.

2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 283/2017-2 od 9. veljače 2017. odlučeno je:

„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1815/15 od 14. listopada 2016. u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivana Parlova iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-1250/06 od 29. studenog 2006. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 687.279,01 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 %, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05%, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88%, od 1. siječnja 2017. do isplate po stopi od 7,68% i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.060,17 kn od 29. studenog 2006. do isplate, sve u roku od 8 (osam) dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1815/15 od 14. listopada 2016. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos 151.201,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama, dio zakonskih zateznih kamata na iznos od 687.279,01 kn, te u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.113,03 kn i trošak parničnog postupka u iznosu od 11.350,00 kn i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 151.201,38 kn (stopedesetjednatisućadvjestojedna kuna i tridesetosam lipa) sa zakonskim zateznim kamatama i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 687.279,01 kn koje teku od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. za više od 14%, od 1. srpnja 2011. do 30. lipnja 31. srpnja 2015. za više od 12%, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. za više od 8,14%, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. za više od 8,05%, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. za više od 7,88%, od 1. siječnja 2017. do isplate za više od 7,68%.

2. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ivana Parlova iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-1250/06 od 29. studenog 2006. za trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.113,03 kn (tisućustotrinaest kuna i tri lipe) od 29. studenog 2006. do isplate i zahtjev za naknadu troška ovršnog postupka u tom iznosu odbija kao neosnovan.

3. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.350,00 kn (jedanaesttisućatristopedeset kuna).

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u od 8.112,17 kn (osamtisućastodvanaest kuna i sedamaest lipa)“.

3. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pobijajući je u točki I. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude u pobijanom dijelu preinače i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu koja mu je nastala zbog isporuke robe (bitumenske trake „BITUFIX PES-5M1“ u količini od 50.000 m2) s materijalnim nedostacima, na temelju Ugovora o kupoprodaji broj K-16/2006 (bez datuma).

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj predao tuženiku u ispunjenju ugovora, zajedno s trakom i atest (izvještaj IGH Zagreb) broj 270501- 991/03. Tužitelj je reklamirao nedostatke dopisom od 19. lipnja 2006. i od 3. srpnja 2006. Nadalje je utvrđeno da je IGH koji je izdao atest vršio i nadzor radova na objektu „Viadukt Puhi“ - a u ime te pravne osobe GI, koji je saslušan u svojstvu svjedoka. Utvrđeno je da postavljanju trake nije prisustvovao nadzorni inženjer, da tuženik nije pozvao tuženika da se sam uvjeri u postojanje nedostataka te da nije osigurao dokaze niti je sačuvao dio trake s nedostacima.

9. Prema obrazloženju pobijane presude sporna traka je zadovoljavala kriterije ispitivanja prema Općim tehničkim uvjetima za radove na cestama iz 2001., ali je tim uvjetima određeno da se traka ispita i na licu mjesta vezano za čvrstoću pripajanja. Budući da je tužitelj traku uklonio bez nazočnosti tuženika (tužitelj ga nije ni pozvao) i da nije sačuvao ni najmanji dio trake s nedostacima, sudovi nižeg stupnja zaključak o tome da je tužbeni zahtjev osnovan temelje na iskazu svjedoka i to prvenstveno na iskazu svjedoka GI, koji je obavljao nadzor u ime IGH, a koji je prema obrazloženju prvostupanjske presude iskazao da je sporna traka ispitana u laboratoriju te je udovoljila uvjetima propisanim Općim tehničkim uvjetima, ali je „Pull off“ test na licu mjesta pokazao da je vrijednost čvrstoće bila nekoliko puta manja od najmanje dozvoljene vrijednosti. Drugostupanjski sud se posebno nije bavio pitanjem materijalnog prava, a prvostupanjski sud se pozvao prilikom donošenja presude na odredbe čl. 401. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, dalje: ZOO) te na čl. 342. i čl. 346. ZOO.

10. Razlozi koje navodi tuženik u reviziji osnovani su. Pobijana presuda ima nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer nisu navedeni razlozi odlučnim činjenicama.

11.1. Naime, nije raspravljen značaj atesta broj 270501-991/03 kojeg je izdao IGH, Zagreb i koji je ujedno obavljao nadzor nad izvođenjem radova, odnosno konkretno saslušani svjedok GI u njegovo ime, a iz njegovog iskaza kao svjedoka proizlazi da se kvaliteta sporne trake ispituje na dva načina, tj. (a) laboratorijski i (b) „Pull off“ testom na licu mjesta. Ispitivanje u laboratoriju je udovoljilo uvjetima propisanim Općim tehničkim uvjetima, dok je „Pull off“ test na licu mjesta pokazao da je vrijednost čvrstoće bila nekoliko puta manja od najmanje dozvoljene vrijednosti. Atest bi trebao biti rezultat utvrđivanja tehnoloških karakteristika sporne trake i predstavlja izjavu da proizvod ima svojstva koja kupac očekuje. Svjedok međutim nije ispitan na okolnost provodi li se „Pull off“ test prije ili nakon izdavanja atesta. Tuženik s pravom postavlja pitanje čemu služi atest ako nije rezultat ispitivanja po obje navedene metode.

11.2. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno kako nije bilo moguće provesti predloženo vještačenje jer tužitelj nije sačuvao jednoslojnu bitumensku traku niti uzorak trake postoji kod IGH, Zagreb. Međutim, bilo je moguće zatražiti mišljenje vještaka o tome postoje li pravila provođenja „Pull off“ testa; kada se on provodi prije ili nakon izdavanja atesta, što se potvrđuje atestom ako se izdaje prije „Pull off“ testa i je li u njemu navedeno da je provjera obavljena samo u laboratoriju i da stoga ne predstavlja konačnu izjavu o kakvoći trake, a ako se „Pull off“ test provodi nakon izdavanja atesta pitanje je tko ga provodi, pod kojim uvjetima i na koji način (postoji li metoda prema pravilima struke) i koja se količina trake upotrebljava da bi se utvrdila njezina kakvoća.

11.3. Tuženik osnovano u reviziji ukazuje i da nije raspravljeno pitanje visine tužbenog zahtjeva jer su sudovi nižeg stupnja prihvatili sve ono što je tužitelj naveo u računu br. 101779-06 od 23. listopada 2006. i troškovniku za kojega se u obrazloženju drugostupanjske navodi da iz njega jasno proizlazi koje je radnje tužitelj poduzeo, koliko iznosi cijena pojedinog materijala i koliko je sati utrošeno za izvođenje pojedinih radova. Sve što je tužitelj naveo u svom troškovniku (a i tijekom ovog postupka) može biti potpuno jasno. Međutim, jesu li te tvrdnje (činjenice koje iznosi) jasne ili nejasne nije relevantno za ishod spora ako među strankama nisu nesporne (ako ih je tuženik priznao kao istinite). Budući da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva u obrazloženju je bilo potrebno navesti na temelju kojih izvedenih dokaza je sud utvrdio (a) da su sve radnje navedene u troškovniku obavljene i da su bile potrebne (b) je li cijena pojedinih materijala upravo onolika koju je naveo tužitelj, (c) je li bilo potrebno utrošiti upravo onaj broj sati rada koje je naveo tužitelj, te posebno (d) koju količinu trake je potrebno upotrijebiti (onu koju navodi tužitelj ili neku manju) prilikom provođenja „Pull off“ testa.

12. Osnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a ona postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

13. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je da je tužitelj dopisom od 19. lipnja 2006. i od 3. srpnja 2006. obavijestio tuženika „da kvaliteta trake ne zadovoljava tražene uvjete“. Međutim, nije ništa navedeno o tome je li to učinjeno „bez odgađanja“ u smislu čl. 403. ZOO, odnosno čl. 404. ZOO, ako su bili u pitanju skriveni nedostaci. Propuštanje propisanog roka („bez odgađanja“) ima za posljedicu gubitak prava. Moguće da su navedeni dopisi tužitelja bili pravodobni ili da je to među strankama nesporno, ali je u tom slučaju u obrazloženju to trebalo utvrditi, kao i to da je u reklamaciji tužitelj „potanje opisao nedostatak“ i pozvao tuženika da pregleda stvar u smislu čl. 406. st. 1. ZOO (što je bio dužan učiniti jer se radi o trgovačkom ugovoru). Zapravo je pogrešna primjena materijalnog prava u ovom slučaju je usko povezana s bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sudovi nižeg stupnja uopće nisu primijenili odredbe čl. 410. ZOO, pa i zbog toga nije moguće ispitati pobijanu presudu.

14. Prema odredbi čl. 410. st. 1. ZOO kupac koji je pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostatku može po svom izboru: 1. zahtijevati od prodavatelja da nedostatak ukloni, 2. zahtijevati od prodavatelja da mu preda drugu stvar bez nedostatka, 3. zahtijevati sniženje cijene, 4. izjaviti da raskida ugovor. Sudovi nižeg stupnja su odlučivali o tužbenom zahtjevu kao o zahtjevu a naknadu štete, očito zbog toga što je tužitelj odgovornost za štetu naveo kao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva pa treba reći da prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj označio. Nije u pitanju naknada štete, a od nabrojenih prava koje pripadaju kupcu u obzir može doći pravo kupca da mu prodavatelj preda drugu stvar bez nedostataka (s tim što tuženik čini se to nije ni zatražio od tužitelja nego je sam bez znanja tužitelja iskoristio to pravo, pa bi se o zahtjevu tužitelja moglo eventualno raspravljati kao o zahtjevu za naknadu troškova predaje druge stvari bez nedostataka u smislu čl. 410. st. 3. ZOO) ili pravo na sniženje cijene. Daljnje razmatranje tog pitanja prelazi ovlaštenje revizijskog suda budući da sudovi nižeg stupnja nisu imali na umu odredbu čl. 410. st. 1. ZOO pa slijedom toga nisu ni utvrđivane činjenice koje je bilo potrebno utvrditi za primjenu te zakonske odredbe.

15. U ovom slučaju se ne radi o pravu na naknadu štete u smislu čl. 410. st. 2. ZOO, odnosno tužitelj nije iznio činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o takvom zahtjevu. Nije u pitanju samostalan zahtjev za naknadu štete (nego adhezioni) jer prema toj odredbi u svakom od slučajeva iz stavka 1. toga članka (prava o kojima je bilo riječi u prethodnoj točci) kupac ima pravo i na popravljanje štete prema općim pravilima odgovornosti za štetu, uključujući i štetu koju je zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima (primjerice izgubljena dobit koju je kupac mogao ostvariti za vrijeme čekanja da prodavatelj ukloni nedostatke ili da mu preda drugu robu bez nedostataka, cijena koštanja radne snage i čekanja strojeva ako ih nije mogao angažirati na drugoj strani, ugovorna kazna koju je platio naručitelju radova zbog zakašnjenja, ako je ono uzrokovano nedostatcima isporučene trake i slično).

16. Zbog iznesenih razloga riješeno je kao u izreci na temelju čl. 394. st. 1. i 395. st.

2. ZPP.

17. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, raspraviti i utvrditi sve odlučne činjenice te potom donijeti novu odluku u pogledu spornog dijela tužbenog zahtjeva, imajući pri tom na umu pravno shvaćanje revizijskog suda.

Zagreb, 10. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa