REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 326/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. I., Č., OIB … , koju zastupa punomoćnica I. M., odvjetnica u Č., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB … , kojega zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-47/2022-2 od 10. veljače 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 158/2019-32 od 4. studenoga 2021., u sjednici održanoj 10. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Uvažava se revizija, ukidaju presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-47/2022-2 od 10. veljače 2022. i presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-158/2019-32 od 4. studenoga 2021. i predmet vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

- utvrđena ništetnom odredba sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj 146- 157/2008 potvrđenog kod javnog bilježnika J. C. iz Č. 4. travnja 2008. pod poslovnim brojem OU-6968/08 i da taj članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane već se ima primijeniti ugovorna kamata od 6,50% (t. I. izreke),

- utvrđena ništetnom odredba sadržana u članku 3. i 4. Ugovora o kreditu 146- 157/2008 potvrđenog kod javnog bilježnika J. C. iz Č. 4. travnja 2008. pod poslovnim brojem OU-6968/08 u dijelu koji se odnosi na otplatu kamate i mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane (t. II. izreke),

- naloženo tuženiku da tužiteljici plati 31.492,47 kn sa zateznim kamatama (t. III. izreke) i

- naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 7.075,00 kn sa zateznim kamatama (t. IV. izreke).

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2955/2022-2 od 15. prosinca 2022., zbog pravnoga pitanja: „Jesu li sudovi u pojedinačnim postupcima u kojima se tužitelji, sukladno članku 502. c ZPP-a, pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u povodu tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava dužni provoditi dokazni postupak u kojem će se po potrebi provesti i dokaz saslušanjem svjedoka i/ili stranaka (tzv. personalni dokazi)?“. Predložio je ovome sudu da pobijanu presudu preinači ili ukine.

3. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

4. Ovaj je sud, na temelju čl. 391. st. 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju tuženik i pobija i kako mu je to rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2955/2022-2 od 15. prosinca 2022. dopušteno, i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena, vodeći računa o tome da je st. 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

5. Revizija je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, korisnice kredita, da se ništetnima utvrde odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tuženikom, bankom, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukom banke i na otplatu kamate i mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF te za isplatu iznosa koji je razlika između isplaćenoga na ime ugovorne kamate prema odlukama banke i s osnove tečajne razlike te kamatne stope koja je tim Ugovorom ugovorena.

7. Nižestupanjski sudovi su tužbene zahtjeve ocijenili osnovanima prethodno odbivši tuženikov zahtjev da se u postupku kao svjedoci saslušaju osobe koje su sudjelovale u sklapanju predmetnoga Ugovora o kreditu, zauzevši kod utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi shvaćanje da se dovoljno pozvati na učinke presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da je tuženik u vrijeme sklapanja spornoga Ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali te da tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 79/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) i zbog čega su na temelju čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) određene odredbe predmetnoga Ugovora o kreditu ništetne.

8. U reviziji tuženik osporava shvaćanje da je dovoljno da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, bez provođenja kontradiktornoga postupka radi utvrđenja činjenice je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede sadržaja ugovornih odredaba za koje u postupku tvrdi da u ništetne, odnosno je li se o tim ugovornim odredbama u konkretnome slučaju pregovaralo, a da se radi utvrđenja tih činjenica ne izvede po tuženiku predloženi dokazi saslušanjem osoba koje su sudjelovale u sklapanju predmetnoga Ugovora, u ovome slučaju zaposlenika banke i prisjednice javnoga bilježnika, čija je imena i adrese tuženik naveo predlažući izvođenje ovoga dokaza.

9. Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njegovo pravo da raspravlja pred sudom i procesna ravnopravnost, pozivajući se na pogrešnu primjenu čl. 5., 8, 220, 221.a i 502.c ZPP i čl. 81. ZZP.

10. Čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. St. 4. toga čl. propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto je propisano čl. 96. st. 1. i 4. ZZP/07.

11. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorene odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tome su postupku odbijeni dokazni prijedlozi banaka da se saslušaju zaposlenici banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

12. U ovome je postupku tuženik predložio izvesti dokaze saslušanjem svjedoka radi utvrđenja činjenice da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. Predloženi su dokazi trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnoga postupka, a u ovome pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenoga se nesumnjivo nameće zaključak da je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovome pojedinačnom postupku.

13. Stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnoga slučaja, tj. konkretnoga ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na sve okolnosti toga pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnoga slučaja. Stoga se prema ovome sudu tuženik mogao pozvati na to da mu sud mora omogućiti da dokaže da su u postupku sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje konkretnoga ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnoga ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenoga zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženiku, banci, nije omogućenom dokazivanje o protivnom (tako ovaj sud u odluci Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.)

14. Ovo je pravno shvaćanje podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem: „ …banka može predložiti da se na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije obaviješten o parametrima primjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pri tom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuje da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti… Kad na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dana, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“ sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, presuda od 23. listopada 2008.)…U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikada nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)“.

15. S obzirom na navedeno, osnovano tuženik tvrdi da se čl. 81. st. 4. ZZP/03 (a i čl. 96. st. 4. ZZP/07) i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je tuženik predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu saslušaju svjedoci koji su sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio izvesti taj dokaz.

16. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

U pojedinačnim postupcima, u kojima se potrošači pozivaju u skladu s čl. 502.c ZPP na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne može se zaključak suda temeljiti na tome da se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako radi utvrđenja te okolnosti nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka koji su sudjelovali u sklapanju ugovora o kreditu koje je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

17. U ovome je postupku tuženik izvođenje tih dokaza predložio te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, a nižestupanjski sudovi su odbili izvesti te dokaze pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu čl. 81. stavka 4. ZZP/03 odnosno čl. 96. st. 4. ZZP/07.

18. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u t. I. izreke na temelju čl. 395. stavka 2. ZPP.

19. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

Zagreb, 10. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek, v.r.