REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-815/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d., Z., OIB … , , zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva G. & p. iz Z., protiv tuženika I. G. iz … OIB … , zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva J. i dr. iz N. G., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-1239/2022-3 od 23. studenoga 2022., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-26/2020-20 od 20. srpnja 2022., u sjednici održanoj 10. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika se odbija.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova povodom odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom 255,00 kn sa zatraženom zateznom kamatom, dok je preinačena tako da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom 2.852,35 € sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 928,32 € teku od 24. ožujka 2016. pa do isplate, a na iznos od 1.924,03 € od 26. rujna 2016. pa do isplate. Nadalje, tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnične troškove od 1.420,33 €.
2. Protiv te presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovoga suda Revd 1112/2023-2 od 25. travnja 2023. podnosi tuženik pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja:
„U kojem roku zastarijeva tražbina osiguravatelja prema vozaču osiguranog osobnog automobila koji je odgovoran za štetu, a s osnove isplate iznosa kojeg je osiguravatelj isplatio oštećeniku (trećoj osobi) po osnovi police osiguranja za osobni automobil kojim je prouzročena šteta i od kada zastarijevanje počinje teći?“.
3. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda, te podnosi zahtjev za naknadom parničnih troškova povodom revizije.
4. Odgovorom na reviziju tuženik osporava navode iz revizije i predlaže da se revizija odbije uz naknadu troškova povodom odgovora na reviziju.
5. Revizija je neosnovana.
6. Pobijana presuda je povodom revizije ispitana u skladu sa čl. 391. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži isplatu iznosa kojeg je isplatio trećoj oštećenoj osobi stradaloj u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženik upravljajući osobnim automobilom koji je u vrijeme štetnog događaja bio osiguran policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kod tužitelja.
8. Tuženik u reviziji navodi da pobijana drugostupanjska presuda odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda (odluke Rev 1535/13-2 od 6. rujna 2017., Rev 56/00 od 8. srpnja 2004., Rev 2326/2016-2 od 13. ožujka 2019., Rev x 660/14-2 od 14. travnja 2015., Rev x 420/14-2 od 9. rujna 2017. i Rev 1098/13-3 od 11. travnja 2017.) prema kojem potraživanje temeljem regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku nastupa protekom roka od tri godina time da zastara počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećenom.
9. Sud drugog stupnja polazi od činjeničnih utvrđenja da je tužitelj (osiguratelj) sa M. G. (osiguranicom, a koja je ujedno i vlasnica vozila) sklopio policu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, dakle, da tuženik nije bio osiguranik tužitelja, a da je upravo tuženik skrivio štetni događaj kojom prilikom je vozilom upravljao pod utjecajem droge (marihuane), uslijed čega je temeljem čl. 24. st. 1. toč. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP) osiguranica izgubila prava iz osiguranja. Stoga, primjenjujući čl. 24. st. 3. ZOOP kojim je propisano da društvo za osiguranje koje je temeljem stavka 1. točke 5. i 7. ovoga članka oštećenoj osobi isplatilo štetu ima pravo od osobe koja je odgovorna za štetu na naknadu cjelokupno isplaćenog iznosa štete, na kamatu i troškove, a u slučaju iz stavka 1. točke 1., 2., 3., 4. i 6. istoga članka najviše do iznosa 12 prosječnih neto-plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom, prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim jer tužitelj ne potražuje isplatu od osiguranice s kojom je bio u ugovorom odnosu, već od osobe odgovorne za štetni događaj, pa stoga smatra da se u odnosu na zastaru primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO).
10. Suprotno revizijskim navodima tuženika sud drugog stupnja je pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju u odnosu na regresno potraživanje tužitelja prema tuženiku primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO.
11. Naime, u konkretnom slučaju osoba koja je uzrokovala štetni događaj uslijed kojeg je nastupila šteta koju je tužitelj temeljem ugovora o obveznom osiguranju isplatio nije bila u ugovornom odnosu sa tužiteljem.
12. Suprotna praksa na koju se tužitelj u reviziji poziva (odluke citirane u toč. 8. obrazloženja) odnosi se na zahtjeve osiguratelja prema osiguranicima u situacijama kada su osiguranici ujedno i upravljali vozilom - uzrokovali štetu u okolnostima uslijed kojih je došlo do gubitka prava iz osiguranja.
13. Stoga odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:
U odnosu na zahtjev osiguratelja prema trećoj osobi odgovornoj za štetu, a s osnove isplate iznosa koji je osiguratelj isplatio oštećeniku (po osnovi police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti) umjesto svog osiguranika zastarijevanje potraživanja tužitelja prema osobi odgovornoj za štetni događaj zastarijeva u roku od pet godina (opći zastarni rok - čl. 225. ZOO). Zastarijevanje počinje teći prvog narednog dana od dana kada je isplata izvršena.
Ovim odgovorom reafirmirano je pravno shvaćanje ovoga suda (Rev 191/2022-2 od 16. studenog 2023., Rev-x 835/2015-2 od 29. travnja 2020.).
14. Stoga je revizija tuženika odbijena i temeljem čl. 393. st. 1. ZPP i odlučeno je kao pod I. izreke.
15. Obzirom da trošak sastava odgovora na reviziju nije nužni trošak za vođenje parnice temeljem čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod II. izreke.
Zagreb, 10. travnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
