REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-383/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. I. Đ. iz Z., OIB …, 2. K. Đ. iz Đ., OIB …, 3. N. J. – K. iz SAD, M. C., OIB … i 4. R. I. iz S., OIB …, svi zastupani po punomoćnici M. K., odvjetnica iz Odvjetničkog društva K. i p. d.o.o., D., protiv tuženika R. H. & R. d.o.o., (prije: I. r. d.o.o.) D., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik H.

I., odvjetnik iz Odvjetničkog društva P. & P. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o 1  2

reviziji prednice tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-896/15 od 30. rujna 2015. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda i presuda na temelju odricanja Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-673/2014-85 od 19. ožujka 2015., na sjednici održanoj 10. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom i presudom na temelju odricanja Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-673/2014-85 od 19. ožujka 2015. suđeno je:

„I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. V. iz D., … poslovni broj Ovrv.531/06 od 21. lipnja 2006. godine u dijelu kojim se nalaže tuženiku, u roku od 15 dana, platiti tužiteljici iznos od 486.878,82 kuna i u dijelu kojim se nalaže tuženiku, u roku od 15 dana, platiti tužiteljici troškove ovršnog postupka u iznosu od 13.603,00 kuna, sve sa zateznim kamatama.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 461.069,72 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana 13. ožujka 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do dana plaćanja zateznom kamatom koja se za svako polugodište izračunava uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena i 14.054,75 HRK zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana 16. travnja 2009. godine do dana plaćanja koja se za svako polugodište izračunava uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“.

III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 25.809,10 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana 13. ožujka 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do dana plaćanja zateznom kamatom koja se za svako polugodište izračunava uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena i 473,18 HRK zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana 16. travnja 2009. godine do dana plaćanja koja se za svako polugodište izračunava uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“.

IV. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku troškove ovog postupka u iznosu od 162.087,62 kuna u roku od 15 dana.“

2. Presudom Županijskog suda Dubrovniku poslovni broj Gž-896/15 od 30. rujna 2015. suđeno je:

„Žalba se djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P.673/14 od 19. ožujka 2015. godine se:

a) preinačuje:

-

u dijelu točke I i II u kojem je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. V. iz D., … posl.br. Ovrv.531/06 od 21. lipnja 2006. godine za svotu od 76.250,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2006. godine do isplate i u kojem dijelu je tužbeni zahtjev odbijen i sudi:

„Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. V. iz D., … posl.br. Ovrv.531/06 od 21. lipnja 2006. godine u dijelu u kojem se nalaže tuženiku, u roku od 15 dana, platiti tužiteljici iznos od 76.250,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 13. ožujka 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine sa zateznom kamatom koja se za svako polugodište izračunava uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

- u točki IV (odluci o troškovima) i sudi:

„Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove ovog postupka u iznosu od 109.520,70 kuna.“

b) potvrđuje u preostalom dijelu točke I i II, te točki III izreke.“

3. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnijela sada pok. T. Đ., prednica označenih 1. – 4. tužitelja, pobijajući je u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude u pobijanom dijelu preinače i tužbeni zahtjev prihvati, uz naknadu troškova revizije ili da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tuženik je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

Traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

7. Predmet spora je zahtjev da tuženik plati nagradu i naknadu troškova pruženih odvjetničkih usluga za zastupanje u predmetu poslovni broj: P-188/05 (ranije P131/00) vođenim pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku i to u iznosu od 614.806,80 kn, a za što je odvjetnica T. Đ. ispostavila tuženiku račun broj: …, 3. ožujka 2006.

8. Nesporno je da je tuženik platio T. Đ. 12. siječnja 2009. iznos od 170.980,70 kn (glavnica 104,859,00 kn, porez na dodanu vrijednost 23.068,98 kn i zatezne kamate 43.053,70 kn) i za taj iznos se tužiteljica odrekla tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da je tom isplatom u cijelosti podmirio svoju obvezu jer da preko tog iznosa nije dužan platiti ništa zbog toga što je nastupila zastara. Sudovi nižeg stupnja su prihvatili prigovor zastare, s tim da je prvostupanjski sud odbio smanjeni tužbeni zahtjev u cijelosti, dok je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu za iznos od 76.250,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tako što je za taj iznos održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj: Ovrv-531/06 od 21. lipnja 2006.

9. Revizijski razlozi svrstani su u četiri grupe:

a) bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 451. st. 3. ZPP, jer je drugostupanjski sud naveo da je sud prvog stupnja mogao utvrđivati samo postoji li tražbina koja je navedena u računu br. … na temelju kojeg je doneseno rješenje ovrsi (u kojem je sadržan platni nalog), međutim, da je tužiteljica u podnesku od 23. siječnja 2015. dijelom izmijenila činjeničnu osnovu svog zahtjeva pa je tim stavom spriječena u iznošenju dokaza, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. toč. 6. i 11. ZPP;

b) pitanje zastare, koje se u bitnom svodi na tvrdnju da zastara potraživanja za pružene odvjetničke usluge počinje teći od dana kada izvrši dobiveni nalog, tj. završi zastupanje stranke u određenoj pravnoj stvari, odnosno kada otkaže zastupanje ili stranka opozove punomoć, a ne od dana kada je poduzeta svaka pojedina radnja. Pritom se poziva na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) kojom se određuje da tražbina za pružene odvjetničke usluge dospijeva okončanjem postupka te da se odredbe Tarife primjenjuju i na radnje poduzete do dana njezinog stupanja na snagu (Tbr. 48) te na Mišljenje Hrvatske odvjetničke komore koja je zauzela takav stav. Pri tom se u reviziji navodi da je Tarifa propis;

c) pitanje postojanja sporazuma između parničnih stranaka - revidentica smatra da je takav sporazum postojao pozivajući se na iskaze svjedoka i stranaka;

d) tuženikova uplata od 12. siječnja 2009. - navodi se da je prilikom uplate tuženik naznačio da vrši uplatu „spornog potraživanja“ pa je sud trebao primijeniti pravila o uračunavanju i uzeti da je tužitelj uplatom podmirio najstarije potraživanje.

10. Nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka jer time što se drugostupanjski pozvao na odredbu čl. 451. st. 3. ZPP (pri čemu treba reći da je tu odredbu citirao upravo onako kako glasi) ne predstavlja nedostatak uslijed kojeg se pobijana presuda ne bi mogla ispitati (čl 354. st. 2. toč. 11. ZPP) niti je tužiteljici onemogućeno da raspravlja pred sudom (čl. 354. st. toč. 6. ZPP). Naime, tvrdnja da je tužiteljica podneskom od 23. siječnja 2015. „dijelom izmijenila činjeničnu osnovu svog zahtjeva“ nedorečena je i nejasna. U reviziji se i ne tvrdi da je u pitanju preinaka tužbe u smislu čl. 190. do 192. ZPP niti da se zahtijeva naknada i nagrada za zastupanje u nekom drugom predmetu, osim u onom koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku poslovni broj: P-188/05. Tužiteljica je u navedenom podnesku djelomično izmijenila specifikaciju usluga pruženih u tom istom parničnom predmetu pa nije u pitanju promjena činjenične osnove tužbenog zahtjeva. Osim toga, u obrazloženju prvostupanjske presude (str. 7.) navedeno je „u odnosu na preostale radnje naznačene u računu broj 26/2006 i uređenom zahtjevu iz podneska od 26. siječnja 2006.“ (u pitanju je isti podnesak bez obzira što je sud označio različit datum podneska u odnosu na datum kojeg je označila revidentica) i dalje je navedeno koje radnje označene u računu nisu navedene u podnesku. Dakle, sud jest, suprotno tvrdnji u reviziji, uzeo u obzir i ono što je navedeno u podnesku.

11.1. Što se tiče primjena materijalnog prava u vezi s pitanjem nastupanja zastare, revidentica se poziva na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa treći da njome nije uređena zastara. Neodlučno je li Tarifa propis ili nije jer je donesena na temelju čl. 18. i 19. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj 9/94) od strane Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore, pa da i jeste propis u pitanju je podzakonski akt. U hijerarhiji pravnih izvora zakon ima prednost u odnosu na Tarifu. Prema odredbi čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05, dalje: ZOO/91) zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Dakle, nešto drugo je bilo moguće propisati zakonom, a ne Tarifom. Pravnim poslom ne može se odrediti dulje ili kraća vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom niti da zastarijevanje neće teći za neko vrijeme (čl. 364. ZOO/91). Stranke mogu ugovoriti dospijeće nagrade i naknade troškova za rad odvjetnika i time odrediti i početak zastare (npr. da odvjetnik stječe pravo na nagradu i naknadu troškova u trenutku kada se parnični postupak u kojem zastupa stranku okonča). Međutim, ako takvog sporazuma nema, tražbina odvjetnika dospijeva za svaku pojedinu radnju koju je poduzeo od trenutka njezinog poduzimanja i time počinje teći zastara u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO/91.

11.2. Revidentica smatra da odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-843/07 od 12. prosinca 2007. ne može biti obvezujuća u ovoj pravnoj stvari u pogledu zauzetog stava da zastarijevanje tražbina za pružene odvjetničke usluge počinje teći za svaku poduzetu radnju u postupku od dana kada je poduzeta zbog toga što je ta odluka donesena prije Tumačenja od strane Hrvatske odvjetničke komore, a „što će Vrhovni sud u svom daljnjem radu sigurno poštivati te implementirati u svoju praksu.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske je najviši sud u Republici Hrvatskoj pa bilo kakvo tumačenje propisa od bilo kojeg tijela ga ne obvezuju, a poglavito ne odredbe i njihova tumačenja koje bi propisivalo retroaktivnu primjenu odredbi nekog podzakonskog akta. Pritom se napominje da se radi u ustaljenoj sudskoj praksi ovog suda, budući da je isto pravno shvaćanje kao u navedenoj odluci Rev-843/07 od 12. prosinca 2007, ovaj sud je zauzeo i u drugim odlukama, primjerice u odluci Rev- 152/09 od 28. travnja 2009., Rev 953/2012 od 26. veljače 2013., Rev-x 68/17 od 24. siječnja 2017., Rev-x 872/15 od 16. srpnja 2019., Rev-498/15 od 29. rujna 2019., Rev 661/2017 od 25. studenoga 2020. i Rev 202/2018 od 7. prosinca 2021.

12. Što se tiče pitanja postojanja sporazuma među strankama, revizijski argumenti se iscrpljuju u ocjeni dokaza – iskaza svjedoka i stranaka o tome postoji li ili ne postoji usmeno sklopljeni sporazum među strankama (pisani Sporazumom od 1. siječnja 2000. sadrži odredbu da će se plaćanje za zastupanje u sudskim postupcima plaćati na temelju računa bez odredbi o dospijeću, kako je navedeno u obrazloženju pobijane presude), pa treba reći da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cijelog postupka (čl. 8. ZPP).

13. Neosnovana je i revizijska tvrdnja da je tuženik uplatom od 12. siječnja 2009. podmirio obveze onim redom kako je koja dospjela za ispunjenje. To pravilo o uračunavanju (čl. 312. st. 2. ZOO/91) se primjenjuje ako o tome nema sporazuma između vjerovnika i dužnika ili ako dužnik nije odredio redoslijed ispunjenja najkasnije prilikom ispunjenja (stavak 1. toga članka). U reviziji se navodi da je prilikom uplate tuženik naznačio da vrši uplatu „spornog potraživanja“ i da time nije odredio koje obveze ispunjava. Međutim, tuženik je već u odgovoru na tužbu (odnosno u prigovoru protiv rješenja o ovrsi) istakao prigovor zastare, navodeći da se utuženi račun odnosi na niz odvjetničkih radnji koje su poduzete izvan općeg zastarnog roka. Stoga je logično da je za tuženika „sporno potraživanje“ ono koje nije zastarjelo (ne može se tuženiku pripisivati namjera da uplatom u tijeku parnice u kojoj je istakao prigovor zastare plaća baš zastarjelo potraživanje, a ne ono koje nije zastarjelo). Ono što je najvažnije u smislu čl. 312. st. 1. ZOO/91, je to da red plaćanja dužnik nije dužan označiti prilikom ispunjenja, nego je to dužan učiniti „najkasnije“ prilikom ispunjena. Dakle, može to učiniti prije ispunjenja. U konkretnom slučaju, tuženik je to i učinio u podnesku sudu 19. listopada 2008. o čemu su pobijanoj presudi navedeni razlozi koje prihvaća i ovaj sud.

14. Zbog sveg navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I. 15. Kako odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje postupka, na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 10. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.