REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-54/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Đ.-S. A. iz Z., OIB … , zastupane po punomoćnici I. C. K., odvjetnici iz Z., protiv I. tuženika Z. e. t. d.o.o., Z., OIB … , i II. tuženika E. o. d.d., Z., OIB … , zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. i p.i d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji II. tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-476/2021-2 od 27. travnja 2022., kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 2652/2018-81 od 30. travnja 2021. za iznos od 25.000,00 kn sa zateznim kamatama, u sjednici održanoj 10. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija II. tuženika E. o. d.d. kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 25.000,00 kn sa zateznim kamatama od 23. kolovoza 2014. do isplate.

2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 3349/2022-2 od 21. rujna 2022. drugotuženiku dopustio podnošenje revizije protiv dijela presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-476/2021-2 od 27. travnja 2022. kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2652/2018-81 od 30. travnja 2021. za iznos od 25.000,00 kn sa zateznim kamatama od 23. kolovoza 2014. do isplate, zbog pravnih pitanja:

„I. Je li tuženik u obvezi platiti zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen i može li tuženik biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva?

II. Da li se pitanje zastare potraživanja sudskim putem u slučaju preinake tužbe (povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva) ocjenjuje samostalno, te da li je za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka i u slučaju kada se radi o tražbini iz čl. 19., čl. 1046., čl. 1100. i čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe?“

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv, u točki 1. ovoga obrazloženja, citiranog dijela odluke, drugotuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koja je dopuštena.

4. Tužiteljica je u odgovoru na reviziju predložila odbiti reviziju kao neosnovanu.

5. Revizija nije osnovana.

6. Pozivom na odredbu iz čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

7. Predmet preostalog dijela spora je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, a koja šteta je nastala 16. listopada 2012. ozljeđivanjem tužiteljice kao putnice prilikom vožnje u autobusu prvotuženika.

8. U odnosu na postavljena pitanja, pred nižestupanjskim sudovima je, u bitnom, utvrđeno, da:

- je tužiteljica podnijela odštetni zahtjev drugotuženiku 22. kolovoza 2014.,

- je tužiteljica podnijela ovu tužbu 25. rujna 2014. te je i u njoj na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti potraživala iznos od 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 23. kolovoza 2014. do isplate,

- je tužiteljica, nakon provedenog vještačenja, 15. veljače 2019. djelomično povukla tužbu s te osnove na način da je potraživala iznos od 18.300,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 23. kolovoza 2014. do isplate,

- je tužiteljica, podneskom od 16. rujna 2020., sukladno pravnom shvaćanju sa sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., postavila konačan tužbeni zahtjev s te osnove na iznos od 25.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 23. kolovoza 2014. do isplate,

- su nižestupanjski sudovi dopustili preinaku tužbe od 16. rujna 2020.

9. U odnosu na prvo postavljeno pitanje drugostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo da je ''pravilno prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08. i 125/11; dalje: ZOO) u vezi s odredbom članka 1103. ZOO-a dosudio tužiteljici zateznu kamatu, pa i na naknadno povećani dio tužbenog zahtjeva, od slijedećeg dana nakon dana podnošenja odštetnog zahtjeva (22. kolovoz 2014.) - a s obzirom da je tužiteljica dostavila II. tuženiku uz odštetni zahtjev svu potrebnu dokumentaciju, a II. tuženik je odbio zahtjev kao neosnovan iako je već kod podnošenja odštetnog zahtjeva II. tuženik imao saznanja o težini ozljeda koje je imala tužiteljica. Stoga, u pogledu tijeka zatezne kamate na neimovinsku štetu, odluka prvostupanjskog suda sukladna je odredbi članka 12. stavak 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14), a koji zakon je lex specialis po pitanju uređenja obveze plaćanja zatezne kamate u slučaju nastanka štete uporabom prijevoznog sredstva koje podliježe obveznom osiguranju u prometu, a što je ovdje slučaj''.

10. Odredbe čl. 12. st. 1., 3. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) glase:

''(1) Odgovorni osiguratelj dužan je u slučaju neimovinske štete najkasnije u roku od 30 dana, a u slučaju imovinske štete najkasnije u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenoj osobi dostaviti:

– obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporni, odnosno

– utemeljeni odgovor, ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni.

(3) U slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete, odgovorni osiguratelj je oštećenoj osobi dužan isplatiti iznos nespornog iznosa naknade štete kao predujam u roku propisanom stavkom 1. ovoga članka.

(4) U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.''

11. Stoga u konkretnom slučaju, u kojemu je tužiteljica i odštetnim zahtjevom i tužbom na ime naknade neimovinske štete potraživala veći iznos (50.000,00 kn) od konačno utuženog (25.000,00 kn), tužiteljica, primjenom citiranih odredaba čl. 12. st. 1., 3. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ima pravo i na isplatu iznosa kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva jer je on već tada mogao znati da će njegova obveza na ime naknade neimovinske štete moći iznositi do zatraženog iznosa od 50.000,00 kn. To i iz razloga jer je drugotuženik, primjenom, u točki 10. ovoga obrazloženja, citiranih zakonskih odredaba, bio dužan u propisanom roku isplatiti iznos sada dosuđenog i ujedno tada zatraženog iznosa naknade štete.

12. Zato odgovor na prvo pravno pitanje glasi:

''Tuženik može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva ako je tužitelj odštetnim zahtjevom i(li) tužbom već bio zahtijevao preinačeni dio tužbenog zahtjeva''.

13. U odnosu na drugo postavljeno pitanje drugostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo kako je ''neosnovan i prigovor zastare koji ističu I. i II. tuženik u odnosu na preinakom obuhvaćene novčane iznose koji premašuju iznos prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva jer predmetnom preinakom nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već je tužitelj tek povećao postojeći tužbeni zahtjev na osnovu okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe. Kako se u smislu odredbe članka 241. ZOO-a zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe to je u smislu citirane odredbe podnošenjem tužbe 25. rujna 2014. (evidentno unutar zastarnog roka) došlo do prekida zastarijevanja utuženih tražbina tužiteljice s osnova naknade štete koju potražuje tužiteljica, a preinaka tužbe u konkretnom slučaju od 16. rujna 2020. nema značaj isticanja novog/drugog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev slijedom čega je u odnosu na prekid zastare obuhvaćena danom podnošenja same tužbe (istovjetno stajalište sadržano i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-231/04-2 od 10. ožujka 2004.).''

14. I s tim pravnim shvaćanjem suglasan je ovaj, revizijski sud, s čim u vezi valja dodati i da se, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., Izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.). Pritom drugostupanjski sud pravilno navodi da je tužitelj u ovoj parnici preinačio tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi novčani iznos, a kakvoj se preinaci tužbe, sukladno odredbi čl. 191. st. 2. ZPP, tuženik ne može protiviti. I to upućuje na to da u konkretnom slučaju nema zastare jer tužiteljica ranije nije niti mogla, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, osnovano zahtijevati preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

15. No, neovisno tome, valja istaknuti i da, prema shvaćanju ovog suda iznijetom u odlukama: Revr – 1797/2010-2 od 19. ožujka 2013., Revr – 1068/2016-2 od 9. travnja 2019., „...povećanje tužbenog zahtjeva (...) predstavlja preinaku tužbe, pa se glede tog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev...“, odnosno „...budući da je u pobijanoj presudi sud pravilno zaključio da je povećanjem tužbenog zahtjeva došlo do preinake tužbe osnovano revident navodi da je za ocjenu zastare mjerodavan dan kada je podnesen novi tužbeni zahtjev jer se glede tog zahtjeva (razlike) parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev...“. Dakle, u bitnom navedeno pravno shvaćanje temelji se na postupovnopravnom određenju povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblika objektivne preinake tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, zbog čega se glede razlike u kojoj je zahtjev povećan parnica u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) smatra pokrenutom tek kad je taj povećani zahtjev istaknut, tj. za koju razliku je tek u tom trenutku došlo do prekida zastare.

16. S druge strane, kada je riječ o zastari generički određenog tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblik preinačenja tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj – neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu odredbi čl. 214. – 246. ZOO ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenog vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu - naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik /tuženik/ protivi ispunjenju niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem - preinakom postojećeg zahtjeva temeljem iste – neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već podnošenjem tužbe.

17. Dakle, prema shvaćanju ovog suda, kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već podnošenjem tužbe.

18. Shodno tome, odgovor na drugo pravno pitanje glasi:

''Kada tužitelj preinačuje tužbu tako da zahtijeva iz iste činjenične osnove veći novčani iznos, za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka odlučan je dan podnošenja tužbe jer i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen, treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već podnošenjem tužbe.''

19. Slijedom navedenog, s obzirom na to da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojih je dopuštena, primjenom čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 10. travnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.