REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-342/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. b. d.d. Z., OIB:…, koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i Š. u V., protiv prvotuženice D. O. iz S., OIB:…, i drugotuženika M. M. iz S., OIB:…, koje zastupa punomoćnica M. N. T., odvjetnica u S., radi povrata stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-935/2022-2 od 27. veljače 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-563/2020-61 od 25. travnja 2022., u sjednici održanoj 10. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

"Nalaže se I-tuženiku D. O. iz S., OIB: …, … i II-tuženiku M. M. iz S., OIB: …, …, isplatiti tužitelju Z. b. d.d. OIB: …, iz Z., …, iznos od 32.548,57 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 05. srpnja 2013. do isplate, s time da kamatna stopa iznosi:

-od podnošenja tužbe (05.07.2013.) do 31.07.2015. 12% godišnje

-od 01.08.2015. do 31.12.2015. 8,14% godišnje

-od 01.01.2016. do 30.06.2016. 8,05% godišnje

-od 01.07.2016. do 31.12.2016. 7,88% godišnje

-od 01.01.2017. do 30.06.2017. 7,68% godišnje

-od 01.07.2017. do 31.12.2017. 7,41% godišnje

-od 01.01.2018. do 30.06.2018. 7,09% godišnje

-od 01.07.2018. do 31.12.2018. 6,82% godišnje

-od 01.01.2019. do 30.06.2019. 6,54% godišnje

-od 01.07.2019. do 31.12.2019. 6,30% godišnje

-od 01.01.2020. do 18.04.2020. 6,11% godišnje

-od 19.04.2020. do 18.10.2020. 0% godišnje

-od 19.10.2020. do 31.12.2020. 5,89% godišnje

-od 01.01.2021. do 30.06.2021. 5,75% godišnje

-od 01.07.2021. do isplate 5,61% godišnje, odnosno u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 53.441,25 kn sa zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2022. do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.".

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd 2431/2023-2 od 13. rujna 2023., tuženicima je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-935/2022-2 od 27. veljače 2023., zbog pravnog pitanja:

''Kada je zbog pogrešno, niže obračunatog, tečaja inozemne valute od stvarnog tečaja, račun korisnika kartice po ugovoru o deviznom računu terećen za manji novčani iznos no stvarni, je li došlo na strani korisnika kartice do stjecanja bez osnove na račun banke?''.

4. Tuženici su protiv drugostupanjske presude podnijeli reviziju, na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnog pitanja zbog kojeg im je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložili su Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet na ponovno suđenje ili preinačiti prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška sastava revizije tuženicima.

5. U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila revizijske navode tuženika i predložila je reviziju odbiti kao neosnovanu, a tuženicima naložiti da joj naknade trošak revizijskog postupka.

6. Revizija je neosnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 32.548,57 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji iznos su tuženici stekli bez osnove na ime tečajne razlike u valuti Angole (kvanza) jer je tužiteljica prilikom obračuna primijenila pogrešan tečaj odnosno primijenila je tečaj klirinškog dolara umjesto tečaja eura. Prema navodima tužiteljice, zbog primjene pogrešnog tečaja račun prvotuženice je terećen za znatno manji iznos od iznosa za koji ga je trebalo teretiti s obzirom na iznose koje je drugotuženik, kao opunomoćenik prvotuženice, podigao u Republici Angoli i došlo je do smanjenja imovine tužiteljice u korist tuženika.

9. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da je došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika, u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO). To stoga što su tuženici, korištenjem predmetne kartice kroz 391 transakciju, primjenom pogrešnog tečaja, stekli korist u visini razlike iznosa za koji je devizni račun prvotuženice terećen, do iznosa za koji bi bio terećen da je preračun izvršen primjenom ispravnog tečaja i to u iznosu od 32.548,57 eura jer se upravo za taj iznos umanjila imovina tužiteljice koja je prešla u imovinu tuženika.

10. U reviziji podnesenoj zbog dopuštenog pravnog pitanja, tuženici navode i obrazlažu razloge za svoj stav da oni ne mogu biti odgovorni za štetu koja je tužiteljici nastala zbog njenog nemara i neusklađenosti u radu pozivajući se na odluku revizijskog suda broj Rev 1151/2004 od 18. siječnja 2005. Ističu da je banka u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti bila dužna postupati s povećanom pažnjom prema pravilima bankarstva i pažnjom dobrog stručnjaka. Prvotuženica ističe da tužitelj nije dokazao da je ona stekla korist od spornih transakcija i da je u odnosu na nju tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

11. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 2. istog članka pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Iz spisa proizlazi da je prvotuženica imala ugovoren devizni račun kod tužiteljice koji se za transakcije teretio isključivo u eurima. Drugotuženiku je kao opunomoćeniku po računu prvotuženice, izdana Visa Electron kartica koja je korištena u Republici Angoli u razdoblju od 21. srpnja 2011. do 24. veljače 2012., kada je ostvarena 391 transakcija, kojima je s predmetnog računa ukupno podignuto 6.532.000,00 kvanza (nacionalne valute Angole). Propustom tužiteljice, koja je pod šifrom kvanze imala upisan tečaj obračunskog dolara (klirinškog dolara), umjesto tečaja eura koji je bio višestruko veći, izvršen je pogrešan obračun i predmetni devizni račun prvotuženice je terećen za manji iznos od iznosa za koji je trebao biti terećen. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka sud je utvrdio da razlika u odnosu na ispravan preračun iznosi ukupno 32.548,57 EUR.

13. Slijedom navedenog pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO i čl. 1115. ZOO kad su naložili tuženicima isplatiti tužiteljici utuženi iznos sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate.

14. Pritom treba navesti da tuženici u reviziji s pravom navode da je banka u ispunjavanju svoje profesionalne djelatnosti dužna postupati s povećanom pažnjom, pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO) i sukladno svojim Općim uvjetima. Međutim, propust tužiteljice koja je izvršila pogrešan obračun, ne oslobađa tuženike obveze vraćanja onoga što su stekli bez osnove, niti se u konkretnom slučaju radi o situaciji da se ne može zahtijevati vraćanje. Neutemeljeno je pozivanje tuženika na primjenu odredbe čl. 1112. ZOO s obzirom da je u postupku utvrđeno da je banka učinila pogrešku, te nije znala da primjenjuje pogrešan tečaj i vrši pogrešan obračun. 15. Stoga, kad je zbog pogrešnog, niže obračunatog tečaja inozemne valute od stvarnog tečaja, račun korisnika kartice po ugovoru o deviznom računu terećen za manji novčani iznos od iznosa za koji bi ga pravilnim obračunom tečaja trebalo teretiti, tada na strani korisnika kartice odnosno vlasnika deviznog računa, dolazi do stjecanja bez osnove. Naime, tuženici su stekli korist u vidu razlike manjeg iznosa za koji je devizni račun terećen i većeg iznosa za koji je isti račun trebao biti terećen. Navedena razlika iznosa odnosno ostvarena korist za tuženike, nastala je kao rezultat nenamjerne pogreške u poslovanju banke koja u trenutku isplate nije znala da isplaćuje više od onoga što je dužna isplatiti, te takav prijelaz imovine nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu (tako ovaj sud u odluci broj Rev 9/2020-2 od16. siječnja 2024.), pa se radi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

16. Odluka revizijskog suda broj Rev 1151/2004-2 od 18. siječnja 2005. na koju se revidenti pozivaju donesena je u drugačijim činjeničnim i pravnim okolnostima i nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari jer se u navedenom predmetu radilo o smanjenju imovine tužitelja u korist treće osobe, do kojeg smanjenja je došlo pogreškom tužitelja kao osiguratelja za koju posljedice ne može snositi tuženik.

17. Slijedom iznesenog revizija tuženika je neosnovana, pa je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, odbijena i odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen kao neosnovan jer je ocijenjeno, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

Zagreb, 10. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić, v.r.