REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-631/2022-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja Likvidacijska masa Iza Kompas Rabac-Labin d.o.o. u likvidaciji, OIB 97895006728, Labin, Breg Ivanovci 38, i 2. tužitelja Rudolfa Golje, OIB 76526033418, Labin, Breg Ivanovci 38, koje zastupa punomoćniica Tamara Vejnović Rovis, odvjetnica u Puli, Dalmatinova 4, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli, radi naknade štete u iznosu od 1.779.946,00 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1945/2020-2 od 25. lipnja 2020., kojima su preinačeni presuda i rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-223/2017-141 od 25. ožujka 2020., u sjednici održanoj 10. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Uvažava se revizija tužitelja, ukidaju se presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1945/2020-2 od 25. lipnja 2020., i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se drugostupanjskom sudu o troškovima ovog revizijskog postupka odlučiti svojom konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju Likvidacijska masa Iza Kompas Rabac-Labin d.o.o. u likvidaciji (dalje: prvotužitelju) na ime naknade štete iznos od 697.380,54 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2009., pa do isplate (t. I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev prvotužitelja u iznosu od 60.000,000 kn (t. II. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju Rudolfu Golji (dalje: drugotužitelju) na ime naknade štete iznos od 50.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2009. pa do isplate (t. III. izreke), te je odbijen tužbeni zahtjev drugotužitelja za iznos od 50.000,00 kn (t. IV. izreke).

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je presumirano povlačenje tužbe prvotužitelja u iznosu od 622.565,46 kn (t. I. izreke). Utvrđeno je presumirano povlačenje tužbe drugotužitelja u iznosu od 300.000,00 kn (t. II. izreke), te je naloženo da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (t. III. izreke).

2. Pobijanom drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1945/2020-2 od 25. lipnja 2020., preinačena je presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-223/2017-141 od 25. ožujka 2020., u t. I. i

III. izreke i suđeno je:

„1. Odbija se zahtjev prvotužitelja Likvidacijska masa iza Kompas Rabac- Labin d.o.o. u likvidaciji za naknadu štete u iznosu od 697.380,54 kn (šestodevedesetsedamtisućatristoosamdeset kuna i pedesetčetiri lipe) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2009. pa do isplate.

2. Odbija se tužbeni zahtjev drugotužitelja Rudolfa Golje za naknadu štete u iznosu od 50.000,00 kn (pedesettisuća kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2009. pa do isplate.“.

2.2. Rješenjem suda drugog stupnja istog poslovnog broja i datuma odlučeno je o žalbama stranaka protiv rješenja o troškovima parnice sadržanog u drugostupanjskoj odluci, na slijedeći način:

„Uvažaju se žalbe stranaka, preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-223/2017-141 od 25. ožujka 2020. u točki III. izreke i rješava:

1. Nalaže se prvotužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 60.550,95 kn (šezdesettisućapetstopedeset kuna i devedesetpet lipa), u roku od 15 dana.

2. Nalaže se drugotužitelju Rudolfu Golji naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 17.579,25 kn (sedamnaesttisućapetstosedamdesetdevet kuna i dvadesetpet lipa), u roku od 15 dana.“.

3. Protiv navedenih odluka suda drugog stupnja tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije u kojem je postavljeno pravno pitanje u vezi sa načelima odgovornosti RH za štetu nastalu nezakonitim radom tijela državne uprave.

3.1. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3721/2020-2 od 17. studenog 2021., temeljem odredbi čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), tužiteljima je dopušteno podnošenje revizije protiv presude i rješenja suda drugog stupnja u odnosu na pitanje:

„Da li Republika Hrvatska za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave odgovara po načelu uzročnosti (causa) dakle da li je Zakonom o sustavu državne uprave ustanovljen sustav objektivne odgovornosti RH za štetu ili po načelu krivnje (culpa-subjektivna odgovornost) što bi značilo da je Zakonom o sustavu državne uprave ustanovljen sustav subjektivne odgovornosti RH za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave?“

4. Na temelju navedenog dopuštenja, u zakonskom roku, tužitelji su podnijeli predmetnu reviziju u kojoj predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu odbijanjem žalbe tuženice i potvrđivanjem presude prvostupanjskog suda kao i usvajanjem žalbe tužitelja protiv t. III. prvostupanjskog rješenja u odnosu na odluku o troškovima, a podredno predlažu pobijanu presudu ukinuti i vratiti Viskom trgovačkom sudu RH na ponovno odlučivanje.

5. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

6. Revizija tužitelja je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za naknadu štete za koju tvrdi da mu je nastala nezakonitim i nepravilnim radom državnih tijela kada je prvotužitelju nezakonitim rješenjem Porezna uprava, Područni ured Pazin, na temelju provedenog nadzora razrezala porez zajedno s kamatama u ukupnom iznosu od 491.405,63 kn koji je prvotužitelj i platio. Prvotužitelj trpi štetu, u bitnom, jer nakon toga nije mogao prodavati karte za putovanja u Veneciju (odnosno prestao je biti konkurentan jer je cijena njegovih karata bila 22% viša), dok se šteta drugotuženika (ujedno zakonskog zastupnika prvotužitelja) proizlazi iz duševnih boli koje je trpio zbog postupanja upravnih tijela.

9. Iz postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je:

- Porezna uprava, Područni ured Pazin, pokrenula postupak nadzora nad prvotužiteljem 8. kolovoza 2005., na okolnost obračuna i plaćanja PDV za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. srpnja 2005. i radi poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2004.;

- naknadno proširen nalog za inspekcijski nadzor za obračun i plaćanje PDV za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. srpnja 2005., te za porez na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2004.;

- Porezna uprava na temelju provedenog nadzora prvotužitelju razrezala porez zajedno s kamatam u ukupnom iznosu od 491.405,63 kn koji je prvotužitelj i platio;

- drugostupanjsko upravno tijelo, rješenjem od 18. rujna 2006., odbilo žalbu prvotužitelja i potvrdilo prvostupanjsko porezno rješenje;

- prvotužitelj podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv drugostupanjskog upravnog rješenja;

- prvotužitelj nakon pokretanja upravnog spora podnio i zahtjev za obnovu upravnog postupka;

- povodom zahtjeva za obnovu upravnog postupka Ministarstvo financija u drugostupanjskom postupku poništilo konačno prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno rješenje;

- Porezna uprava, Područni ured Pazin ponovno izvršila porezni nadzor i o tome sastavila zapisnik na koji je prvotužitelj uložio prigovor, a nakon čega je Porezna uprava, Područni ured Pazin donijelo novo porezno rješenje od 8. lipnja 2009. koje je postalo konačno i pravomoćno, jer prvotužitelj nije uložio žalbu;

- nakon pravomoćnosti poreznog rješenja od 8. lipnja 2009., Porezna uprava, Područni ured Pazin donijela rješenje 25. kolovoza 2009. kojim odobrava zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost u previsoko plaćenom iznosu od 282.197,05 kn, te povrat kamata u iznosu od 84.859,30 kn, te

- da je nakon što je u obnovi postupka doneseno novo rješenje i vraćen više plaćeni porez, Upravni sud Republike Hrvatske poslovni broj Us-702/07-12 od 14. travnja 2010., odbio tužbu prvotužitelja.

10. Navedene činjenice među strankama i nisu bile sporne. Sporno je među strankama predstavlja li takav upravni akt koji je Ministarstvo financija u drugostupanjskom postupku poništilo povodom zahtjeva prvotužitelja za obnovu upravnog postupka, štetnu radnju u smislu pretpostavki za odgovornost RH za štetu koju u svom radu počine upravna tijela.

11. Sud prvog stupnja usvojio je tužbeni zahtjev, zaključivši da su ostvarene pretpostavke za odgovornost države predviđene čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93, 48/ 99, 15/00, 59/01 i 199/03 - dalje: ZSDU.). Sud prvog stupnja nepravilnost i nezakonitost rada porezne uprave nalazi u donošenju rješenja kojim se utvrđuje i obračunava porez na dodanu vrijednost na usluge prodaje međunarodnih putovanja u Veneziu za 2002., 2003., 2004. i 2005. godinu.

11.1. Ovakvo svoje shvaćanje sud prvog stupnja obrazlaže navodeći, u bitnom „(...) kako je tek u obnovi postupka Rješenjem od 25.08.2009., godine tužitelju vraćeno 282.197,05 kn i 84.859,30 kn na ime kamata pa se iz navedenog može zaključiti da je tužitelju bilo naloženo plaćanje Poreza na dodanu vrijednost neosnovano te da je Ministarstvo financija - Porezna uprava, Područni ured Pazin, Ispostava Labin, priznala postojanje nezakonitosti u radu u ranijem postupanju. Slijedom navedenog ovaj sud zaključuje da iz postupanja Porezne uprave koja nije uvažavala prigovore tužitelja da u konkretnom slučaju pogrešno obračunava PDV i na usluge koje ne podliježu PDV-u proizlazi nezakonitost i nepravilnost rada tijela državne uprave. Porezna uprava nije raspolagala novim činjenicama nakon provedenog nadzora“. Pritom sud prvog stupnja u presudi konstatira kako „(...) dileme Poreznog tijela pri tumačenju i primjeni Zakona o porezu na dodanu vrijednost u svezi poreznog statusa putovanja u inozemstvo koje su konačno razriješene u obnovi postupka ne mogu ići na štetu poreznog obveznika.“.

12. Drugostupanjski sud svoj (suprotan) zaključak o nepostojanju pretpostavki za odgovornost tuženice obrazlaže navodeći kako se „(...) nezakoniti rad porezne uprave ne može sastojat samo u pogrešnoj primjeni prava kao rezultata drugačijeg pravnog shvaćanja već da se nezakoniti rad mora očitovati u postupanju kojim se nanosi šteta trećima s voljom ili s pristankom, kako prvostupanjski sud nije utvrđivao je li kod djelatnika porezne uprave uopće postojala volja ili pristanak da se tužiteljima nanese šteta“, paje nakon toga „(...) temeljem odredbe čl. 373.a ZPPa utvrdio da tužitelji nisu dokazali da su djelatnici porezne uprave zauzeli pogrešno pravno shvaćanje s voljom ili pristankom da bi tužiteljima nanijeli štetu pa samim tim tužitelji nisu uspjeli dokazati da je kod poreznog tijela postojala volja ili pristanak da se tužiteljima nanese šteta, a zbog čega nema niti protupravnosti, a samim time niti odgovornosti za nezakonit i nepravilan rad porezne uprave“.

12.1. Iz citiranog obrazloženja pobijane presude suda drugog stupnja proizlazi pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda RH prema kojem za štetu zbog nepravilnog ili nezakonitog rada tijela državne uprave Republika Hrvatska odgovara po načelu krivnje.

13. Po mišljenju ovoga suda, u presudi drugog stupnja pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Naime, Republika Hrvatska odgovara, u smislu odredbe čl. 13. ZSDU za štetu koja se građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci nanese nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave.

13.1. Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete. Ove pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

13.2. Kako, dakle, iz citirane zakonske odredbe ne proizlazi da je za odgovornost Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države Hrvatske potrebna krivnja, to je za zaključiti da je navedenom propisan sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države koji se temelji na načelu uzročnosti (cause), a ne načelu krivnje (culpe). Ovo načelo odgovornosti potvrđeno je odlukom Ustavnog suda koji je obrazloženju svoje odluke broj U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007., upravo radi neprihvatljivosti stajališta redovnih sudova o osnovi odgovornosti RH u slučajevima nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave u smislu čl. 13. ZOSDU-a, utvrdio kako se „(...) odgovornost RH za štetu nanesenu radom tijela državne uprave temelji na načelu uzročnosti, a ne na temelju krivnje, kao izraz načela vladavine prava“. Nakon toga i ovaj sud izražava navedeno shvaćanje u brojnim odlukama (primjerice, u odluci broj: Rev-x 687/2016-4 od 4. lipnja 2019.).

14. Općenito uzevši, nezakonitim radom se smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koji je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti.

15. Međutim, prema shvaćanju ovoga suda, ne predstavlja svaki pojedinačni akt koji je kasnijom odlukom (u povodu redovnih i/ili izvanrednih pravnih sredstava) proglašen nezakonitim pretpostavka za odštetnu odgovornost RH. Naime, pri postojanju sudstava pravnih lijekova u cilju zaštite građana i osoba od nezakonitosti u pojedinačnim upravnim aktima, nelogično je za očekivati da bi država morala odgovarati za svaku pogrešnu ili nepravilnu primjenu prava u tim pojedinačnim aktima. U tom smislu i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 250/2017-2 od 16. siječnja 2019., u kojoj je izraženo shvaćanje: „Nezakoniti rad ogleda se u postupanju suprotnom zakonu i drugim propisima, time da svaka povreda propisa ne dovodi do odštete odgovornosti već mora biti riječ o ozbiljnoj, težoj povredi propisa npr. primjena kojeg inače u praksi ne otvara posebne dvojbe, dok se nepravilnost očituje u postupanju suprotnom pravilima struke, dakle u ponašanju koje odudara od uobičajenih metoda rada u državnom tijelu.“.

15.1. Uz navedeno, treba imati u vidu i dodatne kriterije koji proizlaze iz odluke Ustavnog suda broj: U-III-4378/2017 od 26. veljače 2018.) u kojoj je navedeno da se arbitrarnim (nezakonitim) može ocijeniti „(…) pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim; tako ona obrazloženja odluka nadležnih sudova i drugih državnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge svoje ocjene upućuju na zaključak o arbitrarnosti tako donesenih odluka u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu.“.

16. Prema navedenom, jesu li ispunjene pretpostavke koje bi dovele do odgovornosti države za štetu potrebno je ocjenjivati od slučaja do slučaja. Tako i Ustavni sud u odluci broj U-III/3153/2015 od 2. studenog 2016., u kojoj „(...) Ustavni sud ističe da utvrđivanje ispunjavanja triju pravnih pretpostavki za odgovornost države za štetu u smislu članka 13. ZSDU-a ovisi o specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Stoga je sud nadležan, u svakom pojedinom slučaju, a polazeći od utvrđenih činjenica, ocijeniti jesu li one ispunjene. U slučaju podnositelja ustavne tužbe, sudovi su ispravno ocijenili da tražene zakonske pretpostavke odgovornosti tuženice za nezakonit ili nepravilan rad njenih tijela nisu kumulativno ispunjene, budući da se u konkretnom slučaju radi o drugačijem pravnom shvaćanju materijalnog propisa, odnosno, o drugačijoj interpretaciji propisa.“.

17. Ovdje je korisno navesti i kako Sud EU u predmetu Brasserie (C-46/93) - iako je tamo riječ o odgovornost države i naknadi štete u slučaju nepoštivanja prava EU riječ je o kriterijima koji na odgovarajući način mogu biti primjenjive i na izvanugovorni odnos države za štetu prouzročenu radom njezinih tijela - govori o (dodatnom) kriteriju za ocjenu nezakonitosti i navodi da se povreda može sastojati u djelu ili propustu ali ona koja dovodi do odgovornosti države mora biti dovoljno ozbiljna te da ne postoji formula po kojoj se može unaprijed odlučiti je li povreda dovoljno ozbiljna, već će to ovisiti od slučaja do slučaja. Tako dovoljno ozbiljna povreda postoji kada su očito i teško prekoračene granice pojedinih pravila pri čemu je potrebno voditi računa o jasnoći i preciznosti prekršenog pravila, o tome je li stajalište neke od institucija pridonijelo pogrešnom tumačenju, postoji li ranija sudska praksa koja objašnjava značenje neke norme, je li pogreška u pravu ispričiva ili ne itd.

18. Stoga, mišljenje je ovoga suda kako odgovornost države za nezakonit i nepravilan rad njezinih tijela postoji kad nezakonitost, odnosno nepravilnost u radu predstavlja ozbiljnu i iznimno tešku povredu zakona - onu koja bi bila posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog ili postupovnog prava, odnosno takvu primjenu koja se temelji na razlozima koji nemaju uporišta ni u činjenicama konkretnog predmeta ni u mjerodavnom zakonodavnom okviru

19. U smislu svega navedenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države koji se temelji na načelu uzročnosti (cause), a ne načelu krivnje (culpe) Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete, pri čemu u svakom konkretnom slučaju treba ispitati radi li se dovoljno ozbiljnoj povredi koja dovela do nezakonitog ili nepravilnog akta (ili postupanja).

20. Iz navedenog proizlazi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, na temelju shvaćanja da je za odgovornost RH u konkretnom slučaju bilo potrebno dokazati krivnju, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev uz zaključak da tužitelji nisu dokazali „da je kod poreznog tijela postojala volja ili pristanak da se tužiteljima nanese šteta.“.

21. Međutim, kao posljedicu pogrešnog pravnog pristupa pitanju pretpostavki za odgovornost RH za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države, drugostupanjski sud je propustio izjasniti se i ostalim žalbenim prigovorima relevantnim za odluku o predmetu spora, pa je zbog navedenog valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu (čl. 395. st. 1. ZPP) i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o žalbi tuženika.

22. U nastavku postupka će drugostupanjski sud, uvažavajući shvaćanje iz ove odluke, ponovno ispitati žalbene prigovore te na temelju činjenica utvrđenih u sporu ocijeniti postojanje pretpostavki za odgovornost tuženice i nakon toga donijeti novu, valjano obrazloženu odluku.

23. Odluka o troškovima iz t. 2. ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 10. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa

Broj zapisa: 9-30866-a1af6

Kontrolni broj: 03d45-511b0-ed589

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Đuro Sessa, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.