- 1 -              Rev 3216/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3216/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. I., OIB ..., iz O., zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku u K. protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB ..., Z., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-1250/2016-2 od 7. ožujka 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn-21/2016-11 od 19. svibnja 2016., kao i protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-1250/2016-2 od 7. ožujka 2019., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn-21/2016-18 od 16. lipnja 2016., na sjednici održanoj 6. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se djelomično revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1250/2016-2 od 7. ožujka 2019. u dijelu pod točkom I./1., izreke.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1250/2016-2 od 7. ožujka 2019. u dijelu pod točkom I./2, izreke, te predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o naknadi troškova nastalih u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

III. Odbacuje se revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-1250/2016-2 od 7. ožujka 2019. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn-21/2016-18 od 16. lipnja 2016.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-21/2016-11 od 19. svibnja 2016. suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku C. o. d.d. Z. da tužitelju F. I. iz O. plati iznos od 23.500,00 kn na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, sa zakonskom zateznom kamatom koja od 22.srpnja 2010.g. pa do 31.srpnja 2015.g. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a od 1. 8. 2015.g. do konačne isplate, po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tuženiku C. o. d.d. Z. da tužitelju F. I. iz O. plati iznos od 1.350,00 kn na ime imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena računajući od 19.svibnja 2016.g. do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

 

III Tuženik C. o. d.d. Z. dužan je na ime izgubljene neto zarade plaćati tužitelju mjesečno iznos od 1.882,34 kn počev od 22. 9. 2012.g. pa nadalje dok se prilike ne izmijene i to tako da dospjele obroke plati odjednom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31.7.2015.g. određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih, a od 1. 8.2015.g. do konačne isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena, računajući ovu kamatu po dospijeće svakog pojedinog mjesečnog iznosa izgubljene zarade počev od 16. 10.2012.g. do konačne isplate, a buduću dospijevajuću mjesečnu rentu tuženik je dužan platiti do najkasnije 15-tog u mjesecu, sve u roku od 15 dana.

 

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 9.879,82 kn, u roku od 15 dana.

 

V Odbija se tužbeni zahtjev u iznosu od 24.000,00 kn na ime neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, iznos od 1.350,00 kn na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege te iznos od 1.882,34 kn na ime mjesečnog iznosa izgubljene neto zarade, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom."

 

1.2. Rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn-21/2016-18 od 16. lipnja 2016. odbijen je prigovor tužitelja na rješenje o pristojbi Pn-21/16-14 od 1. lipnja 2016. kao neosnovan.

 

2.1. Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1250/2016-2 od 7. ožujka 2019. suđeno je:

 

„I Prihvaća se žalba tuženika C. o. d.d., a žalba tužitelja F. I. se odbija kao neosnovana te presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 19. svibnja 2016., poslovni broj: 11 Pn-21/2016-11. u pobijanim dijelovima:

 

1.              iz točke V. izreke potvrđuje, a

2.              iz točke III. i IV. izreke preinačava i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Tuženik C. o. d.d. Z. dužan je na ime izgubljene neto zarade plaćati tužitelju mjesečno iznos od 1.882,34 kn počev od 22. rujna 2012. pa nadalje dok se prilike ne izmijene i to tako da dospjele obroke plati odjednom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih, a od 1. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena, računajući ovu kamatu po dospijeće svakog pojedinog mjesečnog iznosa izgubljene zarade počev od 16. listopada 2012. do konačne isplate, a buduću dospijevajuću mjesečnu rentu tuženik je dužan platiti do najkasnije 15-tog u mjesecu, sve u roku od 15 dana."

 

Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 16. lipnja 2016., poslovni broj: 11 Pn-21/2016-18."

 

2.2. Ujedno je rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1250/2016-2 od 7. ožujka 2019. odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn-21/2016-18 od 16. lipnja 2016.

 

3. Protiv citirane drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu, kao i protiv rješenja kojim je odlučeno o sudskoj pristojbi, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude te tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tužitelju, uključujući i troškove revizije. Podredno predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija protiv presude je djelomično osnovana. Revizija protiv rješenja o plaćanju sudske pristojbe nije dopuštena.

 

6. Odredbom čl. 382. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona.

 

7. Radi ocjene dopuštenosti revizije valjalo je utvrditi vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude i to u skladu s odredbom čl. 37. st. 1. ZPP kojom je propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva i prema odredbi čl. 36. ZPP prema kojoj ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina. S obzirom na visinu odbijenog dijela zahtjeva za naknadu neimovinske štete, kao i odbijene zahtjeve za isplatu imovinske štete zbog izgubljene zarade i pružene tuđe pomoći i njege, kao i visinu zatražene buduće rente s osnove izgubljene zarade, a koji se zahtjevi temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ukupna vrijednost predmeta spora iznosi 222.210,00 kn / 29.492,34 €[1] te prelazi graničnu vrijednost za dopuštenje revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP. Stoga je ovaj sud reviziju ispitao kao tzv. redovnu reviziju.

 

8. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Nadalje, u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi (čl. 386. st. 1. ZPP). Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade neimovinske i imovinske štete te buduće rente zbog posljedica povređivanja u štetnom događaju od 8. studenoga 2009.

 

10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj 19. studenoga 2009. zadobio ozljedu na radu prilikom obavljanja redovnih poslova kod svog poslodavca H. š. d.o.o. Z. na radnom mjestu šumski radnik – sjekač;

 

- da je poslodavac tužitelja imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti od djelatnosti;

 

- da su u času štetnog događaja radnici osiguranika tuženika obavljali u paru poslove rušenja stabala uz državnu cestu;

 

- da rad u paru nije bio uobičajeni način rada, jer u pravilu sjekači poslove obavljaju samostalno, međutim obučeni su i za rad u paru i prošli su obuku zaštite na radu;

 

- da je način obavljanja posla tom prilikom bio neuobičajen i utoliko da se posao obavljao po pojedinim etapama na državnoj cesti koja bi se zatvara na pola sata i u tom su vremenu sjekači morali žurno izvršiti i sječu stabala i čišćenje prometnice kako bi bila u tom vremenu osposobljena za siguran promet, međutim iako je vrijeme rada bilo vremenski ograničeno, nitko nije tužitelju normirao rad u tih pola sata na način da bi tužitelj bio primoran rad obavljati u žurbi ili protivno pravilima zaštite na radu;

 

- da je tužitelj bio iskusan radnik i bio je osposobljen za rad na siguran način;

 

- da je do povređivanja tužitelja došlo na način da je tužitelj pristupio stablu radi zabijanja klina u završeni rez, a drugi radnik (N. P.) još nije završio rez i nije odstupio od stabla i zakočio motornu pilu, već je ponovno nastavio s radom iako je vidio da se tužitelj približava, pa je došlo do „odskakanja“ pile i pritom ozljeđivanja tužitelja;

 

- da je sigurna udaljenost između tužitelja i drugog radnika dok vrši sječu morala biti barem 2 m;

 

- da su prilikom obavljanja radova sječe bili prisutni poslovođe poslodavca, međutim da nisu upozoravali tužitelja i radnika N. P. da bi poslove obavljali na nepravilan način, iako su čestim obilascima mogli uočiti nepravilnost u radu ovih radnika i upozorenjem prevenirati nastanak štetnog događaja;

 

- da je tužitelj u štetnom događaju zadobio reznognječnu ranu lijeve potkoljenice s presječenim mišićima prednje lože, presječenim površnim lisnim živcem i zasječenom lijevom lisnom kosti, a zbog koje povrede je trpio fizičke boli, strah te je zaostalo umanjenje životnih i radnih aktivnosti od 20% te ožiljak i šepavost koji predstavljaju naruženje srednjeg stupnja;

 

- da je tužitelju zbog posljedica povređivanja u štetnom događaju bila potrebna tuđa pomoć i njega;

 

- da je od dana štetnog događaja 19. studenoga 2009. do odlaska u invalidsku mirovinu tužitelj nalazio na bolovanju;

 

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. listopada 2012. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a zbog posljedica ozljede na radu;

 

- da tužitelju nije utvrđena opća nesposobnost za rad;

 

- da je na inicijativu tužitelja poslodavac utvrdio prestanak ugovora o radu tužitelja po sili zakona (slučaj nastupanja opće nesposobnosti za rad);

 

- da bi neto plaća tužitelja iznosila 5.652,40 kn mjesečno, dok invalidska mirovina koju tužitelj prima iznosi 1.887,71 kn.

 

11. Na temelju iznesenih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da je tužitelj pretrpio ozljedu na radu i da je do iste došlo prilikom obavljanja opasne djelatnosti i opasnom stvari pa poslodavac odgovara za nastalu štetu po načelu uzročnosti. Također, prvostupanjski je sud zaključio da je tužitelj svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja u opsegu od 50% te tuženik kao osiguratelj poslodavca odgovara tužitelju za štetu u opsegu od 50%, pri tome primjenjujući odredbe čl. 1065. i čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO). S obzirom na utvrđeni opseg doprinosa tužitelja, prvostupanjski je sud dosudio tužitelju naknadu neimovinske i imovinske štete u navedenom opsegu. Pri tom je naglasio da tužitelj ne može snositi bilo kakve posljedice donesene odluke o prestanku ugovora o radu po „pogrešnoj“ osnovi, te budući da nije sporno da je tužitelj otišao u invalidsku mirovinu zbog posljedica zadobivene povrede na radu, a što proizlazi i iz rješenja nadležnog tijela (Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje) to tužitelj ima pravo na naknadu imovinske štete koja se sastoji u razlici između plaće koju bi ostvarivao da je nastavio raditi kod poslodavca i iznosa invalidske mirovine koju prima, a u okviru utvrđenog opsega odgovornosti tuženika.

 

12. Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda o opsegu tužiteljeva doprinosa nastanku štetnog događaja. Međutim, nasuprot prvostupanjskom sudu, zaključio je da je tužitelju ugovor o radu prestao na temelju slobodne dispozicije tužitelja koji sam, jednostranom izjavom od 9. listopada 2012. „moli poslodavca da s navedenim datumom konstatira prestanak radnog odnosa“, a tužiteljev poslodavac je istoga dana donio odluku o utvrđivanju prestanka Ugovora o radu tužitelja zbog priznavanja prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, pozivom na navedenu izjavu tužitelja. Budući da se tužitelj mogao koristiti pravom zaposlenja na drugim poslovima u skladu s odredbom čl. 78. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, dalje: ZR), pa tek kada bi iscrpio sve mogućnosti ili bi istom bila utvrđena opća nesposobnost za rad, tužitelj bi mogao osnovano potraživati razliku plaće kao štetu zbog izgubljene zarade. Zbog navedenih je razloga potvrdio presudu suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete zbog pružene potrebne tuđe pomoći, dok je istu presudu preinačio i odbio zahtjev tužitelja na ime izgubljene zarade.

 

13. Pravilna je odluka nižestupanjskih sudova u dijelu koji se odnosi na postojanje i opseg odgovornosti tuženika za štetu koju je pretrpio tužitelj, iako su sudovi djelomično propustili u svojim odlukama naznačiti sve relevantne materijalnopravne odredbe. Međutim, navedeno ne dovodi u pitanje pravilnost donesenih presuda u tom pogledu.

 

14.1. Tako, u svezi istaknutih pitanja u reviziji, a koja se odnose na odgovornost za nastanak štetnog događaja i nastalu štetu tužitelju, kao i pitanja ocjene doprinosa tužitelja nastaloj šteti, a posljedično tome povezane primjene odredbi koje reguliraju radnopravne odnose, ističe se, a što su nižestupanjski sudovi propustili naznačiti, da je odredbom čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 75/09 - dalje u tekstu: ZZR), koji se primjenjuje u ovom slučaju, propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. U konkretnom slučaju, tuženik, kao osiguratelj, odgovara u okviru odgovornosti poslodavca, a što među strankama i nije sporno.

 

14.2. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama čl. 111. ZR. Tako je odredbom st. 1. ovog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz st. 1. ovog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

14.3. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe čl. 15. st. 2. ZZR i tek podredno pod pretpostavkama iz odredbe čl. 1067. ZOO. Ovim je propisima iznimno, u točno određenim slučajevima, dopušteno oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti. Tako iz sadržaja odredbe čl. 15. st. 2. ZZR proizlazi kako se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

 

14.4. Međutim, kako je već navedeno, u konkretnom slučaju primjenjiva je podredno odredba čl. 1067. ZOO. To stoga što je odredbom čl. 1063. ZOO propisano da se smatra da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. U slučaju te odgovornosti, prema odredbi čl. 1067. st. 3. ZOO vlasnik se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

 

15. Stoga u konkretnom slučaju za štetu od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti odgovara tuženik, kao osiguratelj poslodavca, ali ga se može djelomično osloboditi odgovornosti prema navedenim propisima ZOO, jer je tužitelj po utvrđenjima nižestupanjskih sudova, pridonio nastanku štete, budući da je, iako osposobljen za rad na siguran način, protivno pravilima obavljanja posla kod poslodavca, započeo zabijanje klina prije nego je drugi radnik završio posao sječe stabla (završni rez) i isključio motornu pilu zbog čega se tužitelj našao izvan sigurne zone od 2 m i došlo je do njegovog povređivanja. Ocjena je i ovog revizijskog suda da iskusni radnik, koji je osposobljen za rad na siguran način, mora biti svjestan posljedica obavljanja poslova suprotno pravilima zaštite na radu, što je od utjecaja na oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti za štetu (tako i ovaj sud u odluci Revr-794/2016 od 30. svibnja 2017.).

 

16. Zbog sveg navedenog, pravilno se nižestupanjski sudovi ocijenili sve utvrđene okolnosti te se ukazuju neosnovanima revizijski navodi koji upućuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom ocjene odgovornosti tuženika za štetu koju je pretrpio tužitelj odnosno na ocjenu postojanja i opsega doprinosa tužitelja nastaloj šteti.

 

17. Na osnovi izloženog, valjalo je glede odluke o naknadi neimovinske štete i imovinske štete zbog pružene tuđe pomoći (točka I./1. izreke pobijane presude) na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti tužiteljevu reviziju kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

18. Međutim, s pravom u reviziji navodi tužitelj da drugostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade nema jasne razloge o odlučnim činjenicama i nije ju moguće ispitati pa je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP.

 

19.1. Odredbom čl. 1095. st. 2. ZOO propisano je da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

 

19.2. Kada preostala radna sposobnost tužitelju više ne omogućuje obavljanje poslova na kojima je radio do ozljeđivanja, a nije u mogućnosti osposobiti se za druge poslove u skladu sa svojom preostalom radnom sposobnošću, pripada mu naknada štete s osnova izgubljene zarade, ali i rente s te osnove (tako i ovaj sud u odluci Rev-1325/11 od 1. srpnja 2014.).

 

19.3. Za utvrđivanje iznosa novčane rente, koja pripada oštećeniku koji gubi zaradu zbog trajnog narušenja zdravlja, nije pravno odlučno u kojem je postotku prema medicinskim kriterijima tužitelju (oštećeniku) preostala radna sposobnost, već je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi u čemu se konkretno sastoji tjelesna ograničenja koja su posljedica ozljeda i u čemu i kako onemogućuju tužitelja da radom ostvaruje zaradu koju je ostvarivao na poslovima ili aktivnostima koje je radi stjecanja zarade ostvarivao prije nastupanja oštećenja zdravlja. Ta faktična ograničenja u svakom pojedinom slučaju u smislu navedene odredbe treba staviti u korelaciju s poslovima koje je oštećenik obavljao te je radi pravilne primjene čl. 1095. ZOO treba utvrditi jesu li konkretne trajne posljedice oštećenja zdravlja u cijelosti ili djelomično stvarno onemogućile oštećenika - tužitelja da u budućnosti ostvaruje zaradu (tako i u Rev-x-34/08 od 15. listopada 2008.). Dakle, kad je oštećenik zbog posljedice štetnog događaja postao nesposoban za svoje dotadašnje zanimanje i izgubio prihode koje je ostvarivao, odgovorna osoba dužna mu je naknaditi cjelokupnu štetu s naslova izgubljene zarade, neovisno o stupnju utvrđenog smanjenja radne sposobnosti oštećenika (tako i u Rev-762/84 od 17. srpnja 1984.).

 

20. U postupku je nesporno da postoji uzročna veza između gubitka profesionalne radne sposobnosti i pretrpljene ozljede tužitelja na radu. Odredbom čl. 78. st. 1. ZR propisano je pravo radnika na zaposlenje na drugim poslovima, odnosno u situaciji ako ovlašteno tijelo utvrdi da kod radnika postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tog tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova za koje je on sposoban, koji poslovi, što je više moguće, moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Stavkom 2. istog članka određeno je da je radi osiguranja takvih poslova poslodavac dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored radnog vremena, odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći da radniku iz stavka 1. ovoga članka osigura odgovarajuće poslove.

 

21. Zbog sveg iznesenog nije jasan zaključak drugostupanjskog suda da se tužitelj mogao koristiti pravom zaposlenja na drugim poslovima sukladno odredbi čl. 78. ZR pa tek kada bi iscrpio sve mogućnosti ili bi mu bila utvrđena opća nesposobnost za rad bi mogao osnovano potraživati razliku plaće u vidu izgubljene zarade. To iz razloga što je postupanje prema odredbama čl. 78. ZR obveza poslodavca u slučaju kada kod radnika, između ostaloga, postoji profesionalna nesposobnost za rad. Nadalje, nije jasan zaključak drugostupanjskog suda da je ugovor o radu prestao slobodnom dispozicijom tužitelja i da tužitelj snosi štetne posljedice donošenja odluke poslodavca o prestanku ugovora o radu, kada je utvrđeno da je poslodavac jednostrano otkazao ugovor o radu tužitelju upravo zbog utvrđene nesposobnosti za rad kao posljedice povređivanja na radu, a ne radi se o tužiteljevom otkazu ugovora o radu, a niti o sporazumnom prestanku ugovora o radu.

 

22. Stoga je valjalo drugostupanjsku presudu ukinuti u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade i odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I. na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

23. Kako je za sada neizvjestan uspjeh stranaka u sporu u pogledu glavnog zahtjeva, nije moguće ispitati niti pravilnost donesene odluke o troškovima postupka, koja o tom uspjehu ovisi.

 

24. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u ovom rješenju, donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene zarade.

 

25. Odluka o troškovima nastalima u povodu revizije donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (točka II. izreke rješenja).

 

26. Tužitelj pobija revizijom i drugostupanjsko rješenje kojim je odlučeno o naplati sudske pristojbe.

 

27. U odnosu na reviziju izjavljenu protiv rješenja o naplati sudske pristojbe valja reći da je odredbom čl. 400. st. 1. ZPP propisano da stranke mogu podnijeti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak o predmetu spora pravomoćno završen. Prema shvaćanju ovog suda, rješenje kojim je odlučeno o sudskim pristojbama nije odluka kojom je završen parnični postupak glede predmeta spora pa protiv tog rješenja nije dopuštena revizija (tako i ovaj sud u rješenju Revt-108/2008 od 15. srpnja 2008.).

 

28. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u točki III. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 6. prosinca 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.