Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-168/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. (OIB: …) iz Z., …, koju zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika D. G. (OIB: …) iz Z., … 35, kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Ps-228/2020-38 od 16. studenog 2022., u sjednici održanoj 10. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Ps- 228/2020-38 od 16. studenog 2022. (točke I., II. i III.) tako da glasi:

„I. Nalaže se tuženiku D. G. iz Z., …, OIB: … i H. G. iz Z., … OIB: … , da tužiteljici M. C., iz Z., … , OIB: … , preda u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu upisanu u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, upisanu z.k.ul.br. …, k.o. G. Z., k.č.br. …, u naravi stan na prvom katu, u površini od … m2, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 318,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje se određuju za razdoblje od 16. studenog 2022. do 31.12.2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena; za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbe u svoti od 172,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 10. travnja 2024. do isplate koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku D. G. iz Z., … , OIB: … i H. G. iz Z., … OIB: … , da tužiteljici M. C., iz Z., … , OIB: … , preda u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu upisanu u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, upisanu z.k.ul.br. … , k.o. G. Z., k.č.br. … , u naravi stan na prvom katu, u površini od … m2, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužiteljici M. C. naknaditi tuženiku D. G. parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn/331,81 eur1, u roku 15 dana".

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti te obrediti joj parnični trošak prema troškovniku od 3.10.2022. uz daljnji trošak za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, ali drugom sucu pojedincu.

3. Na žalbu je odgovoreno i predloženo žalbu odbiti kao neosnovanu i tuženiku naknaditi troškove žalbenog postupka pozivajući se i na članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Konvencija) po kojem svatko ima pravo na poštivanje svog doma.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice, kao vlasnice, za predajom u posjed, slobodnog od osoba i stvari, stana koji se nalazi u Z..

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

– da je tužiteljica naslijedila nekretninu u kojoj se predmetni stan nalazi, od svog oca S. B.,

– da je njezin otac s tuženikom sklopio Ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom … godine,

– da je tuženik u posjedu spornog stana, a s njim je u posjedu bila i tuženica H., njegova supruga, sve do smrti tijekom ovog postupka, radi čega je u odnosu na nju postupak obustavljen,

– da su tuženik i supruga imali u vlasništvu nekretnine koje su prodavali, između ostalog tuženik je imao dvosobni stan i garažu u Z. koje je prodao 2022. godine za cijenu od 86.000 eura, u kojem je živjela tuženikova invalidna sestra za koju je plaćao smještaj u staračkom domu koji je trajao 16 mjeseci,

– da se pok. supruga tuženika doselila u Z., Š.,

… godine, a tuženik … godine,

– da tuženici ne stanuju u predmetnom stanu već su povremeno i rijetko navraćali, dvaput godišnje, s time da ni tada u stanu nisu boravili (spavali),

– da stan obilazi, te stanarinu i troškove za stan plaća, prijateljica tuženog, I. K., – da su u stanu, od početka korone, zatvoreni voda, plin i struja (iskaz svjedokinje K.),

– da tuženik u R. H. nema mirovinsko niti zdravstveno osiguranje jer tu nikad nije radio (iskaz svjedokinje K.)

– da je tuženik u Š. živio i radio preko 40 godina i u Š. je umirovljenik (iskaz svjedokinje K.)

– da je tužiteljica poslala tuženiku zahtjev za predaju stana u posjed … (parnica započela …), temeljeći taj zahtjev na činjenici da tuženik u vlasništvu ima nekretnine i da je sukladno odredbi članka 31. stavak 2. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20, u daljnjem tekstu: ZNS) izgubio status zaštićenog najmoprimca na spornom stanu, te da se iz tog razloga Ugovor o najmu stana ima smatrati raskinutim, čime prestaje pravo tuženika na posjed spornog stana.

7. Prvostupanjski sud zaključuje da je pogrešan stav tužiteljice iz zahtjeva za predaju stana, jer je tuženik status najmoprimca stekao po sili zakona, te bi u vrijeme stjecanja tog statusa njegovo vlasništvo useljivih nekretnina bilo zapreka za sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom kao socijalnom kategorijom u smislu odredbe članka 32. stavak 2. ZNS-a, što znači da bi i u tim okolnostima tuženik imao status najmoprimca ali bi za sklapanje ugovora i posjedovanje predmetnog stana morao plaćati tržišnu najamninu, odnosno onu najamninu koju bi odredio vlasnik stana, te tek u slučaju da najmoprimac to odbije, najmodavac je ovlašten otkazati ugovor o najmu stana te zahtijevati iseljenje najmoprimca.

7.1. Prvostupanjski sud dalje navodi da prema odredbi članka 22. stavak 1. i 2. ZNS najmodavac daje otkaz ugovora o najmu stana u pisanom obliku s obrazloženjem, neposredno uz potpis najmoprimca ili preporučenom pošiljkom, a otkazni rok za iseljenje u slučaju iz članka 19. ZNS-a je tri mjeseca, te u slučaju članka 21. ZNS-a je šest mjeseci, a koji rok počinje teći od prvog dana kada je otkaz primljen.

7.2. Prvostupanjski sud navodi i da tužiteljica, prije podnošenja ove tužbe, nije otkazala tuženiku Ugovor o najmu, sukladno odredbi članka 22. ZNS-a jer tužiteljica smatra da je Ugovor raskinut samom činjenicom da tuženik u vlasništvu ima nekretnine, pa kako je Ugovor o najmu stana i dalje na snazi, tuženik osnovano u smislu odredbe članka 163. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – u daljnjem tekstu: ZV) odbija predaju posjeda stana vlasniku.

8. Odluku o troškovima prvostupanjski je sud temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužiteljice na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, a na neke bitne povrede parničnog postupka niti tužiteljica ne ukazuje, osim kroz tvrdnju da prvostupanjski sud nije ocijenio, ne njezin, već tuženikov prigovor, a to je prigovor prava na dom, na kojeg se tuženik i u odgovoru na žalbu poziva. S obzirom da je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev odbio zbog toga što tuženik ima pravni osnov za posjed spornog stana (Ugovor o najmu), to nije ni bilo razloga da se o navedenom prigovoru prvostupanjski sud posebno očituje, a niti je izostanak takvog očitovanja razlog zbog kojeg bi žalba protivne strane mogla biti osnovana.

10. Osnovano žaliteljica, po shvaćanju ovog suda, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog razloga koji slijede.

11. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da svrha zaštićene najamnine ima izraženu socijalnu zaštitnu funkciju, odnosno da je smisao zaštićene najamnine rješavanje stambenog problema na privilegirani način za one najmoprimce čije imovno stanje ne omogućava rješavanje stambenog problema na drugi način (kupnjom ili izgradnjom stana odnosno kuće). Pravo na zaštićenu najamninu, prema odredbi članka 31. stavak 2. ZNS-a ima osoba iz članka 30. koja ispunjava uvjete najmoprimca, dakle osoba koja je imala stanarsko pravo koje joj je stupanjem na snagu ZNS-a, 5. studenog 1996., prestalo po sili zakona. Obveza sklapanja takvog ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom propisana je ZNS-om, te dakle nije ovisila o volji vlasnika stana da takav ugovor sklopi.

12. S obzirom na utvrđenu činjenicu da je tuženik još od 1986. godine prijavljen s adresom u Švicarskoj gdje radi, gdje je, prema činjeničnim utvrđenjima i proveo čitav svoj radni vijek, te gdje je i sada kad je već umirovljen, ovaj sud zaključuje da tuženik u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a nije imao status nositelja stanarskog prava, koji su jedini imali pravo na zaključenje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a niti je u tom trenutku mogao biti član porodičnog domaćinstva takve osobe. Naime, prema do stupanja na snagu ZNS-a važećem Zakonu o stambenim odnosima („Narodne novine“ 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93, dalje: ZSO), članak 64., prestanak korištenja stana dovodi do prestanka stanarskog prava, pa slijedom toga i statusa manjeg od toga, a to je status člana porodičnog domaćinstva. Iz tog članka proizlazi, naime, da stanarsko pravo na jedan stan može imati samo jedna osoba, osim kada je stanarsko pravo stekao jedan od bračnih drugova koji zajedno stanuju, kada stanarsko pravo ima i drugi bračni drug, a kad jedan od bračnih drugova – stanara umre ili trajno prestane koristiti stan, drugi bračni drug zadržava stanarsko pravo ako tim Zakonom nije drugačije određeno. Trajni prestanak korištenja stana treba tumačiti u smislu korištenja u svrhu u kojem stan služi, dakle za stanovanje, a ne samo povremeni dolazak i/ili obilazak stana, pa s obzirom na činjenicu da je tuženik u Š. proveo čitav svoj radni vijek, da je tamo i umirovljen, da je adresu u Š. prijavio još … godine zaključiti je da tužitelj u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a, … godine, nije mogao imati niti status nositelja stanarskog prava niti možebitno člana porodičnog domaćinstva takvog nositelja, pa stoga niti statu ovlaštenika na sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, zbog čega ovaj sud smatra da navedeni Ugovor o najmu iz 1998. godine tuženiku i ne daje valjan pravni osnov za posjed spornog stana.

13. Nadalje, sve da je predmetni Ugovor predstavljao valjan osnov za tužiteljev posjed stana, ovaj sud, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, smatra da je takav valjan osnov prestao stjecanjem vlasništva dvosobnog stana u istom mjestu u kojem se nalazi predmetni stan. Naime, ovaj sud smatra da se odredbe ZNS-a ne mogu tumačiti tako strogo formalno kako to čini prvostupanjski sud, prije svega kada su u pitanju prava zaštićenih najmoprimaca i ograničenja u korištenju vlasničkih prava koja je Republika Hrvatska postavila ZNS-om kojim je, u postupku preustroja državnog sustava kojeg je dio bio i ukidanje dotadašnjeg društvenog vlasništva i stanarskog prava, ustanovila pravo „zaštićenog najmoprimca“. ZNS je stupio na snagu u studenom 1996. godine, a godinu dana kasnije Republika Hrvatska postala je strankom međunarodnog ugovora – Konvencije. Time i tada je Republika Hrvatska priznala jurisdikciju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) koji je, u predmetu Statileo protiv Hrvatske koji se odnosi na pravnu situaciju u kojoj postoji zaštićeni najmoprimac u stanu u vlasništvu fizičke osobe, utvrdio da je Republika Hrvatska učinila povredu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, opažajući pri tom da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva i da se njegova utvrđenja (tog spora) protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja u tom konkretnom slučaju. ELJSP je naveo i kako smatra da bi tuženica u tom postupku, dakle Republika Hrvatska, trebala poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu s načelima zaštite prava prema Konvenciji.

13.1. Prethodno navedena odluka ESLJP-a (dalje: Odluka) donesena je 2014. godine, ona je obvezujuća za Republiku Hrvatsku što znači da je Republika Hrvatska bila dužna poduzeti sve potrebne mjere za njeno izvršenje te osigurati da se utvrđene povrede ne ponavljaju u budućnosti. U izvršenju ove presude tužena je izradila Nacrt Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova koji je bio predmetom javnog savjetovanja od 2. svibnja do 1. lipnja 2016. Prema navedenom nacrtu zaštićena se najamnina u „privatnim“ stanovima trebala povećavati za 1,2 puta tijekom 5 godina nakon čega je trebalo potpuno prestati pravo na zaštićenu najamninu. U izvršenju predmetne Odluke ESLJP-a o njoj su obaviještena pravosudna tijela tužene kako bi se suci, koji bi mogli doći u situaciju da sude u predmetima kao što je taj, upoznali sa zaključcima ESLJP-a.

13.2. Navedene Izmjene i dopune ZNS-a donesene su 2018. godine, da bi 2020. godine Ustavni sud republike Hrvatske donio odluku kojom je ukinuo navedene izmjene (U-I-3242/2018 i dr.), pa je Republika Hrvatska i dalje ostala u obvezi poduzeti sve potrebne mjere za izvršenje te Odluke ESLJP-a, u vezi s čime je 14. ožujka 2024. donijela Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva:12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018. i dr. (dalje: navedeni Zakon).

13.3. Dakle, ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. godine Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što, kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne strane, te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, još uvijek nije učinjeno, odnosno provedeno s obzirom da je prethodno navedeni Zakon stupio na snagu tek 2. travnja 2024. (nakon donošenja prvostupanjske presude), a istim je propisano da (tek) 1. siječnja 2025. prestaje važiti glava XIII. ZNS-a, te prestaje status zaštićenog najmoprimca osobama koje su to pravo stekle na temelju ZNS-a.

13.4. Navedeni Zakon (članak 16.) predviđa programske mjere za izvršenje onih sudskih odluka na koje se Zakona odnosi (Odluka ESLJP i Odluka USRH), za neke od kojih je predviđen ostanak osoba u posjedu stana u kojem je do tada osoba imala status zaštićenog najmoprimca tako da na stanu stječe status najmoprimca ili pravo vlasništva, a za druge je predviđeno iseljavanje zaštićenog najmoprimca oslobađajući ga od osoba i stvari i predaja stana u posjed vlasniku (ili podredno Republici Hrvatskoj).

13.5. Odredbom članka 3. stavak 2. navedenog Zakona propisano je da će prilikom izmjena pravnog položaj zaštićenog najmoprimca Republika Hrvatska osigurati stalan i siguran smještaj zaštićenom najmoprimcu u slučaju da oni Ili njihov bračni ili izvanbračni drug ili životni partner, nemaju drugu useljivu nekretninu na području iste jedinice lokalne samouprave u kojoj se nalazi stan u kojem imaju status zaštićenog najmoprimca. Što je useljiva nekretnina propisano je odredbom članka 10. točka 24. tog Zakona, a to bi svakako bio stan kojeg je tuženik u Z. imao i prodao (dvosobni stan preko … m²), s obzirom da je za jednu osobu propisana površina od … m², a svaka dodatna osoba znači … m² više.

14. Dakle, kada se uzme u obzir protek vremena od donošenja Odluke u predmetu Statileo protiv Hrvatske, činjenica da još uvijek, 10 godina nakon donošenja te Odluke, Republika Hrvatska nije provela mjere za provođenje te Odluke, da je svoje propise (ZNS) uskladila (ili barem pokušava) navedenim Zakonom (točke 14.2. obrazloženja ove drugostupanjske presude), primjenu odredbi ZNS-a, strogo gramatički, bez vođenja računa o Konvenciji i predmetu Statileo protiv Hrvatske, kako to čini prvostupanjski sud, ovaj sud smatra pogrešnom.

14.1. Za to svoje shvaćanje, osim u činjenici da je Konvencija po svojoj snazi jača od ZNS-a, ovaj sud nalazi i u načinu tumačenja prava izraženu u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu U-III-1685/2019 i U-III-4740/2021 od 3. listopada 2023. u kojem je taj sud izrazio pravno shvaćanje da zastara zahtjeva za naknadu štete vlasnika stanova koje koriste zaštićeni najmoprimci, prema Republici Hrvatskoj, a koja se sastoji u razlici zaštićene i tržišne najamnine, ne teče od dospijeća najamnine za svaki pojedini mjesec, već protekom šest mjeseci od dana promjene pravnog stajališta, u tom slučaju stajališta Vrhovnog suda rješenjem Rev 2364/2016- 3. od 19. prosinca 2018.

15. Stoga odbiti zahtjev za predajom u posjed stana u kojem tuženik ne stanuje (živi), što bi i po članku 19. stavak 1. točka 5. ZNS bio opravdan razlog za otkaz ugovora o najmu stana, pri čemu se ponovno vlasniku stana, stavkom 2. istog članka, stavlja prekomjerni i nadasve nelogični teret a to je da ga prije otkazivanja prethodno pisano opomene da u roku od 30 dana otkloni razloge za otkaz (što bi valjda trebalo značiti da ga pozove da se vrati živjeti u stan), da mu tu pisanu opomenu dostavi preporučeno (na adresu stana u kojem ne živi), i ostavi mu rok za iseljenje iz stana u kojem ne živi, koji teče od dostave otkaza (koja je faktički nemoguća jer najmoprimac u stanu ne živi), značilo bi da su prava zaštićenog najmoprimca i veća od onih koje je imao dok to pravo nije stekao gubitkom stanarskog prava, sukladno odredbi članka 30. stavak 1. ZNS, po kojem je stanarsko pravo prestajalo trajnim prestankom korištenja stana (za stanovanje, članak 64.ZSO) odnosno stjecanjem u vlasništvo useljive obiteljske kuće ili stana (u smislu članka 61. ZSO), što svakako nije bila svrha donošenja ZNS-a. To bi, po shvaćanju ovog suda, bilo protivno članku 1. Protokola 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava, odnosno pravu na mirno uživanje vlasništva, a u vezi s člankom 161. stavak 1. ZV-a kojim je propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed stvari.

16. Navedeno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda potvrđuje i sadržaj odredbi Zakona navedenog u točki 13.2. obrazloženja, a na koje se odnose točke 13.4. i 13.5. ove drugostupanjske presude koji, premda nije primjenjiv, ukazuje na to na koji način i kako je Republika Hrvatska namjerava postupiti izvršavajući Odluku ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske, što je već i trebala učiniti, s obzirom da je navedena Odluka donesena još 2014. godine.

17. I na koncu tuženikov prigovor prava na dom, koji prigovor i ne bi bilo potrebe isticati kada bi postojala pravna osnova za posjed stana utemeljena na zakonskom statusu tuženika kao zaštićenog najmoprimca, nije osnovan, ako ni zbog čega drugog, onda iz istih razloga zbog kojih ovaj sud nalazi da tuženik nije u vrijeme pred stupanje na snagu ZNS-a imao, niti mogao imati, status nositelja stanarskog prava a niti člana porodičnog domaćinstva takvog nositelja, jer se domom, u smislu članka 8. Konvencije, svakako ne može smatrati mjesto u kojem ne živiš i radiš, a posebno ne ako to ne samo da traje čitav radni vijek, nego i poslije njegova završetka, kao što je to ovdje slučaj.

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

19. O troškovima postupka odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke na temelju članka 166. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja u prvostupanjskom postupku u visini od 2.000,00 kuna (Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), te sudske pristojbe za tužbu i presudu od po 200,00 kuna, kao i trošak sastava žalbe od 900,00 kuna (Tbr. 10. toč.2. Tarife) i sudske pristojbe za žalbu od 400,00 kuna, sve preračunato u euro prema fiksnom tečaju od 1 euro = 7,53450 kn sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22 i 88/22).

U Dubrovniku, 10. travnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković,v.r.