Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-149/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković, kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S. T. iz Z., B. .., OIB: .., koju zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, koju zastupa zakonski zastupnik M. V., zamjenik u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude sadržana u presudi i rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5666/15-17 od 11. svibnja 2016., u sjednici održanoj 10. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana i presuda sadržana u presudi i rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P.5666/15-17 od 11. svibnja 2016. se potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženice da joj se naknade troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

(presudom)

"I. Nalaže se tuženoj R. H. isplatiti tužiteljici S. S. T. iznos od 250.399,99 kn sa zakonskim zateznim kamatama, i to:

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.05.2010. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.06.2010. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.07.2010. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.08.2010. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.09.2010. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.10.2010. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.11.2010. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.12.2010. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.01.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.02.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.03.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.04.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.05.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.06.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.07.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.08.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.09.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.10.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.11.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.01.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.02.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.03.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.04.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.05.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.06.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.07.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.08.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.09.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.11.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.12.2012. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.01.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.02.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.03.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.04.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.05.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.06.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.07.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.08.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.09.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.10.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.11.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.12.2013. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.01.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.02.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.03.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.04.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.05.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.06.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.07.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.08.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.09.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.10.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.11.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.12.2014. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.01.2015. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.02.2015. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.03.2015. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.04.2015. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.05.2015. do isplate,

- na iznos od 4.000,00 kn počevši od 16.06.2015. do isplate,

- na iznos od 2.399,99 kn počevši od 18.07.2015. do isplate,

s tim da zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. budu isplaćene po stopi na osnovi čl. 29. ZOO-a (NN 35/05) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 01.08.2015. do isplate po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 23.479,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena počevši od 11.05.2016., sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužena Republika Hrvatska sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.“

(rješenjem)

„Odbacuje se tužba i tužbeni zahtjev u preinačenom dijelu kojim tužitelj od tuženika zahtjeva daljnji iznos od 60.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate s naslova neimovinske štete (nematerijalne štete u smislu toč.159. presude ESLJP).“

2. Presudu sadržanu u navedenoj odluci prvostupanjskog suda, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobijala je tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i predlagala da se presuda preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan. S obzirom na to smatrala je da nije osnovana niti odluka o troškovima pa je i u tom dijelu pobijala odluku prvostupanjskog suda, te popisala trošak žalbe.

3. Na žabu nije bilo odgovoreno.

4. Predmet spora, u dijelu u kojem je odlučeno presudom, bio je zahtjev za isplatom razlike između tržišne i zaštićene najamnine za stan u vlasništvu tužiteljice, koji je u najmu zaštićene stanarke na temelju presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom stanarinom, koju je 11. studenog 2008. donio isti prvostupanjski sud pod br. Ps-303/08, na temelju Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96., 48/98., 66/98. i 22/06 – dalje: ZNS), odredbama kojeg je tuženica povrijedila vlasničko pravo tužiteljice (kao i ostalih vlasnika stanova na kojima postoji pravo najma sa zaštićenom najamninom) zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isplata je zatražena za razdoblje od pet godina prije podnošenja tužbe, 28. kolovoza 2015., sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose od 4.000,00 kuna počevši od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec.

5. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužiteljica vlasnica dvosobnog stana, površine 93,25 m2, koji se nalazi na I katu stambene zgrade u Z., B. ..,

- da je pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda br. Ps-303/08 od 11. studenog 2008. L. P., kao bivša nositeljica stanarskog prava, stekla na tom stanu status zaštićenog najmoprimca, te je obvezana u utuženom razdoblju plaćati tužiteljici zaštićenu najamninu u svoti od 576,66 kuna mjesečno,

- da je tržišna najamnina za stan od 100,00 m2 koji se nalazi u obližnjoj ulici u odnosu na onu u kojoj se nalazi sporni, 8.702,00 kn mjesečno,

- da bi razlika između zaštićene najamnine i, primjenom odredbe članka 223. ZPP-a, pretpostavljene tržišne najamnine za tužiteljičin stan, u utuženom razdoblju bila najmanje 4.000,00 kuna mjesečno,

- da je zaštićena stanarka umrla 18. lipnja 2015.

6. Smatrajući da je tuženica, propisujući, prije svega ali ne i samo ZNS-om, niz zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca, uvela brojna ograničenja za vlasnike takvih stanova, prvostupanjski sud je zaključio da im je time nametnula prekomjeran individualni teret. Prvostupanjski je sud naveo da tuženica pozitivnim propisima ne ostvaruje pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, jer je taj teret prebačen samo na jednu društvenu skupinu, najmodavce stanova sa zaštićenim najmoprimcem, zbog čega je povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva, koje pravo je zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava, točnije člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, koja je u odnosu na tuženicu stupila na snagu još 5. studenog 1997.

7. Slijedom navedenih utvrđenja i zaključaka prvostupanjski je sud prihvatio zahtjeve za isplatu utuženih mjesečnih svota na ime naknade imovinske štete koja čini razliku između tržišne i zaštićene najamnine, sa zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec, odbijajući kao neosnovan tuženičin prigovor zastare zbog toga što je (cit.) „…štetna radnja (povreda ustavnog i konvencijskog prava tužiteljice uslijed zakonima tužene neostvarene pravedne ravnoteže) trajala sve do smrti tzv. zaštićenog najmoprimca L. P. 18. lipnja 2015. kada je tužiteljica prestala trpjeti teret takvog ograničenja njenog prava na mirno uživanje vlasništva pa tek od navedenog dana zastarijevanje počinje teći.“ 8. Presudom ovog drugostupanjskog suda posl.br. Gž-935/2016-2 od 22. studenog 2017. djelomično je bila potvrđena, a djelomično preinačena prvostupanjska presuda, a povodom revizije obiju parničnih stranaka Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje pod posl.br. Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. kojom je odbio reviziju tužiteljice u dijelu u kojem je ovaj drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je zatražena isplata za razdoblje do 16.10.2012., prihvaćajući osnovanim tuženičin prigovor zastare, a prihvatio njezinu reviziju u dijelu u kojem je ovaj drugostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice da joj tuženica za preostalo utuženo razdoblje plati pored dosuđenih 2.000,00 kuna mjesečno, još 2.000,00 kuna. Reviziju tuženice Vrhovni je sud RH odbacio kao nedopuštenu. Nakon toga ovaj je drugostupanjski sud donio presudu pod posl.br. Gž-607/2019-2 od 29. travnja 2020. kojom je odlučio jednako kako je bio odlučio prethodnom, povodom revizije, ukinutom odlukom, (revizija tužiteljice protiv te presude ovog drugostupanjskog suda odbačena je.)

9. Tužiteljica je podnijela tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske i Ustavni je sud 3. listopada 2023. donio odluku pod posl.br. U-III-1685/2019 i U-III-4740/2021 (u daljnjem tekstu: Odluka) koja glasi:

„I. Ustavne tužbe se usvajaju.

II. Ukidaju se:

- presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1104/18-3 od 22. siječnja 2019.

- presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-935/2016-2 od 22. studenog 2017. i

- presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-607/2019-2 od 29. travnja 2020.

III. Predmet se vraća Županijskom sudu u Dubrovniku na ponovni postupak.“

10. Dakle, u sadašnjoj fazi postupka, a sukladno navedenoj Odluci donesenoj povodom tužiteljičine ustavne tužbe, zadatak je ovog drugostupanjskog suda ponovno ispitati osnovanost tuženičine žalbe protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-5666/15-17 od 11. svibnja 2016., pa i u dijelu u kojem je ta tuženičina žalba bila odbijena i podnositeljici ustavne tužbe bio, djelomično, prihvaćen tužbeni zahtjev.

11. S prethodno navedenim u vezi, a s obzirom da su tijekom postupka, a i u žalbi osnovanost koje ovaj drugostupanjski sud ponovno ima obvezu preispitati, bila pitanja:

- pravne osnove tužbenog zahtjeva,

- zastare i

- visine tužbenog zahtjeva,

ali i da navedenom Odlukom Ustavnog suda nije problematizirano pitanje pravne osnove tužbenog zahtjeva (zbog čega je tužiteljici i bio pravomoćno djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev), već su ukinute odluke ovog drugostupanjskog suda zbog pitanja koje se tiču:

- zastare i

- visine tužbenog zahtjeva,

to će se u pogledu žalbenih navoda koji se tiču pravne osnove tužbenog zahtjeva ponoviti razlozi koji su bili navedeni u obrazloženju presude ovog drugostupanjskog suda posl.br. Gž- 935/2016-2 od 22. studenog 2017.

12. Prije toga valja navesti da ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tako pazi po službenoj dužnosti na temelju navedene zakonske odredbe.

13. Dakle, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica mogla stan davati u najam i po tržišnoj cijeni da ga nije morala dati u najam sa zaštićenom najamninom i to stoga što je potražnja za stanovima u najam u Zagrebu u utuženom razdoblju postojala, te stoga što stan i jest bio u najmu (ali sa zaštićenom najamninom). Ograničenja u korištenju vlasničkih prava postavila je tužena ZNS-om kojim je, u postupku preustroja državnog sustava kojeg je dio bio i ukidanje dotadašnjeg društvenog vlasništva i stanarskog prava, ustanovila pravo „zaštićenog najmoprimca“. ZNS je stupio na snagu u studenom 1996. godine, a godinu dana kasnije tuženica je postala stranka međunarodnog ugovora – Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Time i tada tužena je priznala jurisdikciju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) koji je, u predmetu Statileo protiv Hrvatske koji se odnosi na istu pravnu situaciju kao što je ova, utvrdio da je tuženica učinila povredu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, opažajući pri tom da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva i da se njegova utvrđenja protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja u tom konkretnom slučaju. ELJSP je naveo i kako smatra da bi tuženica trebala poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu s načelima zaštite prava prema Konvenciji.

13.1. Prethodno navedena odluka ESLJP-a (dalje: Odluka) donesena je 2014. godine, ona je obvezujuća za tuženicu što znači da je tuženica dužna poduzeti sve potrebne mjere za njeno izvršenje te osigurati da se utvrđene povrede ne ponavljaju u budućnosti. U izvršenju ove presude tužena je izradila Nacrt Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova koji je bio predmetom javnog savjetovanja od 2. svibnja do 1. lipnja 2016. Prema navedenom nacrtu zaštićena se najamnina u „privatnim“ stanovima trebala povećavati za 1,2 puta tijekom 5 godina nakon čega je trebalo potpuno prestati pravo na zaštićenu najamninu. U izvršenju predmetne Odluke ESLJP-a o njoj su obaviještena pravosudna tijela tužene kako bi se suci, koji bi mogli doći u situaciju da sude u predmetima kao što je ovaj, upoznali sa zaključcima ESLJP-a.

13.2. No i prije donošenja navedene Odluke tuženica je, točnije njena vlada, 2003. godine usvojila konačni nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova, koje su se izmjene ticale, između ostalog, i zaštićene najamnine, zatim je 2013. bio pripremljen Nacrt izmjena i dopuna ZNS koji je na javnoj raspravi bio od 6. prosinca 2013. do 6. veljače 2014. ponovno vezano za prava zaštićenih najmoprimaca, međutim niti jedna od navedenih triju izmjena i dopuna ZNS-a nije donesena.

13.3. Dakle, ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. godine tuženica se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što, kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne strane, te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, nije učinjeno. Međunarodni ugovori imaju jaču snagu od zakona, pa je stoga pozivanje žaliteljice na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003. u kojoj je izražen stav da država ne može odgovarati za štetu zbog donošenja određenog zakona, odnosno da donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju za državu, po mišljenju ovog suda, u ovom predmetu neosnovano. U odnosu na žalbene navode o tome da je usklađivanje stambenog zakonodavstva vršeno tijekom tranzicijskog razdoblja, da su u ZNS dati objektivni elementi za određivanje zaštićene najamnine, osobito uzimanjem u obzir imovinskih prilika najmoprimca, te da ni Ustavni sud Republike Hrvatske u svojem rješenju U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu i Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju, ovaj sud primjećuje da je tranzicijsko razdoblje započelo prije više od 25 godina (u vrijeme donošenja prvostupanjske presude), te da se Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske iz 1998. godine odnosila na pitanje ustavnosti ZNS-a, za razliku od Odluke ESLJP-a iz 2014. godine koja se bavila i pitanjima povezanog sekundarnog zakonodavstva, pri čemu su u obzir uzete i odluke Ustavnog suda RH, među kojima i ona na koju se poziva žaliteljica. Nadalje, ovaj sud smatra da vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimca pri određivanju zaštićene najamnine, ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret najmodavca i to ne vodeći računa o njegovim imovinskim prilikama, a što su razlozi zbog kojih je ovaj drugostupanjski sud neosnovanim smatrao žalbene razloge tuženice koje su se ticale pravne osnove tužbe.

13.4. S prethodno navedenim u vezi ovdje valja dodatno ukazati na praksu Vrhovnog suda nakon što je taj sud u rješenju broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. (na koju ukazuje u svojoj Odluci i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali vezano za pitanje zastare) prihvatio stajalište ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske i izrazio pravno shvaćanje da „zbog povrede Ustavom i konvencijom zajamčenog prava vlasništva, R. H. je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu“, odnosno da „vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu naknadu za neimovinsku štetu“. Zaključno, pravna osnova tužbenog zahtjeva, prema sada već uvriježenoj sudskoj praksi, nije upitna.

14. U pogledu pitanja zastare svojom Odlukom Ustavni je sud ukazao da je pogrešan pravni stav ovog drugostupanjskog suda, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome da bi zastarni rok za tužiteljičinu tražbinu počeo teći za svaki utuženi mjesečni iznos od dospijeća tog pojedinačnog mjesečnog iznosa navodeći da su vlasnici stanova kao što je predmetni (koje koriste zaštićeni najmoprimci) mogli pokrenuti ovakve parnice (radi naknade štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine) nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju navedenom u prethodnoj točki obrazloženja ove drugostupanjske presude (Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018.) prihvatio stajalište ESLJP-a i izrazio pravno shvaćanje…(vidjeti prethodnu točku).

14.1. Vrhovni je sud u svojoj Odluci naveo:

„26.3. Stoga se vlasnicima stanova, prema ocjeni Ustavnog suda, a u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj:

Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Također, prema ocjeni Usatvnog suda vlasnicima stanova ne može se staviti na teret niti činjenica da su ih, kao u konkretnom slučaju, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske (vidi S.-H. i Đ. protiv H. i A. protiv H.)

Ocjena je Ustavnog suda da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Slijedom navedenog, proizlazi da je tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018., u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojom je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna te su tek od tada mogli i početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare (A. protiv H., § 14.) propisani člankom 230. stavak 1. ZOO-a:35/05-126/21.“

14.2. S obzirom na navedeno zaključiti je da zastara nije nastupila.

15. Treće sporno pitanje je visina razlike između zaštićene i slobodno ugovorene najamnine.

15.1. Prvostupanjski je sud naveo da je Uvidom u obavijest G. Z.,G. u. z. p. u., g., s. i k. p. i p. o visini slobodno ugovorene najamnine od 18. 4. 2002. utvrdio da G. Z. za stan u obližnjoj ulici R. iznajmljuje stan površine 100,00 m2 za mjesečnu najamninu od 8.702,00 kn, ali da na osnovi postojeće evidencije g. Z. isti G. Z. ne može dati podatke o slobodno ugovorenoj najamnini za pojedina područja grada niti prosječno za g. Z. u cjelini. Prvostupanjski je sud naveo i da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice o onome koliko joj je kao laiku poznato, a sudu se činilo logičnim i uvjerljivim, da bi u utuženom razdoblju tužiteljica mogla ostvariti razliku najamnine od oko 6.000,00 do 6.5000,00 kuna mjesečno, pa je na temelju odredbe članka 223. ZPP-a utvrdio da je tužiteljica u svakom slučaju pretrpjela štetu od 4.000,00 kuna mjesečno, s obzirom da je zaštićena najamnina iznosila 576,66 kuna mjesečno. 15.2. Ovaj drugostupanjski sud je prvi put tu visinu utvrdio u svoti od 2.000,00 kuna mjesečno, a Vrhovni sud Republike Hrvatske tu je odluku ukinuo navodeći da je drugostupanjski sud tu odluku donio na arbitrarni način. U ponovljenom postupku ovaj drugostupanjski sud je (2020. godine) donio istu odluku i svoju odluku obrazložio matematičkim izračunom prosječne cijene po m2 za najam stana a prema podacima iz spisu priložene Obavijesti G. Z., G. u. z. p. u., g., s. i k. p. od 18. 4. 2002.

15.3. Tužiteljičin prijedlog za dopuštenje revizije protiv te druge presude ovog drugostupanjskog suda (Gž-607/2019-2 od 29. travnja 2020.) Vrhovni je sud odbacio (Revd 994/2021-2) navodeći u obrazloženju da je drugostupanjski sud koristeći ovlaštenja iz čl.373.a ZPP visinu imovinske štete utvrdio u visini razlike tržišne cijene mjesečne najamnine i zaštićene najamnine, te da pobijana presuda nije donesena pozivom na pravilo o teretu dokazivanja.

15.4. U svojoj Odluci Ustavni je sud s tim u vezi naveo da: „U okolnostima ovog slučaja, Ustavni sud smatra da se drugostupanjski sud u presudi iz 2020. nije pridržavao stajališta iz presude i rješenja Vrhovnog suda.“

15.5. U presudi i rješenju Vrhovnog suda bilo je navedeno:

„Naime, prema shvaćanju ovog suda iznesenim u citiranim presudama sudovi pri odlučivanju o slobodnoj ocjeni dokaza moraju voditi računa o okolnostima koje su temelj za slobodnu ocjenu, a slobodna ocjena u smislu čl.223. ZPP-a ne ovlašćuje sud na arbitriranje, već po pravilu traži ocjenu odlučnih okolnosti i indicija kojima sud treba raspolagati kako bi mu poslužile kao element slobodne ocjene, prema kojoj će tada moći logički utvrditi visinu nastale štete. U konkretnom slučaju, kako je ranije navedeno, drugostupanjski je sud postupio suprotno iznesenim shvaćanjima ovoga suda te je postupajući na navedeni način odluku o visini štete donio na arbitrarni način, čime je počinio bitnu povredu iz čl.354. st.1. u vezi s čl. 221. ZPP-a i čl.373.a st.2. točku 2. ZPP-a, jer iz obrazloženja suda nije bilo moguće utvrditi na kojim činjenicama je temeljio svoju ocjenu dokaza kada je donio preinačujuću presudu u navedenom dijelu, a što je mogao, u konkretnim okolnostima, učiniti samo na temelju odredbe čl.373.a ili 373.b ZPP-a.“

15.6. Ovaj sud stoga zaključuje kako je, prema Odluci Ustavnog suda, i njegova odluka iz 2020. godine kad je u pitanju visina pretrpljene štete, ponovno arbitrarna (unatoč obrazloženju Vrhovnog suda da je pri tom ovaj sud koristio ovlaštenje iz čl.373.a ZPP-a) pa je, uvažavajući činjenicu da pravna stajališta Ustavnog suda zauzeta u ustavnosudskoj praksi ustanovljuju obvezujuće pravne standarde u odnosu na zaštitu ljudskih prava, koje su dužna uvažavati i poštivati sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave prilikom odlučivanja o konkretnom pravnom pitanju, u smislu članka 31. stavak 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, žalbene navode tuženice o tome da je prvostupanjski sud počinio povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a, ocijenio neosnovanima, a visinu štete pravilno utvrđenu, iz razloga koje je naveo prvostupanjski sud i reproducirana su u bitnom pod točkom 15.1. obrazloženja ove drugostupanjske presude.

16. Slijedom navedenog žalba tuženice je neosnovana radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

17. O zahtjevu za naknadu troškova žalbe odlučeno je kao u točki II. izreke na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 10. travnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković v.r.