Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-132/2023-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog BS zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00., 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 51/01., 190/03. – odluka USRH, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11, – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli broj: K-19/2019 od 2. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika odvjetnice Marije Budimir,
p r e s u d i o j e
I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi BS za kazneno djelo iz članka 272. stavak 1. KZ/97., za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju istog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.
II Odbijaju se u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalba optuženog BS, kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom Županijski sud u Puli - Pola proglasio je krivim optuženog BS zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisano u izreci presude, te ga je, na temelju istog propisa, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavka 2. točka 1 i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 95.194,50 kuna/12.634,48 eura od čega se 92.194,50 kuna odnosi na trošak vještačenja, a 30000,00 kuna na paušalne troškove postupka.
2. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik i optuženik.
3. Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže da „Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači, a podredno da je vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.“
4. Optuženi BS žalbu je podnio po braniteljici Mariji Budimir, odvjetnici u Puli, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.
5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
6. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
7. Kako je optuženi BS u žalbi zahtijevao da ga se izvijesti o sjednici vijeća pred drugostupanjskim sudom, u skladu s člankom 475. stavkom 1. ZKP/08. o sjednici vijeća su izvješteni optuženik, njegova braniteljica odvjetnica Marija Budimir i državni odvjetnik, a sjednici je bila nazočna braniteljica optuženika. Budući da su državni odvjetnik i optuženik o sjednici vijeća uredno izvješteni, na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., ista je održana u njihovoj odsutnosti.
8. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženog BS nije osnovana.
9. Nije u pravu optuženi BS kad u žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., ističe da mu je teško povrijeđeno pravo na pošteno suđenje budući da se pobijana presuda temelji i na nalazu i mišljenju Centra za forenzička vještačenja županijske Specijalne bolnice za psihijatriju i rehabilitaciju Rab, koji je sačinila psihijatrijska vještakinja prof. dr. sc. Vesna Šendul-Jengić, s obzirom na to da se taj nalaz i mišljenje temeljio i na svjedočkom iskazu dr. US, koji je nakon prometne nesreće kao liječnik na hitnom kirurškom traktu Opće bolnice Pula – Pola pregledao optuženika te je popunio obrazac Liječničkog pregleda. Kako prvostupanjski sud svjedoka US prethodno nije poučio po članku 285. stavak 3. ZKP/08. da nije dužan svjedočiti o onome što je u obavljanju svojeg zanimanja saznao od okrivljenika, smatra da se u smislu članka 300. stavku 1. točki 2. u svezi članka 10. stavak 2. točka 3. ZKP/08., radi o nezakonitom dokazu i da se predmetni nalaz i mišljenje nije mogao temeljiti na tom dokazu.
9.1. Izneseni stav optuženika za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv. Naime, iz sadržaja naprijed navedenog pisanog nalaza i mišljenja psihijatrijske vještakinje prof. dr. sc. Vesne Šendul-Jengić od 17. ožujka 2022. (list 725. do 766. spisa), proizlazi da je vještakinja, vezano uz utvrđenje ubrojivosti optuženika u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela. Pod točkama Ad.2), 3) i 4) na listu 3. do 37. nalaza, citirala cijeli niz materijalnih i personalnih dokaza (zapisnik o analizi alkohola u krvi i mokraći okrivljenika, zapisnik o ispitivanju okrivljenika, oštećenika i svjedoka, toksikološka vještačenja provedena po vještacima dr. sc. Valteru Stembergu i dipl. ing. ĆS, obranu okrivljenika iznesenu u raspravi, nalaze i mišljenja prof. dr. sc. Đulijana Ljubičića i prof. dr. sc. i Ante Bagarića, kao i njihove usmene dopune na raspravi na te nalaze, zatim nalaz psihijatra Darka Kosa, te osobni pregled i razgovor s okrivljenikom i nalaz psihologa), koje je koristila u radu, među kojim dokazima, na listu 17., je navela i ono što je kao svjedok u postupku iskazao US, a vezano uz okolnosti sačinjavanja izvješća odnosno liječničkog pregleda optuženika, koji je kao dokaz priložen u spisu (list 45. do 46.).
9.2. Međutim, u odnosu na svjedočki iskaz svjedoka US, bitno je navesti da je iz sadržaja tog iskaza razvidno da svjedok, osim onog što je i konstatirano u navedenom izvješću o liječničkom pregledu optuženika, s tim u vezi nije naveo supstancijalno ništa drugo niti novo, posebno da bi od optuženika nešto saznao. Stoga je evidentno da navedeni svjedočki iskaz, pored svih naprijed navedenih materijalnih i personalnih dokaza te nedvojbeno utvrđenog stupnja alkoholiziranosti optuženika, nije bio bitan za utvrđenja sadržana u nalazu psihijatrijskog vještaka kao i njegovim zaključcima vezanim uz ubrojivost optuženika, pa su neutemeljeni njegovi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., a iz razloga jer se naprijed navedeni nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka temelji na nezakonitom dokazu te mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
10. Nadalje, optuženik u žalbi problematizira i razloge koje je prvostupanjski sud u točki 28. u pobijanoj presudi naveo vezano uz to što je kao vjerodostojan prihvatio naprijed navedeni nalaz i mišljenje Centra za forenzička vještačenja psihijatrijske bolnice Rab, u kojem je utvrđeno da je optuženik u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela bio bitno smanjeno ubrojiv, dok je prvostupanjski sud utvrdio da je isti bio ubrojiv te je mogao shvatiti značenje svojeg djela i upravljati svojim postupcima, zbog čega smatra da su izneseni razlozi nejasni i proturječni i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.
10.1. Iznoseći naprijed navedenu tvrdnju, žalitelj gubi iz vida da je i kod osobe koja je bitno smanjeno ubrojiva, ubrojivost očuvana, iako je smanjena u znatnom stupnju, pa je ta osoba, u granicama svojih očuvanih intelektualnih i voljnih kapaciteta, kao je to pravilno prvostupanjski sud utvrdio, svjesna svog djela. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud mogao ocjenjivati subjektivni odnos optuženika prema djelu odnosno oblik krivnje (neizravna namjera), u odnosu na koju okolnost, pod točkom 37. u obrazloženju pobijane presude, je naveo jasne, argumentirane i neproturječne razloge, a isto tako, suprotno žalbenim navodima optuženika, sud nije pomiješao neubrojivost i bitno smanjenu ubrojivost, pa je njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. neosnovana.
11. Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da su u pobijanoj presudi izostali razlozi zbog kojih njegovo ponašanje sud nije sagledao u kontekstu primjene instituta samoskrivljene neubrojivosti iz članka 41. KZ/97. u kojoj odredbi su propisani razlozi kad se počinitelj smatra neubrojivim (u vrijeme kad se dovodio u stanje alkoholiziranosti nije postojala svijest o potrebi da će upravljati vozilom), sugerirajući time da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, s obzirom na naprijed utvrđenu činjenicu da je u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela optuženik bio ubrojiv (bitno smanjeno ubrojiv), nema govora o tome da je prvostupanjski sud njegovo postupanje trebao sagledati u svjetlu samoskrivljene neubrojivosti iz članka 41. KZ/97., što je prvostupanjski sud pravilno i obrazložio pod točkom 38. u pobijanoj presudi, navodeći razloge zbog kojih se nije radilo o kaznenoj odgovornosti na osnovi „actiones liberas in causa“ (samoskrivljena neubrojivost).
12. Nadalje, nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, upirući s tim u vezi na ocjenu vjerodostojnosti tri različita psihijatrijska nalaza i mišljenja, ističući pri tome da sud nema stručnog znanja iz navedene domene vještačenja da bi doveo u pitanje kao vjerodostojan nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka prof. dr. Đulijana Ljubičića prema kojem je optuženik, u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela bio neubrojiv.
12.1. Naime, točno je da sud kad za utvrđenje neke važne činjenice ne raspolaže stručnim znanjem, određuje vještačenje odnosno vještaka koje će, zavisno o vrsti vještačenja, s tim u vezi dati nalaz i mišljenje. U konkretnoj situaciji na okolnosti ubrojivosti optuženika poduzeta su dva psihijatrijska vještačenja te je psihijatrijski vještak prof. dr. sc. Đulijano Ljubičić, u svom pisanom nalazu i mišljenju i usmenoj dopuni nalaza na raspravi, utvrdio da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio neubrojiv (list 186. do 195. i 417. do 421. spisa), dok je psihijatrijski vještak dr. Ante Bagarić, u svom pisanom nalazu i mišljenju te usmenoj dopuni nalaza na raspravi (list 633. do 666. i 786. do 794. spisa), utvrdio da je optuženik bio smanjeno ubrojiv. Nakon toga, a s obzirom na oprečna mišljenja vještaka, sud je odredio novo vještačenje po Centru za forenzička vještačenja psihijatrijske bolnice Rab te je psihijatrijska vještakinja prof. dr. sc. Vesna Šengula-Jengić, u svom pisanom nalazu i mišljenju i usmenoj dopuni nalaza na raspravi (list 725. do 766. i 786. do 795. spisa), utvrdila da je optuženik u vrijeme počinjenja dijela bio bitno smanjeno ubrojiv.
12.2. U naprijed opisanoj procesnoj situaciji, ispravno je prvostupanjski sud kao vjerodostojan cijenio nalaz i mišljenje psihijatrijske vještakinje prof. dr. sc. Vesne Šengul-Jengić, za što je pod točkama 28. i 29. obrazloženja pobijane presude naveo logične i opravdane razloge, pa s obzirom da svojom žalbom optuženik nije ozbiljno doveo u sumnju pravilnost ili pouzdanost zaključaka navedene vještakinje, njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.
13. Također, nije u pravu ni državni odvjetnik kad u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ističe da prvostupanjski sud pogrešno nije prihvatio kvalifikaciju djela, odnosno inkriminaciju iz optužnice da je optuženik kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozio promet da je izazvao prometnu nesreću u kojoj je prouzročio smrt jedne osobe te počinio kazneno djelo iz članka 272. stavka 1. u vezi stavka 3. KZ/97., a s obzirom da je oštećena BSF u vrijeme kad je počinjeno kaznenog djela bila u 27. tjednu trudnoće pa je u svrhu spašavanja života djeteta 8. studenog 2009. u bolnici napravljen carski rez kojom prilikom je rođeno živo dijete koje je **.**.2009. preminulo, kao posljedica stradavanja majke BSF. Državni odvjetnik smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da fizička osoba stječe pravnu sposobnost rođenjem i da se pravo na život ne odnosi na fetus, pozivajući se pri tome na odredbu članka 17. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i članka 124. stavka 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju te odredbe Konvencije o pravima djeteta.
13.1. U svezi naprijed iznesenog prije svega treba navesti da je u temeljnim odredbama KZ/97., u članku 1. tog zakona definirano da se kaznena djela i kazneno pravne sankcije propisuju samo za ona ponašanja kojima se tako povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile.
13.2. U okviru naprijed proklamiranog ograničenja kaznenopravne prisile, a vezano uz zaštitni objekt kaznenih djela u kojima dolazi do ugrožavanja života ili tjelesnog integritet druge osobe, nedvojbeno se radi o osobi koja je u trenutku počinjenja djela živa (živo ljudsko biće), što u konkretnom slučaju jasno proizlazi iz zakonskog opisa kaznenog djela iz članka 272. stavka 1. KZ/97., koje djelo ostvaruje onaj tko kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozi promet da izazove nesreću u kojoj je druga osoba teško tjelesno ozlijeđena, a kvalificirani oblik tog djela iz stavka 3. se ostvaruje ako je djelom iz stavka 1. prouzročena smrt jedne ili više osoba.
13.3. U kontekstu naprijed navedenog, s pravom je prvostupanjski sud utvrdio da fetus odnosno plod u majčinoj utrobi, nije živo ljudsko biće i nema status fizičke osobe, pa stoga ni pravnu sposobnost, te ne uživa kaznenopravnu zaštitu, pa se u odnosu na to pitanje u kaznenom pravu ne mogu primijeniti naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o nasljeđivanju, jer se te odredbe odnose na striktno određenu zaštitu prava nerođenog djeteta u cilju zaštite njegovih imovinskih probitaka ili ostvarenja prava na nasljeđivanje.
14. Zbog svega naprijed navedenog, suprotno žalbama optuženika i državnog odvjetnika, ocjenom svakog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je, isto tako, pravilno zaključio da se u postupanju optuženika stječu sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 272. stavak 1. KZ/97., za koje djelo ga je proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
15. Zbog odluke o kazni žale se obje stranke. Državni odvjetnik smatra da je sud optuženiku precijenio značaj olakotnih okolnosti, a podcijenio onih otegotnih, te mu izrekao preblagu kaznu, dok optuženik, s druge strane, smatra da mu je sud izrekao prestrogu kaznu.
15.1. Ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere kazne, opravdano kao olakotno optuženiku cijenio dosadašnju neosuđivanost, izraženo žaljenje zbog predmetnog događaja, protek vremena od počinjenja inkriminiranog kaznenog djela te činjenicu da je tom prilikom i sam zadobio teške tjelesne ozljede, kao i da je nakon događaja imao dva infarkta. Međutim, istodobno je prvostupanjski sud neprihvatljivo kao olakotnu okolnost cijenio optuženikovu bitno smanjenu ubrojivost, budući da se u to stanje optuženik sam doveo. Takvo rezoniranje ne samo što je logički neprihvatljivo, nego je i u suprotnosti s odredbom članka 42. KZ/97., prema kojoj je mogućnost blažeg kažnjavanja počinitelja koji je zbog nekog stanja iz članka 40. stavak 2. KZ/97. bio bitno smanjeno ubrojiv (dakle, zakonskog ublažavanja kazne ispod posebnog minimuma propisanog za pojedino kazneno djelo) isključena ako se počinitelj u stanje smanjene ubrojivosti doveo samoskrivljeno. S obzirom na to da se optuženik sam konzumiranjem alkohola doveo u stanje bitno smanjene ubrojivosti i nesposobnosti za sigurnu vožnju, tu okolnost mu prvostupanjski sud nije mogao cijeniti kao olakotnu. Naime, u vrijeme počinjenja inkriminiranog kaznenog djela optuženik je bio zrele životne dobi, a njegovo obrazovanje (liječnik po struci) obuhvaća i način na koji način alkohol utječe na psihofizičke sposobnosti, kao i znanje koje je svakako više od prosječnog vozača, o nuspojavama koje izaziva stanje alkoholiziranosti.
15.2. Nadalje, premalo je prvostupanjski sud varolizirao i činjenicu da su dvije osobe u ovoj prometnoj nesreći teško tjelesno ozlijeđene, pri čemu je oštećena BSF zadobila i osobito teške tjelesne ozljede, a bila je u 27. tjednu trudnoće te je upravo zbog te nesreće i u njoj zadobivenih ozljeda naknadno provociran porođaj, u kojemu je rođeno živo žensko dijete koje je idućeg dana preminulo. Ovakav epilog nesumnjivo je izazvao teške psihičke posljedice za BSF i njezinog partnera, što je moralo doći do izražaja u izrečenoj kazni, jer se radi o skrivljenim učincima kaznenog djela. Iako opravdano optuženik navodi da nije bilo mjesta kvalificiranju njegove prekršajne kažnjivosti kao otegotne okolnosti, za koju je u međuvremenu nastupila i rehabilitacija, pa se osuđenik ima smatrati neosuđivanom osobom, u konkretnom slučaju nema mjesta ublažavanju kazne. Naime, bez obzira na brojne olakotne okolnosti, visina utvrđene koncentracije apsolutnog alkohola u krvi optuženika od 3,00 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, i težina posljedice ove prometne nesreće zahtijevaju odmjeravanja kazne zatvora u duljem trajanju. Ima li se na umu da je za kazneno djelo iz članka 272. stavak 1. KZ/97. bila zapriječena kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina, ovaj drugostupanjski sud, cijeneći sve navedeno, nalazi da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine primjerena težini počinjenog kaznenog djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela, pa će se tom kaznom ostvariti svi oni ciljevi i svrhe kažnjavanja koji su predviđeni u članku 50. KZ/97., zbog čega je pobijana presuda preinačena u odluci o kazni.
15.3. Zbog svega naprijed navedenog, a kako ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog zakona iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koje povrede pazi po službenoj dužnosti, niti da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na temelju članka 486. stavak 1. i 482. ZKP/08., trebalo je presuditi kao u izreci.
U Zagrebu 9. travnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Sanja Katušić-Jergović,v.r.
