Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž R-241/2024-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici Marijan Ruždjak i Nataša Grah Ruždjak, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri j.t.d. u Zagrebu, Draškovićeva 40/II, protiv tuženika TRAIN HUNGARY MAGÁNVASÚT IPARI, KERESKEDELMI ÉS

SZOLGÁLTATÓ KORLÁTOLT FELELŐSSÉGŰ TÁRSASÁG – PODRUŽNICA ZAGREB, Zagreb, Koturaška 51, OIB: 59430915824, kojega zastupaju punomoćnici NO i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mamić Perić Reberski Rimac, Zagreb, Ivana Lučića 2a, radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-189/17-36 od 10. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2024.

p r e s u d i o j e

I. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-189/17- 36 od 10. svibnja 2019. i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I/ Utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., te nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava, te se nalaže tuženiku da ukloni navedenu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem, u roku od 8 dana.

II/ Utvrđuje se da su Odluka tuženika od 27. prosinca 2016., nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu, te odluka od 16. siječnja 2017., nazvana Očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016. ništetne, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016., u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.250,00 kn u roku 8 dana.“

2. Nalaže se tužitelju ŠO iz [adresa] da tuženiku TRAIN HUNGARY MAGÁNVASÚT IPARI, KERESKEDELMI ÉS SZOLGÁLTATÓ KORLÁTOLT FELELŐSSÉGŰ TÁRSASÁG – PODRUŽNICA ZAGREB, Zagreb, Koturaška 51 nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.778,89 eur u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju ŠO iz [adresa] naknaditi tuženiku TRAIN HUNGARY MAGÁNVASÚT IPARI, KERESKEDELMI ÉS

SZOLGÁLTATÓ KORLÁTOLT FELELŐSSÉGŰ TÁRSASÁG – PODRUŽNICA ZAGREB, Zagreb, Koturaška 51 trošak žalbe u iznosu od 99,54 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

II/Utvrđuje se da su Odluka tuženika od 27. prosinca 2016., nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu, te odluka od 16. siječnja 2017., nazvana Očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016., ništetne, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016., u roku od 8 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.250,00 kn, u roku od 8 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Također predlaže da žalbeni sud sukladno tome preinači i odluku o troškovima parničnog postupka te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu s tužiteljem i odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojim odbija zahtjev za zaštitu prava i u vezi s tim zahtjev da ukloni takvu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem.

4.a Također, predmet spora je zahtjev da se odluka tuženika od 27. prosinca 2016. nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu i odluka od 16. siječnja 2017., nazvana Očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016. utvrde ništetnima, da se utvrdi da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016.

5. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva iz točke I. izreke sud prvoga stupnja zaključuje da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj dokazao vjerojatnost postojanja diskriminacije, a da tuženik nije dokazao da tužitelj nije diskriminiran iz razloga što je bio član Sindikata strojovođa Hrvatske (dalje: SSH) slijedom čega utvrđuje da je time tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje diskriminirajući ga po osnovi članstva u sindikatu na način da je s njime propustio sklopiti novi ugovor o radu na određeno vrijeme. Zbog toga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke pozivom na čl. 17. stavak 1. točka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Nar. nov. br. 85/08. i 112/12., dalje: ZSD).

5.a Prvostupanjski sud prihvatio je i dio tužbenog zahtjeva pod točkom II. izreke. Stava je da je postavljanje takvog zahtjeva predviđeno kao mogućnost čl. 17. st. 1. točka 2. ZSD-a, kao način otklanjanja diskriminacije. Smatra i da to nije u suprotnosti sa slobodom ugovaranja u radnim odnosima te da na osnovanost ovog zahtjeva nije od utjecaja činjenica da u ovom slučaju nije došlo do otkazivanja ugovora o radu već je isti prestao istekom roka na koji je bio sklopljen. Zaključno smatra da bi bez pružanja ovakve zaštite tužitelj ostao bez efektivne pravne zaštite mada postoji diskriminacija.

6. Ispitujući pravilnost i zakonitost takve prvostupanjske odluke ocijenjeno je da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu se ukazuje žalbom. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske norme.

7. Također je ocijenjeno da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene niti druge povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je između stranaka bio sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od 30. lipnja 2016. do 30. prosinca 2016., da je tuženik tužitelju dostavio obavijest od 27. prosinca 2016. u kojoj navodi da s njim neće sklopiti daljnji ugovor o radu na određeno vrijeme i da mu radni odnos stoga prestaje istekom ugovorenog roka. Također nije sporno da je protiv te odluke tužitelj uložio zahtjev za zaštitu prava koji tuženik nije prihvatio, što proizlazi iz njegova očitovanja od 16. siječnja 2017.

9. Odredbom čl. 7. st. 4. Zakona o radu (Nar. nov. 93/14., 127/17., dalje: ZR) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

9.a Poseban zakon na koji upućuje citirana odredba ZR je ZSD, koji u čl. 1. propisuje da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije, na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, a sukladno st. 2. diskriminacijom se u smislu ovoga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama i taj se Zakon.

9.b Također sukladno čl. 12. st. 1. u vezi s čl. 112. st. 1. točka 5. ZR ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom roka na koji se sklopljen.

10. Povezujući tako propisano s nespornim činjenicama iz točke 8. ovog obrazloženja proizlazi da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao ex lege, s danom 31. prosinca 2016. odnosno istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu od 30. lipnja 2016., neovisno o tužiteljevom članstvu u SSH i bez obzira na sadržaj obavijesti od 27. prosinca 2016. Stoga obavijest od 27. prosinca 2016., nema značaj odluke poslodavca koja ima značenje radnopravnog akta, već ima samo deklaratorni karakter. Iz tog razloga tom obavijesti od 27. prosinca 2016., a niti očitovanjem od 16. siječnja 2017. na tužiteljev dopis od 30. prosinca 2016., tuženik nije povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje po bilo kojoj osnovi iz čl. 1. ZSD.

10.a Naime, čl. 12. st. 1. ZR-a propisano je da se ugovor o radu iznimno može sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, a čl. 112. točka 5. toga Zakona propisano je da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koje je ugovor sklopljen. Dakle, kada je ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme, kao što je nesporno sklopljen u predmetnom slučaju, tada taj ugovor, neovisno od toga je li poslodavac obavijestio radnika da s njim neće sklapati uzastopni ugovor o radu ili ne, prestaje po sili zakona istekom vremena na koje je sklopljen. Upravo stoga što ugovor o radu prestaje po sili zakona istekom vremena na koje je sklopljen to odluka (obavijest) poslodavca, kako ju tužitelj naziva, od 27. prosinca 2016. ne predstavlja nikakvu konstitutivnu odluku kojom se na bilo koji načini i po bilo kojoj osnovi može vrijeđati nečije pravo iz radnog odnosa, a zbog čega u takvoj obavijesti nema i ne može biti niti elementa diskriminacije u smislu čl. 1. st. 2. ZSD-a.

11. Osim toga obavijest od 27. prosinca 2016. ni očitovanje od 16. siječnja 2017. nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) slijedom čega nisu ništetni ni u tom smislu (tako isto i u Rev- 797/2019-3 od 16. studenoga 2022.).

12. S obzirom da nema diskriminacijskih razloga na koje se tužitelj poziva, u svezi donošenja obavijesti tuženika od 27. prosinca 2016. i očitovanja tuženika od 16.siječnja 2017. te ništetnosti istih, nije bilo osnova za utvrđenje da je donošenjem te obavijesti i tog očitovanja tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje, niti uvjeta da se u vezi tih radnji tuženiku nalože radnje kojima bi se uklonila diskriminacija ili njezine posljedice (nalaganje tuženiku da s tužiteljem sklopi uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme i da vrati tuženika na rad na radno mjesto na kojem je radio temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016.).

13. Osim toga odredbom čl. 2. ZOO-a propisana je sloboda uređivanja obveznih odnosa kao jedno od osnovnih načela obveznog prava, u vezi s čim je i ZR u čl. 9., kao jedno od načela, prihvatio načelo slobode ugovaranja. Stoga i u slučaju kada kod poslodavca više radnika radi na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme s istim ili približnim trajanjem, prilikom odlučivanja o tome s koliko od njih i s kojima od njih će sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme, poslodavac odlučuje potpuno samostalno jer je on autonoman u organizaciji procesa rada što znači i u donošenju odluka o potrebi za radom radnika na određenom radnom mjestu kao i u odlučivanju o tome s kojim radnikom će sklopiti ugovor o radu. Stoga sud u takvom slučaju, nije ovlašten naložiti poslodavcu da s određenim radnikom sklopi uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme jer takvo postupanje ne bi bilo u skladu s osnovnim načelima obveznog prava

14. Imajući na umu rečeno, kao i činjenicu da je na istovjetan način, glede istovjetnog tužbenog zahtjeva, u predmetu iste činjenične i pravne osnove, protiv istog tuženika shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 797/19-3 od 16. studenoga 2022.) to je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju čl. 373. točka 3. ZPP-a u odnosu na dio prvostupanjske odluke pod točkom I. izreke te u dijelu pod točkom II. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik diskriminirao tužitelja donošenjem obavijesti od 27. prosinca 2016. i očitovanja od 16. siječnja 2017. i za nalaganje sklapanja novog uzastopnog ugovora o radu te vraćanje na rad.

15. Međutim potrebno je bilo, s obzirom na navode žalbe, dalje ocijeniti pravilnost pobijane odluke u dijelu kojim je sud prvoga stupnja, pod točkom I. izreke, utvrdio da je došlo do povrede prava na jednako postupanje u odnosu na činjenicu da s tužiteljem njim nije sklopljen novi uzastopni ugovor o radu zbog članstva u SSH.

16. Naime (također vodeći računa o shvaćanju iz odluke Rev-797/19-3 od 16. studenoga 2022., točke 20. do 22.3. obrazloženja), u smislu odredbe čl. 17. st. 1. ZSD, u slučaju kada je isključivi razlog za ne sklapanje uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme članstvo tužitelja u SSH, sud može donijeti odluku kojom samo utvrđuje da je povrijeđeno pravo tužitelja na jednako postupanje. Takva odluka suda, odnosno utvrđenje da je tuženik diskriminirao tužitelja po osnovi članstva u SSH, samo po sebi ne može biti u suprotnosti s načelom slobode ugovaranja. O suprotnosti s načelom slobode ugovaranja radilo bi se tek u slučaju da se tuženiku naloži sklapanje takvog ugovora s tužiteljem s obzirom da je radni odnos tužitelja kod tuženika ex lege prestao istekom ranije sklopljenog ugovora o radu od 30. lipnja 2016., a poslodavac je autonoman u odlučivanju o tome s kojim radnikom će sklopiti ugovor o radu i hoće li za ubuduće uopće sklapati takve ugovor.

17. U vezi s tim tužitelj činjeničnim navodima tužbe tvrdi:

- da je jedini razlog nesklapanja uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s njim bila činjenica da je član SSH,

- za što da je tuženik saznao 11. listopada 2016. kada je KO obavijestio ovlaštenu osobu tuženika ĐO da su se radnici udružili i Sindikat SSH, a

- da je ĐO tom prilikom upozorio KO da će svim radnicima koji su članovi tog sindikata dati otkaz ili da im neće produljiti ugovor o radu jer da je takva politika poslodavca,

- kao i da su u vezi članstva u sindikatu radnici pozivani na pojedinačne razgovore s ovlaštenim osobama tuženika nakon čega da radnicima koji su bili članovi SSH nije produljen ugovor o radu, za razliku od radnika koji nisu bili članovi tog Sindikata.

18. Ocjenom dokaza sud prvoga stupnja u vezi tih je činjeničnih navoda tužbe utvrdio da:

- iz iskaza tužitelja proizlazi: (1.) da je tužitelj već od ranije bio član SSH, od svibnja 1995., kada je bio zaposlen u HŽ-u, (2.) da je tuženik to znao prilikom njegovog zapošljavanja, (3.) da ga je negdje krajem kolovoza 2016. pozvao na razgovor direktora ĐO i da mu je tada direktor rekao da on kao radnik tuženika "osniva sindikat i vrbuje ljude", što da je negirao, ponavljajući samo da je član sindikata, (4.) s time da je nakon tog sastanak na uobičajeni način nastavio svoj rad kod tuženika do početka studenog, kada da više nije bio pozivan na posao, za što da je, u pravilu, dobivao odgovor da "nema posla", koje objašnjenje da mu nije bilo prihvatljivo jer je bio upoznat s okolnošću da drugi strojovođe rade i prekovremeno, (5.) zbog čega da je zaključio da mu je zapravo efektivno zabranjen rad, (6.) uz što je imao i saznanja iz razgovora s drugim kolegama (npr. Š i VO) da su i oni bili pozivani kod direktora, radi izjašnjenja da li su članovi SSH, (7.) zbog čega smatra da je razlog prestanak radnog odnosa njegovo članstvo u SSH, a ne protek vremena na koji je ugovor o radu bio sklopljen,

- da te navode tužitelja u bitnome potvrđuju i svjedoci UO, VO te MO, koji su naveli: (1.) da su bili ili jesu članovi SSH, te da su ih članovi Uprave tuženika pozivali na napuštanje tog sindikata i ukazivali na to da ne mogu biti članovi SSH ako žele nastaviti raditi kod tuženika, uz poziv da se učlane u drugi sindikat koji je započeo s radom kod tuženika (npr. svjedoci UO i VO poimenično spominju direktora tuženika ĐO kao osobu koja ih je pozivala na istupanje iz SSH, dok svjedok MO spominje istog direktora ĐO kao osobu koja ga je pozivala na učlanjenje u konkurentski sindikat, jer da je to za "dobrobit" tuženika te predstavlja "protusilu"), (2.) da niti njima ugovori nisu produžavani, mada se poslovne aktivnosti tuženika, po njihovom stajalištu, nisu umanjivale i (3.) da nisu bili redovito pozivani na obavljanje poslova dok su važeći ugovori još bili na snazi,

- što sve da potvrđuje i svjedok KO, zamjenik predsjednika SSH, koji da je u svom iskazu opisivao probleme s kojima se predmetni sindikat suočavao kod tuženika.

18.a Sud prvoga stupnja smatra da činjenice koje proizlaze iz iskaza tužitelja i navedenih svjedoka u dovoljnoj mjeri ukazuje na postojanje vjerojatnosti diskriminacije po osnovi članstva tužitelja u SSH-a, a da tuženik postojanje te vjerojatnosti nije doveo u sumnju, odnosno da nije dokazao suprotno. Ovo jer da: (1.) nije uvjerljiv iskaz direktora ĐO da nije postupao na opisani način u situaciji kada suprotno potvrđuje više svjedoka (prethodna točka), čije iskaze sud prvoga stupnja ne smatra pristranima iako vode istovjetne postupke protiv tuženika, (2.) jer svjedok N nije imao detaljnijih saznanja o predmetu spora, budući da je prvenstveno zadužen za komercijalni dio poslovanja, s tim da je u svom iskazu ukazivao na volatilnost tržišta pružnog prijevoza tereta, što onda utječe na otpuštanje tj. nesklapanje novih ugovora s radnicima i (3.) jer svjedok K ne doprinosi u većoj mjeri uvjerljivosti, kako tvrdnji direktora ĐO tako i navoda tuženika općenito, jer samo generalno iskazuje da na njega nije vršen pritisak, tj. da je svojevoljno napustio SSH, dok nije iznosio pobliža saznanja o okolnostima vezanim za samog tužitelja, kao i o aktivnosti SSH kod tuženika, ukazujući na svoju nezainteresiranost za navedeno, što sve gledano u cjelini ne demantira tvrdnje tužitelja da je većem broju radnika tuženika, koji su istovremeno i članovi SSH, a kojima je isticao ugovor na dan 31. prosinca 2016., nije ponuđen novi ugovor (radnici Š, UO, VO i dr., te i sam tužitelj).

19. Ovaj je sud, suprotno shvaćanju suda prvoga stupnja, stava da iz dokaza na koje se sud prvoga stupnja poziva, a s obzirom na činjenični supstrat tužbe, kojim je sud vezan i izvan kojeg ne smije utvrđivati činjenice, ne proizlazi niti vjerojatnost da je nesklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme posljedica članstva tužitelja u SSH.

20. Naime, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazilo bi da je tuženika 11. listopada 2016. dopredsjednik SSH obavijestio da su se radnici tuženika (dakle i tužitelj) udružili u SSH. Međutim, iz iskaza tužitelja (ročište 13. veljače 2018.) proizlazi suprotno tim činjeničnim tvrdnjama. Tužitelj iskazuje (što utvrđuje i sud prvoga stupnja, ali taj dio iskaza ne cijeni) da je član tog Sindikata još od 3. svibnja 1995. i da je u njega učlanjen doživotno, još od vremena kada je radio u HŽ-u, da je tuženika upoznao s činjenicom članstva u tom Sindikatu i to upravo ĐO prilikom sklapanja, prvo ugovora o djelu koji je s tuženikom sklopio 10. ožujka 2016. te isto tako prilikom sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme od 30. lipnja 2016. i da ta činjenica nije predstavlja nikakav problem ni u trenutku sklapanja ugovora o djelu, a ni u trenutku sklapanja ugovora o radu, uz što da je bio samo član sindikata, bez neke funkcije i nije se naknadno učlanjivao u sindikat.

21. Nadalje, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tuženik i ostalim radnicima koji su članovi SSH-a nije produljio ugovore o radu na određeno vrijeme, dok da je ostalim radnicima koji nisu članovi tog Sindikata ili su se isčlanili ugovor o radu produljen. Pri tome uz tužbu prilaže obavijesti tuženika upućene VO, ČO, JO, ŽO, FO i EO kojim ih se, kao i tužitelja obavještava da s njima poslodavac neće sklopiti uzastopne ugovore o radu, ali ne dostavlja ni jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi koji su se radnici doista isčlanili iz SSH-a kako bi s tuženikom sklopili novi ugovor o radu ili pak koji su to radnici koji nikada nisu bili članovi tog Sindikata i da je stoga tuženik s njima sklopio nove ugovore o radu na određeno vrijeme.

21.a U takvoj situaciji, kada navode tužitelja potvrđuju samo svjedoci koji se nalaze u istoj poziciji kao i tužitelj (UO i VO, ročište 8. travnja 2019.), a pri tome nitko od njih ne navodi koji su to točno drugi radnici (zbog činjenice da nisu članovi SSH-a ili su se iz njega isčlanili) stavljeni u bolju poziciju od tužitelja jer je s njima tuženik sklopio nove ugovore o radu na određeno vrijeme to se ovaj sud ne slaže s utvrđenjem suda da je iskazima na koje se sud poziva dokazano postojanje vjerojatnosti diskriminatornog ponašanja tuženika kakvo mu se stavlja na teret. 22. Osim toga, iz dopisa SSH-a broj 414/16 od 23. studenoga 2016. (list 43 spisa) proizlazi da je na dan pisanja tog dopisa član tog Sindikata bio ĆO, s kojima je tuženik, unatoč tome, sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme 28. prosinca 2016. (list 44 i 45 spisa) i prilikom obračuna plaće je vršio isplatu i za članstvo u tom Sindikatu (isplatna lista plaće za siječnja 2017. na listu 46 spisa), a naknadi izlazak iz Sindikata bila je slobodna volja tog svjedoka i nije imalo nikakav utjecaj s činjenicom da nakon isteka tog ugovora ovaj svjedok nije nastavio raditi kod tuženika (iskaz ovoga svjedoka u predmetu Pr-190/17-16, koji je uz suglasnost stranaka korišten za potrebe ovog parničnog postupka – prilog uz zapisnik s ročišta održano u ovom predmetu 10. svibnja 2018.).

23. Niti iz iskaz svjedoka MO, koji sud prvoga stupnja također spominje, ne proizlazi da je članstvo u SSH bilo prepreka za nastavak bilo njegova bilo tužiteljeva rada kod tuženika. Ovaj svjedok navodi da nitko od članova uprave od njega nije izričito tražio da se isčlani iz SSH ili da mu je itko od njih sklapanje ugovora o radu uvjetovao tim činom. Naprotiv, ovaj svjedok samo potvrđuje da je čuo od drugih radnika (ne navodi kojih i u tom smislu ne spominje ni tužitelja) da je od njih to tražio LO. Isto tako navodi da mu je, kao i svjedoku ĆO, bilo rečeno da će ispit za strojovođu moći položiti ako izađe iz članstva u Sindikatu, ali i da je taj ispit u konačnici položio pri tome ne tvrdeći da je istupio iz Sindikata, a niti se takva pisana potvrda nalazi u spisu. Uz to iz njegova iskaza proizlazi da je zajedno s još novih 10 kolega nastavio raditi kod tuženika pri čemu ne iskazuje da ti novi kolege nisu članovi SSH ili da je on izašao iz te radničke udruge.

24. Stoga prema utvrđenjima ovoga suda iz ovih dokaza ne proizlazi vjerojatnost da je u odnosu na tužitelja tuženik postupao diskriminatorno zbog činjenice da je bio član SSH. Ovo jer: (1.) nije dokazano koji su to radnici zadržani u radnom odnosu kod tuženika jer su se prije sklapanja novih ugovora o radu na određeno vrijeme isčlanili iz sindikata, (2.) jer je tuženik od sklapanja ugovora o djelu pa do sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme znao da je tužitelj član SSH, a u vezi s tim nije objašnjeno niti dokazano zašto bi ta činjenica, koja nije bila problem, odjednom postala probleme i da samo zbog nje tuženik s tužiteljem nije htio sklopiti novi ugovor o radu na određeno vrijeme, uz što (3.) u spisu postoji dokaz da ta činjenica poslodavcu nije predstavljala problem jer je sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme s ZO, a imao je podatak da je i on član SSH.

25. Slijedom toga kada tužitelj nije učinio vjerojatnim da je tuženik u odnosu na njega postupao diskriminatorno zbog članstva u SSH, to je već zbog nedostatka ove prve pretpostavke (čl. 20. st. 1. ZSD-a) koja mora biti ispunjena da bi tužitelju bila pružena zaštita koju traži, njegov tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i u ovom preostalom dijelu na temelju čl. 373.a točka 1. st. 2. ZPP-a.

26. S obzirom da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan preinačena je i odluka o troškovima postupka kojom je trošak parničnog postupka priznat tužitelju (čl. 380. točka 3. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), a trošak je u skladu s čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP i u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa) priznat tuženiku.

27. Tako je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 331,81 eur (Tbr. 8/1. Tarife), trošak sastava podneska od 23. svibnja 2015. u iznosu od 331,81 eur (Tbr. 8/1. Tarife) i podneska od 24. listopada 2017. u iznosu od 66,36 eur (Tbr. 8/3. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 5. prosinca 2017. u iznosu od 165,90 eur (Tbr. 9/2. Tarife) i zastupanja na ročištima održanim 13. veljače 2018., 10. svibnja 2018., 4. rujna 2018., 8. travnja 2019., za svako po 331,81 eur (Tbr. 9/1. Tarife) ili ukupno 2.223,11 eur što uvećano za pripadajući PDV iznosi 2.778,89 eur. 28. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu i presudu jer u spisu nema dokaza da je taj materijalni trošak tuženiku nastao.

29. Tuženiku je priznat i trošak sastava žalbe u iznosu od traženih 99,54 eur (Tbr. 10/1. Tarife) dok mu trošak pristojbe na žalbu nije priznat jer ga nije zatražio u točno određenom iznosu u skladu s obvezom iz čl. 164. st. 1. do 3. ZPP-a, a što je mogao učiniti s obzirom da je i bez poziva sud, a na temelju Tarife sudskih pristojbi i s obzirom na vrijednost predmeta spora sam mogao izračunati visinu pristojbe.

U Zagrebu 9. travnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte