REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 703/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr.sc.Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. i k. d.o.o., OIB ..., S., zastupan po punomoćnici D. P., protiv tuženika J. Š., OIB ..., iz S., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u S., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u velikoj Gorici, poslovni broj Gž-1839/2016-2 od 29. kolovoza 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovnog broja Pi-755/14 od 31. kolovoza 2016., u sjednici održanoj 9. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naložio je tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 53.010,16 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 14. listopada 2014. do isplate, a u točki II. izreke naložio je tuženiku u istom roku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.760,20 kn s zateznim kamatama, preciznije navedenim u toj presudi.

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. 1. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pi- 755/14 od 31. kolovoza 2016. i sudi:

Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

''I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 53.010,16 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. listopada 2014.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 1. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.760,20 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.'', kao neosnovan.

2. Nalaže se tužitelju V. i k. d.o.o., S., da tuženiku J. Š. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 10.637,70 kn, u roku od 15 dana.''.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj, ne navodeći konkretni prijedlog o načinu rješavanja.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

5. Revizija je dopuštena i neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 53.010,16 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama temeljem stjecanja bez osnove kao naknadu za obnašanje dužnosti predsjednika Skupštine tužitelja kao trgovačkog društva, sve suprotno Zakonu o sprečavanju sukoba interesa koji propisuje da dužnosnici na određenim funkcijama (dužnostima), a koju je funkciju obnašao i tuženik nemaju pravo na dodatne naknade za takve poslove, budući su u tom razdoblju primali plaću za obnašanje svoje temeljne dužnosti.

7. Povodom revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

8. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili nespornim:

- da je tuženik dužnost zamjenika Gradonačelnika Grada S. u mandatu 2009.-2013. obnašao profesionalno, ostvarujući za to utvrđenu plaću,

- da je u razdoblju od 22. rujna 2009. do 1. lipnja 2013., temeljem Generalne punomoći Gradonačelnika Grada S. Ž. K., obnašao dužnost predsjednika Skupštine tužitelja,

- da je u razdoblju obnašanja dužnosti predsjednika Skupštine tužitelja tuženik primao naknadu koja se određivala temeljem Zaključka Gradskog poglavarstva Grada S. od 02. srpnja 2004. (Klasa:022-01/04-01/23 Urbroj:2181-01-11-04-15) donesenog na 78. sjednici o pravu na naknadu predsjednicima skupština trgovačkih društava u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Grada S. s tim da se ista provodila direktno u trgovačkim društvima, a koja se određivala u visini naknade za rad vijećnika u Gradskom vijeću Grada S.,

- da je Gradsko vijeće Grada S. dana 03. prosinca 2013. (pod br. Klasa 080-01/13- 02/65 Ur.br.2181/01-02-13-2) donijelo Odluku o naknadi članovima upravnih vijeća i ustanova u kulturi, kazališnih vijeća i vijeća u kulturi Grada S. te članovima nadzornih odbora i skupština trgovačkih društava u vlasništvu i većinskom vlasništvu Grada S. kojom je bilo određeno da članovima nadzornih odbora i skupština trgovačkih društava u vlasništvu i većinskom vlasništvu Grada S. pripada pravo na naknadu u iznosu od 1.900,00 kn mjesečno, a istog dana i zaključak (br. Klasa 080-01/13-02/65 Urbr: 2181/01-02-13-2) kojim je bilo određeno da vijećnik u Gradskom vijeću može primiti samo jednu naknadu s osnova članstva u nadzornim odborima i skupštinama trgovačkih društava u vlasništvu i većinskom vlasništvu grada S.,

- da je tužitelj trgovačko društvo u većinskom vlasništvu Grada S.,

- da je Gradonačelnik Grada S. 30. siječnja 2014. izdao pismeno Priopćenje trgovačkim društvima i ustanovama u vlasništvu/suvlasništvu grada S. i Turističkoj zajednici Grada S. (zaprimljeno kod tužitelja 3. veljače 2014.) koje glasi: „Dužnosnici jedinica lokalne i područne (regionalne), gradonačelnik i njegovi zamjenici, prema Zakonu o sprječavanju sukoba interesa nemaju pravo na bilo kakvu naknadu za rad u tijelima trgovačkih društava, ustanova i dr. te ukoliko budu isplaćena vratiti će uplaćeni iznos onome koji je uplatu izvršio. Ovo priopćenje primite kao izravan naputak za rad.“,

- da je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa RH dana 10. lipnja 2014. pod br. SI-16/14 donijelo odluku da je istovremenim primanjem plaće za obnašanja dužnosti zamjenika gradonačelnika Grada S. u mandatu 2009.-2013. i primanjem dodatnih naknada i to naknade za sudjelovanje u radu Turističke zajednice Grada S. te naknade za rad u Skupštinama trgovačkih društava Č. d.o.o., P. d.o.o. i V. i k. d.o.o., tuženik počinio povredu članka 7. stavka 1. podstavka d. Zakona o sprječavanju sukoba interesa ("Narodne novine" 26/11,12/11,126/12 i 48/11 - dalje: ZoSSI) radi čega mu je izrečena sankcija obustavom isplate dijela neto mjesečne plaće u ukupnom iznosu od 30.000,00 kn, koja će se izvršiti u šest mjesečnih obroka te da tuženik protiv iste (kako je izjavio u stranačkom iskazu) nije pokrenuo upravni spor,

- da je tužitelj prije podnošenja tužbe pozvao tuženika na povrat izvršenih mu isplata naknade za obavljanje dužnosti predsjednika Skupštine, što je tuženik odbio.

9. Između stranaka je sporno je li izvršenim isplatama u utuženom razdoblju od ožujka 2011. do lipnja 2013. na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove i je li tuženik dužan vratiti isplaćenu mu naknadu.

10. Prvostupanjski sud smatra da je tuženik bio dužan vratiti isplaćeni mu iznos za cijelo utuženo razdoblje jer je kroz to vrijeme dužnosnicima bila propisana zabrana primanja naknade koju je tuženik ostvarivao kao predsjednik skupštine tužitelja, te pozivom na odredbu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Drugostupanjski sud smatra da je pogrešan pravni pristup prvostupanjskog suda kada u ovom sporu primjenjuje čl. 1111. st. 1. ZOO. Prema shvaćanju toga suda na ovaj slučaj je trebalo primijeniti odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO-a, a ne odredbu čl. 1111, istog zakona, te tužbeni zahtjev odbiti iz razloga što je tužitelj isplaćivao utuženu naknadu tuženiku, znajući da istu naknadu nije dužan isplaćivati, jer je znao i morao je znati da se Zaključak Gradskog poglavarstva S. od 2. srpnja 2004. koji je tužitelj direktno primjenjivao, obzirom na sadržaj odredbi Zakona o sprečavanju sukoba interesa koji su tada bili na pravnoj snazi, ne odnosi na tuženika koji je tada obnašao funkciju (dužnost) u jedinici lokalne samouprave i spadao u krug osoba za koje je određeno da primanje plaće za obnašanje svoje temeljne dužnosti, isključuje primanje naknade za rad u tijelima trgovačkih društava, ali je i pored toga tužitelj tu naknadu isplaćivao tuženiku, sve to uz znanje i odobrenje osoba odgovornih za zakonitost rada trgovačkog društva-tužitelja, a što je onaj odlučujući razlog za primjenu čl. 1112. st. 1. ZOO, koji isključuje pravo zahtijevati vraćanje danog bez osnove. Dakle taj sud smatra da tuženik post festum ne može snositi retroaktivno građansko-pravne posljedice za tuđi nezakoniti rad, jer to nema veze s vladavinom prava i bilo kakvim opće-prihvaćenim načelima prava, a ako je pak tužitelj pretrpio štetu radi isplate naknade tuženiku, onda tu štetu neka nadoknadi od odgovornih osoba.

12. Tužitelj u podnesenoj reviziji navedeni zaključak drugostupanjskog suda o primjeni odredbe čl. 1112. ZOO-a osporava te ističe da pobijana odluka odstupa od prakse drugih Županijskih sudova, konkretno Županijskog suda u Šibeniku broj Gž- 84/2017-2 od 19. ožujka 2018. i Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1949/2016-2 od 28. studenoga 2017., te postavlja pravno pitanje koje glasi:

''Primjenjuju li se u postupcima koji se vode protiv tuženika za zahtjevom povrata neosnovano primljenih iznosa dodatnih naknada za sudjelovanje u radu u tijelima trgovačkih društava u vlasništvu odnosno pretežnom vlasništvu jedinice lokalne samouprave, i to glede iznosa dodatnih naknada koje je tuženik kao dužnosnik (zamjenik gradonačelnika) primio, odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ili pak odredbe članka 1112. Zakona o obveznim odnosima, sve to obzirom na činjenicu da je takva isplata dodatnih naknada dužnosnicima protivna odredbama Zakona o sprječavanju sukoba interesa koji takvo primanje dodatnih naknada izričito zabranjuje?''.

13. Izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno, čime u postupku pred tim sudom nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Sporna je primjena odredbe čl. 1111. i čl. 1112. st. 1. ZOO-a.

Članak 1111. glasi:

"(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala".

Članak 1112. st. 1. glasi:

''(1) Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.''.

15. 1. Prema shvaćanju ovoga suda odredbom čl. 1112. ZOO-a, kao posebnom odredbom, uređena je situacija u kojoj je stjecatelj ovlašten uskratiti vraćanje stečenog a prema toj odredbi, kako je naprijed navedeno onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim u tri situacije i to: 1.) ako je zadržao pravo na povrat, 2.) ako je platio da bi izbjegao prisilu ili 3.) ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Kako do prijelaza imovine osiromašenog u imovinu stjecatelja dolazi upravo radnjom osiromašenog (vršenjem isplate) svjesno plaćanje neduga načelno se kvalificira (smatra) kao dar.

15. 2. Stoga osiromašeni u tužbi kojom zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove zbog plaćanja neduga mora dokazati isplatu, nepostojanje duga, što je u ovom slučaju nesporno dokazano, ali i eventualno svoju zabludu, odnosno ako zablude nije bilo jer je znao da nije dužan platiti, mora dokazati da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

16. Prema navedenom, ovaj sud smatra da se u situaciji plaćanja neduga primjenjuje odredba čl. 1112. ZOO-a, pri čemu je teret dokaza o tome da je plaćanje izvršio ne znajući da nije dužan platiti, odnosno o postojanju iznimki navedenih u čl. 1112. ZOO, na osiromašenom, dakle u ovom slučaju na tužitelju. Kako je u ovom slučaju utvrđeno da tužitelj isplaćivao utuženu naknadu tuženiku, znajući da istu naknadu nije dužan isplaćivati, jer je znao i morao je znati da se Zaključak Gradskog poglavarstva S. od 2. srpnja 2014. koji je tužitelj direktno primjenjivao, ne odnosi na tuženika koji je tada obnašao funkciju (dužnost) u jedinici lokalne samouprave i spadao u krug osoba za koje je određeno da primanje plaće za obnašanje svoje temeljne dužnosti, isključuje primanje naknade za rad u tijelima trgovačkih društava, ali je i pored toga tužitelj tu naknadu isplaćivao tuženiku, sve to uz znanje i odobrenje osoba odgovornih za zakonitost rada trgovačkog društva-tužitelja, a što je onaj odlučujući razlog za primjenu čl. 1112. st. 1. ZOO-a pravilno je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud primijenio citiranu, a ne odredbu čl. 1111. ZOOO-a, kako to pogrešno smatra tužitelj da ju je trebao primijeniti. Ovo tim više što tužitelj nije ni tvrdio ni dokazivao da za izvršene isplate čiji povrat traži zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da je isplata duga zavisila od ispunjenja nekog uvjeta (tako i u Rev 1660/13-2 od 10. listopada 2017., Rev 650/14-2 od 4. listopada 2017., Broj: Rev 1380/2016-2 od 27. kolovoza 2019. i dr.).

17. Zbog svega navedenog valjalo je reviziju tuženice odbiti i na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 9. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.