REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 283/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice KG OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja WIENER osiguranje Vienna Insurance Group d.d. OIB 52848403362, Zagreb, Slovenska ulica 24., koga zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Markač-Greif & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj Gž R-591/2019-2 od 14. listopada 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-3950/14-96 od 23. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopušten otkaz ugovora o radu od 11. travnja 2014. i da radni odnos tužiteljici-protutuženoj nije prestao (toč. I izreke). Ujedno je odlučeno da se raskida ugovor o radu s 30. rujna 2016. (toč. II izreke), te je naloženo tuženiku-protutužitelju da isplati tužiteljici-protutuženoj naknadu plaće od 160.634,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečene iznose kako su naznačeni pod toč. III izreke. Također je naloženo tuženiku- protutužitelju da isplati tužiteljici-protutuženici naknadu štete od 21.715,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2019. Pa do isplate (toč. IV izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice-protutuženice za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu razlika plaća (toč. V. izreke) kao i zahtjev za isplatom 36.191,18 kn sa pripadajućim kamatama (toč. VI. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim traži raskid ugovora o radu s danom 29. kolovoza 2014. (toč. VII. izreke). Naloženo je tuženiku-protutužitelju da naknadi tužiteljici-protutuženici troškove parničnog postupka od 19.375,00 kn (toč. VIII. izreke) dok je odbijen zahtjev za isplatom preostalog dijela od 625,00 kn. U cijelosti je odbijen zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti (toč. X izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik-protutužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.
4. Odgovori na reviziju nisu podneseni.
5. Revizija nije osnovana.
6. Postupajući prema odredbi čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Revizijski prigovor da je drugostupanjski sud uslijed pogrešnog pravnog pristupa primijenio odredbe o pravilima dokazivanja iz čl. 219., 220. i 221.a ZPP-a kao i da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a – nije osnovan.
8. Prvostupanjski i drugostupanjski sud su u svojim odlukama istaknuli da je tuženik kao poslodavac bio dužan kod prigovora tužiteljice da nije vodio računa o računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR), to i dokazati.
9. Budući da iz odluke o otkazu ugovora o radu nije vidljivo da je tuženik vodio računa o kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR, a da su tužiteljica i svjedok OG u svojim iskazima istaknule da je tuženik na poslu zadržao radnice koje su imale lošiji radni učinak od tužiteljice za 30-40% poput FG i ČG, tad je tuženik bio dužan obrazložiti je li i koje je kriterije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Tuženik je to mogao obrazložiti i tijekom ovog postupka ali ni tad to nije učinio.
10. Obzirom da tuženik nije dokazao da je o tim kriterijima vodio računa premda je prema navedenoj zakonskoj odredbi bio dužan voditi računa o tim kriterijima, to je nije osnovan prigovor da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 219., 220. i 221.a ZPP-a.
11. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika (drugostupanjski sud je pravilno cijenio sadržaj zapisnika tužiteljice) zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
12. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici (osobno uvjetovani otkaz), te zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i isplatom naknade štete i naknade plaće.
13. Odlukom o otkazu od 11. travnja 2014. tuženik je tužiteljici otkazao ugovor o radu redovitim otkazom zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti radnika (osobno uvjetovani otkaz) uz obrazloženje da je kontrolom ispunjenja planskog zadatka prodaje utvrđeno da je tužiteljica za 2013. od zadanog Premijskog plana realizirala: život – broj polica [broj police], život-novougovorena premija 30% 69.815,00 kn, život-bruto zaračunata premija 72.978,00 kn i neživot – zaračunata premija (bez poreza) – 103.394,00 kn odnosno da je ispunjenje plana život – broj polica [broj police]% život – novougovorena premija 87%, život-bruto zaračunata premija 124% i neživot- zaračunata premija (bez poreza) 57%, te da po ocjeni tuženika tužiteljica nije ostvarila planske obveze iz čl. 2. II Dodatka Ugovora o radu, da se radi o nedostatku sposobnosti tužiteljice koji ju onemogućava u urednom izvršavanju poslova.
14. U svom iskazu tužiteljica je istaknula da su nakon predmetnog otkaza kod tuženika ostali raditi radnici koji su po ostvarenim planovima bili lošiji od nje čak 30- 40%, poput FG i ČG, a što je u svom iskazu potvrdila svjedokinja OG. Tužiteljica je istaknula da otkazivanja ugovora o radu imala jedno maloljetno dijete i da je otplaćivala stambeni kredit.
15. Čl. 107. st. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, dok je st. 3. tog članka propisano da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
16. S obzirom na obvezu propisanu citiranom zakonskom odredbom, tuženik kao poslodavac je nakon prigovora tužiteljice da su na poslu zadržani radnici koji su po ostvarenim planovima bili lošiji od nje čak 30-40% - to je tuženik bio dužan dokazati da je postupio sukladno propisanoj obvezi. Međutim, premda je izrijekom navedeno koje je radnike zadržao na poslu, tuženik nije našao za shodno obrazložiti zašto je navedene radnike zadržao na poslu, odnosno kojim se kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR rukovodio kad je birao kome će otkazati ugovor o radu. Tu obvezu tuženik u ovom postupku ne bi imao da tužiteljica i svjedok nisu izrijekom navele tko je od radnika zadržan na poslu a imao je lošije rezultate od tužiteljice, ali budući da je to iznijeto, tad je tuženik trebao dokazati i pokazati da je poštivao obvezu propisanu navedenom zakonskom odredbom.
17. Upravo zbog propusta poslodavca da postupi sukladno kogentnoj zakonskoj odredbi, proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je otkaz ugovora o radu zbog toga nedopušten.
18. S obzirom da je zbog navedenog otkaz nedopušten, to se pravno irelevantnim ukazuju revizijski prigovori u pogledu opravdanosti zaključka drugostupanjskog suda da tuženik nije imao opravdan razlog za otkaz, odnosno da osobno uvjetovani otkaz nije opravdan.
19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.
Zagreb, 9. travnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
