Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 21 Gž-3663/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Z. iz K., R. S., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:…, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-307/20-27 od 26. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-307/20-27 od 26. srpnja 2022. pod točkom I. i II. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da plati tužitelju iznos od 15.500,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 18. ožujka 2019. do isplate, a pod točkom II. nalaže se tuženici da plati tužitelju na ime izgubljene zarade iznos od 1.437,12 eura sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. prosinca 2007. do isplate, a koja kamata teče na pojedinačne iznose kako slijedi:

- 813,00 eura počevši od 1. veljače 2007. do isplate,

- 624,12 eura počevši od 1. ožujka 2007. do isplate, sve u roku od 15 dana. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa na ime naknade neimovinske štete u iznosu od 2.000,00 kn kao i iznosa imovinske štete u visini 89,97 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na imovinsku štetu na iznos od 813,00 eura za razdoblje od 29. siječnja 2007. do 31. siječnja 2007. i na iznos od 624,12 eura od 26. veljače 2007. do 28. veljače 2007. kao neosnovan. Pod točkom IV izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 14.889,38 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 26. srpnja 2022. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica u dva podneska identičnog sadržaja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači, podredno ukine. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja na naknadu neimovinske štete u visini 15.050,00 kuna sa zateznim kamatama, a koja šteta je tužitelju nastala neosnovanim lišenjem slobode.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz sadržaja spisa i prvostupanjske presude proizlazi:

- da iz rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu br. K-725/2017-10 od 21. siječnja 2019. i rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. X-Kir-296/07 od 12. siječnja 2007. o određivanju pritvora te rješenja Općinskog suda u Zaprešiću br. K-33/2007 od 13. veljače 2007. o ukidanju pritvora proizlazi da je tužitelj u pritvoru bio od … 2007. do … 2007. te da je protiv tužitelja 21. siječnja 2019. pravomoćno obustavljen kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. i 4. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona zbog nastupa zastare kaznenog progona,

- da iz Odluke o suspenziji Ugovora o radu od 18 siječnja 2007. proizlazi da je tužitelju suspendiran Ugovor o radu počevši od 11. siječnja 2007 te mu miruju ugovorna i druga prava i obveze iz radnog odnosa, da je tužitelj u obvezi vratiti se na rad najkasnije u roku od 5 dana od prestanka razloga za suspenziju. i da je navedeno da žalba ne odgađa izvršenje odluke,

- da iz odluke o privremenom upućivanju na rad od 23. veljače 2007. proizlazi da je tužitelj privremeno upućen na rad na novo radno mjesto počevši od 5. ožujka 2007.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je u pritvoru proveo 34 dana u vrlo lošim uvjetima i da je policajac po zanimanju, zbog čega je primao prijetnje kada bi izašao van izvan zatvorske ćelije, da ih je u sobi bilo 5, i da su se ostali četvorica također ponašali prijeteći, čak i za vrijeme jela, da se nakon izlaska iz pritvora promijenio odnos drugih ljudi na način da su se distancirali od njega, da nakon izlaska iz pritvora nije bio vraćen na svoje radno mjesto, kao šengenski policajac, nego je nakon izlaska premješten u drugu policijsku postaju, ali niže kategorije, da mu je nakon odlaska u pritvor određena suspenzija od mjesec dana i za to vrijeme nije primao nikakvu naknadu, a prije suspenzije dobivao je plaću između 800 i 900,00 eura, a nakon toga ostala je plaća iste visine., da se na odluku o suspenziji nije žalio, da je nakon izlaska iz pritvora 13. veljače 2007. bio doma, nije odmah išao raditi, ali se telefonskim putem javio svom šefu nekoliko dana nakon izlaska, koji mu je rekao da ostane doma, dok nije dobio rješenje da se početkom ožujka javi u Temeljnu stanicu, gdje se javio 5. ožujka 2007. i počeo raditi, da je odluku o suspenziji dobio kad je bio u pritvoru, a na nju se nije žalio jer nije mogao jer je bio u pritvoru i nije mogao kontaktirati punomoćnika.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je na temelju ocjene provedenih dokaza zaključio da je tužitelj bio neosnovano lišen slobode u razdoblju od … 2007. do … 2007. s obzirom da je protiv njega pravomoćno obustavljen kazneni postupak zbog kojeg je bio u pritvoru te da mu sukladno odredbi čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj 110/97 i dr., dalje ZKP) pripada pravo naknadu štete koju je pritom pretrpio. Stoga je prvostupanjski sud odlučujući o visini pravične novčane naknade pozivajući se na značaj povrijeđenog dobra - slobode čovjeka, trajanje duševnih boli, utvrđene sve okolnosti slučaja, cilj kojemu služi ta naknada te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom zaključio da tužitelju u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), pripada pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti na slobodu čovjeka u iznosu 500,00 kuna po svakom danu koji je tužitelj bio lišen slobode, odnosno ukupno 15.500,00 kuna. Pri tome napominje da je imao na umu da naknada koja se u slučaju povrede prava slobode priznaje građanima ima simbolično značenje-satisfakciju te kao takva ne smije pogodovati ciljevima koji su protivni njezinoj svrsi, ali niti biti takva da obezvređuje svrhu kojoj je takva naknada namijenjena pri čemu se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2796/18-2 od 14. svibnja 2019. i dr.). Na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (18. ožujka 2019.) do isplate, sukladno odredbi čl. 1103. ZOO. 8. U odnosu na zahtjev za naknadu imovinske štete s osnove izgubljene zarade prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj za vrijeme dok je bio u pritvoru ostvario manju plaću u odnosu na plaću koju je tužitelj primao prije suspenzije ugovora o radu, da s obzirom da je tužitelju suspendiran ugovor o radu upravo iz razloga lišenja slobode odnosno određenog pritvora, da između neosnovanog lišenja slobode tužitelja i izgubljene zarade zbog manje ostvarene plaće za mjesece siječanj i veljaču 2007. postoji uzročno posljedična veza, slijedom čega je ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete pozivom na odredbu odredbe čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP, a da činjenica da tužitelj nije izjavio pravni lijek protiv Odluke o suspenziji ugovora o radu nije od utjecaja na osnovanost zahtjeva na isplatu naknade imovinske štete s obzirom da tuženik nije dokazao da bi izjavljivanje pravnog lijeka dovelo do drukčijeg ishoda, posebno jer iz same odluke proizlazi da žalba ne odgađa izvršenje odluke. Visinu imovinske štete prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem po vještaku Z. R. koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da izgubljena zarada tužitelja u razdoblju od siječnja do ožujka 2007. iznosi ukupno 1.527,09 eura bruto, odnosno 1.351,10 eura neto.

9. Nije sporno da je tužitelj u pritvoru bio od 10. siječnja 2007. do 13. veljače 2007. te da je protiv tužitelja 21. siječnja 2019. pravomoćno obustavljen kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. i 4. (Protuzakonito prebacivanje osoba preko državne granice) u vezi čl. 33. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj, 110/97 i dr. /pokušaj) zbog nastupa zastare kaznenog progona.

10. Odredbom čl. 480. st. 1. ZKP propisano je pravo na naknadu štete pripada i osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena.

11. Sporno je po žalbi tuženice visina dosuđene neimovinske štete u iznosu od 500,00 kn po danu. Tuženica ističe da je prvostupanjski sud zanemario nespornu činjenicu koju i tužitelj navodi u iskazu da je kazneni progon obustavljen zbog zastare, a da je tijekom postupka provedeni dokaz saslušanjem samo tužitelja koji da ne može biti dostatan za dosuđenje novčane naknade od 500,00 kn dnevno te da sud nije mogao dosuditi iznos veći nego što je tužitelju bio predviđen u tijeku mirnog rješenja spora, a koji je iznosio 9.800,00 kn. Žali se i u odnosu na trošak postupka navodeći da je tuženica priznala zahtjev s osnova neimovinske štete i ponudila primjeren iznos već prilikom podnošenja zahtjeva za mimo rješenje spora pa da sud nije mogao ocjenjivati troškove tužitelja isključivo uzimajući u obzir odredbu članka 154. ZPP (omjer uspjeha u parnici prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu) neovisno o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva koja je u postupku prije podnošenja tužbe priznata. Nadalje smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 155. st. 1. ZPP kada je priznao na sastav podneska od 10. ožujka 2020., 7. travnja 2021. i 27. srpnja 2021., koje radnje da nisu bile potrebne za vođenje parnice, kao zastupanje na ročištu od 1. listopada 2020. koje je odgođeno i to na prijedlog tužitelja, i na ročištu od 1. ožujka 2022. na kojem se nisu izvodili nikakvi dokazi, pa tuženica smatra da te radnje sud nije trebao priznati kao potrebne za vođenje parnice.

12. Vezano za žalbene navode tuženice kojima se poziva na odluke drugih sudova vezano za dosuđenu visinu neimovinske štete valja istaknuti da visina naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2020/13 od 18. srpnja 2017.). Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, da je tužitelj u pritvoru proveo 34 dana u vrlo lošim uvjetima i da je policajac po zanimanju, zbog čega je primao prijetnje kada bi izašao van izvan zatvorske ćelije, da ih je u sobi bilo 5, i da su se ostali četvorica također ponašali prijeteći, čak i za vrijeme jela, da se nakon izlaska iz pritvora promijenio odnos drugih ljudi na način da su se distancirali od njega, da nakon izlaska iz pritvora nije bio vraćen na svoje radno mjesto, kao šengenski policajac, nego je nakon izlaska premješten u drugu policijsku postaju, ali niže kategorije, koja utvrđenja tuženica u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporila, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovan za dosuđeni iznos od 15.500,00 kn, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženice takav zaključak suda nisu doveli u sumnju. Žalbeni navodi tuženice da se odluka suda temelji isključivo na iskazu tužitelja nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer prema odredbi čl. 8. ZPP prvostupanjski sud je taj koji je ovlašten ocijeniti koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Kod toga saslušanje stranaka u smislu odredbe čl. 264. ZPP predstavlja jednu vrstu dokaza, koja se ocjenjuje jednako kao i svi drugi dokazi u parničnom postupku. Treba istaći da je sloboda čovjeka jedno od osnovnih ljudskih prava, pa neosnovano oduzimanje slobode predstavlja grubi napad na slobodu svakog pojedinca.

13. Žalbeni navodi tuženice da je tužitelju prilikom podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora ponuđen primjeren iznos i da bi taj iznos trebalo računati prilikom određivanja uspjeha u sporu su neosnovani jer je u mirnom postupku tužitelju ponuđen iznos od 9.800,00 kn, ali kao prijedlog nagodbe sa kojom nagodbom bi se tužitelj trebao suglasiti da nema daljnjih potraživanja (list 11 spisa), pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 155. st. 1. ZPP i Tbr. 8.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i dr. - dalje: Tarifa) kada je tužitelju priznao trošak sastav podneska od 10. ožujka 2020., 7. travnja 2021. i 27. srpnja 2021., jer su te radnje bile potrebne za vođenje parnice, kao i trošak zastupanja na ročištu od 1. listopada 2020. i na ročištu od 1. ožujka 2022. jer se na istima raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr.9.1.).

14. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

15. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 9. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj, v.r.