REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1213/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja, TĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Blaženki Musulin, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravni odjel, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R- 312/2019-2 od 4. studenoga 2020., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9041/14-58 od 6. svibnja 2019., u sjednici održanoj 9. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice i kidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-312/2019-2 od 4. studenoga 2020., i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9041/14-58 od 6. svibnja 2019., te se predmet vraća sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

Obrazloženje

1. 1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke tuženica je obvezana isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade po osnovi razlike plaće i mirovine ukupan novčani iznos od 42.440,07 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, plaćati tužitelju počev od svibnja 2018. unaprijed do svakog 15-tog u mjesecu za tekući mjesec novčani iznos od 579,03 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa rente, kao i nadoknaditi tužitelju trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kuna, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kuna i parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kuna s kamatama, pobliže navedeno u toj točki izreke citirane presude.

1. 2. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene zarade u iznosu od 169.760,98 kuna, zahtjev za isplatu rente u iznosu od 2.316,14 kuna s kamatama, te preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška.

2. 1. Drugostupanjskom presudom u stavku prvom izreke potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9041/14-58 od 6. svibnja 2019. u točki I. izreke.

2. 2. Uvaženjem žalbe tužitelja, u stavku drugom izreke preinačena je citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke na način da je naloženo tuženici da tužitelju na ime izgubljene zarade po osnovi razlike plaće i mirovine isplatiti ukupan iznos od 169.760,98 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom s tijekom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, sve pobliže navedeno u izreci citirane presude, s time da dospjele obroke plati odjednom, a buduće obroke u iznosu od 2.316,14 kuna, počevši od naknade za svibanj 2018. unaprijed do svakog 15-og u mjesecu za tekući mjesec sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa rente, po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, u roku od 8 dana.

2. 3. U stavku trećem izreke drugostupanjske presude naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi daljnji parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 27.312,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2019. i trošak žalbenog postupka u iznosu 3.906,25 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. studenoga 2020. do isplate, u roku od 8 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška prvostupanjskog postupka odbija kao neosnovan, a odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1173/2021-2 od 13. srpnja 2021., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-312/2019-2 od 4. studenoga 2020., u odnosu na pitanje:

''Treba li sud odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu izgubljene zarade odnosno rente zbog izgubljene zarade, uzeti u obzir je li tužitelj poduzeo radnje kojima bi spriječio nastanak štete u vidu izgubljene zarade?''

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je pozivom na čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) podnijela reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost podnesene revizije. Navodi da je bolestan te da ako bi se i prijavio na burzu rada ne bi mogao raditi nikakve poslove jer za to nije u psihofizičkom stanju, pa ta činjenica ne može biti odlučna. Predlaže odbiti reviziju te traži trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene zarade uslijed posljedica ozljede zadobivene na radu kod tuženice, a u vidu razlike između plaće koju bi primao da je radio i iznosa invalidske mirovine, kumuliran s zahtjevom za obvezivanje tuženika plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 2.895,17 kuna.

9. Pred nižestupanjskom sudovima je utvrđeno:

-da je tužitelj 6. studenoga 2009. doživio ozljedu na radu kada mu je prilikom zatvaranja prozora isti pao na ruku i ozlijedio ga,

-da je tužitelj vodio spor protiv tuženice za naknadu neimovinske i imovinske štete (tuđe pomoći i njege te izgubljene zarade) te je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-3526/12 od 28. ožujka 2014. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 44.027,68 kuna, koji iznos se odnosi na neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu te imovinsku štetu s osnove izgubljene zarade za period bolovanja od 4. svibnja 2010. do 28. svibnja 2011.,

- da je rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske Uprave za ljudske resurse, Personalna služba klasa: UP/I 141-02/11-01/205 ur.br.: 512M2-010403-11-3 od 13. svibnja 2011., utvrđeno da tužitelju prestaje djelatna vojna služba po sili zakona s danom 27. svibnja 2011., uz častan otpust zbog utvrđene nesposobnosti za djelatnu vojnu službu s pravom na invalidsku mirovinu,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje HZMO) od 26. rujna 2011. tužitelju počev od 28. svibnja 2011. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

- da je po ovlaštenom vještaku Područne službe HZMO u Zagrebu utvrđeno da je kod tužitelja zbog bolesti (80 %) i ozljede na radu (20 %) 28. svibnja 2011. nastala profesionalna nesposobnost za rad,

- da je rješenjem HZMO od 10. siječnja 2014. tužitelju i nadalje priznato pravo na invalidsku mirovinu.

10. 1. Sud prvog stupnja, utvrđujujući da je ozljeda na radu kod tužitelja sudjelovala u njegovom umirovljenju u omjeru od 20%, pozivom na odredbe iz čl. 103. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR), te odredbe čl. 1095. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO/05), a imajući u vidu da je tužitelj stupio u invalidsku mirovinu s danom 28. svibnja 2011., te da je profesionalna nesposobnost za rad tužitelja nastala 80 % zbog bolesti i 20 % zbog ozljede na radu, tužitelju dosuđuje naknadu štete na ime izgubljene zarade u omjeru od 20 %, a u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu rente zbog izgubljene zarade, sud prvog stupnja prihvaća da potpuni iznos rente iznosi zatraženih 2.895,17 kuna mjesečno, od čega tužitelju dosuđuje 20 % zatraženog iznosa, odnosno 579,03 kuna mjesečno počev od svibnja 2018., pa sve dok za to budu postojale zakonske pretpostavke. U preostalom dijelu, za iznos od 2.316,14 kuna zahtjev tužitelja za isplatu rente odbija kao neosnovan.

10. 2. Prema shvaćanju suda prvog stupnja nisu odlučni navodi tuženice da tužitelj nije dokazao je li se pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću s obzirom da je tužitelju vojna služba prestala po sili zakona radi odlaska u invalidsku mirovinu, jer je tuženica bila u obvezi ponuditi mu poslove u skladu sa preostalom radnom sposobnošću, a to nesporno nije učinila već ga je poslala u invalidsku mirovinu.

10. Drugostupanjski sud je, također, imajući u vidu da je tužitelju vojna služba prestala po sili zakona radi odlaska u invalidsku mirovinu, a koja je posljedica profesionalne nesposobnosti tužitelja za rad uzrokovane upravo štetnim događajem, neodlučnim ocijenio navode tuženice da tužitelj nije dokazao je li se pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, te prihvaćajući utvrđenja prvostupanjskog suda da postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja tužitelja, iz kojih razloga je, u primjeni citiranih odredbi čl. 103. st. 1. ZR- a te čl. 1095. st. 1. i 2. ZOO-a, tuženica u obvezi nadoknaditi tužitelju cjelokupnu zatraženu naknadu štete s osnove izgubljene zarade i plaćati mu rentu.

11. Tuženica u reviziji tvrdi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1095. st. 1. i 2. ZOO-a, usvojivši tužbeni zahtjev u cijelosti, jer po njoj oštećenik nema pravo na plaćanje naknade štete zbog izgubljene zarade kada se niti ne pokušava zaposliti kao osoba s preostalom radnom sposobnošću jer je ta okolnost izvan uzroka štetnog događaja u kojem mu je nastupila šteta. Dalje navodi da je tužitelj propustio nakon dovršenog liječenja poduzeti odgovarajuće mjere kojima bi mogao smanjiti vlastitu štetu, a moguće je, i u okviru propisa iz mirovinskog osiguranja, pokrenuti odgovarajući postupak utvrđivanja svoje preostale radne sposobnosti i nakon toga tražiti zaposlenje, jer je dužan nastojati da mu šteta bude što manja i u tom smislu poduzimati radnje u tom pravcu.

11. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

12. Odredbom čl. 356. ZPP-a propisano je da pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

13. 1. Prema odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a, propisano je da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu (čl. 1095. st. 2. ZOO-a).

13. 2. Prema odredbi čl. 1092. st. 1. ZOO-a oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu, a prema st. 2. citirane odredbe, kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

14. 1. O postavljenom pitanju ovaj sud se očitovao u više svojih odluka. Tako je u odluci broj Rev-x 713/11-2 od 14. prosinca 2011., naveo:

"Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili navedenu odredbu kada su odbili zahtjev tužitelja za mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade, s obzirom na to da tužitelj nije dokazao da se ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnošću nakon prometne nesreće i da ima gubitaka na zaradi. Naime, prema postojećoj sudskoj praksi, oštećenik koji se nakon ozljede nije ni pokušao zaposliti u skladu s preostalom radnom sposobnošću nema pravo na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente."

14. 2. U odluci Rev-x 432/2016-2 od 12. ožujka 2019., ponovio je navedeno pravno shvaćanje navodeći:

"Imajući u vidu ranije iznesena utvrđenja, a posebice utvrđenje da je liječenje tužitelja od posljedica štetnog događaja trajalo do srpnja 2008., a kada mu je definitivno utvrđena i profesionalna nesposobnost za rad kao profesionalnog vozača, (...). Međutim, oštećenik nema pravo na plaćanje naknade štete zbog izgubljene zarade kada se niti ne pokušava zaposliti kao osoba s preostalom radnom sposobnošću jer je ta okolnost izvan uzroka prometne nezgode u kojoj mu je nastupila šteta.

Pritom se ističe i da nema odgovornosti tuženice za nezapošljavanje tužitelja nakon dovršetka liječenja, ako je, prema iznesenim razlozima u reviziji, za njegovo nezapošljavanje s preostalom radnom sposobnošću mogao biti odgovoran i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje koji možebitno nije proveo propisanu profesionalnu rehabilitaciju tužitelja. Uz navedeno, odgovornost za to da mu nije utvrđena preostala radna sposobnost, snosi i sam tužitelj, ako je propustio nakon dovršenog liječenja poduzeti odgovarajuće mjere kojima bi mogao smanjiti vlastitu štetu, pa i time što bi, u smislu propisa iz mirovinskog osiguranja, pokrenuo odgovarajući postupak utvrđivanja svoje preostale radne sposobnosti i nakon toga, s tom preostalom radnom sposobnosti, tražio zaposlenje, odnosno zaposlio se. Naime, svaki oštećenik je dužan nastojati da mu šteta bude što manja i u tom smislu poduzimati radnje u skladu sa svojim mogućnostima i prema potrebama, a ako to propusti i tako pridonese da mu šteta nastane ili bude veća, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu (čl. 192. st. 1. ZOO).

Dakle, tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za primjenu citirane zakonske odredbe čl. 195. st. 1. ZOO za razdoblje nakon dovršetka njegovog liječenja, odnosno odredbe čl. 195. st. 2. ZOO u pogledu zatražene buduće rente, pa su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili u tom dijelu, a protivna razlaganja u reviziji nisu osnovana i ne mogu se prihvatiti."

15. Prihvaćajući i potvrđujući dosadašnju praksu ovoga suda, slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu izgubljene zarade odnosno rente zbog izgubljene zarade, sud treba uzeti u obzir je li tužitelj poduzeo radnje kojima bi spriječio nastanak štete u vidu izgubljene zarade.

16. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu izgubljene zarade, odnosno rente zbog izgubljene zarade, nižestupanjski sudovi su trebali uzeti u obzir i činjenicu je li tužitelj poduzeo radnje kojima bi spriječio nastanak štete u vidu izgubljene zarade, a kako su propustili tu činjenicu raspraviti, zbog pogrešnog pravnog pristupa, činjenično stanje nije dovoljno raspravljeno, te nema uvjeta za preinaku presude u pogledu primarno istaknutog tužbenog zahtjeva, slijedom čega je valjalo na temelju odredbe 395. st. 2. ZPP-a obje presude u tom dijelu ukinuti.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 9. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić