REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4605/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića kbr. 3 (OIB: 84397956623), zastupanog po punomoćnici BS, diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tužitelja, protiv 1. tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o. iz Zagreba, Mihanovićeva kbr. 12 (OIB: 39901919995), 2. tuženika HŽ Putnički prijevoz d.o.o. iz Zagreba, Strojarska cesta kbr. 11 (OIB: 80572192786) i 3. tuženika HŽ Cargo d.o.o. iz Zagreba, Heinzelova kbr. 51 (OIB: 08720210702), kojeg zastupa punomoćnik Sead Ajaz, odvjetnik iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu 2. tuženika da mu se dopusti revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 2935/2021-2 od 15. lipnja 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2247/2018 od 7. svibnja 2021., u sjednici održanoj 9. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog 2. tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda „u točkama I., III. i IV. izreke“, u odluci kojom je tuženicima naloženo solidarno naknaditi tužitelju 49.931,19 kn „s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. kolovoza 2017. do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (točka I. izreke).(...). Odbijen je zahtjev prvotuženika (...) za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn (točka III. izreke) i zahtjev trećetuženika (...) za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn (točka IV. izreke).“

2. Tuženik HŽ Putnički prijevoz d.o.o. je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

1./ „Da li drugotuženik u postupku u kojem tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje regresno potražuje od tuženika iznose mirovine isplaćene svom osiguraniku, kao nositelj mirovinskog osiguranja, odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbe članka 15. Zakona o zaštiti na radu i članka 177. Zakona o obveznom odnosima, identično kao što odgovara svom radniku oštećeniku?“

2./ Da li je u postupku u kojem tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje regresno potražuje od tuženika iznose mirovine isplaćene svom osiguraniku, kao nositelj mirovinskog osiguranja, teret dokazivanja pretpostavki odgovornosti drugotuženika za štetu na tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje?“

3. Tužitelj je odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije i predložio da se ovaj odbaci podredno odbije.

4. Prijedlog nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 15. lipnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

6.1. Te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

7. Od toga polazeći, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga u odnosu na u njemu postavljeno prvo pitanje za prihvatiti:

7.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi to pitanje - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) paušalni navodi predlagatelja kojima samo polemizira sa obrazloženjem osporene presude i postupkom koji joj je prethodio, sve sa uopćenim (ničime konkretiziranim) tvrdnjama da je to pitanje važno u navedenom, načelnom smislu, odnosno tvrdnjama kojima u biti jedino preocijenjuje ono što je po drugostupanjskom sudu prihvaćeno bitnim i istinitim - te kojima se suprotstavlja činjeničnim utvrđenjima i pravnim shvaćanjima na kojima je osporena presuda temeljena,

7.2. konkretno, da prijedlog u svezi toga pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njemu u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse ili za razvoj prava),

7.3. da se, sa prethodnim u svezi, to pitanje odnosi samo na specifične okolnosti ovoga slučaja, i to kako ih predlagatelj (a ne i sud) “vidi”, na njegovo isticanje kako bi po njemu trebalo ocijeniti bit u predmetu postavljenih traženja (zahtjeva), sa njegovim pravnim i činjeničnim shvaćanjem kojeg sugerira prihvatiti kao jedinog ispravnog i relevantnog za odluku o predmetu spora - pa takvo pitanje nije adekvatno onom kakvo bi trebalo biti za dopuštenost revizije iz smisla navedenih odredaba ZPP-a,

7.4. da odluka drugostupanjskog suda na koju se predlagatelj u prijedlogu poziva, ona kojoj daje značaj važnosti i toga (prvog) pitanja, stavljajući je u usporedbu sa osporenom presudom - jer drži da je temeljena na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je ova temeljena, sa osporenom presudom nije usporediva: ona se odnosi na predmet spora različiti od ovoga, preciznije - ne odnosi se na traženje odgovora na pitanje koje bi ovdje jedino bilo pravno relevantno i ne daje odgovor na to pitanje: o osnovi ili načelu odgovornosti po kojoj bi tuženik trebao isplatiti ovdje utuženi iznos,

7.5. da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenog prvog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke glede toga pitanja pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

8. Revizijski sud kod toga tek primjećuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti (ovdje odlučno) razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

9. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

9.1. da prvo pitanje iz podnesenog prijedloga, budući da nije obrazloženo adekvatnim, dostatnim i određenim razlozima, nije važno (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako je formulirano i obrazloženo razlozima važnosti te obzirom i na situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga u odnosu na to pitanje ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

9.2. da u odnosu na to pitanje ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

10. Nadalje, revizijski sud (opet: gledano u svijetlu odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja) drugo pitanje iz prijedloga 2. tuženika ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se u odnosu na to pitanje ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

11. Naime, osporena presuda je u odnosu na to pitanje temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati: shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda izraženo je (i određeno obrazloženo) i u nizu odluka revizijskog suda - kako je to, primjerice, istaknuto i u odluci posl. br. Rev-318/2021-2 od 9. siječnja 2024., prema kojoj:

„...3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 3253/2020- 2 od 17. studenoga 2020., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i tužitelju je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

“Je li parnični sud, u sporu za naknadu štete koju potražuje tužitelj, vezan utvrđenjima iz upravnog postupka o uzrocima invalidnosti, omjeru tih uzroka u nastanku invalidnosti i posljedično tome o postojanju uzročno-posljedične veze koja proizlazi iz pravomoćnog rješenja tužitelja donesenog u tom postupku“?

(...) 8. Revizijski sud ocjenjuje da u reviziji naznačeno pitanje nije važno za odluku o predmetu spora niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje, prihvaćeno u suđenju već i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - a odluka drugostupanjskog suda je donesena njome sukladno.

9. Primjetno je, naime, da su u ranijoj sudskoj praksi, u usporedivim odlukama sa ovdje osporenom - pa i onim na koje se revident poziva i koje i ovaj revizijski sud naznačuje u svojoj odluci posl. br. Revd 3253/2020-2 od 17. studenoga 2020., izražena različita ili međusobno neujednačena shvaćanja u odgovoru na ovdje aktualno pitanje - ali je primjetno i da se ta sudska praksa ujednačila, da je postala sigurna - jer je revizijski sud u više svojih odluka (po izvanrednoj reviziji ili po reviziji po dopuštenju) u svezi njega izrazio jasno shvaćanje, pa tako primjerice:

- u odluci posl. br. Rev-1261/2021-2 od 2. veljače 2022., prema kojoj: “…Slično ovaj sud i u odluci poslovni broj Rev-x 165/2016 od 7. ožujka 2017. gdje je rečeno:

„Nije u pravu tužitelj kada smatra da je sud u ovom postupku bio vezan Rješenjem tužitelja od. 1. ožujka 1999. i to u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz 1970. i prijevremenog umirovljenja B. M.

Naime, tim Rješenjem (donesenim na temelju odredbe čl. 105. i 110. ZMO) odlučeno je tek o pravu B. M. na invalidsku mirovinu. Tim Rješenjem nije odlučeno o odgovornosti za predmetnu štetu, pa dakle niti o jednoj od pretpostavki odštetne odgovornosti tj. o postojanju uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz 1970. godine i prijevremenog umirovljenja B. M.

Ovdje je za ukazati da tužitelj nije niti ovlašten odlučivati o obvezi naknade prouzročene mu štete, već on ima samo pravo zahtijevati od štetnika (u izvansudskom ili sudskom postupku) da mu naknadi prouzročenu štetu (čl. 160. st. 1. ZMO).

(…) Dakle, reafirmirajući gore navedena pravna shvaćanja (...) valja reći da parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i osiguraniku štetnika (ovdje tuženika) dopušteno je u parnici dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi. O rezultatu dokazivanja i eventualnom etabliranju uzročne veze između ozljeđivanja i posljedica ozljeđivanja i umirovljenja osiguranika tužitelja ovisi i odštetna odgovornost tuženika…”

Identično shvaćanje revizijski sud je izrazio i u odlukama posl. br. Rev 450/2021-2 od 22. veljače 2022. i Rev 1261/2021-2 od 2. veljače 2022.

Isto je shvaćanje zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske i izrazio u svojoj odluci broj: U-III-3670/2019 od 17. rujna 2020., kojom je odgovoreno na pitanja:

„a) Je li sud u parničnom postupku radi naknade štete vezan pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela?

b) Ako nije vezan ili nije vezan u cijelosti, a tuženik u takvom parničnom postupku istakne prigovor nepostojanja uzročno-posljedične veze između štetne radnje štetnika i nastale štete ili njezine visine, na kome leži teret dokazivanja (ne)postojanja uzročno-posljedične veze?“

a prema kojoj: „...Pregledom odluka na koje se pozvao podnositelj Ustavni sud primjećuje da su, u osnovi, sve one suglasne oko načelnog stajališta da je parnični sud vezan pravomoćnim upravnim aktom kojeg je u upravnom postupku donijelo nadležno tijelo - ali ne u pogledu činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka.

Činjenica je, međutim, da spomenuto stajalište, a osobito određene njegove pravne konsekvence, u pojedinima od tih odluka nije izloženo na posve jasan i dorečen način. To se u pravilu odnosi na pitanje tereta dokazivanja u situaciji kada tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na pravomoćnom upravnom aktu (u konkretnom slučaju i u nizu usporedivih - na pravomoćnom rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem je inkorporiran i nalaz odnosno mišljenje ovlaštenih vještaka o uzrocima invalidnosti odnosno o udjelima pojedinih uzroka u ukupnoj invalidnosti), a tuženik u sporu istakne prigovor nedostatka uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, to jest negira svoju odgovornost za nastalu štetu u cijelosti ili u određenom stupnju.

Navedeno utvrđenje o postojanju određenih "nedorečenosti" zahtijeva od Ustavnog suda, prije svega, odgovor na pitanje postoje li u navedenom smislu ustavnopravno relevantne "duboke i dugotrajne" razlike u sudskoj praksi.

Samo pozitivan odgovor na navedeno pitanje zahtijevao bi odgovor na daljnja dva pitanja:

- Osigurava li pravni sustav Republike Hrvatske mehanizam za prevladavanje nekonzistentnosti sudske prakse?

- Je li u konkretnom slučaju taj mehanizam bio djelotvoran?

14. Postoje li u primjeni mjerodavnog prava "duboke i dugotrajne" razlike u sudskoj praksi?

Sudeći prema primjerima sudske prakse kojima podnositelj nastoji dokazati svoje tvrdnje, u predmetima o kakvima je ovdje riječ Visoki trgovački sud, u procesnopravnim situacijama koje nisu u svim slučajevima istovjetne, a odlučujući o žalbama protiv presuda prvostupanjskih trgovačkih sudova tijekom 2015., 2016., 2017., 2018. te 2019. godine, izražava stajališta koja se mogu sažeti kako slijedi:

1. Sud u parničnom postupku radi naknade štete nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, ali to ne znači da je u parnici povodom zahtjeva za naknadu štete vezan činjeničnim utvrđenjima iz upravnog postupka (utvrđenjima vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); u parnici radi naknade štete ne dovodi se u pitanje nastanak invaliditeta niti visina mirovine, o čemu je jedino ovlašteno odlučiti nadležno tijelo, već se osporava korelacija štetne radnje i nastalog invaliditeta; u skladu je s člancima 219. i 221.a ZPP-a zaključak da tužitelj, koji svoj zahtjev temelji samo na pravomoćnom upravnom aktu, a povodom prigovora tuženika o nedostatku uzročno- posljedične veze ne predloži izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem, nije dokazao pretpostavke za naknadu štete (implicite, teret dokaza je bio na tužitelju, ali on nije dokazao);

2. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); stoga je prvostupanjski sud dužan provesti vještačenje koje predlaže tuženik, jer on nije sudjelovao u upravnom postupku u kojem su utvrđivani uzroci nastanka opće nesposobnosti za rad, pa mu sud mora omogućiti da dokaže svoje činjenične tvrdnje (implicite, teret dokaza je na tuženiku, a nije dobio priliku dokazati);

3. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); tuženik je predložio vještačenje, ono je i provedeno, te je presuđeno u skladu s rezultatom vještačenja (implicite, teret dokaza je bio na tuženiku i on je dokazao).

4. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); tuženik nije predložio vještačenje, pa su pretpostavke za naknadu štete dokazane po tužitelju (implicite, teret dokaza je bio na tuženiku, ali je on propustio priliku dokazati).

U podnositeljevom slučaju osporena drugostupanjska presuda izražava upravo potonje navedeno stajalište (pod 4.).

Prvostupanjska presuda (koja je osporenom presudom preinačena) sadržavala je stajalište navedeno pod 1.

Presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019., donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja dva tjedna nakon osporene presude - na što podnositelj posebno upozorava - sadržava stajalište navedeno pod 1.

14.1. Sve četiri dostavljene odluke Vrhovnog suda - donesene u vremenskom rasponu od 2005. do 2017. godine - izražavaju stajalište da je parnični sud vezan pravomoćnim upravnim aktom kojeg je u upravnom postupku donijelo nadležno tijelo. U tri od četiri odluke Vrhovni sud se nije očitovao o pitanju odnosi li se ta vezanost i na činjenična utvrđenja iz upravnog postupka, kao niti o pitanju tereta dokaza u slučaju ako te vezanosti u činjeničnim pitanjima nema.

U samo jednoj od dostavljenih odluka Vrhovnog suda - rješenju broj: Revt- 275/14-3 od 1. travnja 2015. - u povodu izvanredne revizije pravnog prednika podnositelja u bitno usporedivoj pravnoj stvari (kojim se revizija odbacuje kao nedopuštena) Vrhovni sud je naveo, među ostalim, sljedeće:

"U svezi vezanosti parničnog suda za konačnu i pravomoćnu odluku upravnog tijela ovaj sud je već ranije zauzeo pravno stajalište u nizu svojih odluka kao što su primjerice odluke broj Rev-x-449/2011-2 od 13. srpnja 2011., Rev-x-294/10-2 od 14. srpnja 2011., Revr-127/06-2 od 9. svibnja 2006. U tim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je jasna stajališta da je parnični sud vezan odlukom upravnog tijela, pa tako i u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplate mirovine i ne može u parničnom postupku preispitivati takvu odluku, niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju. Kod toga nije od značaja da li je stranka u parničnom postupku sudjelovala u upravnom postupku u kojem se odlučivalo o nekom pravu ili obvezi, obzirom da odluke upravnog tijela djeluju erga omnes."

Drugim riječima, parnični sud ne može preispitivati pravo na mirovinu i isplatu mirovine, o čemu je meritorno i pravomoćno odlučeno upravnim aktom. To parnični sud ne može ispitivati ni u slučaju kada parnična stranka nije sudjelovala u upravnom postupku. Argumentum a contrario, ostale elemente pravomoćnog upravnog akta parnični sud može ispitivati ako parnična stranka koja ih osporava nije sudjelovala (a u pravilu nije sudjelovala) u upravnom postupku, to jest nije imala prilike očitovati se o tim elementima u upravnom postupku.

Kako je razvidno, citirano rješenje Vrhovnog suda ne govori ništa o teretu dokazivanja činjenica vezanih uz elemente pravomoćnog upravnog akta koje parnični sud može ispitivati.

14.2. Razmotrene odluke više županijskih sudova, donesene između 2006. i 2014. godine, jedinstvene su u stajalištu (mutatis mutandis, budući da je riječ o procesnim situacijama koje, po naravi stvari, nisu uvijek međusobno istovjetne) da je parnični sud vezan pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka, ali su isto tako jedinstvene i u implicite izraženom stajalištu da je u tom slučaju teret dokazivanja na tuženiku.

14.3. U odluci broj: U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008. ("Narodne novine" broj 68/08.), na koju se podnositelj također pozvao, Ustavni sud je naveo sljedeće (bitno istaknuto za potrebe ovog ustavnosudskog predmeta - op.):

"... Premda je parnični sud na temelju odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ... vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti nego i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj izreke te odluke, prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju bio slobodan u rješavanju pitanja uzročne veze između ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi i štete uslijed izgubljene zarade. Svojom odlukom naime, on ne bi rješavao nešto inkompatibilno s onim što je već odlučilo nadležno upravno tijelo budući da u ovom predmetu nema identiteta predmeta odlučivanja u ranijem upravnom postupku i predmeta parničnog postupka kojeg je kasnije pokrenuo podnositelj: u prvome je predmet odlučivanja bilo umirovljenje podnositelja radi utvrđene invalidnosti zadobivene ranjavanjem na ratištu, a u drugom je bila odšteta umirovljenom invalidu Domovinskog rata, koji je uslijed ozljeda u kasnijoj prometnoj nesreći pretrpio štetu uslijed izgubljene zarade.

6.3. S obzirom na navedeno, parnični sudovi su pogrešnim tumačenjem odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku utvrdili svoju vezanost na odluku upravnog tijela i činjeničnu podlogu te odluke koja, međutim, nije relevantna za ocjenu o postojanju odlučnih činjenica nastupa invalidnosti podnositelja nakon pretrpljene prometne nezgode. Takvim tumačenjem, koje predstavlja ustavnopravno neprihvatljivu primjenu mjerodavnog prava, sudovi su na štetu podnositelja ujedno neosnovano ograničili procesnu građu u pogledu utvrđivanja činjenica uzročno posljedične veze između štetnog događaja i nastupa invalidnosti pa tako podnositelju povrijedili njegovo ustavno pravo na pravični postupak u sudskom odlučivanju o pravima i obvezama nastalim u prometnoj nezgodi." Razvidno je da citirana ustavnosudska odluka također "potvrđuje" stajalište da je parnični sud vezan pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka, međutim, ona se ne bavi pitanjem tereta dokazivanja činjenica vezanih uz elemente pravomoćnog upravnog akta koje parnični sud može ispitivati.

14.4. Iz svih spomenutih primjera sudske prakse na koje se podnositelj u ustavnoj tužbi pozvao proizlazi, dakle, da je ta praksa dala jedinstven odgovor na prvo od dva pitanja sporna u konkretnom slučaju - pitanje je li sud u parničnom postupku radi naknade štete vezan pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela. Odgovor glasi da je parnični sud vezan samo u granicama pravomoćnosti upravnog akta.

Prema tome, kada je, konkretno, riječ o rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu, parnični sud vezan je utvrđenjem nadležnog tijela o pravu na mirovinu i na isplatu mirovine. U parničnim postupcima o kakvome je riječ u konkretnom slučaju priznanje prava na mirovinu i isplatu mirovine nije (niti može biti) predmet spora, već je sporno na koji je način i u kojem stupnju došlo do invalidnosti oštećenika za koju bi bio odgovoran tuženik. Za razrješenje takvog spora nužno je dokazivanje činjenica o uzrocima i stupnju invalidnosti oštećenika, pa mora biti jasno na kome leži teret tog dokazivanja.

14.5. Ustavni sud primjećuje da od svih sudskih odluka na koje se podnositelj pozvao jedino prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 201/2017-12 od 27. rujna 2018. (preinačena osporenom presudom) i presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019. (donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja dva tjedna nakon osporene presude) izražavaju stajalište da teret dokaza postojanja uzročno-posljedične veze leži na tužitelju, ali da on tu vezu nije dokazao ako nije predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem. Sve ostale odluke barem implicite upućuju upravo na suprotno, to jest na obvezu tuženika - koji tvrdi da uzročno-posljedična veza ne postoji - da to i dokaže medicinskim vještačenjem.

Potonje navedeno stajalište u potpunosti je u skladu i s člancima 219. odnosno 221.a ZPP-a, koji glase:

"Članak 219.

Svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. ovoga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno."

"Članak 221.a

Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."

Dakle, pravila o teretu dokazivanja u pravnom poretku Republike Hrvatske nalažu, u načelu, da je u parničnom postupku tužitelj dužan dokazati ono što u tužbi tvrdi i na čemu zasniva svoj tužbeni zahtjev. Teret dokazivanja suprotnog je na tuženiku.

U konkretnom slučaju tužitelj je u svrhu dokazivanja sudu dostavio rješenje o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem je jasno navedeno da su ovlašteni vještaci tužitelja utvrdili kako su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći (a među strankama je nesporno da se ona dogodila i da je za nju odgovoran štetnik odnosno podnositelj kao njegov osiguravatelj) utjecale na nastanak invalidnosti oštećenika s udjelom od 60 %. To je bio tužiteljev dokaz da uzročno-posljedična veza, kao element odštetne odgovornosti, postoji.

Stoga je onaj koji tvrdi drugačije, a to je u konkretnom slučaju bio podnositelj kao tuženik, jedini imao pravnog interesa (i citiranu zakonsku obvezu) predložiti odgovarajući dokaz za svoje tvrdnje, to jest medicinsko vještačenje kojim bi se eventualno utvrdilo da su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći u nekom drugačijem stupnju utjecale ili da uopće nisu utjecale na nastanak invalidnosti i posljedičnu isplatu invalidske mirovine.

S obzirom na to da podnositelj nije ponudio nikakav "protudokaz" za svoje tvrdnje (štoviše, od već predloženog medicinskog vještačenja je odustao), nego je neosnovano očekivao da to učini tužitelj, drugostupanjski sud je opravdano, za razliku od prvostupanjskog suda, uzeo kao dokazanu činjenicu koja proizlazi iz dokaza kojeg je ponudio tužitelj - iz upravnog akta prema kojem su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći, po utvrđenju za to ovlaštenih vještaka, utjecale na invalidnost sa 60 %. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je opravdano zaključio da je tužitelj dokazao sve pretpostavke odgovornosti podnositelja za utuženu štetu i u tom je smislu preinačio prvostupanjsku presudu.

Okolnost da je drugostupanjski sud ovu činjenicu uzeo za dokazanu nije, međutim, posljedica vezanosti suda pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela u kojem je ta činjenica navedena, već je to posljedica propusta podnositelja koji nije iskoristio mogućnost dokazivanja činjenica suprotnih onima koje su utvrđene u rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu (a koje nisu obuhvaćene pravomoćnošću, koje su kao takve "oborive" i kojima sud nije vezan).

Prema tome, tužbeni zahtjev tužitelja i dokaz njegove osnovanosti kojeg je tužitelj ponudio nisu dovedeni u pitanje isključivo zbog toga što je to podnositelj propustio učiniti. Kod takvog stanja stvari tužiteljev je dokaz (pravomoćni upravni akt) sve do zaključenja glavne rasprave i ostao jedini dokaz na kojem je sud mogao zasnovati svoju odluku o tužbenom zahtjevu. Okolnost da je riječ o rješenju koje sadrži (i) "oborive" činjenice ne znači da ono iz tog razloga ne predstavlja dokaz u sudskom postupku. Ono jest dokaz sve dok tuženik ne dokaže suprotno. Ako dokaza za suprotno nema, notorno je da onda ne postoji pravni temelj ni pravno logični razlog koji bi nalagao tužitelju da predloži neki dodatni dokaz, povrh onog kojeg je ponudio kada je svojoj tužbi priložio rješenje o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem su utvrđene činjenice o uzrocima invalidnosti, a osobito nema razloga da tužitelj predlaže dokaze proturječne vlastitim interesima u parničnom postupku i štetne za njegov pravni položaj.

15. Iz prethodno izloženog jasno proizlazi da u praksi sudova u Republici Hrvatskoj, nadležnih za rješavanje sporova o kakvome je riječ i u konkretnom slučaju, ne postoje "duboke i dugotrajne" razlike u primjeni mjerodavnog prava. Također proizlazi da je pravo mjerodavno za pitanje tereta dokazivanja u parničnom postupku (citirani članci 219. i 221.a ZPP-a) dovoljno određeno i precizno da njegovi adresati mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja. Ne postoji, dakle, objektivan razlog zbog kojeg bi mjerodavne zakonske norme izazivale dvojbe u primjeni te, kako je razvidno, one takve dvojbe u sudskoj praksi niti ne izazivaju.

Postojanje (pogrešnih) presuda kao što je ona prvostupanjska, donesena u konkretnom slučaju (Trgovački sud u Zagrebu broj: P-201/2017-12 od 27. rujna 2018.) ili presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019., donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja nedugo nakon osporene presude, ne predstavlja pravilo, već iznimku. Stoga ni prilikom donošenja osporene drugostupanjske presude nije bilo potrebe da Visoki trgovački sud posebice, povrh relevantnih i razumnih razloga koje je u njoj iznio, izlaže i neke dodatne razloge vezane uz "problem" neujednačene sudske prakse, kao ni potrebe da baš u tom sudskom predmetu, zbog "neujednačenosti" sudske prakse, dozvoli podnošenje izvanredne revizije Vrhovnom sudu...“.

12. U tome je, a za činjenične okolnosti ovoga slučaja (kada tužbeni zahtjev tužitelja - sa dokazima njegove osnovanosti koje je tužitelj ponudio /pravomoćni upravni akt, sa ispravama uz sve parametre iz kojih se utvrđuje i opseg nastale štete ili njezina visina/, nisu dovedeni u pitanje isključivo zbog toga što je to predlagatelj propustio učiniti - pa je tužiteljev dokaz sve do zaključenja glavne rasprave ostao jedini dokaz na kojem je sud mogao zasnovati svoju odluku o tužbenom zahtjevu), sadržan i nedvosmisleni odgovor na ono u ovome stupnju postupka) jedino bitno: na drugo pitanje postavljeno po tuženiku u prijedlogu.

Takav je odgovor i razuman (logičan): tužitelj se (kraj dokaza na koje se sam pozvao) ne može teretiti još i obvezom predlaganja dokaza proturječnim vlastitim interesima u parničnom postupku i štetnim za njegov pravni položaj.

13. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) i revizijskog suda (koje pravno shvaćanje je ovdje primijenjeno na činjenično utvrđenje, istinitost kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati - pogotovo ne po postavljenom drugom pitanju: da je ovdje opravdano zaključiti, iz dokaza na koje se tužitelj pozvao, da je tužitelj dokazao sve pretpostavke odgovornosti podnositelja za utuženu štetu - ali i da 2. tuženik nije iskoristio mogućnost dokazivanja činjenica suprotnih onima koje su utvrđene u rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu, sve u okviru pravila o teretu dokazivanja), jedino je za zaključiti:

13.1. da niti drugo pitanje iz prijedloga tuženika nije važno za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi toga pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

13.2. da niti u odnosu na to pitanje ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost. 14. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 9. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug