REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1617/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Jaškapack d.o.o., Zagreb, Savska cesta 1, OIB 53994275676, kojeg zastupa punomoćnik Berislav Živković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4710/2022-2 od 23. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-909/19 od 13. srpnja 2022., u sjednici održanoj 9. travnja 2024.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4710/2022-2 od 23. siječnja 2024. se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4710/2022-2 od 23. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 909/19 od 13. srpnja 2022.
2. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog dva pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
3. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja predlagatelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6186/2014-2 od 13. prosinca 2016. i Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2381/12. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dopustiti podnošenje revizije tuženika u ovom predmetu.
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Prijedlog je neosnovan.
6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja nemaju značaj važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, ovako postavljena pitanja su pitanja činjenične naravi i ovise o okolnostima svakog pojedinog slučaja, načinu vođenja postupka, izvedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a niti je o tim pitanjima u odluci na koju se poziva tuženik izraženo suprotno shvaćanje koje bi opravdavalo intervenciju revizijskog suda.
7. Odgovor na ovako postavljena pitanja je usko vezan za okolnost konkretnog slučaja slijedom čega nema element univerzalnosti da bi se moglo smatrati da se radi o pravnim pitanjima važnim ne samo za odluku u ovom sporu nego i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
8. Naime, obrazlaganjem postavljenih pitanja tuženik izražava nezadovoljstvo pobijanom odlukom ukazujući na pogrešnu primjenu odredbe materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
9. Ako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, tada valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 385.a ZPP koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.
10. Pogrešno je i tuženikovo shvaćanje da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koju se kao razlog važnosti postavljenih pitanja poziva (Pž- 6186/2014-2 od 13. prosinca 2016.) u opravdanju postavljenih pitanja usporediva s pobijanom drugostupanjskom presudom u smislu da bi se radilo o pravnom pitanju u kojem ona odstupa od prakse revizijskog suda ili da bi se radilo o neujednačenoj praksi viših sudova. Naime, u tom predmetu na koji se poziva tuženik, odluka o tužbenom zahtjevu obrazložena je sa specifičnim činjeničnim okolnostima s kojima se ne može usporediti činjenična situacija u predmetnom slučaju. Naime, u presudama na koje se kao razlog važnosti postavljenih pitanja predlagatelj poziva utvrđeno je da se radilo o podijeljenoj odgovornosti u smislu čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima jer je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljev osiguranik pridonio vlastitoj šteti time što se prilikom popravljanja stroja čekićem propustio koristiti zaštitne naočale premda je to bilo propisano obvezno zaštitno sredstvo prilikom rada na stroju i bilo mu je dostupno, dok u ovom konkretnom predmetu sudovi utvrđuju "da ne postoji suodgovornost za nastanak štetnog događaja zato što tužiteljeva osiguranica nije bila pravilno educirana za poslove koje je obavljala i njezin rad nije bio pravilno nadziran, a šteta nastala jer tuženik nije proveo mjere zaštite na radu.".
11. U smislu razloga važnosti postavljenih pitanja predlagatelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2381/12, a to svakako nisu određeno izloženi razlozi koji bi opravdavali intervenciju revizijskog suda. Naime, prvostupanjske odluke ne predstavljaju razlog važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tek pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskim odlukama (kao i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava) potencijalno, u slučaju njihove međusobne nepodudarnosti, zahtjeva intervencija revizijskog suda radi ujednačavanja sudske prakse u postupcima po prijedlogu za dopuštenje revizije, pa tako i revizije.
12. Stoga je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP valjalo odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 9. travnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
