REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 194/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva kbr. 3 (OIB: 84397956623), protiv tuženika Adris grupa d.d. (OIB: 82023167977) iz Rovinja, Vladimira Nazora kbr. 1 (pravnog sljednika tuženika Tvornice duhana Zagreb d.d. /OIB: 67689631853/ iz Rovinja, Vladimira Nazora kbr. 1), kojeg zastupa punomoćnik Toma Trbuljak - odvjetnik u Odvjetničkom uredu Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o dopuštenoj reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1706/2019-2 od 5. lipnja 2020., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1592/2017 od 13. veljače 2019., u sjednici održanoj 9. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda „u točkama I i II izreke“ tako da je tuženiku naloženo platiti tužitelju 102.562,43 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2016. do isplate.

2. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje, prema onome što je sada relevantno:

„...tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika kao poslodavca naknadu štete koju je pretrpio isplatama invalidske mirovine u razdoblju od 1. srpnja 2013. do 30. studenog 2015. u iznosu od 102.562,43 kn (za razdoblje od 1. srpnja 2013. do 31. prosinca 2013. u razmjernom dijelu od 8.575,88 kn, a za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. studenog 2015. u iznosu od 93.986,55 kn), a u vezi s ozljedom na radu koju je tužiteljeva osiguranica Rosa Horčička pretrpjela 29. siječnja 1999. zbog tuženikovog propusta da provede sve mjere zaštite na radu.

Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud, uzimajući u obzir okolnost da je za tužitelja šteta nastajala sukcesivno svakom pojedinom isplatom mirovine, ukazuje da se na naknadu štete koju tužitelj potražuje za razdoblje isplate invalidske mirovine zaključno do 31. prosinca 2013. primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11, 70/12, 112/13 i 133/13; dalje: ZMO/98), dok se na naknadu štete koju tužitelj potražuje za razdoblje isplate invalidske mirovine počevši od 1. siječnja 2014. primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15; dalje: ZMO/13).

U ovoj fazi postupka je ostalo sporno, prije svega, pravno pitanje ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika naknadu iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine u iznosu propisanom odredbom čl. 161. st. 1. ZMO/13, koja je istovjetna odredbi čl. 160. st. 1. ZMO/98, s obzirom na to da je tuženik istaknuo prigovor da bi tužiteljev osiguranik ostvario uvjete za starosnu mirovinu, slijedom čega bi tužitelj prema redovitom tijeku stvari isplaćivao svom osiguraniku starosnu mirovinu i ne bi trpio nikakvu štetu.

Odredbom čl. 160. ZMO/98 je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja (st. 1.).

Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti (…) (st. 2.).

Odredbom čl. 161. ZMO/13-a je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, (…) (st. 2.).

Sukladno odredbi čl. 161. ZMO/98 Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe (st. 1.), dok za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac, ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana (st. 3.).

Sukladno odredbi čl. 162. ZMO/13 Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe (st. 1.). Za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana (st. 3.).

Pravilno je, naime, prvostupanjski sud zaključio da u situaciji kada tuženik istakne prigovor da bi tužiteljev osiguranik, u razdoblju u kojem je tužitelj isplaćivao invalidsku mirovinu, navršio 65 godina života i time ostvario uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu, za tužitelja šteta predstavljala razliku između starosne mirovine koju bi tužitelj bio dužan isplaćivati svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i iznosa invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio.

Međutim, kako je odredbom čl. 160. ZMO/98 i čl. 161. ZMO/13 propisano pravo tužitelja da potražuje štetu u visini novčanih davanja isplaćenih na ime mirovine u razmjernom dijelu/punom iznosu, a tužitelj zahtijeva upravo taj iznos u ovom postupku, tada tuženik koji tvrdi da je tužiteljev osiguranik ostvario uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu pa da bi zbog toga šteta za tužitelja predstavljala razliku između starosne i invalidske mirovine, je bio dužan i dokazati da je visina starosne mirovine koju bi tužitelj bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva. Teret dokazivanja je na tuženiku, a ne na tužitelju kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud, jer se radi o takvom prigovoru kojim se pobija osnovanost tužbenog zahtjeva po visini, pa je osnovanost takvog prigovora, kako po osnovi tako i po visini, dužan dokazati tuženik. To stoga što je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisana dužnost one stranke koja tvrdi da određena činjenica postoji da na okolnost postojanja i istinitosti te činjenice predloži izvođenje adekvatnih dokaza.

Uzimajući u obzir da tuženik u konkretnom slučaju nije predlagao izvođenje dokaza na okolnost da bi tužitelj u utuženom razdoblju isplaćivao starosnu mirovinu koja bi po svojoj visini bila jednaka visini isplaćene invalidske mirovine, to je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženikov prigovor da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu trebalo odbiti kao neosnovan jer tuženik nije dokazao da je šteta koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine manja ili jednaka starosnoj mirovinu koju bi bio isplaćivao da nije bilo štetnog događaja.

U odnosu na spornu uzročno - posljedičnu vezu između ozljeda koje je tužiteljeva osiguranica zadobila na radu i umirovljenja, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud proveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada dr. Jasni Pejković, a čiji nalaz i mišljenje je prihvatio u cijelosti. Iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužiteljeva osiguranica u štetnom događaju od 29. siječnja 1999. pretrpjela težu traumu glave i trzajnu ozljedu vrata s vrlo izraženom encefalopatskim tegobama i simptomima potresa mozga i vratnog dijela kralježničke moždine uz koje se javljaju i depresivne manifestacije, a zbog koje ozljede više nije radno sposobna za obavljanje većih psihofizičkih naprezanja, poslova koji zahtijevaju spretnost, koncentraciju, socijabilnost, rad u nepovoljnom fiziološkom položaju tijela. Uzimajući u obzir da rezultati provedenog vještačenja ukazuju da je glavni uzrok umirovljenja ozljeda glave koju je tužiteljeva osiguranica zadobila na radu, a koja je dovela do gubitka radne sposobnosti, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da postoji uzročno - posljedična veza između zadobivenih ozljeda i umirovljenja.

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljeva osiguranica nije zadobila ozljede na radu zbog vlastite nepažnje i izvan mjesta obavljanja poslova, već zbog toga što tuženik kao poslodavac nije proveo mjere zaštite na radu. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljeva osiguranica kritičnog dana pala ispred toaleta u poslovnim prostorijama pravnog prednika tuženika (poslodavca), a što je u svom iskazu potvrdila svjedokinja Nada Horvatin koja je imala neposredna saznanja o štetnom događaju i koja je u tom dijelu iskazivala suglasno kao i sama oštećenica Rosa Horčička (sada Pikec). Nadalje, oštećenica je u svom iskazu također navela da je prije odlaska u sanitarni čvor čistačica oprala pod na način da je posula vodu i sredstvo za čišćenje „čarli“, međutim, da nije bilo upozorenja da je pod mokar, uslijed čega se poskliznula i pala. Prvostupanjski sud je također utvrdio da su radnice od zaštitne odjeće i obuće morale nositi kutu i borosane, a što je nosila i ozlijeđena radnica toga dana, s time da su njene borosane bile istrošene od nošenja, a ozlijeđena osiguranica se nekoliko dana ranije obratila nadležnim osobama za novi par borosana koji nije dobila jer ih više nije bilo na skladištu. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud zaključio da poslodavac nije omogućio svojoj radnici rad na siguran način jer niti nakon njene intervencije nije opskrbio novu radnu obuću, a što je u uvjetima mokrog i skliskog poda u staroj i iznošenoj obući dovelo do pada radnice.

Budući da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je uzrok ozljede na radu neodgovarajuća i dotrajala obuća, kao i propust u vidu isticanja upozorenja da se radi o mokrom i skliskom podu u prostorijama sanitarnog čvora, dok je posljedica tog pada tjelesna ozljeda koja je dovela do gubitka radne sposobnosti i umirovljenja, ocjena je ovoga suda da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo zaključiti da postoji odgovornost tuženika kao poslodavca u smislu odredbe čl. 161. ZMO/98 i čl. 162. ZMO/13 za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidskih mirovina ozlijeđenoj radnici i slijedom toga obvezati tuženika na isplatu iznosa od 102.562,43 kn.

Visina potraživanja proizlazi iz obračuna mirovina (str. 16. - 18. spisa) koji predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je teret dokazivanja da nisu istinita činjenična utvrđenja navedena u tim ispravama na tuženiku koji tijekom postupka na te okolnosti nije predlagao izvođenje nikakvih dokaza.

Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) od dana podnošenja tužbe do isplate (čl. 2. st. 1. ZPP-a) po stopi propisanoj za ostale odnose.

(...) Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu jer je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo....“

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 3326/2020 od 11. studenoga 2020., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tuženika i tuženiku je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanja:

“1. Ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika u punom iznosu naknadu isplaćenog na ime invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku koji je uplaćivao doprinose obzirom da bi tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu mirovinu ili ima pravo potraživati samo razliku odnosno iznos za koji je invalidska mirovina potencijalno veća od starosne?“

„2. Na kojoj parničnoj strani leži teret dokazivanja odlučne činjenice opsega štete koju predstavlja eventualna razlika između invalidske i starosne mirovine koju bi tužiteljev osiguranik ostvario?“

To sve po ocijeni da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog činjenice „postojanja različite drugostupanjske prakse“.

4. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjima. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prije svega, ona nije osnovana u dijelu u kojemu se „poziva“ na prvo pitanje revidenta iz njezina sadržaja - kojim ovaj sugerira prihvatiti pravno shvaćanje da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj ima pravo s uspjehom od njega potraživati samo „razliku odnosno iznos za koji je invalidska mirovina potencijalno veća od starosne“ (to obzirom da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu mirovinu).

Naime, osporena presuda se u svojoj osnovi i temelji na shvaćanju kojeg tuženik tim (prvim) pitanjem sugerira prihvatiti (obzirom da je u njoj jasno navedeno i to je sa dostatnim razlozima obrazloženo: da za tužitelja štetu predstavlja „razlika između starosne mirovine koju bi tužitelj bio dužan isplaćivati svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i iznosa invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio“) - pa odgovor kojeg tuženik tim prvim pitanjem očekuje (želi) nije niti sporan, a time niti važan za odluku o predmetu spora.

Okolnost što je između stranaka sporno nešto drugo - makar i u svezi sa tim pitanjem, konkretno - na kojemu je od njih teret dokazivanja prijeporne razlike „između starosne mirovine koju bi tužitelj bio dužan isplaćivati svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i iznosa invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio“, pripada prijeporu po drugome pitanju iz revizije i (time) se ne može podvesti važnim pod prvim pitanjem.

8. Nadalje, revizijski sud ocjenjuje da niti u reviziji naznačeno drugo pitanje nije važno za odluku o predmetu spora i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje, prihvaćeno u suđenju već i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - a odluka drugostupanjskog suda je donesena njome sukladno.

9. Primjetno je, naime, da su u ranijoj sudskoj praksi, u usporedivim odlukama sa ovdje osporenom - pa i onim na koje se revident poziva, izražena različita ili međusobno neujednačena shvaćanja u odgovoru na ovdje aktualno drugo pitanje, ali je primjetno i da se ta sudska praksa ujednačila, da je postala sigurna - a što proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3670/2019 od 17. rujna 2020., kojom je odgovoreno na pitanja:

„a) Je li sud u parničnom postupku radi naknade štete vezan pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela?

b) Ako nije vezan ili nije vezan u cijelosti, a tuženik u takvom parničnom postupku istakne prigovor nepostojanja uzročno-posljedične veze između štetne radnje štetnika i nastale štete ili njezine visine, na kome leži teret dokazivanja (ne) postojanja uzročno-posljedične veze?“

a prema kojoj: „...Pregledom odluka na koje se pozvao podnositelj Ustavni sud primjećuje da su, u osnovi, sve one suglasne oko načelnog stajališta da je parnični sud vezan pravomoćnim upravnim aktom kojeg je u upravnom postupku donijelo nadležno tijelo - ali ne u pogledu činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka.

Činjenica je, međutim, da spomenuto stajalište, a osobito određene njegove pravne konsekvence, u pojedinima od tih odluka nije izloženo na posve jasan i dorečen način. To se u pravilu odnosi na pitanje tereta dokazivanja u situaciji kada tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na pravomoćnom upravnom aktu (u konkretnom slučaju i u nizu usporedivih - na pravomoćnom rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem je inkorporiran i nalaz odnosno mišljenje ovlaštenih vještaka o uzrocima invalidnosti odnosno o udjelima pojedinih uzroka u ukupnoj invalidnosti), a tuženik u sporu istakne prigovor nedostatka uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, to jest negira svoju odgovornost za nastalu štetu u cijelosti ili u određenom stupnju.

Navedeno utvrđenje o postojanju određenih "nedorečenosti" zahtijeva od Ustavnog suda, prije svega, odgovor na pitanje postoje li u navedenom smislu ustavnopravno relevantne "duboke i dugotrajne" razlike u sudskoj praksi.

Samo pozitivan odgovor na navedeno pitanje zahtijevao bi odgovor na daljnja dva pitanja:

- Osigurava li pravni sustav Republike Hrvatske mehanizam za prevladavanje nekonzistentnosti sudske prakse?

- Je li u konkretnom slučaju taj mehanizam bio djelotvoran?

14. Postoje li u primjeni mjerodavnog prava "duboke i dugotrajne" razlike u sudskoj praksi?

Sudeći prema primjerima sudske prakse kojima podnositelj nastoji dokazati svoje tvrdnje, u predmetima o kakvima je ovdje riječ Visoki trgovački sud, u procesnopravnim situacijama koje nisu u svim slučajevima istovjetne, a odlučujući o žalbama protiv presuda prvostupanjskih trgovačkih sudova tijekom 2015., 2016., 2017., 2018. te 2019. godine, izražava stajališta koja se mogu sažeti kako slijedi:

1. Sud u parničnom postupku radi naknade štete nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, ali to ne znači da je u parnici povodom zahtjeva za naknadu štete vezan činjeničnim utvrđenjima iz upravnog postupka (utvrđenjima vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); u parnici radi naknade štete ne dovodi se u pitanje nastanak invaliditeta niti visina mirovine, o čemu je jedino ovlašteno odlučiti nadležno tijelo, već se osporava korelacija štetne radnje i nastalog invaliditeta; u skladu je s člancima 219. i 221.a ZPP-a zaključak da tužitelj, koji svoj zahtjev temelji samo na pravomoćnom upravnom aktu, a povodom prigovora tuženika o nedostatku uzročno- posljedične veze ne predloži izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem, nije dokazao pretpostavke za naknadu štete (implicite, teret dokaza je bio na tužitelju, ali on nije dokazao);

2. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); stoga je prvostupanjski sud dužan provesti vještačenje koje predlaže tuženik, jer on nije sudjelovao u upravnom postupku u kojem su utvrđivani uzroci nastanka opće nesposobnosti za rad, pa mu sud mora omogućiti da dokaže svoje činjenične tvrdnje (implicite, teret dokaza je na tuženiku, a nije dobio priliku dokazati);

3. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); tuženik je predložio vještačenje, ono je i provedeno, te je presuđeno u skladu s rezultatom vještačenja (implicite, teret dokaza je bio na tuženiku i on je dokazao).

4. Sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka (utvrđenja vještaka o uzrocima nastanka i omjerima uzroka opće nesposobnosti za rad); tuženik nije predložio vještačenje, pa su pretpostavke za naknadu štete dokazane po tužitelju (implicite, teret dokaza je bio na tuženiku, ali je on propustio priliku dokazati).

U podnositeljevom slučaju osporena drugostupanjska presuda izražava upravo potonje navedeno stajalište (pod 4.).

Prvostupanjska presuda (koja je osporenom presudom preinačena) sadržavala je stajalište navedeno pod 1.

Presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019., donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja dva tjedna nakon osporene presude - na što podnositelj posebno upozorava - sadržava stajalište navedeno pod 1.

14.1. Sve četiri dostavljene odluke Vrhovnog suda - donesene u vremenskom rasponu od 2005. do 2017. godine - izražavaju stajalište da je parnični sud vezan pravomoćnim upravnim aktom kojeg je u upravnom postupku donijelo nadležno tijelo. U tri od četiri odluke Vrhovni sud se nije očitovao o pitanju odnosi li se ta vezanost i na činjenična utvrđenja iz upravnog postupka, kao niti o pitanju tereta dokaza u slučaju ako te vezanosti u činjeničnim pitanjima nema.

U samo jednoj od dostavljenih odluka Vrhovnog suda - rješenju broj: Revt- 275/14-3 od 1. travnja 2015. - u povodu izvanredne revizije pravnog prednika podnositelja u bitno usporedivoj pravnoj stvari (kojim se revizija odbacuje kao nedopuštena) Vrhovni sud je naveo, među ostalim, sljedeće:

"U svezi vezanosti parničnog suda za konačnu i pravomoćnu odluku upravnog tijela ovaj sud je već ranije zauzeo pravno stajalište u nizu svojih odluka kao što su primjerice odluke broj Rev-x-449/2011-2 od 13. srpnja 2011., Rev-x-294/10-2 od 14. srpnja 2011., Revr-127/06-2 od 9. svibnja 2006. U tim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je jasna stajališta da je parnični sud vezan odlukom upravnog tijela, pa tako i u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplate mirovine i ne može u parničnom postupku preispitivati takvu odluku, niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju. Kod toga nije od značaja da li je stranka u parničnom postupku sudjelovala u upravnom postupku u kojem se odlučivalo o nekom pravu ili obvezi, obzirom da odluke upravnog tijela djeluju erga omnes."

Drugim riječima, parnični sud ne može preispitivati pravo na mirovinu i isplatu mirovine, o čemu je meritorno i pravomoćno odlučeno upravnim aktom. To parnični sud ne može ispitivati ni u slučaju kada parnična stranka nije sudjelovala u upravnom postupku. Argumentum a contrario, ostale elemente pravomoćnog upravnog akta parnični sud može ispitivati ako parnična stranka koja ih osporava nije sudjelovala (a u pravilu nije sudjelovala) u upravnom postupku, to jest nije imala prilike očitovati se o tim elementima u upravnom postupku.

Kako je razvidno, citirano rješenje Vrhovnog suda ne govori ništa o teretu dokazivanja činjenica vezanih uz elemente pravomoćnog upravnog akta koje parnični sud može ispitivati.

14.2. Razmotrene odluke više županijskih sudova, donesene između 2006. i 2014. godine, jedinstvene su u stajalištu (mutatis mutandis, budući da je riječ o procesnim situacijama koje, po naravi stvari, nisu uvijek međusobno istovjetne) da je parnični sud vezan pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka, ali su isto tako jedinstvene i u implicite izraženom stajalištu da je u tom slučaju teret dokazivanja na tuženiku.

14.3. U odluci broj: U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008. ("Narodne novine" broj 68/08.), na koju se podnositelj također pozvao, Ustavni sud je naveo sljedeće (bitno istaknuto za potrebe ovog ustavnosudskog predmeta - op.):

"... Premda je parnični sud na temelju odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ... vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti nego i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj izreke te odluke, prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju bio slobodan u rješavanju pitanja uzročne veze između ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi i štete uslijed izgubljene zarade. Svojom odlukom naime, on ne bi rješavao nešto inkompatibilno s onim što je već odlučilo nadležno upravno tijelo budući da u ovom predmetu nema identiteta predmeta odlučivanja u ranijem upravnom postupku i predmeta parničnog postupka kojeg je kasnije pokrenuo podnositelj: u prvome je predmet odlučivanja bilo umirovljenje podnositelja radi utvrđene invalidnosti zadobivene ranjavanjem na ratištu, a u drugom je bila odšteta umirovljenom invalidu Domovinskog rata, koji je uslijed ozljeda u kasnijoj prometnoj nesreći pretrpio štetu uslijed izgubljene zarade.

6.3. S obzirom na navedeno, parnični sudovi su pogrešnim tumačenjem odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku utvrdili svoju vezanost na odluku upravnog tijela i činjeničnu podlogu te odluke koja, međutim, nije relevantna za ocjenu o postojanju odlučnih činjenica nastupa invalidnosti podnositelja nakon pretrpljene prometne nezgode. Takvim tumačenjem, koje predstavlja ustavnopravno neprihvatljivu primjenu mjerodavnog prava, sudovi su na štetu podnositelja ujedno neosnovano ograničili procesnu građu u pogledu utvrđivanja činjenica uzročno posljedične veze između štetnog događaja i nastupa invalidnosti pa tako podnositelju povrijedili njegovo ustavno pravo na pravični postupak u sudskom odlučivanju o pravima i obvezama nastalim u prometnoj nezgodi."

Razvidno je da citirana ustavnosudska odluka također "potvrđuje" stajalište da je parnični sud vezan pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, izuzev činjeničnih utvrđenja iz upravnog postupka, međutim, ona se ne bavi pitanjem tereta dokazivanja činjenica vezanih uz elemente pravomoćnog upravnog akta koje parnični sud može ispitivati.

14.4. Iz svih spomenutih primjera sudske prakse na koje se podnositelj u ustavnoj tužbi pozvao proizlazi, dakle, da je ta praksa dala jedinstven odgovor na prvo od dva pitanja sporna u konkretnom slučaju - pitanje je li sud u parničnom postupku radi naknade štete vezan pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela. Odgovor glasi da je parnični sud vezan samo u granicama pravomoćnosti upravnog akta.

Prema tome, kada je, konkretno, riječ o rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu, parnični sud vezan je utvrđenjem nadležnog tijela o pravu na mirovinu i na isplatu mirovine. U parničnim postupcima o kakvome je riječ u konkretnom slučaju priznanje prava na mirovinu i isplatu mirovine nije (niti može biti) predmet spora, već je sporno na koji je način i u kojem stupnju došlo do invalidnosti oštećenika za koju bi bio odgovoran tuženik. Za razrješenje takvog spora nužno je dokazivanje činjenica o uzrocima i stupnju invalidnosti oštećenika, pa mora biti jasno na kome leži teret tog dokazivanja.

14.5. Ustavni sud primjećuje da od svih sudskih odluka na koje se podnositelj pozvao jedino prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 201/2017-12 od 27. rujna 2018. (preinačena osporenom presudom) i presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019. (donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja dva tjedna nakon osporene presude) izražavaju stajalište da teret dokaza postojanja uzročno-posljedične veze leži na tužitelju, ali da on tu vezu nije dokazao ako nije predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem. Sve ostale odluke barem implicite upućuju upravo na suprotno, to jest na obvezu tuženika - koji tvrdi da uzročno-posljedična veza ne postoji - da to i dokaže medicinskim vještačenjem.

Potonje navedeno stajalište u potpunosti je u skladu i s člancima 219. odnosno 221.a ZPP-a, koji glase:

"Članak 219.

Svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. ovoga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno."

"Članak 221.a

Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."

Dakle, pravila o teretu dokazivanja u pravnom poretku Republike Hrvatske nalažu, u načelu, da je u parničnom postupku tužitelj dužan dokazati ono što u tužbi tvrdi i na čemu zasniva svoj tužbeni zahtjev. Teret dokazivanja suprotnog je na tuženiku.

U konkretnom slučaju tužitelj je u svrhu dokazivanja sudu dostavio rješenje o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem je jasno navedeno da su ovlašteni vještaci tužitelja utvrdili kako su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći (a među strankama je nesporno da se ona dogodila i da je za nju odgovoran štetnik odnosno podnositelj kao njegov osiguravatelj) utjecale na nastanak invalidnosti oštećenika s udjelom od 60 %. To je bio tužiteljev dokaz da uzročno-posljedična veza, kao element odštetne odgovornosti, postoji.

Stoga je onaj koji tvrdi drugačije, a to je u konkretnom slučaju bio podnositelj kao tuženik, jedini imao pravnog interesa (i citiranu zakonsku obvezu) predložiti odgovarajući dokaz za svoje tvrdnje, to jest medicinsko vještačenje kojim bi se eventualno utvrdilo da su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći u nekom drugačijem stupnju utjecale ili da uopće nisu utjecale na nastanak invalidnosti i posljedičnu isplatu invalidske mirovine.

S obzirom na to da podnositelj nije ponudio nikakav "protudokaz" za svoje tvrdnje (štoviše, od već predloženog medicinskog vještačenja je odustao), nego je neosnovano očekivao da to učini tužitelj, drugostupanjski sud je opravdano, za razliku od prvostupanjskog suda, uzeo kao dokazanu činjenicu koja proizlazi iz dokaza kojeg je ponudio tužitelj - iz upravnog akta prema kojem su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći, po utvrđenju za to ovlaštenih vještaka, utjecale na invalidnost sa 60 %. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je opravdano zaključio da je tužitelj dokazao sve pretpostavke odgovornosti podnositelja za utuženu štetu i u tom je smislu preinačio prvostupanjsku presudu.

Okolnost da je drugostupanjski sud ovu činjenicu uzeo za dokazanu nije, međutim, posljedica vezanosti suda pravomoćnim upravnim aktom nadležnog tijela u kojem je ta činjenica navedena, već je to posljedica propusta podnositelja koji nije iskoristio mogućnost dokazivanja činjenica suprotnih onima koje su utvrđene u rješenju o priznanju prava na invalidsku mirovinu (a koje nisu obuhvaćene pravomoćnošću, koje su kao takve "oborive" i kojima sud nije vezan).

Prema tome, tužbeni zahtjev tužitelja i dokaz njegove osnovanosti kojeg je tužitelj ponudio nisu dovedeni u pitanje isključivo zbog toga što je to podnositelj propustio učiniti. Kod takvog stanja stvari tužiteljev je dokaz (pravomoćni upravni akt) sve do zaključenja glavne rasprave i ostao jedini dokaz na kojem je sud mogao zasnovati svoju odluku o tužbenom zahtjevu. Okolnost da je riječ o rješenju koje sadrži (i) "oborive" činjenice ne znači da ono iz tog razloga ne predstavlja dokaz u sudskom postupku. Ono jest dokaz sve dok tuženik ne dokaže suprotno. Ako dokaza za suprotno nema, notorno je da onda ne postoji pravni temelj ni pravno logični razlog koji bi nalagao tužitelju da predloži neki dodatni dokaz, povrh onog kojeg je ponudio kada je svojoj tužbi priložio rješenje o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem su utvrđene činjenice o uzrocima invalidnosti, a osobito nema razloga da tužitelj predlaže dokaze proturječne vlastitim interesima u parničnom postupku i štetne za njegov pravni položaj.

15. Iz prethodno izloženog jasno proizlazi da u praksi sudova u Republici Hrvatskoj, nadležnih za rješavanje sporova o kakvome je riječ i u konkretnom slučaju, ne postoje "duboke i dugotrajne" razlike u primjeni mjerodavnog prava. Također proizlazi da je pravo mjerodavno za pitanje tereta dokazivanja u parničnom postupku (citirani članci 219. i 221.a ZPP-a) dovoljno određeno i precizno da njegovi adresati mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja. Ne postoji, dakle, objektivan razlog zbog kojeg bi mjerodavne zakonske norme izazivale dvojbe u primjeni te, kako je razvidno, one takve dvojbe u sudskoj praksi niti ne izazivaju.

Postojanje (pogrešnih) presuda kao što je ona prvostupanjska, donesena u konkretnom slučaju (Trgovački sud u Zagrebu broj: P-201/2017-12 od 27. rujna 2018.) ili presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6884/2018-3 od 1. srpnja 2019., donesena u bitno usporedivoj pravnoj stvari podnositelja nedugo nakon osporene presude, ne predstavlja pravilo, već iznimku. Stoga ni prilikom donošenja osporene drugostupanjske presude nije bilo potrebe da Visoki trgovački sud posebice, povrh relevantnih i razumnih razloga koje je u njoj iznio, izlaže i neke dodatne razloge vezane uz "problem" neujednačene sudske prakse, kao ni potrebe da baš u tom sudskom predmetu, zbog "neujednačenosti" sudske prakse, dozvoli podnošenje izvanredne revizije Vrhovnom sudu...“.

10. U tome je, a za činjenične okolnosti ovoga slučaja (kada tužbeni zahtjev tužitelja - sa dokazima njegove osnovanosti koje je tužitelj ponudio /pravomoćni upravni akt, sa ispravama uz sve parametre iz kojih se utvrđuje i „opseg nastale štete ili njezina visina“/, nisu dovedeni u pitanje isključivo zbog toga što je to revident propustio učiniti - pa je tužiteljev dokaz sve do zaključenja glavne rasprave ostao jedini dokaz na kojem je sud mogao zasnovati svoju odluku o tužbenom zahtjevu), sadržan i nedvosmisleni odgovor na ono u ovome stupnju postupka (po dopuštenoj reviziji) jedino bitno: na drugo pitanje postavljeno po tuženiku u reviziji.

Takav je odgovor i razuman (logičan): tužitelj se (kraj dokaza na koje se sam pozvao) ne može teretiti još i obvezom predlaganja dokaza proturječnim vlastitim interesima u parničnom postupku i štetnim za njegov pravni položaj.

11. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) i revizijskog suda (koje pravno shvaćanje je ovdje primijenjeno na činjenično utvrđenje, istinitost kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati - pogotovo ne po postavljenom drugom pitanju iz revizije, jedino je za zaključiti:

11.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena),

11.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tuženika,

te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

12. Imajući na umu sadržaj obrazloženja revizije, revizijski sud tek primjećuje da je u odlučivanju vezan pitanjima postavljenim u reviziji: ne može predmet spora razmatrati izvan onog kako su ta pitanja formulirana, sve u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: “U povodu revizije iz članka 382. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.“. To ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti, već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj revizije i opseg mogućnosti odlučivanja o reviziji.

Zagreb, 9. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: 9-30866-61923

Kontrolni broj: 0123d-f03db-64297

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jadranko Jug, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.