P-2599/2022-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice:

Ž. B., OIB: …, koju zastupa

punomoćnik S. K., odvjetnik iz S., protiv tuženika:

P. d.d., OIB: …, koju

zastupaju punomoćnici iz OD M. i B. d.o.o.,

, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. veljače 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja A. V.,

odvjetničke vježbenice kod M. G., odvjetnika iz S. i zamjenika punomoćnika tuženika N. D., odvjetničkog vježbenika iz OD

M., B. i V. d.o.o., 8. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 1. ugovora o kreditu broj … od 17. siječnja 2007. zaključenog

između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je:

- u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.653,89 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita

- članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom)

- članak 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate

- članak 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu 13.653,89 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku 15 dana isplati iznos od 1.232,90 eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15 % do 31. prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na iznos od:

- 0,10 eura 24. ožujka 2007.

- 0,10 eura 24. ožujka 2007.

- 0,01 eura 29. veljače 2008.

- 2,84 eura 31. ožujka 2008.

- 14,59 eura 29. listopada 2008.

- 12,16 eura 30. listopada 2008.

- 2,47 eura 1. prosinca 2008.

- 9,75 eura 29. prosinca 2008.

- 11,31 eura 29. siječnja 2009.

- 15,58 eura 2. ožujka 2009.

- 12,42 eura 30. ožujka 2009.

- 13,98 eura 29. travnja 2009.

- 10,79 eura 29. svibnja 2009.

- 7,40 eura 29. lipnja 2009.

- 9,46 eura 29. srpnja 2009.

- 10,22 eura 31. kolovoza 2009.

- 9,71 eura 29. rujna 2009.

- 8,33 eura 29. listopada 2009.

- 11,27 eura 30. studenog 2009.

- 12,56 eura 29. prosinca 2009.

- 14,85 eura 29. siječnja 2010.

- 15,41 eura 1. ožujka 2010.

- 18,83 eura 29. ožujka 2010.

- 18,29 eura 29. travnja 2010.

- 20,26 eura 31. svibnja 2010.

- 26,01 eura 29. srpnja 2010.

- 37,48 eura 30. kolovoza 2010.

- 33,28 eura 7. listopada 2010.

- 29,78 eura 29. listopada 2010.

- 39,38 eura 8. prosinca 2010.

- 49,11 eura 10. siječnja 2011.

- 42,20 eura 28. siječnja 2011.

- 43,45 eura 23. veljače 2011.

- 44,90 eura 28. veljače 2011.

- 41,48 eura 28. ožujka 2011.

- 41,89 eura 28. travnja 2011.

- 55,56 eura 30. svibnja 2011.

- 59,69 eura 28. lipnja 2011.

- 67,23 eura 28. srpnja 2011.

- 70,85 eura 29. kolovoza 2011.

- 58,31 eura 5. listopada 2011.

- 56,47 eura 28. listopada 2011.

- 53,50 eura 8. prosinca 2011.

- 57,59 eura 28. prosinca 2011.

- 62,05 eura 16. veljače 2012.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.549,71 eura sa zateznom kamatom od presuđenja, dakle od 8. travnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 93,75 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 30. lipnja 2022., se navodi kako je tužiteljica 17. siječnja 2007. s tuženikom kao kreditorom zaključila ugovor o kreditu broj …, na temelju kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 13.653,89 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru i to u članku 1. ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF time da je otplatu kredita u članku 6. vezao uz ovu valutu te je u članku 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,10 % godišnje ugovorivši u istom članku kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP,

prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom pod poslovnim brojem P-1401/2012.

U navedenom postupku VTS RH je 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/2013-4, u točki II. potvrdio presudu TS - a , poslovni broj P-1401/2012., kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu TS-a, poslovni broj P-

1401/2012., kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita izrađen je izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti CHF te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznosi 9.235,30 kuna. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti CHF te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno na temelju članka 138. a) ZZP-a, članka 502. c) ZPP-a te članka 1111. ZOO-a, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla na temelju ništetnih odredbi ugovora stoga predlaže donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnim predmetne ugovorne odredbe te obvezati tuženika na isplatu iznosa od 9.235,30 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom te mu naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 25. srpnja 2022., tuženik je naveo kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Također ističe i prigovor zastare. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu broj … zaključenog između tužitelja i tuženika

17. siječnja 2007. kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF te isplatu iznosa od 9.235,30 kuna uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate. Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u …, P- 1401/2012. i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima te Zakona o parničnom postupku. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan. Tužitelj i tuženik su zaista zaključili predmetni ugovor o kreditu kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.653,89 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Prije svega, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s 28. veljače 2012. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom članka 326. stavak 2. ZOO-a propisano je da se na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila manjeg značaja. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a) ZZP-a te članka 502. c) ZPP-a ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije. Budući se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate na temelju stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Člankom 22. Zakona o obveznim odnosima je izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je na temelju odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-1990/1991. I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. navodi. Niti V. RH, niti HNB

kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze.

Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da dostavljeni financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

U odnosu na potraživanje tužitelja nastupila je zastara obzirom da je kredit isplaćen i zatvoren još 2012., dakle više od deset godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Pored navedenoga, a ako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu VSRH, drži u cijelosti osnovanim, a sve pozivom na članak 215. ZOO-a koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, VSRH zauzima stajalište

da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te bez obzira na to što je člankom 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (članak 240. – 246. ZOO- a). Zbog čega sud nije primijenio članka 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu članka 241. ZOO-a i članka 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev- 1666/2011.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/2011-2 od 12. rujna 2012. Prema članku 117. stavak 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao odredbe članka 241. ZOO-a (odnosno članka 388. ZOO/91) nije nejasan i VSRH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba članka 502. a) – 502. h) ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti članka 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije. Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012., to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009. i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH. Sukladno članka 226. ZOO-a propisano je da se tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009., dakle, prije isteka roka od tri godine do 4. travnja 2012., a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu članka 226. i u vezi s članka 245. ZOO-a. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Podneskom od 7. veljače 2024. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj … od 17. siječnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika M. I. iz S. pod poslovnim brojem OU-38/2007. od 19. siječnja 2007., otplatnog plana sa prikazom EKS-a od 17. siječnja 2007., pregled uplata po kreditu na dan 17. veljače 2022., knjigovodstvena kartica po partiji broj …, saslušanjem tužiteljice Ž. B. u svojstvu parnične stranke i svjedokinje I. B.,

pisanog nalaza i mišljenja C. d.o.o. od 23. siječnja 2024.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli

– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je odobrena isplata 13.653,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 60 mjeseci

– da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,10 % i da je promjenjiva

– da je ugovor o kreditu zatvoren.

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj … od 17. siječnja 2007.

solemniziran kod javnog bilježnika M. I. iz S. pod poslovnim brojem OU-

38/2007. od 19. siječnja 2007. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između P. d.d. i Ž. B. kao korisnika kredita

– da se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita za kupnju vozila iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.653,89 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita – da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10 % godišnje, a koja kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

– da rok otplate kredita iznosi 60 mjeseca

– da se kredit i kamata od 5,10 % godišnje otplaćuju u 60 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici

– da u slučaju promjene kamatne stope iz članka 4. ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom anuitetu banka će pisano obavijestiti korisnika kredita.

12. Iz pisanog nalaza i mišljenja C. d.o.o. od 23. siječnja 2024.

proizlazi kako je tužitelj 17. siječnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj: ...

s kreditorom P. d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita

Ž. B.

Kreditor

P. d.d.

Ugovor/ kreditna parija

…

Datum ugovora

17. siječnja 2007

Iznos kredita

13.653,89 CHF

Tečaj CHF na dan isplate kredita

4,551912

Rok otplate (mjeseci)

60 Rok otplate godine

5 Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni 5,10%

otplatni plan)

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 258,29 CHF

Iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.175,71 kn

Ugovoreni tečaj za otplatu

srednji tečaj P. na dan plaćanja

12.1. Ugovor o kreditu je sklopljen 17. siječnja 2007. te je isplaćen 20. siječnja 2007. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je prilikom sklapanja ugovora iznosila 5,10 % godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 60 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 28. veljače 2007. u iznosu 258,29 CHF što je na dan isplate kredita iznosi 1.175,71 kuna, a sljedeći anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja.

Izračun visine potraživanja

Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, prometa po kreditu/specifikacija uplate te pregled promjena kamatnih stopa po kreditu ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

- 5,10 % godišnje do 31. srpnja 2007.

- 6,10 % godišnje do 31. siječnja 2008.

- 7,45 % godišnje do konačne otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 258,29 CHF do 271,01 CHF kao najvećeg iznosa.

U razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.

S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunala u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom članka 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH ("Narodne novine" broj: 57/2022., 88/2022.) kao i primjenom

fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH ("Narodne novine" 85/2022.) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK).

MIŠLJENJE

Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak je mišljenja: Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:

- ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznosi 1.232,90 eura

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 53,68 eura.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.179,22 eura.

13. Iz iskaza tužiteljice Ž. B. proizlazi kako je sa tuženikom 2007.

zaključila ugovor o kreditu na iznos od oko 14.000,00 CHF. Naime, imala je namjeru kupiti automobil radi čega se obratila auto kući T. te su je iz te auto kuće uputili na P. s obzirom na to da su s istom bankom imali ugovor. Od strane djelatnika banke joj je ponuđen ugovor u CHF, a i već se u to vrijeme i znalo i pričalo da se radi o stabilnoj valuti. Nije imala mogućnost utjecati na niti jednu stavku ugovora, radilo se o tipskom ugovoru. Sama rata kredita za nju je bila prihvatljiva. Koliko se sjeća radilo se o iznosu od oko 1.100,00 kuna da bi u konačnici rata iznosila 2.000,00 kuna. Od strane djelatnika banke nisu joj objašnjeni mogući rizici, posljedice uzimanja kredita sa valutnom klauzulom u CHF. Naglasila je kako nije imala razloga sumnjati u stabilnost valute CHF. Točno je da je pročitala ugovor, ali kako nije stručnjak to nije mogla u tom trenutku znati postoje li i kakvi su mogući rizici podizanja takvog kredita. Od dobivenog iznosa kupila je automobil T. J..

14. Svjedokinja I. B. je navela kako je 2007. bila voditelj poslovnice P.-a u S., a 2011. se vratila u S. i radila kao voditelj poslovnice, odnosno pomoćnik voditelja poslovnice. Vezano za podizanje kredita sa valutnom klauzulom CHF i to baš te 2007. poznato joj je to da su te godine u ponudi bili krediti sa valutnom klauzulom u CHF, EUR i kunski krediti. Međutim, krediti sa valutnom klauzulom u CHF su imali najnižu kamatnu stopu te je to bio razlog zbog kojeg su se klijenti odlučivali na takav kredit. Kredite koje je osobno odrađivala upozoravala je klijente na valutni rizik pogotovo CHF jer se tada već očekivao ulazak RH u EU

kao i promjena valute što bi značilo i određene promjene za kredite u valutnoj klauzuli u CHF. Klijenti mogu izabrati valutu, a sam ugovor je tipski i nisu mogli utjecati na stavke takvog ugovora. Ime tužiteljice joj je poznato, ali je li sudjelovala u tom trenutku za taj konkretni predmet nije se mogla prisjetiti.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

16. Presudom Trgovačkog suda u Z.. pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom VTS RH pod poslovnim

brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a VSRH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

16.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi HSUZP

- P. protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik,

predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.2. VSRH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude VTS Pž-6632/2017-2010.

VTS je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže

uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, VTS utvrđuje i da se

ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

16.3. Tuženik u ovom sporu tvrdi da je presudom Trgovačkog suda u Z. poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. pružena samo apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača pa da i u ovom postupku potrošač nastoji ostvariti pojedinačni interes naspram tuženika. Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice i djelatnika banke.

16.4. Tužiteljica, potrošač, tvrdi da nije bila obaviještena o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok djelatnica banke tvrdi da je upozoravala klijente na valutni rizik. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako na temelju međusobno proturječnih iskaza, a u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sama tužiteljica tvrdi da nije dobila odgovarajuće obavijesti.

17. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

18. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

19. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

19.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po C. d.o.o. te je sudska vještakinja I. L. 29. siječnja 2024. izradila pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke nisu imali primjedbi na isti (tuženik ne osporava računski izračun) te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.

19.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.232,90 eura pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

20. Prigovor zastare nije osnovan.

20.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice VSRH od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom VTSRH pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od

14. lipnja 2018. (tužitelj potražuje isplatu samo po ovoj osnovi)

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 17. siječnja 2007.

21. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

22. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP- a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 75 bodova, za zastupanje na ročištima od 23. siječnja 2023., 8. studenog 2023. i 19. veljače 2024. po 75 bodova, za sastav podnesaka od 19. prosinca 2022. i 7. veljače 2024. po 75 bodova, odnosno ukupno 450 bodova, što pri vrijednosti boda sa paušalom od 2,00 eura daje iznos od 900,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 225,00 eura pa se dolazi do iznosa od 1.125,00 eura. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura te trošak sudske pristojbe tužbe 26,54 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 1.549,71 eura (nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude pozivom na članak 155. ZPP-a).

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 93,75 eura, zahtjev odbija kao neosnovan.

23. Za preračunavanje kune u euro korišten je fiksni tečaj konverzije (1,00 eur = 7,53450 kuna) te je sukladno matematičkim pravilima zaokruživanja dobiveni rezultat zaokružen na dvije decimale, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 82/2022.).

24. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022.).

25. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 8. travnja 2024.

SUTKINJA

JELENA LONČAR v.r.

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis