Poslovni broj: UsI-3465/23-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: S. B. iz Z., A. M. T. 4, protiv tuženika: Odbor za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi poništavanja rješenja, 08. travnja 2024. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/18-01/309, URBROJ: 566-01/12-23-3 od 23. svibnja 2023. godine i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, broj: 511-19-18-00015/0497-2018 od 06. ožujka 2018. godine.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava rješenja kojima je kao policijski službenik za 2017. godinu ocijenjen ocjenom „dobar“, za radno mjesto „policijskog službenika za kriminalističku obradu u cestovnom prometu“.

Tužitelj u tužbi navodi da ne osporava ocjenu, nego uopće potrebu njegovog ocjenjivanja, s obzirom na to da nije bio raspoređen i ništa nije radio. Ističe da mu je tuženik još 30. lipnja 2016. godine poništio i na ponovni postupak vratio rješenje o rasporedu na radno mjesto za koje je ocijenjen, a 30. listopada 2016. godine je bio podnio zahtjev za prestanak službe, pri čemu ni o jednoj od te dvije stvari nije bilo odlučeno. Navodi da je faktično bio raspoređen na radno mjesto šefa smjene, gdje je uz njega uvijek bio raspoređivan još jedan policijski službenik, jer on ništa nije želio raditi i ništa nije ni radio. Ističe da je novo rješenje o rasporedu imao tek od 01. ožujka 2018. godine.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Iako je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da tužiteljeva žalba na ranije rješenje o rasporedu na radno mjesto policijskog službenika za kriminalističku obradu u cestovnom prometu nema suspenzivni učinak, sud napominje da je navedeno rješenje zapravo u drugostupanjskom upravnom postupku bilo poništeno još 30. lipnja 2016. godine, nakon čega nema podataka o donošenju novog rješenja o tužiteljevom rasporedu, sve do 01. ožujka 2018. godine.

To znači da se prilikom ocjenjivanja tužitelja za 2017. godinu nije mogao uzeti u obzir tužiteljev formalni raspored na radno mjesto policijskog službenika za kriminalističku obradu u cestovnom prometu, kako je navedeno u osporavanom prvostupanjskom rješenju od 06. ožujka 2018. godine.

S druge strane, sud utvrđuje da iz obrasca za ocjenjivanje proizlazi da je tužitelj od 15. siječnja 2017. godine kontinuirano obavljao poslove šefa smjene policijske postaje, što je on i izričito potvrdio u svojoj tužbi.

Dakle, tužitelj je tokom gotovo cijele 2017. faktično bio raspoređen na radno mjesto šefa smjene policijske postaje te je zapravo i ocijenjen za obavljanje poslova tog radnog mjesta, bez obzira na sadržaj izreke osporavanog prvostupanjskog rješenja.

Na temelju čl. 32. st. 1. Zakona o policiji (NN 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15 i 121/16 - ZP) policijski službenik je dužan poslove radnog mjesta na koje je raspoređen obavljati u skladu s opisom poslova tog radnog mjesta.

Sud smatra da se navedena odredba primjenjuje i u slučaju faktičnog rasporeda policijskog službenika, bez obzira na paralelnu mogućnost vođenja upravnih i sudskih postupaka u pogledu njegovog formalnog rasporeda.

Iz činjenice da je tužitelj tokom gotovo cijele 2017. godine faktično obavljao poslove radnog mjesta šefa smjene policijske postaje proizlazi i dužnost njegovog ocjenjivanja, na temelju čl. 81. st. 1. i 3. ZP-a.

Nesporno je (iz obrasca za ocjenjivanje) da je tužitelj i ocijenjen za obavljanje poslova radnog mjesta šefa smjene policijske postaje, a tužitelj u tužbi izričito navodi da ne osporava dobivenu ocjenu za 2017. godinu.

Navodi tužitelja o tome da ga uopće nije trebalo ocjenjivati za 2017. godinu se stoga ne mogu prihvatiti, a njegovi navodi o tome da nije želio obavljati poslove radnog mjesta na koje je bio raspoređen i o tome da nije odlučeno o njegovom zahtjevu za prestanak službe ne mogu biti od utjecaja na ocjenu o pravilnosti i zakonitosti donesenih rješenja.

Zbog svega navedenog je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS), s obzirom na to da je prilikom donošenja osporavanog prvostupanjskog rješenja bilo nedostataka (u pogledu navođenja radnog mjesta na koje tužitelj ni formalno ni faktično tokom 2017. godine nije bio raspoređen i za koje niti nije bio proveden postupak ocjenjivanja), ali ti nedostaci nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka, jer je ocjenjivanje tužitelja pravilno provedeno u pogledu radnog mjesta na koje je faktično bio raspoređen.

Stoga su osporavana rješenja o ocjenjivanju tužitelja za 2017. godinu pravilna i zakonita, a tužitelju se posebno napominje da je sadržajno ista odluka bila donesena i u pogledu njegovog ocjenjivanja za 2016. godinu, u presudi ovog suda UsI-77/22 od 13. listopada 2022. godine, potvrđenoj presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-4511/22 od 15. veljače 2023. godine.

U Zagrebu, 08. travnja 2024. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.