Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-4551/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Đaković Vranković kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. H., OIB:…, …, V. R., zastupane po punomoćnici G. G., odvjetnici u Z., protiv tuženika R. R. G.-T. eGen, OIB:…., A., …., G., zastupanog po punomoćniku N. R., odvjetniku u Z., radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1009/2017-86 od 26. listopada 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 5. ožujka 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1009/2017-86 od 26. listopada 2023. godine.

II Odbijaju se stranke sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I.) Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa 10.028.447 od dana 23. listopada 2008. sklopljen između tužiteljice Z. H. iz S., …., OIB:… kao korisnice kredita i R. U. eGen, …, A., OIB:…, sada R. R. G.-T. eGen OIB:…., ….. G..

2. Utvrđuje se ništetnim Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od dana 28. listopada 2008. solemniziranog po javnom bilježniku S. R. u S., …, broj ovjere OV-4996/08.

3. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Samobor, Općinskog suda u Novom Zagrebu, uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u pogledu nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu, zemljišnoknjižni odjel Samobor u zk.ul. 3029, k.o. R., kčbr. 733/6 KUĆA BR.10 I DVORIŠTE U … površine 861 m2, od čega KUĆA BR. 10 U … površine 161 m2 i DVORIŠTE površine 700 m2 i to na način da izvrši brisanje upisa uknjižbe prava vlasništva upisanog u korist R. R. G.-T. eGen OIB:…, … G. uz istodobni upisa uknjižbe prava vlasništva u korist Z. H. iz S., …, OIB:…. kao korisnice kredita u roku 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana." II.) Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je raskinut Ugovor o jednokratnom kreditu račun broj 10.028.447 od 23. listopada 2008. sklopljen između tužitelja i tuženika s danom 11. srpnja 2016 .te da tuženik po istom nema potraživanja.

2. Utvrđuje se da je raskinut Sporazum o osiguranju tražbine od 27. listopada 2008. s danom 11. srpnja 2016. sklopljen između tužitelja i tuženika.

3. Nalaže se uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se briše dosadašnji vlasnik te se upiše tužitelj Z. H. iz S., …, OIB:…. ,kao vlasnik nekretnine 733/6 k.o. R. u naravi kuća broj 10 u …. površine 161 m2, dvorište površine 700 m2 sveukupne površine 861 m2.

4. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja predmetne tužbe pa do isplate, po stopi čl .29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima."

III.) Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.654,14 EUR/50.135,62 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, u roku 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost navoda žalbe i predlaže da se odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud navodi da iz tijekom postupka izvedenih dokaza proizlazi:

- da su tuženik, kao davatelj kredita i V. i Z. H., kao primatelji kredita, sklopili Ugovor o jednokratnom kreditu broj 10.028.447 od 23. listopada 2008. na iznos od 207.600,00 EUR sa kamatom od 10,5% godišnje na razdoblje od 10 godina,

- da je između Tužiteljice kao založnog dužnika i tuženika kao založnog vjerovnika sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Samoboru k.o. Rakovica zk.ul. 3029 u naravi kuća broj … 161 m2 i dvorište 700 m2, sve zk.č.br. 733/6, radi osiguranja tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu,

- da je navedeni Sporazum solemniziran po javnom bilježniku S. R.,

- da su u zahtjevu za odobrenje kredita tužitelji naveli da je namjena kredita financiranje dovršetka poslovnih projekata i to izgradnja turističke zone J. i trgovačkog centra u Z., a da će se dio sredstava utrošiti na izgradnju kuće na zemljištu u vlasništvu korisnika kredita,

- da je tuženik isplatio korisniku kredita iznos od kredita od 200.000,00 EUR i to isplatama od 25.000,00 EUR na ruke u poslovnici tuženika 4. studenog 2008. i isplatama na račun tužiteljice u iznosu od 61.110,00 EUR i 50.567,00 EUR,

- da je preostali iznos (do punog iznosa kredita) utrošen na troškove obrade kredita koji se navode u samom ugovoru i policu osiguranja kod R. V. A. koja se u ugovoru spominje u okviru sredstava osiguranja,

- da su primateljima kredita kod potpisa Ugovora uručeni Opći uvjeti poslovanja, što su isti potvrdili svojim potpisom,

- da su tužitelji imali na uvid Otplatni plan koji je proslijeđen i HNB-u radi odobrenja,

- da primatelji kredita nisu uredno vraćali kredit,

- da je navedeni ugovor sastavila odvjetnica D. Đ. temeljem specijalne punomoći dobivene od tuženika,

- da je tuženik radi nepodmirivanja dospjelih obveza iz Ugovora o kreditu pokrenuo ovršni postupak na nekretnini tužitelja koji postupak se vodi kod ovog suda pod

6. Prvostupanjski sud navodi da tužitelji nisu dokazali da su dobiveni kredit utrošili u privatne svrhe obzirom da iz zahtjeva za dobivanje kredita to ne bi proizlazilo pa slijedom toga tužiteljica ne uživa zaštitu kao potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju te austrijskog i europskog zakonodavstva koje se odnose na zaštitu potrošača, pa zbog toga sud nije niti utvrđivao mjesto gdje je ugovor sklopljen, smatrajući da su ugovor o kreditu i sporazum o osiguranju valjani i s aspekta austrijskog i hrvatskog prava.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, valja reći da je ovdje ugovor o kreditu sačinjen dana 23. listopada 2008. godine.

8. Člankom 253. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), određeno je da je ponuda prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenoj osobi, koji sadržava sve bitne sastojke ugovora. Člankom 290. određeno je da ponuda i prihvat ponude ugovora za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik, obvezuje ponuditelja samo ako je učinjena u tom obliku.

9. Člankom 291. st. 1. ZOO određeno je da je, u slučaju kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor sklopljen kad ispravu potpišu ugovorne strane dok stavkom 3. navedenog članka određeno je da je za sklapanje ugovora dovoljno da obje strane potpišu istu ispravu ili da svaka od strana potpiše primjerak isprave namijenjene drugoj strani.

10. Glede vremena i mjesta sklapanja ugovora čl. 252. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen u trenutku kada ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu i kada se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude.

11. U konkretnom slučaju tužiteljica je dobila ponudu, ona je ugovor potpisala u mjestu prebivališta a tuženik u mjestu svoga sjedišta, a i u samom ugovoru o kreditu je navedeno da se ugovor sklapa u A..

12. Da li je tužiteljica imala status potrošača određuje primjena odgovarajućeg materijalnog prava R. A. ili Republike Hrvatske.

13. Iz ugovora o kreditu je razvidno da stranke nisu ugovorile primjenu materijalnog prava ali u točki "C" je navedeno da i nadalje vrijede opći poslovni uvjeti poslovanja u trenutno važećoj verziji, pri čemu se posebno skreće pozornost, između ostalog, i na točku 20. Općih uvjeta a upravo tom točkom je određeno da za sve pravne odnose između klijenata i kreditnog instituta mjerodavno je austrijsko pravo.

14. U to vrijeme bio je na snazi Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 88/01 i 101/17 – dalje: ZRSZ), a prema čl. 19. tog zakona, za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorima nije drugačije određeno, a osim toga, i ako se ne bi prihvatilo to da su strane izabrale ugovorno pravo, ovaj sud upućuje na odredbu čl. 20. toč. 20. po kojoj ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo za ostale ugovore (oni koji nisu navedeni pod točkama 1. do 19.) primjenjuje se pravo mjesto gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponudioca, a ovdje je to R. A., pa dakle i njezino materijalno pravo.

15. Nadalje, potrebno je reći da je u vrijeme sklapanja ugovora 2008. godine bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07) koji je u čl. 3. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu u svrhu koje nisu bile namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti a niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je čl. 4. bilo propisano da izborom stranog prava kao mjerodavnog prava potrošač koji ima boravište u Republici Hrvatskoj ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po tom zakonu ili drugom zakonu kojiom se uređuju pojedini aspekti zaštite potrošača.

16. U to vrijeme, a na području Europske stečevine bila je na snazi Vijeća 87/102/EEZ, a koja je bila u primjeni od 1994. godine koja se odnosila na zaštitu interesa potrošača međutim, te kako je Republika Hrvatska postala članicom Europske unije 1. srpnja 2013. godine to se na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, te sporove proizašle iz njih, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, već nacionalno pravo, iako se na temelju odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruženju koje je Republika Hrvatska sklopila sa svim tadašnjim članicama Europske unije, a stupio je na snagu 1. veljače 2005. godine, Republika Hrvatska obvezala u prijelaznom razdoblju u primjeni nacionalnog prava tumačiti ga koliko je to god moguće u duhu prava Europske unije – ukupne pravne stečevine, što dakle uključuje i praksu suda Europske unije.

17. Odgovara da je R. A. članica Europske unije počam od 1. siječnja 1995. godine te Direktiva 93/13/EEZ, a što je razumno za zaključiti, primjenjivala se je i u Republici Austriji i u biti na isti način definirala tko se ima smatrati potrošačem.

18. Tužitelj se je u tužbi glede mjerodavnog austrijskog prava pozvao na Zakon o zaštiti potrošača navodeći da je u njega implementirana Direktiva 87/102/EEZ o zaštiti potrošača, ali vezano uz ove navode tužiteljice valja reći da u čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije se navodi da je Direktiva obvezujuća u pogledu rezultata koje je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metode postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima te se direktiva razlikuje od uredbe ili odluke jer direktiva se ne primjenjuje izravno u državama članicama, već se mora najprije prenijeti u nacionalno zakonodavstvo prije nego što postane primjenjiva u svakoj državi članici.

19. Međutim valja reći da Direktivom 2008/48/EEZ Europskog parlamenta i vijeća od 23. travnja 2008. godine o ugovorima u potrošačkim kreditima stavljena je izvan snage Direktiva vijeća 87/102/EEZ a Direktiva 2008/48/EEZ je stupila na snagu 11. lipnja 2008. godine dok je ugovor sačinjen nakon toga odnosno dana 23. listopada 2008. godine.

20. Glede područja primjene Direktive 2008/48/EEZ valja reći da se ta Direktiva po čl. 2. ne primjenjuje na ugovor o kreditu osiguranog hipotekom ili nekim drugim sličnim instrumentom osiguranja koji se obično upotrebljava u dotičnoj državi članici za nepokretnu imovinu kao što se i ne primjenjuje na ugovor o kreditu koji obuhvaća ukupan iznos kredita manji od 200,00 eura ili viši od 75.000,00 eura.

21. Iz zahtjeva za odobravanje kredita koji su potpisali tužiteljica i njezin suprug jasno se navodi da se posjeduje ured za geometriju i razvoj projekata te da se trenutno radi na dva velika projekta i to turistička zona J. (cca 60.000 m2) i trgovački centar u Z. (cca 35.000 m2) te se navodi da bi se dio sredstva iz tog kredita koristio kako bi se do kraja isfinancirali postojeći projekti a drugi dio tih sredstava iskoristio bi se za izgradnju glavnog projekta, druge kuće na susjednom zemljištu.

22. Makar tužiteljica i njezin suprug iskazuju da su isključivo dobivena sredstva koristili za privatnu namjenu svjedok K. M. je potvrdio da se je suprug tužiteljice bavio pripremom dokumentacije za realizaciju određenih projekata iako i navodi da mu nije bilo poznato da bi vodio projekte koji su navedeni u zahtjevu za odobravanje kredita, ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica nije imala status potrošača jer tužiteljica niti ne tvrdi da je uvjet za dobivanje kredita, a niti je to razumno za zaključiti, bio da je namjena kredita u poslovne svrhe, a i u pravilu, banku koja daje kredit i ne zanima namjena kredita, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su ti iskazi usmjereni na to da bi tužiteljica dokazala status potrošača a time i postojanje nepoštenih ugovornih odredbi sukladno propisima koji pružaju zaštitu potrošačima.

23. Stoga, u konkretnoj situaciji kako je ugovor sklopljen s dvostrukom svrhom, odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na profesionalnu djelatnost a drugim dijelom na privatne svrhe, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je svrha pretežito bila u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti.

24. Odgovara da se je tužitelj u tužbi pozvao i na odredbe austrijskog obveznog prava i to austrijskog Općeg građanskog zakonika iz 1811. i to na odredbu čl. 879. po kojem ugovor, koji je protivan zakonitoj zabrani ili dobrim običajima je ništav, ali bez pozivanja na određene odredbe toga zakona iz kojeg bi proizlazila ništavost čitavog ugovora o kreditu, a slijedom čega nije niti postojala obveza prvostupanjskog suda da pribavi austrijsko pravo kao mjerodavno materijalno pravo.

25. Vezano uz žalbene navode koji ukazuju da je sud trebao provesti financijsko vještačenje obzirom da je tuženik podnio protutužbu kojom traži da mu tužiteljica, ukoliko se prihvati njegov tužbeni zahtjev, isplati iznos od 200.000 eura sa zakonskim zateznim kamatama, samo valja reći da o toj protutužbi nije ni odlučeno, kao što sa stajališta osnovanosti tužbenog zahtjeva nije odlučno koliko je tužiteljica isplatila tuženiku od ukupnog iznosa kredita, a glede ugovorenih kamata tužiteljica u tužbi nije ukazala ni na jednu odredbu austrijskog Općeg građanskog zakonika iz kojeg bi proizlazilo da je odredba ugovora (ali onda ne i čitav ugovor) ništetna jer je protivna zakonskoj zabrani.

26. Pritom valja reći da iz odredbi ugovora o kreditu je razvidno da je ugovorena aktivna kamatna stopa od 9% godišnje i zatezna kamata od 5% godišnje, da je navedeno u kojem iznosu se kredit daje kao i koliko je ukupno terećenje s tim kreditom a navedena je i efektivna godišnja kamatna stopa od 10,5%, odgovara da što se tiče instrumenata osiguranja se navodi založno pravo u iznosu od 207.600 eura skupa s 9% kamata, 14% zateznih kamata i kamatu na kamatu, ali valja reći da iz sporazuma o osiguranju tražbine je jasno razvidno da je sporazum sačinjen radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na iznos od 207.600 eura s kamatom u visini od 9% godišnje i zateznim kamatama od 5%, kao što treba ukazati na iskaz svjedoka K. M. da je "kamata na kredit bila znatno niža nego u RH".

27. Žaliteljica u žalbi niti ne osporava određeno prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijena s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, a i ovaj sud navodi da tužiteljica nije ukazala na odredbu Općeg građanskog zakona Austrije koja bi ukazivala na opravdanost raskida ugovora o kreditu od strane tužiteljice u situaciji kada, a kako to proizlazi iz stanja spisa i tvrdnji same tužiteljice, ista je prestala plaćati rate kredita.

28. Vezano uz ukazivanje žalitelja da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP valja reći da odgovara da je tužiteljica u podnesku od 22. studenog 2017. godine (list 70 spisa) predložila da se i provede vještačenje po sudskom vještaku za financije te da je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu održanom dana 23. rujna 2020. godine usvojio dokazne prijedloge stranaka, ali taj dokaz nije izveo, međutim valja reći da je tužiteljica taj dokazni prijedlog stavila "na okolnost da su pravni poslovi sklopljeni u RH", dakle, na okolnost kojim se tim dokaznim sredstvom ta okolnost ne može utvrđivati, a niti je obzirom na razloge zbog kojih je prvostupanjski sud odbio tužiteljicu s tužbenim zahtjevom, izvođenje tog dokaza je bilo potrebno, a sama činjenica da je prvostupanjski sud prihvatio izvođenje tog dokaza a da ga nije izveo, ima samo značenje da je prvostupanjski sud odustao od izvođenja tog dokaza (pravilno) jer nije bio potreban za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja i pravilnu primjenu materijalnog prava.

29. Glede ukazivanja žalitelja na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP a u vezi čl. 338. st. 4. ZPP i u vezi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, valja reći da odgovara da prvostupanjski sud nije utvrđivao gdje je ugovor između stranaka sklopljen, da li u Republici Hrvatskoj ili u R. A. dajući razloge o valjanosti ugovora bez obzira na to da li se primjenjuje materijalno pravo Republike Hrvatske ili R. A. kao i europsko zakonodavstvo, dok ovaj sud smatra da treba primijeniti A. nacionalno pravo i pravnu stečevinu Europske unije, međutim, ta bitna povreda otklonjena je primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi st. 4. ZPP.

30. I odluka o trošku je pravilna i zakonite (čl. 154. st. 1. ZPP).

31. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi st. 4. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

32. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 5. ožujka 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Renata Đaković Vranković, v.r.